|
II
Mulo
Pater Kristijan zavalio se u fotelju sretan što je odradio još jednu misu. U duši je osjećao silnu
prazninu. Nagne se preko stolića, natoči čašu vina, a zatim se ponovo baci u fotelju. Sklopi oči i teško uzdahne. «Sve je besmisleno. Mili Bože, pomozi mi! Molim te. Zašto sam ovdje? Trebao bi biti na nekom pametnijem mjestu, a ne na otoku na koji si i Ti zaboravio! Što mi želiš poručiti, a moje su uši gluhe? Što mi pokazuješ, a moje su oči slijepe? Zašto dozvoljavaš da slijepac vodi slijepce? Ti jedini ovdje znaš kako sam prazan, kako im ne dajem ni polovicu sebe, a još manje Tebe. Isuse, svaki dan Te molim da mi pokažeš put i svaki dan isto. Odgovora nema niotkuda. Mislim da ću uskoro poludjeti. Ozbiljno Ti govorim, skrenut ću s uma!» Svakoga dana otprilike u isto vrijeme Pater Kristijan je sjedio u svojoj izlizanoj fotelji i svađao se sa Gospodinom. Ispočetka je molio, zatim je prijetio, sada se utapao u samosažaljenju nadajući se da ga Svevišnji voli dovoljno da ga spasi. Svako jutro budio se sa bolovima u trbuhu koji su znali potrajati cijeli dan. I ovoga je dana osjećao grčeve. Ništa nije pomagalo: ni ljekoviti čajevi koje je spravljala stara Mara, niti tablete protiv nadutosti koje je dobivao od doktora. «Moram opet do ambulante dok stvari nisu potpuno izmakle kontroli» pomisli utučeno. Gušila ga je vrućina, skučenost njegove sobe, a najviše gorak osjećaj napuštenosti. Otvori žaluzine puštajući sunčeve zrake u svoj skromni dom. Na ulici je bilo živo. Nakon podnevne žege, sada je puhao ugodan povjetarac donoseći miris s mora. Turisti su se s plaža, okupani i uređeni, preselili na ulice. Nekoliko mjesnih kafića i restorana bili su puni. Odasvud je dopirala glazba. Na trenutak Kristijan osjeti poriv da se pridruži bezbrižnim prolaznicima i izgubi u gužvi. Već je dohvatio kvaku, kada se predomisli. Prvo mora nekoga nazvati. Možda kasnije i izađe, tko zna. Okrene broj. Telefon s druge strane dugo je zvonio. Već je mislio odustati, kada se javi ugodan muški glas.
«Bogoslovija, izvolite.»
« Luka? Bog! Molim te daj mi ujaka, hitno je.»
«Heeej, Kristijan! Pa, kako si, mali? Ujak ti se sprema za ispovijed, zato budi kratak. Čuj, ovo je još tajna, ali možda te uskoro posjetimo. Bilo bi sjajno! Godinama nisam vidio more. Hajde budi s Bogom!»
«Kristijan? Bog, malac. Reci što je, imam obaveza danas. Ubija me ova sparina» muklo reče starac koji se godinama borio s astmom.
«Hvaljen Bog, ujače. Oprosti što ti dosađujem, ali obećao si me izbaviti iz ove rupe. Ima li šta novoga?»
«Strpljenja, strpljenja, dječače. Uh, stvarno si zapeo! Još ti ne mogu ništa konkretno reći.»
«Strpljenja?! Trunem ovdje, a ti hoćeš da budem strpljiv?! Nije mi mjesto ovdje, znaš i sam!»
«Čudesni su putovi Gospodinovi. Saberi se mali. Cmizdriš kao djevojčica. Sjeti se nevinog Josipa zatvorenog u Egipatskom zatvoru i izvuci pouku.» Hladno će ujak. Kristijan ljutito zalupi slušalicu, dohvati novčanik i izjuri na ulicu. Razmišljao je o svom ujaku, debeljuškastom čovjeku koji ga je potakao na svećenički poziv. Od mjesnog svećenika, ujak se spretno penjao po stepenicama uspjeha. Dogurao je do biskupa i sam priznao da je to posljednja stepenica na njegovu usponu. Ujak je dobro poznavao svoje prednosti i ograničenja. Ustoličio se na Bogosloviji i pomogao nećaku kada je bilo stvarno gusto. Kristijan je razmišljao o Dostojevskom. «Je li ovo mjesto zločin, ili kazna?» pitao se. Ipak se u dubini duše slagao sa ujakom. Pravi svećenik trebao bi slijediti put koji mu je odredio Gospodin, a on sam je izabrao put poniznog pastira. Znao je da sve što ovdje radi je osrednje, bez imalo žara, bez imalo sebe. Čista rutina.
«Kristijane! Ovamo!»
Kristijan se obazre i ugleda djevojku kako mu maše iz prodavaonice. Provuče se kroz grupicu dobro raspoložene mlađarije.
«Bože moj, kako si blijed! Izgledaš kao da si se tukao s nekim.»
«Bog, Tina. Nisi daleko od istine. U zadnje vrijeme nisam baš najbolje.»
«Čula sam nešto ludo!» reče ona nestrpljivo i povjerljivo se nagne preko pulta.
