|
Kristijan se naviri u trgovinu. Tina je posluživala dvije starice komentirajući današnju vrućinu. Svećenik utrpa u košaricu nekoliko sitnica.
«Napokon ti je stigao paket!» Dovikne mu Tina.
«Odlično. Možeš sve zajedno upakirati.» Pogledom prijeđe po trgovini. Starice su nestajale iza vrata. Ostali su sami.
«Čujem da si upoznala novog stanovnika Vučje glave.»
«A ja čujem da si previše radoznao za jednog svećenika.» odvrati Tina. Kristijan napravi pokret kao da misli otići. Tina ga primi za ruku.
«Hej! Od kad smo tako osjetljivi?»
«Ha, ha, jesam te! Sada mi sve lijepo ispričaj. Da li tip izgleda kao luđak, psihopat ili nešto slično?» Tina zaniječe.
«Izgleda skroz normalno. Možda i previše normalno.» Kristijan podigne obrvu.
«Ma, tip je OK. Zgodan, tvoje visine, mršav, ali ipak puniji od tebe; crna kosa sexy prosjeda, velike tužne oči, tog frajera nešto ždere u duši, vjeruj mi. Čak i kad se smije i izgleda sretan, oči su mu uvijek tužne. Ima lijepa usta. Velika, ali ne prevelika. Onako, senzualna…» stane u pola rečenice jer se Kristijan tresao od smijeha. Uvrijeđeno ga pogleda.
«Oprosti, ali opisuješ ga kao da ga daješ u oglas ženidba – udaja. Zanima me kakav je dojam ostavio na tvoju dušu.» Tina porumeni do pramenova svoje crvene kose.
«Oprosti, mi žene volimo detaljno opisivati suprotan spol. To nam je vrlina i mana. Hm, kakav je dojam ostavio na mene? Ugodan. Pokazala sam mu "Sirenu", ručali smo tamo.» Ignorirala je njegovo «Oooooo».
«Gradski je dečko, ima gradske manire, premda se ne razmeće kao oni iz grada, u stvari, nekako je zatvoren, kao da nosi neku tugu u duši. Ima simpatičnog prijatelja, njegove dobi; čak se i taj prijatelj odnosi prema njemu pokroviteljski.» Tina je nastavila izlagati svoja opažanja i Kristijan se divio njenoj preciznosti u iznošenju detalja. «Žene su predivne i nedokučive nama muškarcima». Upravo kada je to pomislio, na vratima se pojavi čovjek. Kristijanu odmah bi jasno o kome se radi. Djevojka mu veselo mahne
«Mi o vuku…. Uđi! Super što si svratio. Da te odmah upoznam, ovo je duša našeg malog mista, svećenik i prijatelj Kristijan. Kris, ovo je čovjek koji će osvijetliti naše more i brodove, Daniel.» Muškarci se rukuju. Kristijanu se čovjek odmah dopao. Primijetio je topao osmijeh i onu tugu u očima koju je Tina spomenula. Daniel objasni da je došao kupiti neke potrepštine prije nego se smjesti na otok. Dok je prebirao po policama, Kristijan šapne Tini
«Odlično si ga opisala. Odmah sam znao da je to on. Ne izgleda loše, ha?» i značajno joj namigne. Ona ga gurne. Priđe im Daniel. Kristijan pokupi svoje stvari.
«Ja idem. Vidimo se. Daniele, sretno na otoku. Ako nemaš ništa protiv, posjetiti ću te.»
Daniel je razmišljao nekoliko trenutaka. Odavno nije bio u kontaktu sa crkvom. U stvari, dugi niz godina vjerovao je da ga je Bog napustio. No, ovaj se čovjek ne čini loš. Djeluje bezopasno za jednog svećenika. A i otprilike su vršnjaci.
«Nema problema. Znaš gdje sam … samo bez propovjedi … može?»
Kristijan se nasmije.
«Hej, zar ti ličim na davež? Obećavam, samo mi i priroda.» Dobro raspoložen, krene kući.
