Daniel je spavao kao top. Probudio ga je zbor cvrčaka negdje ispod prozora. Sunce je banulo u sobu i dobro mu ugrijalo stopala. Daniel skoči iz kreveta. Osjećao se odmoren i svjež. Dan je bio sunčan, valovi su lijeno zapljuskivali obalu, povjetarac je nosio miris mora u njegov novi dom. Na brzinu se istušira, obuče, skuha kavu, pripremi doručak. U drugoj je sobi spavao gost. Izvuče mali radio prijemnik. Pogled mu padne na prtljagu koja je stajala u kutu neraspakirana. «Imam sve vrijeme ovoga svijeta» pomisli raspoloženo. Radijski voditelj mu reče ono što je i sam znao: čeka ih još jedan sunčan ljetni dan. «Hot in the City» pjevao je Billy Idol i Daniel zapjeva sa njim. «Koliko dugo nisam čuo ovu stvar» pomisli sjetno.
«Ide ti dobro pjevanje. Mogao bi se pridružiti Roku» začuje Daniel iza sebe. Skoro je prolio kavu od iznenađenja.
«Oh, dobro jutro, Duje. Nadam se da si dobro spavao. Tko je Roko?»
«Naš slavni voditelj. Uvijek je u potrazi za talentima» reče veselo.
«Je li ostalo štogod crne tekućine?» Daniel mu pruži šalicu.
«Sinoć si bio dobar. Nadam se da nećeš imati problema ni ubuduće. Ako zaškripi, zovi.» Daniel kimne glavom. Nakon doručka, Duje se oprosti sa domaćinom.
«Skoro sam zaboravio, u spremištu imaš teleskop, ako poželiš gledati zvijezde. Dugo nije nitko s njim rukovao, ali inače je kao nov. Eto, što ne znaš, pitaj. Ja moram ići. Dužnost zove.» Daniel mu ponovo zahvali na svemu i odveze ga do otoka. Srdačno se oproste. Već se mislio vratiti, kada ugleda tetu kako mu maše. Dotrčala je zadihano do njega.
«Dobro da sam te ulovila. Što kažeš na jedno piće sa starom tetkom dok čekaš ručak?» vragolasto upita. Daniel nemoćno raširi ruke. Spustili su se utabanom stazom do velike terase u sjeni borova. Ela donese hladnu limunadu.
«Teta, ti si anđeo, ali ovo nije u redu. Ne mogu iskorištavati tvoju ljubaznost. Ne želim.»
«Hajde, mali, opusti se, to je samo hrana! Ja je imam na bacanje, a tebi treba malo. Kada nađeš djevojku koja će ti kuhati, prestat ću, časna riječ. A i nemaš pojma koliko mi je drago što se napokon mogu brinuti za nekoga svoga.»
«A što mi je s bratićem? Kako je on?»
Ela se snuždi. Njegov bratić ostao je u Americi, oženjen i teško bolestan. Imao je nekakav poremećaj u krvi i nitko nije znao lijek. Gotovo je potjerao majku da se vrati na otok obećavši da će posljednje dane provesti ovdje.
«Svaki se dan čujemo nekoliko puta. Ne znam da li je gore gledati ga kako propada, ili biti ovdje jer sam mu tako obećala» reče brišući suze. Daniel nježno zagrli njena krhka ramena.
«Tko zna, možda izmisle nekakav lijek. Znaš da medicina danas brzo napreduje» pokuša utješiti tetu. Ona neuvjerljivo kimne glavom. Odavno je izgubila nadu. Pojavio se konobar s paketom u ruci.
«Ručak je gotov.»
Daniel ustane od stola. Teta ga primi za ruku.
«Molim te, navrati kad god budeš imao vremena. Prilično sam usamljena ovdje.»
«Naravno. Još ćeš me moliti da te ostavim na miru.» Ona se tužno osmjehne. Daniel mahne i krene uskom stazom prema gliseru. Putem pjevušio je stari hit Billia Idola. Odlučio je što bolje iskoristiti ovaj divan sunčan dan. Dok je pramcem sjekao morsko plavetnilo, Daniel se osjećao kao dječak na pragu svoje prve velike avanture. Otok ga je čekao. Vuk je raširio svoju njušku spreman da ga pojede. Zahihoće na tu pomisao.