«Znaš li da stari Mate ide u mirovinu i da dolazi novi svjetioničar? Čula sam da stiže neki mladi. Možeš li vjerovati da netko želi živjeti na onom otoku?» Tina se strese. Kristijan se začudi. U raspoloženju u kojem je bio, ovo mu je zvučalo posve nevjerojatno. Tko bi normalan pristao živjeti na Vučjoj glavi?
«Čudima nikada kraja. Jedva čekam da ga upoznam. Ima li obitelj?»
«Ne. Navodno je samac. Čudak nekakav.»
«I kad stiže?»
«Mislim sutra, trajektom. Hoćemo ga dočekati?»
«Ne budi luda! Ako ostane na svjetioniku, imat ćemo vremena za upoznavanje. Idem, moram se počastiti nečim finim da isperem gorčinu ovog dana.»
«Uvijek ista priča. Velečasni, odrasti već jednom! Kao što meni neće doći princ na bijelom konju i odvesti me u svoje dvore, tako ni tebi neće doći anđeli sa visina i odnijeti te među kerubine, zlato i tamjan i nemam pojma što još. Ako ti se tako ide odavde, idi! Ali znaj da će biti onih kojima ćeš jako, jako nedostajati. Meni, na primjer. Da ne zaboravim spomenuti, ti si jedino razumno, intelektualno biće na ovom otoku s kojim mogu u svako doba sjesti i popiti kavu. Da ne govorim tvoje duhovno vođenje…» Kristijan se nasmije u stilu «shvatio sam poruku», mahne joj i vrati se u gužvu. Nakon razgovora s Tinom osjećao se bolje. «Strašna cura. Što li je drži ovdje? Da sam ja na njenom mjestu, cijeli svijet bi bio moj!» razmišljao je probijajući se kroz gužvu.
«Nisu svi ljudi kao ti. Neki ne moraju bježati od sebe» ukori sam sebe. Kristijan snažno odmahne glavom želeći odagnati takva razmišljanja. Nađe se ispred kafića na samoj obali. Uspije pronaći prazan stol u kutu, tik do mora. Udobno se smjesti. Zaželio se nečega hladnog, no želudac ga podsjeti kako nije ništa jeo.
«Ima li štogod za pregristi?» upita mladu nasmijanu djevojku koja se stvorila pored njega.
«Samo srdele i pomme-frites.» Kristijan osjeti glad.
«Može, samo požuri.» Djevojka se udalji. Kristijan prijeđe pogledom preko stolova. Mahne poznanicima. Nije mu se upuštalo u razgovore. Razmišljao je o novom svjetioničaru. Čuo je razne priče vezane uz Vučju glavu. Za njega osobno, bio je to zgodan otočić, no ljudi su govorili svašta. Sadašnji svjetioničar se nije trijeznio za svog boravka na otoku. Svi su se čudili što nitko još nije stradao. U svojim rijetkim dolascima na Mulo pričao je čudne priče o neobičnim stvarima i pojavama. Ljudi bi mu plaćali pića kako bi slušali strahote o otoku. Kristijan je duboko vjerovao da su sve te priče plod njegove mašte. Nije mogao dokučiti zašto je stari Mate uopće i postao svjetioničar. Bilo je očito da se starac boji vlastite sjene. «To bi bilo isto kao da sam ja postao ronilac.» Kristijan se jako bojao morskih dubina. U njegovoj mašti cijeli podvodni svijet postojao je samo zbog jednog jedinog razloga: da te usisa u sebe i više te ne pusti. Osjeti jezu niz kralježnicu. Djevojka donese večeru. Njegove oči se rašire od zadovoljstva i on s užitkom prione na jelo. Pošto se najeo, otpije dobar gutljaj mješavine crnoga vina i Coca Cole. Netko ga blago stisne za rame. Kristijan pozdravi muškarca otprilike svojih godina, rijetke svijetle kose, gotovo prozirnih plavih očiju ispod debelih stakala naočala, punijeg stasa.
«Cigaretu, velečasni?»
«Ne bi smio, ali daj jednu! Sjedni, nećeš valjda stajati iznad mene!» Muškarac sjedne i njih se dvoje upuste u živ razgovor. Sa razglasa je vrlo bučno dopirao «Storm» («Oluja») prelijepe Vanesse Mae.
«Volim ovu pjesmu. Cijelog me prodrma.» reče Kristijan .
«Ako mene pitaš, violinistica je bolja» reče došljak i obojica se nasmiju.
«Kako je Cecilija?»
«Loše. Kažu da neće još dugo. Možda ćemo te trebati.» tužno će on.
«Nemojmo gubiti nadu. Čuda se događaju.»
«Ah, da postoje čuda, ti ne bi bio ovdje, zar ne?» podrugljivo će muškarac. Kristijan mu nazdravi.
«Ne gubi vjeru, nikada ne gubi vjeru, prijatelju.»
Odmah se postidi svojih riječi. «Tko sam ja da dijelim drugima savjete u koje ni sam ne vjerujem?» Gorko pomisli. Nakon čavrljanja o mjesnim dogodovštinama, Kristijan ustane od stola.
«Vrijeme je za počinak. Vidimo se Roko.»
Muškarac zamišljeno kimne glavom. Pogled mu je lutao mračnom površinom mora.
Eto još jedne tužne sudbine gore od njegove. Podijeljenih osjećaja, Kristijan se vraćao domu svome. Prije nego što je legao u tvrdu postelju, pomoli se Gospodinu.
nastavlja se...
|