«Nisam ga uvrijedio?» upita Daniel pomalo zabrinuto.
«Kristijana? Ne brini. Vrlo je tolerantan za jednog svećenika.»
Pruži Danielu račun. Dok je vadio novce, kao usput je upita.
«Jesi li možda gladna? Bepu i meni bi godilo društvo.» Ona ga iznenađeno pogleda.
«Sada? Tko će feral upaliti?»
«Noćas Duje časti. Nakon onoga što smo zatekli na svjetioniku, mislim da je to OK.» Tina podigne obrve.
«Trebaš vidjeti na što liči svjetioničareva kuća. A tek starac… Dobio sam slobodno dok se stvari ne dovedu u red.» Oprezno je pogleda.
»Dakle, hoćeš li nam praviti društvo?»
«Oprosti, ali večeras imam neke obaveze. Tu si, pa vidjet ćemo se.» zbunjeno će Tina. Daniel razvuče usne u osmjeh kako bi prikrio nelagodu.
«Nema problema. Vidimo se.» Reče na vratima trudeći se izgledati što ležernije. Brzajući prema restoranu, bjesnio je sam na sebe. «Koja sam ja budala! Tek sam došao i već je zovem na večeru! Što ja to radim?! K vragu, što ja to radim?!»
Bepo ga je čekao za stolom.
«Gdje si nestao? I što ti se dogodilo? Izgledaš ko vrag.» Daniel mu nevoljko ispripovijeda svoju nesmotrenost. Bepo se savladavao da ne prasne u smijeh znajući da bi time najviše povrijedio prijateljeve osjećaje. Kad ga je prošlo, nježno reče:
«Ne brini se toliko. Siguran sam da Tina nije krivo shvatila tvoj poziv. Osim što je zgodna, cura je i pametna. Hajde, umirem od gladi. Naručimo nešto, pa ćemo uz jelo razraditi strategiju.» Daniel ga mrko pogleda.
«Strategiju? Kakvu strategiju? Jesi lud?» Bepo se nevino osmjehne. Naručili su jelo i više nisu spominjali Tinu. Razgovarali su o svjetioniku, o mogućnosti da Bepo i Suzana dođu za preko vikenda, o prošlosti i budućnosti. Pala je noć, u restoranu nije bilo praznog mjesta. Šum mora miješao se s glazbom sa razglasa. Bepo je zadovoljno gledao oko sebe. Prvi je put osjetio da će prijatelju ovdje biti dobro, da sve polako sjeda na svoje mjesto. Nije lako preskočiti 20 godina i nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Daniel je napravio dobar potez, a tko zna, možda mu se sreća napokon osmjehne.
I Daniel je bio zamišljen. Osjećao je tugu u srcu pri pomisli da se sutra rastaje od svog najboljeg prijatelja. Ljepota njegovog novog prebivališta nije bila nadomjestak za ono što gubi. «Sam si izabrao. Imaš se vremena predomisliti.» No, Daniel je znao da neće. Usprkos svemu, nekako je osjećao da mu je ovdje mjesto, iako nije znao zašto. U zatvoru je naučio prihvaćati stvari onakve kakve jesu. Zagleda se u tamno more. Padnu mu na pamet poznati stihovi»…. Tamo di bi 'tija, i tamo di ne bi smija, more je izabralo put…» Poželio je glasno zapjevati, kad opazi Tinu. Hodala je s debeljuškastim proćelavim muškarcem. Živo su o nečemu razgovarali. Odjednom je muškarac primi za ruku i povuče prema uličici. Tina se mrštila. I dalje mu je nešto objašnjavala, a tada oboje nestanu u mraku. Daniel se trzne. Nije mu se svidjelo ponašanje muškarca. Činilo se da je neznanac odvukao djevojku na silu, no sve je to mogao i umisliti. Uostalom, tek je stigao na otok, vjerojatno preuveličava stvari. Iz razmišljanja ga prene Bepov glas.