«Napokon sam.» pomisli zadovoljno uspinjući se prema kući. Odloži kutiju s ručkom. Želio je što prije krenuti u istraživanje. Izađe kroz zapušteno dvorište na livadu. Vegetacija je bila iznenađujuće bujna. Duje mu je sinoć spomenuo izvore slatke vode koji su bili «zaslužni» zelenilu na otoku. Oko kuće nesmetano su se širili grmovi divljih kupina i drugog korova koje je trebalo posjeći. Morat će cijeli prilaz dovesti u red. Ovdje je zatekao ostavštine bivših svjetioničara, htio je sam nešto učiniti. Divljom stazom obraslom u travu zaputi se prema unutrašnjosti otoka. Kadulja, lavanda, bosiljak i ostalo bilje nesmetano je raslo posvuda. «Ovo je Božji botanički vrt» pomisli zaneseno. Osjećao se omamljen od mirisa raznolikog bilja. Pčele, ose, skakavci, gušteri – svi su na ovoj livadi imali svoje mjesto ne smetajući jedni drugima. Poželi se zavaliti u travu i gledati nebo iznad sebe, no probuđen izviđački duh tjerao ga je naprijed. Približio se borovoj šumi. «Možda je začarana» pomisli djetinje uzbuđeno. U šumi je vladao ugodan hlad. Primijetio je da ima puno ptica na otoku. «Naravno, ovdje ih nitko ne ugrožava. Tu su slobodne.» Pogled na sat natjera ga na povratak. Premda sam u divljini, odlučio je zadržati neke civilizirane običaje, kao na primjer, tri obavezna objeda, osobna higijena, radne navike. Polako se vraćao upijajući svaki detalj oko sebe.
Poslije ukusnog ručka, Daniel krene sa raspakiravanjem. Iz jedne kutije izvadi novi laptop, bilježnice, papire. U zatvoru je prošao sve moguće tečajeve informatike i veselio se primijeniti znanje. U spremištu pronađe radni stol i stolice. Svoj novi «ured» smjesti ispod prozora, tako da je mogao u svakom trenutku odmoriti oči lijepim krajolikom. Uključi računalo. DOBRO DOŠLI pisalo je na ekranu. Daniel na brzinu provjeri da li su svi programi u funkciji. Nedostajala mu je jedino internetska veza sa svijetom, što ga podsjeti na mobilni telefon koji je trebalo napuniti i odaslati poruku Suzani i Bepu. Završavajući namještanje svog «novog ureda», iz hrpe papira ispadne jedna slika. Daniel je podigne. Sa slike se smijalo četvero bezbrižnih mladih ljudi. Stajali su na plaži zagrljeni, sa podignutom nogom u zraku. Daniela preplave uspomene. Dorisina glava bila je na njegovom ramenu, njezina ruka čvrsto ga je držala oko vrata.
«Slikaj brže! Past ću! Past ću na guzicu i zaprljati nove hlače!» vrištala je na turista koji ih je pristao slikati. Na posljetku je pala u pijesak. Svi su popadali za njom valjajući se od smijeha. Cure su, jasno, gore prošle zbog dugih kosa. Na kraju su se bacili u more, pljuskali, plivali, vrištali iz sveg glasa… Daniel se udobno nasloni maštajući o prošlim vremenima. U stvarnost ga vrati zvonjava. Preplašeno se obazre po sobi. Iza vrata, na lijepoj komodici bio je postavljen starinski telefon. Daniel posegne za slušalicom potpuno zbunjen. Nije ni znao da postoji telefon u kući.
«Je si li živ, dječače? Kako je prošla tvoja prva radna noć?» Začuje Bepov glas. Daniel se razveseli. Ispričao mu je sve o svjetioniku, o svom kratkom obilasku, o teti Eli. Primio je tople pozdrave od Suzane, saznao da se Bepo nasmrt dosađivao na trajektu u povratku, da mala Doris ima upalu grla i da ga svi sa obale pozdravljaju. Čvrsto je obećao da će se uskoro javiti. Naposljetku se pozdrave uz obećanje da će se uskoro vidjeti. Daniel se zavali u fotelju zamišljeno prelazeći pogledom po sobi. Sve je bilo na svom mjestu, sve je bilo baš kako treba biti. Pripali cigaretu. Uživao je u tišini, u samoći svoga doma, u ljepoti otoka, u blaženom osjećaju da se napokon nalazi na pravome mjestu. Bio je zadovoljan sam sa sobom.
