|
Sunce je sjalo punom snagom. Temperatura je dosegla visokih 40. Ljudi na trajektu gurali su se na palubu kako bi ih vjetar rashladio.
«Prokleto je vruće» reče Bepo brišući znoj sa lica.
«Ma, divno je! Mogao bi ovako sjediti i voziti se cijeli dan. Dvadeset godina nisam pošteno vidio sunca niti osjetio vjetar na licu. A tek more! Ne mogu vjerovati da sam mogao bez ovoga!» Pogleda u stranu.
«Vidi one dvije. Cure se znaju zabaviti.»
Nekoliko metara od njih dvije su se djevojke polijevale vodom iz dječjih kantica. Neka je žena ljutito prosvjedovala brišući vodu sa haljine. Djevojke su se ispričavale kroz smijeh. To je privuklo grupicu mladih koji su se pridružili polijevanju. Stariji se povuku u stranu glasno negodujući.
«Kako su smiješni ovi starci!» u nevjerici reče Bepo.
«Kao da bi im malo vode naškodilo! Da im se pridružimo? Moramo izabrati. Ili smo mladi ili postajemo oldtimeri!» Daniel se zagleda u svoje bermude i ljetne natikače.
«Tko zadnji, magarac!» Vikne Bepo u trku. Daniel se nasmije. Na trenutak zaboravi svoju tužnu priču. Dohvati plasatičnu flašu s vodom i baci se u akciju. Ubrzo su bili potpuno mokri.
«Jesmo li sada dovoljno mladi!?»» kroz smijeh poviče Daniel povlačeći se prema ogradi. Smijao se Bepu koji je neumorno polijevao grupicu ispred sebe. Netko donese igračke na napuhavanje. Uz smijeh i vrisku tukli su se gumenim igračkama prskajući se vodom. Podeblji mladić posklizne se i strovali na guzu. Glup izraz njegova lica i noge u zraku izazovu nove salve smijeha.
«Ovako se nisam osjećao od srednje škole! Kao da mi je opet 18!» kroz smijeh poviče Bepo.
«Ona gospođa što te prije skidala pogledom sada te strijelja! Mislim da joj se više ne sviđaš!» Dobaci mu Daniel. Istog trena jedna djevojka saspe cijelu kanticu vode Bepu na glavu. Dok je on pokušavao doći do daha, drugi su se veselo smijali.
«Mislim da nas ovi balavci podcjenjuju! Misle da smo za otpad! U napad!!!!» poviče Bepo i povuče prijatelja u gomilu. Polijevali su sve oko sebe. Nekoliko mladića priskoče im u pomoć. Skakali su i špricali djevojke koje su vrištale. Odjednom, kroz kapljice vode, Daniel opazi nasmijanu mladu ženu duge crne kose, krupnih tamnih očiju, osmjeha vrijednog milijun dolara.
«Doris?» Daniel pomisli da sanja. Nesvjestan gužve oko sebe, stane se probijati prema djevojci. Netko ga povuče za majicu. Daniel izgubi ravnotežu. Dok su se svi oko njega smijali, on se osovi na noge napeto se osvrćući oko sebe. Doris je nestala. «Tu je, mora biti negdje u blizini.» Očajnički pomisli. Ne obazirući se na veselo društvo, baci se u potragu. Pogledom je prelazio po licima van sebe od uzbuđenja. Uzalud je Daniel obilazio trajekt, pretraživao najskrovitija mjesta, unosio se u lica tamnokosim djevojkama. Doris nije bilo ni traga.
«Kamo je otišla djevojka koja je stajala pored vas?» upita mršavog mladića. On se nasmije slijegajući ramenima. Nije razumio ni riječ. Daniel pokuša na nekoliko jezika, no mladić je i dalje slijegao ramenima. Bepo ga lupi po ramenu.
«Gdje si nestao, prijatelju? Ona plavuša je pitala za tebe.» Uozbilji se vidjevši uznemiren izraz Danielovog lica.
«Što se dogodilo?»