«Vrijeme je za spavanje. Imali smo buran dan.» Daniel se složi. Polako su šetali bučnom ulicom jedva svjesni šarenila oko sebe. Činilo se da je sezona na vrhuncu. Bepo pokaže na impozantnu građevinu tik do mora.
«Tu ćemo prespavati. Svidjet će ti se.» Daniel kimne glavom. Odmah mu se dopala moderna građevina na dva kata smještena među borovima. Želio je smočiti noge u moru, no Bepo ga je požurivao.
«Hajde, sutra ćeš. Ionako si ovdje sljedećih sto godina, skljokat ću se od umora.»
Ušli su u osvijetljeno predvorje. Od nekuda je treštala glazba, grupa mladih ljudi pjevala je uz gitare, nekoliko gostiju čekalo je na recepciji. Bepo mahne prijatelju, nestane iza nekih vrata i uskoro se pojavi važno mašući ključevima.
«Formalnosti su obavljene.» Daniel se teatralno nakloni, baš kao nekada kada bi Bepo izvodio slične štoseve. Gotovo je zaboravio koliko se njegov prijatelj voli praviti važan.
U sobi je bilo ugodno tiho. Daniel otvori balkonska vrata i pusti povjetarac pomiješan sa glazbom. Bepo se ogleda po sobi.
«Izgleda puno bolje od onog čuda na svjetioniku.» reče zadovoljno. Baci se na krevet.
«Tvoj je onaj lijevi» dobaci veselo. Daniel se osmjehne. Bio je ljepljiv od znoja, umoran, ali nekako zadovoljan.
«Samo se ti raskomoti. Ja ću se osvježiti.»
Bepo izvadi flašu Merlota, nekoliko limenki Coca Cole, dvije čaše. Daniel ga nađe na balkonu. Sjedio je u pletenoj stolici i polako ispijao tamnu tekućinu.
«Posluži se» dobaci Bepo. Daniel sjedne do njega. Promatrali su treptavu svjetlost na svjetioniku.
«Duje je obavio svoj dio posla.» polako reče Bepo.
«Osjećam se kao prevarant. I to prvog radnog dana» prigovori Daniel. Bepo je šutio. U tišini su uživali u pogledu na mirno more obasjano šarenom svjetlosti sa obale. Svjetionik je postojano odašiljao svjetlost u noć.
«Daniele, najbolji smo prijatelji.» polako reče Bepo.
«Ali do danas nismo ozbiljno popričali o tvom zatvorskom životu. Nemoj misliti da zabadam nos iz puke radoznalosti, no nakon što si nas isključio iz svog života, nije prošao dan da se nisam pitao kako si, što proživljavaš… Htio sam reći, ako ikada poželiš nekome ispričati o tom vremenu, ja sam ti na raspolaganju.» Daniela se skoro zagrcne. Nije želio ozbiljnim temama poremetiti tako ugodnu večer.
«To je bilo vrijeme okajanja grijeha. Mojih grijeha. Možda ću te jedan dan, uz kavu i piće, zabavljati svojim zatvorskim zgodama, no nisam spreman sada o tome.» Bepo je osjećao nelagodu u Danielovom držanju i pokaje se što je načeo tu temu. Nježno lupi prijatelja po leđima.
«Ma nema veze, samo sam htio reći da sam tu, kad me zatrebaš. Aaaa, vrijeme je za spavanje, umoran sam ko pas!»