Ljetna vrućina je popuštala. Daniel pomisli kako bi se mogao rashladiti u moru. Iz torbe izvuče veliki ručnik i pođe u uvalu. Spuštao se strmom stazom razgledavajući okoliš. Sjeti se da nije ponio kupaće gaće. «Što će ti, budalo? Ionako si sam ovdje. Možeš biti gol cijeli dan» reče sam sebi. Skine sve i baci se u more. Voda je bila savršena. Plivao je, ronio, koprcao se u vodi, izvodio vragolije sretan kao malo dijete. Zatim legne na pijesak puštajući da ga sunce miluje svojim toplim zrakama. Dobro bi mu došlo malo glazbe i kakav egzotični koktelčić. Zadovoljno se osmjehne. Kada mu je ležanje dosadilo, zapliva uz obalu. Opazi kako pijesak pod njim nestaje, a obala je postaje stjenovita i nepristupačna. Morao je otplivati u dublju vodu kako bi izbjegao kamenje koje je stršalo iz mora. Drveće je raslo gotovo do samog mora. Lijeva strana otoka nije mu se svidjela. Šuma je zaklanjala sunce, a i more je ovdje bilo hladnije. «Sutra ću gliserom oploviti cijeli otok.» Ispred sebe ugleda stijenu, više nalik na plato okružen morem. Bio je dovoljno prostran da se na njemu može izležavati barem četvero ljudi. «Hm, impresivno. Ovdje bi mogao napraviti svoj prvi party.» Obiđe stijenu, kad ga snažna sila povuče prema dnu. Panično zalamata rukama, no sila ga je vukla sve dublje. Pod nogama osjeti morske trave. «To je vir, samo vir. Opusti se, dopusti da te usisa i ispljune.» Silno se trudio ostati pribran. Znao je da ne smije podleći panici. U strahu se sjeti svih priča vezanih za ovaj otok. Pod nogama osjeti tvrdu površinu obraslu travom, a u glavi signal da mu ponestaje kisika. Kroz tamno, morsko plavetnilo opazi pojavu tamne kose, naduta lica, bez kapi krvi u sebi kako mu se približava. Nije mogao kriknuti, samo mu je srce luđački lupalo. Biće je išlo prema njemu raširenih ruku, samo što ga nije dotaklo dugim, beskrvnim prstima. Izobličeno lice približavalo se njegovom, očne duplje bile su prazne, isisane, a usta blijeda i iskrivljena. Danile pokuša pobjeći, izmaknuti se, ali neka jača sila držala ga je prikovanog na mjestu u očekivanju neizbježnog. «Spasi me, spasi me» čuo je šapat, ili je mislio da ga čuje; tada ga more izbaci na površinu. Ni sam nije znao kako je došao do uvale. Koljena su mu toliko klecala, da je četveronoške dopuzao do ručnika. Ležao je ispružen, širom otvorenih usta, halapljivo udišući zrak. Silno se trudio pronaći logično objašnjenje za ono što se dogodilo. «Nestalo mi je kisika i imao sam priviđenje, eto što mi se dogodilo» želio je uvjeriti sam sebe. Ideja o partyu na stijeni više mu se nije činila privlačnom. Ni sam nije znao koliko dugo je ležao paraliziran strahom. Naposljetku drhtaji popuste. Daniel navuče odjeću i krene prema kući. Neprestano se osvrtao strahujući da je biće iskočilo iz mora, da trči za njim. Ubrza korake. Premda je sam sebi govorio da je sve plod njegove mašte, oči su mu bježale prema pučini sve dok nije zamakao iza svjetionika. Odahne tek kada se nađe u sigurnosti svoja četiri zida. Natoči veliku čašu Cole. Imao je nekoliko sati do paljenja ferala i veliku potrebu da bude u društvu. Na brzinu se presvuče. Povratak na more nije ga privlačio, no bio je to jedini put do ljudi. Oprezno se spuštao prema uvali uplašeno pogledavajući prema sjenovitoj strani morske obale. Bio je ljuta na sebe, želio skinuti strah kao staru iznošenu košulju, no misli su mu neprestano servirale ono beskrvno lice i vapaj koji bi lako mogao biti plod njegovog vlastitog uspaničenog uma. Bio je uvjeren da će, ako ovlada sobom, pronaći logično, ili barem smisleno objašnjenje za sve, jer, kako je govorila njegova mama, sve se događa s razlogom. Sjeti se Dujinih riječi da će na otoku vidjeti svašta, nešto će biti stvarno, nešto ne. Duje je naglasio da mora to prihvatiti želi li ostati svjetioničar. «E, pa, prihvaćam, ionako nemam drugog izbora» reče u sebi i uskoči u gliser. Želio je obići ono mjesto, no brzo se predomisli i krene pravac Mulo. Putem je zviždukao neku zatvorsku pjesmicu da odagna nemir u duši.
nastavlja se...
Post je objavljen 29.05.2006. u 19:58 sati.