Ulice su bile pune prolaznika. Daniela na trenutak ošamuti eksplozija šarenila, mirisa, žamor prolaznika, smijeh, glazba… Posegne u džep za cigaretama. «K vragu, ostavio sam ih na stolu.» Mrzovoljno pomisli. Krene prema trgovini sretan što je među ljudima, «živim ljudima».
Mozak mu se neprestano vraćao na pojavu u moru, zastrašujuće beskrvnu, s one dvije jezive rupe umjesto očiju, ruke koje ga grabe… «Prestani, prestani već jednom!» Slabašno vikne glasić zdravog razuma. Naglo otvori vrata trgovine jedva svjestan gdje se nalazi. Tina ga iznenađeno pogleda.
«Hej! Kako naš svjetioničar? Ne izgledaš baš najbolje.» Pružila je kupljenu robu dvojici mladića nestrpljiva da ostane sama s Danielom.
«Izvoli» reče Tina kada su ostali sami.
«Zaboravio sam cigarete.»
Tina bez riječi izvadi kutiju.
«Imam dobar dar opažanja» reče vedro pružajući mu Marlboro. Izgledala je posebno zgodno u lepršavoj šarenoj haljinici.
«Odlično izgledaš» nije mogao prešutjeti Daniel. Tina pocrveni.
«Mislio sam te pozvati na sok, ili što već piješ.» Njegove tamne oči molećivo su je gledale.
«Oprosti, ali sada imam najviše posla.» Tužno će Tina, a onda se lupi po čelu.
«Što piješ?»
Daniel je pogleda zbunjeno.
«Svejedno mi je» reče slijegajući ramenima.
Tina izvadi dva soka iz hladnjaka.
«Probaj. Godi na ovu vrućinu» i povuče iz flašice.
«Oprosti, ne poslužujemo u čašama.» Daniel se osmjehne. Razgovarali su o Vučjoj glavi, kada nahrupi nova grupa. Tina je imala pune ruke posla. Daniel je razgledavao stvari na policama.
Uđe svećenik. Tina mu mahne poslužujući kupce.
«Čini se da je gužva» reče Daniel prijateljski.
«Ovdje je uvijek gužva» prihvati Kristijan.
«Kako je tamo preko?» Ljubazno upita Kristijan. Daniel slegne ramenima.
«Slušaj, ako si raspoložen, možemo skoknuti na neko mirnije mjesto, imam kojih sat vremena do službe.» Daniel prihvati. Očajnički mu je trebalo društvo.
Sjedili su u mirnom kafiću u zabačenoj uličici.
«Ovdje dolazim kada želim imati malo mira» reče Kristijan. Raspitivao se o Danielovim prvim dojmovima na novom poslu. Daniel je iznio svoja zapažanja neprestano razmišljajući o nedavnom događaju. Silno je želio sve nekome ispričati. Uostalom, nisu li dvije glave pametnije od jedne. A na kraju krajeva, mrtvaci su nekako u svećenikovoj domeni. Nakon kratkog premišljanja, povjeri Kristijanu cijeli nemio događaj. Svećenik nije djelovao previše iznenađen. Sam je imao neobjašnjivih iskustava, srećom, manje jezivih od Danielovog, no do danas nije uspio dokučiti što mu se u stvari dogodilo.
«Drži dobro oči otvorene, nešto ti želi privući pažnju. Čovječe, ja se ne bi vraćao tamo.»
«Baš ti hvala, utješio si me» reče Daniel sa izrazom očaja na licu. Svećenik se nasmije.
«Oprosti, ponekad sam stvarno glup. Nisam te mislio uplašiti. Samo mislim da ima stvari koje ti i ja ne razumijemo. Tko zna, možda je u blizini potonuli brod, možda je ono samo leš, možda preuveličavamo stvari. Šteta što ovdje nema policije. Na žalost, čini se da je na tebi kao svjetioničaru odluka želiš li sve zaboraviti, ili dalje istraživati.» Daniel podigne ruke kao da se brani.
«Hvala lijepo, ali držat ću se otoka. Dosta mi je leševa ili što već je. Zamisli da tamo ima još toga…» Obojica se stresu.
«Onda razumiješ zašto želim što prije otići odavde» prebaci Kristijan razgovor na svoj problem. Jadao se svjetioničaru pokušavajući mu dočarati sav očaj njegovog položaja. Daniel je pažljivo slušao. Na žalost, nije mogao puno pomoći. Iznenađeno pogleda na sat. Morao se vratiti na posao. Na brzinu se oprosti od svećenika.
«Morat ćemo ovo ponoviti» dovikne Kristijan za njim. Daniel mahne. Morao je žuriti, inače će uprskati svoj prvi nastup.
Proparao je gliserom more spretno se usidrivši u uvali. Trčećim korakom prijeđe stazu, popne se na svjetionik preskačući stepenice i uključi uređaj točno na vrijeme. Snop svjetlosti pruži se po moru. Daniel odahne. Neko je vrijeme stajao u tišini uživajući u pogledu na more. Nakon razgovora sa Kristijanom osjećao se malo bolje. «Za sve postoji razumno objašnjenje, za sve. Samo se treba osloboditi straha. Jer on guši razum» reče u sebi. Više se nije bojao. S ljubavlju se zagleda u predivno plavo more. Sjeti se teleskopa. Ako ga postavi na ovo mjesto, južno nebo bit će mu kao na dlanu. Zadovoljno se osmjehne. Htio je imati u dometu Mulo, more, nebo, sve. Bilo je kasno za kopanje po mračnom spremištu, stoga krene prema kući.
Napravi sendvič, dohvati limenku soka, uključi radio i smjesti se ispod drveta, na rosnu travu. Promatrao je kako sunce nestaje i prve zvijezde sramežljivo bljeskaju na još plavom nebu - poput djevojaka koje su stigle prerano na bal. «Only the lonely, is the way I feel tonight…» razlijegao se glas Roy Orbisona kroz sumrak. «Ova je za moju dušu» pomisli Daniel i zapjeva na sav glas. Uslijedili su sami evergrini do kasno u noć. Daniel je polako ispijao sok razmišljajući o Božjem stvaranju svijeta. «Nedostaje ti samo Eva» zlobno primijeti glas u njegovoj glavi.
Post je objavljen 31.05.2006. u 20:01 sati.