Daniel se trgne iz sna. Bila je noć. Mjesečina je tukla ravno u njegovu glavu. Povjetarac se poigravao sa zastorima. U prvi tren nije mogao razabrati gdje se nalazi. Tišinu je remetilo Bepovo ravnomjerno disanje. «Bepo» pomisli s olakšanjem. Usnuo je jako čudan san. Zamišljeno se zagleda u mračan strop pokušavajući uhvatiti detalje. Činilo se tako stvarno! Sjećao se da je sjedio na nekom proplanku. Čitao je knjigu punu nerazumljivih črčkarija. Ni riječ nije razumio. Podigao je glavu i ugledao Doris u dugoj plavoj haljini kako bosa korača prema njemu. Nešto mu je govorila, no on nije mogao razabrati ni riječi. Lice joj je bilo napeto. Rukom je mahala, kao da ga tjera s proplanka. Krenuo je prema njoj. Ona mu je davala znak da stane, no on se nije obazirao. Hodala je natraške pokušavajući mu nešto reći. Potrčao je u želji da je uhvati, ali noge mu postadoše olovne, napokon otkazaše poslušnost. Zapeo je u travu i pao.
Kada je podigao glavu, vidio je staricu snježno bijele kose kako se nadvija nad njim.
«Doveli su te, jer ti vjeruju. Trebaju te, Dani» reče tihim dubokim glasom, a trenutak kasnije nestane. Umjesto nje, stvori se Tina. Odjednom su ležali u pješčanoj uvali. Upravo kada su im se usne trebale spojiti u poljubac, začuju zavijanje vuka tik do ušiju. Od straha, Daniel se probudio. Tiho, da ne probudi prijatelja digne se iz kreveta, natoči hladan sok i izađe na balkon. Mjesečina je posula zlatni prah po moru. Nekoliko koča lovilo je sutrašnji ručak. Buka noćnog života je utihnula. Zrak je bio oštriji, ugodniji. Daniel poželi otrčati dolje, baciti se u more i plivati, isprati tjeskoban osjećaj izazvan snovima i biti bezbrižan kao nekada. Dok je razmišljao o prošlosti, svjetionik zatreperi, na tren se ugasi, pa upali, pa opet ugasi, upali; «izgleda kao signalizacija, ali tko i kome!?» zapanjeno pomisli Daniel. Već je krenuo probuditi prijatelja, kada sve stane. Pred njim se ponovo prostiralo mirno more obasjano mjesečinom, a svjetionik je ponovo odašiljao svoju svjetlost brodovima u daljini. «Ako sam ja vidio, i ovi kočari vani također su vidjeli. Sutra ću s nekim popričati.» Vratio se u krevet zaokupljen mislima na sutrašnji dan.
Bepo se probudio prvi. Pjevušio je oblačeći se.
«Ustaj, dečko! Čeka nas još jedan topao, sunčan dan! I doručak! Umirem od gladi!» Daniel ustane. Navuče majicu i lagane hlače. Bepo ga povede u blagovaonicu. Dok su jeli, Bepo se nagne prema njemu.
«Je si li sanjao nešto lijepo? Znaš kako se kaže: što prvi put sanjaš negdje, ispunit će se.» Daniel se namršti.
«Baš i ne bi htio da se ostvari. Bilo je zbrkano, ali je više ličilo na noćnu moru.» Ukratko mu ispriča pojedinosti (ispustivši detalj na plaži).
«Baš čudno. Od svega, jedino što mi se čini stvarno je da ti se sviđa Tina.» Zaključi Bepo zadovoljno. Daniel nešto progunđa. Tada se sjeti svjetionika. Tek što je odlučio podijeliti cijeli događaj sa prijateljem, Bepo veselo dobaci.
«Gle, eno vlasnice hotela.» Danijel opazi stariju gospođu njegovanog lica i dostojanstvenog držanja kako stoji na vratima i razgovara s jednim od poslužitelja. Sa lica joj nije silazio osmijeh.
«Dođi, upoznat ću te.»
«Odakle je ti znaš?» upita Daniel koji nije skidao pogled sa žene.
«Svaki put kada posjetim Mulo odsjednem ovdje. Jasno ti je zašto.»
«Ela! Ne mogu vjerovati očima! Izgledate bolje nego prošli put! Svakim danom se pomlađujete! Kako uspijevate? Odajte mi tajnu da je prenesem svojoj ženi!» Bepo je dramatično raširenih ruku prilazio ženi. Ona se od srca smijala.