«Nemam pojma. Mislim da sam upravo vidio djevojku istu kao Doris. Ili je bila njena dvojnica ili ona. Znam da zvuči ludo, ali vidio sam svojim očima. Stajala je baš tu gdje mi stojimo, gledala nas i smijala se. Kada sam pošao prema njoj, okrenula se i nestala u gužvi. Bože, Bepo, je li moguće da mi se priviđa? Kunem ti se da sam je vidio.» Daniel zatrese glavom. Bepu se srce stegne gledajući prijatelja. Stavi mu ruke na ramena.
«Idemo je potražiti. Ako je živa, naći ćemo je. Hajde, idemo!»
«Hvala, prijatelju.» Reče zahvalno.
Obišli su trajekt nekoliko puta, zavirili u svaki kutak , no bez rezultata. Daniel je bio sve potišteniji.
«Vjerojatno ti se pričinilo. Gle, izgleda da smo stigli. Imamo vremena presvući se u nešto suho…» Danijel jedva da je bio svjestan mokre odjeće na sebi. Poslušno kimne glavom. Bepo je najvjerojatnije bio u pravu. Bilo je to obično priviđenje. Fatamorgana. Uzdahne. Trebalo se pripremiti za službu.
Trajekt se lijeno primicao obali. Na palubi nastade metež. Jedni su žurili prema izlazu, drugi prema autima, mladi su podizali teške ruksake na leđa, a sa nekih se još cijedila voda. Prijatelji dohvate prtljagu. Bez žurbe su promatrali kako trajekt pristaje, ljude koji su mahali s obale i one koji su odmahivali sa broda; od naguravanja pored izlaza, jedna je djevojka zamalo ispala preko ograde. Njezin dečko ljutito je prijetio onima oko sebe, dok je ona plakala.
Brod je pristao. Svi su htjeli sići prvi. Maloprijašnje druženje kao da se nije dogodilo. Dva muškarca sjedila su na klupi čekajući da prođe gužva. Daniel je naprezao oči tražeći u masi djevojku koju je vidio ranije. U sebi se žarko molio. Kako je gužva jenjala, njegove nade bile su sve manje.
«Nema je, no to ne znači da nije prošla, a možda putuje dalje» pokuša ga utješiti Bepo. Napokon prebace torbe preko ramena i polako siđu na otok.
«Vi ste iz lučke, pretpostavljam.» Pred njima je stajala vitka djevojka kratke crvene kose, izraženih jagodica, punih crvenih usana. Žvakala je žvakaću gumu gledajući ih ispod tamnih sunčanih naočala. Na sebi je imala košulju bez rukava i traperice odrezanih nogavica.
«Vraški dobre noge» pomisli Bepo.
«Ja sam Tina. Duje me zamolio da vas dočekam, on ima nekakvog posla u uredu. Odvest ću vas tamo, ako nemate ništa protiv.»
«Dapače! Bit će nam drago!» veselo će Bepo gurkajući prijatelja iza leđa.
«Koji je od vas svjetioničar?» upita djevojka ne skrivajući radoznalost.
«Ja. Ja sam Daniel, svjetioničar, kako ste rekli, a ovo je moj prijatelj iz Lučke kapetanije Bepo.»
«Drago mi je, gospodo, i, molim te, budimo na ti. Ovdje nitko živ ne drži do formalnosti. Svi smo na ti: od 7 do 77 godina.»
Daniel se osmjehne. Svidjela mu se djevojka. Djelovala je prirodno i nekako svježe. Bepo podigne palac u znak «mala je ko' grom». Prolazili su uskom uličicom razgovarajući o vremenu. Ispred Mjesne uprave dočeka ih postariji gospodin.
«Bepo, prijatelju, nismo se vidjeli sto godina! Kako si? Kako ona tvoja plavuša?» Muškarci se zagrle. Uskoro su živo razgovarali o novostima s kopna. Daniel se zagleda po uredu. Vidjelo se da ovdje ljudi ne provode cijele dane i to ga oraspoloži. Krajem oka opazi kako ga djevojka netremice promatra. Osjeti nelagodu i okrene se na drugu stranu. Pretvarao se da proučava fotografije na zidu. Bepo kao da tek tada postane svjestan njihova prisustva.
