SABLASNO PUTOVANJE
I
Povratak
Dan je bio vruć i sparan. Ljetna žega osjećala se u zraku i na asfaltu. Daniel Vid izašao je iz kaznionice nakon dvadeset godina na prašnjavu cestu.
«Nadamo se da se više nećemo sresti» rekoše čuvari za njim. On im ne odgovori. Podigne glavu da osjeti toplinu sunca. Tijelo mu je drhtalo od uzbuđenja. «Slobodan! Napokon slobodan!» pomisli. Nitko nije došao pred njega. Nikoga nije niti obavijestio o izlasku. Daniel je dobro poznavao svoje prijatelje. Njihovo oduševljenje uništilo bi osjećaj koji upravo proživljava. Umjesto na autobusnu stanicu, Daniel pusti da ga noge nose naprijed. Nesvjesno ubrza korak diveći se rodnim poljima uz cestu. Oči su mu žedno upijale ljepotu prirode. Sve što je u posljednjih dvadeset godina gledao bio je hladan beton. U spavaonici, na dvorištu, dugi zid što je sve ove godine njegove oči štito od «vanjskih podražaja» – sve beton. Hod se pretvori u trk. Trčao je niz dugu, prašnjavu cestu sve dok ne ugleda prve krovove kuća. Sjedne na trenutak u travu otirući znoj sa lica i boreći se za dah. Drhtaj je napokon popustio. Daniel podigne lice prema suncu i stade se glasno smijati. «Bože, da me netko sada vidi, mislio bi da sam lud! Ha, ha, ha, ha, možda i jesam lud! To bi bilo dobro! Izdržao je dvadeset godina robije i poludio! Ha, ha, ha! Ovo je previše! Ha, ha, he, he. Oooo, odavno se nisam tako smijao!» Odluči obuzdati trenutak ludila i krenuti dalje. U kaznionici je isplanirao izlazak do u detalje, no sada više nije imao planova. Samo otići što dalje od ovog prokletog mjesta. Znoj je napravio tamne mrlje na vjerojatno zastarjelom odijelu. Skine sako, raskopča košulju, zavrne rukave, raširi ruke ususret laganom povjetarcu preplavljen blaženim osjećajem slobode. Na ulazu u naselje opazi malen restoran. Prebroji novce u džepu i naruči obilno jelo dok mu je u želucu pjevalo. Sa žudnjom je promatrao ljude kako se kreću ulicom, upijao žamor oko sebe, gledao mlade što se grle ne obazirući se na prolaznike. Duboko je disao. «Ovo je život» pomisli razdragano i namigne starici koja je prolazila noseći nekakav paket u ruci. Nisu mu smetala začuđena lica prolaznika. Napokon, nitko od njih nije imao pojma što on upravo proživljava. Punašna žena simpatičnih crta lica donese hranu i ljubazno mu poželi dobar tek. Daniel se zahvalno nasmiješi. Nakon obilnog ručka skokne do kioska. Dok je kupovao novine i cigarete, upusti se u razgovor sa prodavačicom. Bila je to prva osoba van kaznionice s kojom je pričao. I žena. Opazi nekoliko autobusa kako stoje i krene prema njima. Znao je da ovaj dan, bez obzira kako lijep, neće trajati vječno.
«Oprostite, gdje stoji autobus za Obalu?» upita nekog starca. On ga sumnjičavo odmjeri. «Preporučio bi Vam vlak. Vozi ravno na Obalu, bez presjedanja.» reče nevoljko. «Ljudi su s pravom sumnjičavi», pomisli, «ipak u blizini imaju kriminalce». Ta ga pomisao rastuži jer je i sam bio jedan od njih. Ljubazno zahvali i krene prema mjestu koje je starac pokazao. Mislio je da će eksplodirati od uzbuđenja. Još nije mogao vjerovati da je vani! Uskoro će ponovo biti sa svojim najdražima. Oči mu se zasuze. Morat će dobro razmisli što dalje. Premda je sve imao u glavi, dobro bi bilo još jednom o svemu promisliti. Sjedio je na peronu čekajući vlak. Još sat vremena do polaska. Osjeti se sam i uplašen. «Možda Otok i nije tako dobra ideja.» Obuze ga sumnja. «Samo ne paničari. Bez panike» ponavljao je u glavi. Zaželio se ljudi. Zaželio se bliskosti. Nogom gurne kamenčić ispred sebe. «Na Obali će sve doći na svoje mjesto. Kako će se iznenaditi kad me vide!.» Od te pomisli nije se osjećao puno bolje. Daniel odahne s olakšanjem kada se vlak zaustavi na peronu. Korak je bliže ljudima koje poznaje. Srećom, u kupeu nije bila gužva. Pronađe prazno mjesto i sjedne. Rasklopi novine. Politika, gospodarstvo, brzo iz zaklopi. Nije se mogao koncentrirati na čitanje. Promatrao je putnike, no i to mu brzo dosadi. Vlak krene. Daniel otvori prozor uživajući u vjetru što mu je udarao u lice. Bogu hvala na malim stvarima. Baci pogled na lica ispred sebe. Stariji su šutke gledali kroz prozor, dok su mlađi veselo diskutirali. «I ja sam star» pomisli iznenađeno. Dugo, dugo nije razmišljao o godinama, ne o svojim. Ponovo pokušao čitati, no bio je suviše napet. Kako se Obala približavala, nervoza je rasla. Zažali što nije nazvao. Nitko ne zna da dolazi. Što ako ih nema kod kuće? Zadrhti na samu pomisao. Nije imao prenoćište, nije imao puno novaca, uzdao se u ljude koje nije vidio godinama. «Idiot! Ja sam idiot!» pomisli. Obriše o hlače znojne ruke. Priđe mu djevojka koja je do maloprije živo diskutirala u grupi vršnjaka.
«Oprostite, imate možda cigaretu?» ljubazno upita. Daniel joj štuke ponudi kutiju. Ona se veselo nasmije
«Smijem uzeti tri? Za prijatelje…» I Daniel se nasmije. Sjeti se žicerskih dana svoje mladosti… «Bože, kako je to bilo davno!» Zdvojno pomisli.
«Posluži se. Uzmi koliko trebaš.» Djevojka malo porumeni i uzme nekoliko cigareta. Daniel se polako približi izlazu. Na redu je bila njegova stanica.
nastavlja se...
Post je objavljen 15.05.2006. u 19:25 sati.