«Ti, laskavče jedan! Nisam te vidjela cijelu vječnost! Ostao si dužan partiju preferansa, nisam zaboravila! Kako vidiš, i mozak me još služi! A tko je mladić do tebe?» upita ljubazno.
«Daniel, Daniel Vid. Teta Ela, uistinu izgledaš fantastično.»
Eline lijepe kestenaste oči raširiše se od zaprepaštenja. Trenutak-dva stajala je poput mumije zureći u Daniela kao da je duh. Zatim, kada je došla do daha, snažno zagrli muškarca i briznu u plač.
«Znači pustili su te. Jadniče moj, koliko si samo propatio zbog primitivnosti nečije!» Ela je plakala i plakala. Ljudi su ih znatiželjno pogledavali, pa ih Ela pozove u svoj ured. Još uplakana, nježno je milovala Danielovo lice neprestano optužujući sistem, nepismenost i još štošta zbog njegovog boravka u zatvoru. I Daniel je bio ganut. Od svih mjesta na svijetu, ovdje je najmanje očekivao susresti nekoga svog. Bepo od zaprepaštenja nije mogao progovoriti ni riječ. Daniel se nasmije vidjevši prijatelja u takvu stanju.
«Ovo je moja teta iz Amerike. Sjećaš se tete koja je slala prve Levisice, žvake koje nije nitko imao, one fine čokolade, košulje, kreme poslije brijanja…»
«Hej, kako da ne! Ela? Teta Ela!?» Bepo je izgleda smiješno zbunjeno se meškoljeći poput dječarca, pokušavajući shvatiti što se događa. Napokon se osmjehne.
«Ne mogu vjerovati. Godinama ovdje boravim i nemam pojma da ste teta mog najboljeg prijatelja. Eto, trebao bi i ja zahvaliti, jer sve što nije moglo na Daniela, postalo bi moje. Kad bi stigao paket, molio sam Boga da što više stvari ne paše mom prijatelju. To ti nikada nisam priznao. Oprosti, stari.» Bepo namigne Danielu. Ela je brisala oči nježno gledajući nećaka.
«Recite mi sada, što radite ovdje?»
«To ja tebe pitam, teta.»
«Ah, duga je to priča… Tvoj je tetak odavde. Umro je prije deset godina. Infarkt. Njegova sestra je vodila ovaj pansion još od našeg vjenčanja. Na žalost, i ona je umrla otprilike kad i moj muž. Bili su blizanci. Čudno je to sa blizancima. Negdje sam čitala da osjećaju radost i bol onog drugoga, da su cijeli život povezani…» reče zamišljeno te nastavi:
«Uglavnom, nakon što sam pokopala supruga i razmišljala što ću dalje, dobijem brzojav da se javim na ročište o nasljedstvu. Saznala sam da sam jedina vlasnica ovoga zdanja. Sestra se nije nikada udavala. Ovdje sam zatekla ruševinu. Sve je bilo u groznom stanju. Srećom, imala sam ušteđevinu u Americi i sve uložila u ovo. Vjerujte mi, isplatilo se i materijalno i duhovno. Ovo je pravi raj za dušu… A sada ti, Dani. Što te nosi ovamo? I kad su te pustili?»
Daniel ispriča sve o prijevremenom puštanju na slobodu, o posjetu Bepu i odluci da se povuće iz grada.
«Došao sam na svjetionik. Pričaš sa novim svjetioničarom» završi Daniel. Teta nije izgledala nimalo sretno.
«Je li to istina Bepo?» On potvrdno klimne glavom. Ela ih stade odgovarati. Spominjala je neobjašnjive pojave na otoku, strah mještana, praznovjerja i čudnovate priče vezane za otok i svjetionik.