«Oprostite vas dvoje, Duje i ja imamo puno toga obaviti. Tina, kako bi bilo da povedeš mog prijatelja na hladno piće, pa se kasnije vidimo?»
Tina se okrene na prstima i izjuri van. Daniel za njom.
«Jesi li čuo kako se on razgovara!? Kao da smo neki popišani klinci! Tina, evo ti sitno, odi i kupi si nešto, lizalicu molim» oponašala je Bepa.
«Oprosti mom prijatelju. Putovanje je bilo dugo, obojica smo umorni, vjerojatno nije ni svjestan što je rekao. Inače je uglađen gospodin.» Tina odmahnu rukom.
«Nema veze. Hajde, sigurno si i gladan. Voliš ribu?»
«Obožavam.»
«Što kažeš na srdele, brdo krumpirića i hladno piće, što već piješ?»
«Zvuči odlično» reče Daniel dok ga je Tina vukla prema jednoj uličici.
«Zbog vas dvojice nisam stigla na ručak, tako da umirem od gladi. Ako želiš doći u mojoj pratnji, bolje požuri.»
Zaustave se ispred restorana gdje je Kristijan večerao noć prije. Sjeli su tik do ograde. Pred njima se prostiralo morsko plavetnilo. Daniel ostane bez daha.
«Ovdje je predivno! Hvala što si me dovela.» Tina pocrveni.
«Moje najdraže mjesto.» reče skromno.
«Ima još nekoliko dobrih restorana gdje se nećeš otrovati, ali ako stvarno želiš ostati živ, obavezno zaobiđi «Školjku». Zgodno mjesto sa ubojitom hranom. Vlasnica misli da je superžena, pa sama kuha, poslužuje, čisti… Nekada ni sama ne zna koji posao obavlja.»
«Hvala na savjetu. Sigurno ću zaobilaziti to mjesto, nego reci mi ima li kakvih trgovina? Trebaju mi neke stvari koje nisam kupio na obali.»
«Za trgovine, ja sam glavna. Radim u jednom dobroopremljenom dućanu. Sama nastojim naručiti što više kvalitetne robe.»
«Ti si vlasnica?»
«Ne, na žalost. Upoznat ćeš vlasnicu vrlo brzo» reče smijuljeći se.
«Samo bi te upozorila, nadimak joj je "Pohotna Mare", i ne zovu je tako bez razloga.»
Danijel podigne obrvu.
«Zapamtiti ću to.»
Sredovječna žena posluži hranu i oni se bace na jelo.
«Ovo je bilo stvarno ukusno!»
«Zato što je ulovljeno jutros. Tu poslužuju samo ono što ulove, tako da im je jelovnik svaki dan drugačiji.»
«Zvuči zabavno.»
«Reci mi» počne zamišljeno Tina otpivši gutljaj crnog vina.
«Kako sam dospio ovamo? Zašto želim biti svjetioničar? OK. Neću te zamarati detaljima, recimo da mi je dosadio urbani način življenja i da sam poželio živjeti kao Robinzon.»
Tina je djelovala razočarano. Znala je da to nije odgovor. Zgodan muškarac kao on ne povlači se u osamu bez razloga.
«Imaš li obitelj?»
Daniel odmahne glavom.
«Nikoga.»
Tina se iskreno čudila, no u dubini duše bilo joj je drago.
«A što tebe dovodi ovamo?»
«Došla sam jedno ljeto i nisam više mogla otići. Tamo gdje sam prije živjela nije ni približno lijepo kao ovdje.»
Daniel se nasmije. Odgovor bez odgovora. Baš onakav kakav je i sam dao.
«Nadam se da ćemo jednom detaljnije popričati o tome» reče smješkajući se. Tina podigne čašu:
«U to ime….»