«Dani,» reče zabrinuto
«Ostani ovdje. Ovo je Božji prst sudbine. Već neko vrijeme želim pronaći partnera za posao. Nisam više mlada. Na žalost, kako ćeš vidjeti, na otoku nema puno kvalificiranih ljudi. Uostalom, ti si moj. Nemaš pojma kako bi me usrećio kada bi pristao podijeliti teret posla samnom. Zajedno bi učinili čuda. Uz tvoju pomoć osvježila bi hotel, unijela neke promjene, imam puno ideja, no ne mogu sve sama. Hajde, reci da i budi mi partner, dijelit ćemo probleme i dobit. Bit će veselo. Razmisli, molim te. Kladim se da će Bepo već naći pouzdanog svjetioničara.» Bepo se složi. Ovo je zvučalo previše dobro da bi bilo stvarno. Osjeti silnu radost zbog prijatelja.
«Zvuči fantastično, teta, ali ja sam već odlučio. Ako trebaš novaca za uređenje, rado ću ti dati. Tko zna, možda jednom i uđem u posao s tobom, ali sada mi treba ono što je na onom otoku – mir. I ne brini se za sablasti, neće grom u koprive.»
Bepo ga prijekorno pogleda. Pokušao je platiti prenoćište, no Ela nije htjela ni čuti. Na kraju se oproste od domaćice uz obećanje da će Daniel još danas posjetiti tetu.
Gliserom se dovezu na otok. Bepo je pokušao prijatelja nagovoriti da prihvati prijedlog svoje tete, no Daniel je tvrdoglavo ostao pri svojoj odluci.
«Znaš i sam da imam dovoljno novca za život. Ono što trebam je mir, ti bi me trebao razumjeti.» Bepo nevoljko prizna da ga u potpunosti razumije. Uplovili su u tišini. Daniel je tako spretno pristao uz obalu, kao da to radi svaki dan. Kod svjetionika stajao je Duje. Razveseli se kada ih ugleda. Zajedno krenu u kuću. Daniel se ugodno iznenadi. U prostranom hodniku sada je bila samo vješalica za kapute i komoda. Netko je stavio u vazu buket poljskog cvijeća. Kuhinja je blistala čista i mirisna. U ormaru stajalo je uredno složeno posuđe, hladnjak je bio ispunjen namirnicama. I na stol je netko postavio vazu sa cvijećem čiji je miris ispunjavao prostoriju. Prozori u dnevnom boravku bili su širom otvoreni puštajući sunce i ljetni povjetarac. Daniel u čudu pozove Bepa. Jedan zid bio je od poda do stropa ispunjen policama s knjigama. Među njima bilo je rijetkih i vrlo vrijednih naslova. Neke su datirale čak iz 19. stoljeća. Duje objasni kako su knjige stizale sa svjetioničarima. Svaki od njih donio bi pokoje štivo kojim bi kratio duge zimske dane. Poštujući tradiciju, knjige bi donijeli i oni koji nisu imali naobrazbu, tako je stvorena ova mini – biblioteka. Daniel je bio zadivljen. Radovao se što je ponio nekoliko knjiga koje će pronaći mjesto na ovim policama. Uz drugi zid sagrađen je kamin iz nekog ranijeg stoljeća. Kamin je bio u izvrsnom stanju. Kauč, nekoliko fotelja, stolić, slike na zidu, stvarali su domaći ugođaj. Daniel poželi natočiti nešto osvježavajuće, zavaliti se na kauč, zapaliti cigaretu i baciti se na čitanje. Pogleda u dečke koji su raspravljali o jednoj slici. «Morat ću malo pričekati.» Zadovoljno pomisli. Tri spavaće sobe bile su prostrane, sa velikim, starinskim krevetima, masivnim ormarima od zida do zida, noćnim ormarićima.
Daniel izabere sobu sa južne strane i pogledom na more. Krevet je bio tvrd ali udoban, a u sobi se miješao miris mora i čiste posteljine. I kupaonica je bila velika i dobro opremljena.