Nazdrave. Tina pogleda na sat i poskoči. Morala se vratiti na posao.
«Bojim se da je moja pauza prošla prije petnaest minuta» objasni Danielu. On se ispričavao, plati račun, a tada požure do Bepa. Nađu ga u živom razgovoru sa Dujom. Obradovao se kada ih ugleda.
«Mislio sam da ste se izgubili! Umirem od gladi. Imamo li još onih sendviča, ili ćemo na pravi ručak?»
«Žao mi je, prijatelju, ali mi smo upravo ručali.»
«Imate pizzeriu na ćošku, ja žurim na posao. Vidimo se!» poviče Tina, zatim nestane u labirintu uličica. Bepo se odlučio zadovoljiti sendvičima. Prošlo je podne, a trebalo je stići na svjetionik i obaviti primopredaju.
Ukrcali su se na Dujin brodić. Bepo je poveo razgovor o crvenokosoj djevojci koja ih je dočekala na pristaništu. Svi su se složili da je djevojka jako zgodna. Duje je suzdržano objasnio da je došla na otok prije dvije godine sa dečkom, on je otišao, ona je ostala. Daniel osjeti da Duje zna puno više o njoj, ali ne želi reći. «Pošteno. Oni žive godinama zajedno, a mi smo tek došljaci. Ne bi bilo fer da je ispričao više.» Osjeti kako ga Duje pomno motri. Ispričali su mu priču sličnu onoj koju je rekao Tini i znao je da mu Duje ne vjeruje, no Daniel se nije zbog toga brinuo.
Vučja glava bila je udaljena tek petnaestak minuta brodom. Dok su se primicali, Daniel ostane bez daha. Uočio je usjek nalik na vučju njušku obrastao zelenilom. Podalje, na uzvisini, uzdizao se svjetionik. Djelovao je impresivno ovako s mora, napravljen od bijelog kamena na visokoj stijeni, okružen zelenilom. Duje im objasni kako je svjetionik sazidan prije nekoliko stotina godina radi sigurnosti brodova. Isticao je važnost prometnog pravca kojim su dolazili, pokušavajući naglasiti ulogu svjetioničara. Daniel je shvatio poruku. Blago dade Duji do znanja kako ozbiljno shvaća svoj novi posao. Bepo se na glas divio otoku. Obojicu je zanimalo odakle toliko zelenila.
«Gdje ima vode, ima i života.» kratko reče Duje i spretno pristane uz jednu stijenu tik do starog, neodržavanog glisera. Bio je u prilično jadnom stanju, no Duje se kleo da vozi.
«Ne moraš se brinuti da će te smetati pridošlice, kako vidiš, pristup otoku je skoro nemoguć, tako da samo znalci mogu pristati ovdje.» Prošli su pješčanom uvalom i stali se uspinjati strmim usjekom u stijeni.
«I nemoj oblačiti odijelo ako misliš doći do broda» dobaci raspoloženo Duje. Kada su stigli na vrh, zagledaše se na pučinu. Pred njima je pucao pogled na baršunasto plavo more namreškano dahom povjetarca, blistavo od zlatnih sunčevih zraka. Poput umjetničkog djela, nasred pučine, zelenio se Mulo. Između krošnji mediteranskog raslinja, uzdizale su se kamene kuće, a povrh svega, blistao je crkveni toranj. Daniel je imao osjećaj da bi mogao preplivati do njega.
«A kakav je ono tamo otočić? Lijevo od Mula?»
«Glavica. Legenda kaže da tamo živi stara vještica.»
Muškarci se nasmiju. Bilo je jasno da na goloj kamenoj stijeni ne može živjeti ništa osim mjesne legende. Krenu zapuštenim putem prema svjetioniku.
«Ima li zmija?» Duje odmahne glavom.
«Bilo ih je. Priča se da je jedan svjetioničar skrenuo umom, uzeo baklju i spalio pola otoka zajedno sa zmijama. Uništio je sva legla. Od tada nema zmija. Bilo je to prije stotinjak godina. Šumarija je obnovila raslinje.»
Daniel u nevjerici zavrti glavom. Priča mu se činila nevjerojatnom. «Tko bi hodao po otoku i palio zmijska legla? Sigurno postoji logično objašnjenje.»
«Stigli smo.» reče Duje. Stajali su ispred svjetionika koji je nečim nalik na skladište bio povezan sa lijepom kamenom kućom.
«Kasnije ćemo se popeti gore, no prvo se idemo osvježiti i pokazati Danielu novi dom. Kako vidite, sve je od bijelog kamena, dopremljenog prije nekoliko stotina godina s Braća.»
Prošli su uskim puteljkom i stigli pred zapušten ulaz zarastao u travi. U kući ih dočeka ugodan hlad, no posvuda je vladao nered. Hodnik je bio zatrpan drvenim kutijama, kuhinja prljavaštinom. Nečistog posuđa bilo je posvuda, na stolu je bilo hrane stare i nekoliko dana, prazne limenke ležale su razbacane, kao i prazne flaše žestokih pića. Od smrada pokvarene hrane umalo nisu povraćali. Ni sobe nisu izgledale bolje: razbacana posteljina, prašina po namještaju, prljavi kameni podovi, ustajao zrak . Duje širom otvori sve prozore i pusti sunce u kuću.
«Oprostite, znao sam da nije bajno, ali ovo!» zamuckivao je u neprilici.
«Ovo je užas. Mislim da ćemo noćas prespavati u vrećama. Hvala Bogu da sam ih ponio» reče Bepo tiho. Djelovao je razočarano. Očiju punih samoprijegora pogleda Daniela.
«Hej, nije kraj svijeta! Uz malo truda, ovo mjesto zablistat će kao palača!» Daniel pokuša utješiti prijatelja.
«Možete noćas prespavati preko, na otoku. Sutra ću poslati žene iz sela da kuću dovedu u red.» ponudi Duje. Dozivali su starog svjetioničara koji kao da je netragom nestao.
«Na otoku je. Ne može nikuda bez glisera. Sigurno negdje leži pijan ko' majka.» tužno će Duje. Uzalud su ga tražili u svjetioniku. Već su mislili krenuti na Mulo, kada se starac pojavi na vratima.
«Kakva je to dreka? Mislio sam da me napada sto đavola!» Oni se zabezeknuto zagledaju u spodobu nalik na lošu karikaturu iz nekog jeftinog predratnog stripa. Oko kvrgavih tankih nogu plele su se nogavice iznošenih bezbojnih hlača, dok mu je dronjava majica pokrivala slabašan torzo iz kojeg se život naprosto iscijedio. No najzanimljivije na njemu bilo je izborano mumificirano lice niz koje su se protezale poput riječnih korita brazde ispucanih kapilara, nestvarno ispijeno, oživljeno tek parom svjetloplavih očiju koje kao da su izblijedile od sunca, godina, vjetrova i bura. Promatrao ih je mutnim pogledom čovjeka koji ne pamti kada je posljednji put bio trijezan.
«Čovječe, moramo ga dovesti u red prije nego se vratimo na Mulo» tiho reče Duje.
Bepo i Daniel kimnu glavom. Starac se nije opirao. Obraćao im se nerazgovjetnim rječnikom pijanog čovjeka dok su se njih trojica borila sa njegovim mlitavim tijelom. Kada su ga napokon doveli u red, posluže mu kavu. Starac ništa nije govorio. Samo je zbunjeno promatrao nezvane goste. Napokon mu Duje objasni razlog njihovog dolaska.
«Jesi li razumio? Od danas si u mirovini! Mirovina!» Starac je šutke sjedio uvjeren da sanja, da mu mozak priča priču koju on najviše želi čuti, a tada ga Duje blago uštipne za obraz.
«Halo! Jesi razumio? Mate!» Starac ga pogleda prvi put jasnim, bistrim pogledom, zatim se rasplače. Kada se malo pribrao, stane im zahvaljivati kao da su mu upravo spasili život. Suosjećajno se zagleda u Daniela.