«Dođite, pokazat ću vam spremište.» pozove ih Duje. Između kuće i svjetionika, naknadno je sagrađeno veliko spremište. Daniel se ponovo iznenadi. Gledao je u alate uredno složene na željeznim policama. Nije vidio bolje opremljenu alatnicu. Bočno su bile posložene razne potrepštine: od kosilice za travu do motorne pile za drva. Na suprotnoj strani stajale su kutije konzervi, zalihe šećera, soli, ulja i svega ostalog za kućanstvo. Po sredini se protezao veliki radni stol od masivnog drveta.
«Zime znaju biti opake, naročito kad bura puše danima, a ponekad i tjednima. Neki svjetioničari kratili su dane baš ovdje. Kako vidiš, tu se možeš igrati do mile volje» namigne Duje. Odmah do vrata bilo je sazidano nešto nalik na ugradbeni ormar.
«Generator» objasni Duje. Pokazivao je Danielu kako se rukuje napravom.
«Zbog slabog napona, bojim se da ćeš često ostajati bez struje. Naročito za vrijeme povećane potrošnje i zimi. Ne moram ti reći koliko je važan ovaj generator. U bačvi je gorivo. Barem jednom mjesečno provjeri razinu goriva. Kada dođe do ove crte, doći ću i dovesti novu zalihu.» Daniel kimne glavom. Nakon obilaska popnu se na svjetionik. Prijatelji ostanu bez daha. Posvuda se prostiralo čisto, plavo more posuto sunčevim zrakama. Duje ih vrati u stvarnost. Pokaže Danielu mehanizam koji pokreće feral i uputi ga u njegovu upotrebu. Daniel se sjeti noćašnjeg događaja. Upita Duju o čemu se radi. On se doimao jako suzdržano.
«Svašta ćeš vidjeti ovdje. Nešto će biti stvarno, a nešto plod tvoje mašte. Takav ti je ovo otok.» bilo je jedino Dujino objašnjenje. Bepo je zbunjeno gledao obojicu.
«Ovdje su ili svi ludi, ili je bolje da zaposlim egzorcista, a ne svjetioničara» reče kasnije u šali.
«Večeras ću ostati ovdje s tobom za slučaj da me zatrebaš, no od sutra si sam gazda» završi Duje obilazak.
Gliserom se odvezu na Mulo. Svi se iznenade kako je vrijeme proletjelo.
«Imamo vremena za pošten ručak, moram kupiti neke sitnice za put, a onda se rastajemo, prijatelju» tužno će Bepo. Duje se vratio u ured.
«Ne zaboravite starca!» vikne na odlasku. Prijatelji krenu u hotel. Odlučili su «proslaviti» rastanak rakovima na žaru i dobrim vinom.
U hotelu je vladao ugodan mir. Daniel odabere stol na terasi. Gledali su prema otoku. Izgledao je nekako dalek i sićušan. Bepo nije mogao sakriti tugu.
«Ne vidim te skoro dvadeset godina, onda dođeš da bi opet otišao. Nisi fer.»
«Zvučiš poput ostavljene ženske» pokuša se našaliti Daniel, no i sam je bio tužan.
«U idealnom svijetu zajedno bi palili feral i istraživali otok, ovako, to zadovoljstvo pripada isključivo meni.» Bepo ga pogleda ispod oka.
«Oprosti. Neuspjela šala» preda se Daniel. Ručali su u tišini. Premda je hrana bila prvoklasna, žvakali su s mukom.
«Vidiš, zato mrzim rastanke i zato sam bio protiv da me posjećujete u zatvor» reče Bepu koji se još durio.
«Evo mojih gostiju!» priđe im Ela. Srdačno pozdravi obojicu nutkajući ih desertima kao malu djecu. Sjela je s njima za stol i razgovor krene u veselijem tonu. Šalila se na račun Danielovog izgleda u djetinjstvu, pričala zgode iz vremena kada je sama bila mlada i bezbrižna. Muškarci su se smijali njenim duhovitim dosjetkama. Naposljetku se prijatelji oproste od Ele. Krenu prema trgovini. Umjesto Tine, za pultom je stajala postarija korpulentna žena bujnih grudi, napadno našminkana, kose obojene u plavo. Izgledala je kao karikatura i muškarci skoro prasnu u smijeh.