«Ne daj im dušu. Budi na oprezu. Nikad ne znaš kad će doć.» reče tiho, a onda još tiše nastavi:
«U svjetioniku ima još ruma, poklanjam ga, jer će ti trebati. Ja sam slobodan! Bože, ipak si me oslobodio!» Starac se smijao, plakao, grlio ih, blebetao o stvarima potpuno van pameti. Duje se ispričavao u neprilici. Sve je izgledalo suludo i nimalo profesionalno. Starac se odjednom uspravi i pogleda ih podignutih obrva.
«Što čekate!? Idemo već jednom s ovog prokletog otoka!»
Slijedili su ga do glisera iznenađeni promjenom u ponašanju.
«Ti, novi, pođi samnom da ti pokažem kako se rukuje s ovim.»
«Zar misliš da možeš voziti?»
«Vozio sam ga i u puno gorem stanju.» zacereka se starac.
«Hajde, nisi valjda kukavica…. Jer ako jesi…. Pojest će te mrak!»
Starac je uživao u Danielovoj zbunjenosti. «Izgleda skoro kao ja kad sam izašao iz kaznionice. Da je pas, lovio bi svoj rep od sreće» razmišljao je Daniel promatrajući starog svjetioničara. Na putu do Mula saznao je da čovjek ima sestru, nećake koje nije vidio godinama i malu, kamenu kućicu na Zlarinu. Starac je bio toliko uzbuđen, da se Daniel uplašio za njegovo zdravlje. Gledao ga je kako pjeva i plače istovremeno. Govorio je nepovezane stvari o avetima na otoku, o noćnim posjetiocima i čudnim krikovima. Spominjao je nečiji plač, no Daniel ga nije razumio ni riječ. Starac je nastavio blebetati, kreveljiti se i Daniel je počeo vjerovati da je čovjek poludio. Približili su se pristaništu. Kao da je opet došao k sebi, starac se nagne prema Danielu, uputi mu dug, bistar pogled i reče:
«I zapamti, ma koliko izgledale kao ti i ja, to su samo utvare. Sablasti. Ako to zaboraviš, gotov si sinko.» Daniel osjeti nelagodu.
«Oprostite, ali u današnje vrijeme…» pokuša reći nešto smisleno, no starac ga prekine.
«Dragi moj, ti si miljama daleko od stvarnosti, miljama!»
Zatim se okrene, pozove mladića na rivi i dobaci mu konopac. Uplovili su između dva usidrena brodića. Starac spretno iskoči i pruži ruku Danielu. Posve zbunjen, Daniel ga je slijedio.
«Šteta što Marin nije tu, mali zna s čamcima.»
«Marin?»
«Sin one riđe. Mali je stvoren za pomorca.»
«Ne valjda Tine» Daniel je bio zapanjen. Starac ga lukavo pogleda. Usne mu se razvuku u cer.
«Dobra mala, ona riđa, ha?» Značajno mu namigne. Daniel osjeti nelagodu. Nije želio sa pripitim svjetioničarem raspravljati o Tini. Uto pristanu Bepo i Duje. Starac priveže gliser. Svi krenu dugačkim molom prema Dujinoj kući. Morali su se probijati kroz gužvu, jer je sunce bilo na zalazu i kao da je cijelo mjesto izašlo iz zagušljivih kuća u potrazi za osvježenjem. Mladi su preplavili mol. Jedna grupa je pjevala, parovi su se ljubili, neki su se dodavali loptom, odnekud je mirisao topli kruh. Muškarci se povuku na osamu kako bi isplanirali vrijeme pred njima. Nakon kratkog vijećanja, Duje i stari svjetioničar krenu niz ulicu, a Daniel povede prijatelja do restorana u kojem je ručao s Tinom.
«Pričekaj me, odmah se vraćam» reče i ostavi iznenađenog Bepa samog za stolom.
nastavlja se...
|