«Izvolite, mogu li vam pomoći?» upita tankim glasom. Bepo na brzinu nabroji nekoliko potrepština. Ona spretno napuni košaru svime što je Bepo tražio.
«Mislim da je to sve, gospodine» reče umiljato se smješkajući. Daniel se okrene na drugu stranu smijući se u sebi.
«Oprostite, gdje je djevojka koja je jučer tu radila?» upita ljubazno Bepo gledajući ispod oka Daniela. Žena se oneraspoloži.
«Ima slobodno popodne, ali ako nešto trebate, rado ću vam pomoći.»
Bepo reče da je samo znatiželjan, plati namirnice i napusti trgovinu. Daniel je išao za njim. Vani se glasno nasmiju.
«Je si li vidio što slično?» Daniel odmahne glavom. Na putu do pristaništa sretnu svećenika. Hodao je žurnim korakom, zabrinutog izraza lica. Daniel pozdravi. Kristijan odzdravi zaokupljen vlastitim mislima. Zaustavi se nekoliko koraka dalje.
«Daniel, pa to si ti. Oprosti, nisam te registrirao, problemi na poslu» reče napola u šali. Daniel upozna svećenika sa Bepom. Muškarci se rukuju, a zatim Kristijan, uz ispriku krene dalje.
«Nisam znao da poznaješ lokalno svećenstvo» začuđeno će Bepo.
«Ah, Tina nas je upoznala.» Bepo ga prijekorno pogleda.
«Sve mi se čini da te ovdje čeka dobar provod i malo sam ljubomoran. Da barem mogu ostati koji dan duže.» Daniel ga prijateljski zagrli.
«Vratit ćeš se sa Suzanom, pa ćemo zatulumariti kao nekada. Do tad ću bolje istražiti ovo područje. Netko mora ostati u izvidnici.» Bepo sumnjičavo odmahne glavom. Skrenu prema Dujinom uredu po starog svjetioničara, a zatim na trajekt. Rastanak je bio tužan za oba prijatelja i pun obećanja o skorom ponovnom susretu. Daniel se pozdravi sa starcem. On namigne.
«Ne zaboravi što sam ti rekao» šapne mu na uho.
»Sablasti su samo sablasti, ma kako stvarno izgledale.» Daniel se pristojno osmjehne. Isprati ih na trajekt, zagleda se u brod koji odlazi u daljinu preplavljen osjećajem tuge i uzbuđenja u isto vrijeme. Stajao je na pristaništu razmišljajući kuda bi prvo krenuo. Naposljetku se uputi prema hotelu. Premda je jedva čekao da ostane sam na svom otočiću, morao je održati obećanje koje je dao teti. Ela ga je čekala.
«Ti i ja moramo popričati» reče značajno. Daniel nije bio raspoložen i Ela to osjeti. Započne razgovor o prošlim vremenima, njegovoj majci koja je umrla relativno mlada, o događajima bliskima i jednom i drugom. Na posljetku Daniel ustane. Ela ga primi za ruku.
«Pričekaj samo trenutak.» Prije nego je Daniel išta stigao pitati, teta nestani niz hodnik. Vratila se sa zamotuljkom.
«Izvoli. Tu je večera. I, Dani, pošto si tako tvrdoglav u naumu da budeš svjetioničar; dok se ne predomisliš, svaki ću ti dan slati po nekome hranu. Naravno, dok mi to vrijeme bude dopuštalo.» Na Danielovo oštro protestiranje, tužno reče:
«To je najmanje što mogu učiniti za svog nećaka, zato molim te ne prigovaraj.» Srdačno se oproste, tada Daniel krene u svoj novi dom.
nastavlja se...
|