Vučja glava pod velom magle, prizor kao u filmovima strave. Ipak, Daniel i Tina bili su previše zaokupljeni vlastitim osjećajima da bi osjetili pritajeni nagovještaj jeze u mutnim obrisima otoka. Daniel je pristao u uvali, pomogao djevojci iskočiti iz čamca, a kada se našla u njegovom zagrljaju, činilo se sasvim prirodno poljubiti njene meke usne. Bila je topla, krhka, tako živa i stvarna. Osamljenost, dvadesetogodišnji celibat, ljepota i privlačnost ove žene, sve je doprinijelo silnom uzbuđenju koje je jedva kontrolirao. Njegova žudnja preplaši Tinu. Naglo se odmakne bolno svjesna vlastitih želja.
«Oprosti. Nisam te zbog ovog doveo…»
«U redu je» promuca Tina. Sve se događalo previše naglo, previše intenzivno. Bilo je sve teže odolijevati Danielovim nježnostima. Morala je srediti zbrku u glavi. Potrči uzbrdicom uplašena snagom vlastitih osjećaja. Daniel je zbunjeno gledao za njom.
«Sranje, sve sam pokvario.» Tiho promrsi. Tijelo mu je potresao uragan, u glavi mu je bubnjalo. Krene za njom. Morao je izgladiti napetost koja se ispriječila između njih. Sustigne je pokraj svjetionika.
«Tina»
«Nemoj.»
Šutke su ušli u kuću.
«Kava?» Ona kimne glavom. Nervozno je šetala po sobi birajući riječi kojima će objasniti Danielu složenost situacije u kojoj se našla. Iako je imala unaprijed pripremljen govor, u ovom se trenutku sve činilo trivijalno. Njihov se odnos zakomplicirao, a ruku na srce, više nije bila sigurna što u stvari želi reći. Ili čuti. Daniel unese kavu. Pruži joj šalicu.
Gledali su se oprezno poput dva zavađena ratnika spremna na napad. Zvonjava telefona vrati ih u stvarnost. Poskoče u isto vrijeme i prasnu u smijeh.
«Neka zvoni. Neću se javiti.» reče Daniel.
«Možda je važno.» Oprezno će Tina. Daniel nevoljko podigne slušalicu.
«Već sam pomislio da nisi kod kuće. Što radiš u ovo sumorno popodne?»
«Kristijan» šapne Daniel. Ona se slabašno osmjehne.
«Velečasni, koje zadovoljstvo.»
«Večeras ranije pališ svjetionik?»
Daniel pogleda na sat.
«Dobro si me sjetio. Što ti radiš?»
«Uglavnom se samosažalijevam. Mislio sam navratiti nakon večernje službe, ako si raspoložen za društvo.»
Daniel okrene očima. Želio je vrijeme posvetiti Tini, razriješiti nedoumice, umiriti strahove. Kiselo se osmjehne.
«Za tebe sam uvijek tu. Kada se vidimo?»
«Oko osam?»
«Odlično. Hej, mogao bi donijeti nešto iz Elinog restorana. Za troje, nek se nađe.»
«Hm, kako ti kažeš. Vidimo se onda.»
Veza se prekine. Daniel uzdahne.
«Imat ćemo društvo. Prijatelj nam je u depresiji.»
Tina proguta gorkast osjećaj razočarenja.
«Odlično. Onda ga moramo razveseliti.»
Oboje se nervozno osmjehnu.
«Dođi, moram upaliti feral.»
Popeli su se na svjetionik u napetoj tišini. Daniel okrene prekidač. Snažna svjetlost bljesne u magli.
«Večeras nećemo uživati u pogledu. Da je ljepše vrijeme, pokazao bi ti nešto jako zanimljivo.»
Tina ga upitno pogleda.
«Drugi put.»
Razgovor je zamro. Promatrali su usnulo more uplašeni neizrečenim. Tina se meškoljila poput nestrpljivog djeteta.
«Reci.» Tiho će Daniel.
«Teško mi je razgovarati, u meni vlada pravi kaos.»
Daniel krene prema njoj. Ona ustukne.
«Nemoj me krivo shvatiti...» Nervozno je grickala donju usnu.
«Naravno, voljela bi biti s tobom, no razum mi govori da moram biti oprezna, ne mogu se samo tako prepustiti osjećajima… Tu je i Marin…moram misliti i na sina. Oh, Daniele, da samo znaš što sam prošla u ove dvije godine, shvatio bi moje oklijevanje. Ne mogu zamisliti da bi sav taj pakao morala proći još jednom. A, budimo realni, poznajemo se tek koliko? Mjesec, mjesec i pol? Tko si ti, zapravo? Znaš li tko sam ja? Ah, kako bi bilo lijepo da imamo dvadeset godina i jednostavno se prepustimo osjećajima… No takav me stav i doveo ovamo.» Tina pokrije lice. Daniela je bio ganut. Izgledala je poput životinjice uhvaćene u zamku.
«Da budem iskren, i ja bi se zamislio da sretnem bivšeg robijaša. Tvoj razum ima pravo. Moramo se bolje upoznati. Jedino te molim za malo povjerenja, jer ako ćeš me gledati sa strahom u očima, onda ništa od ovoga.»
Tina porumeni.
«Zar bi bila ovdje da ti ne vjerujem?»
Daniel je zagrli. Uroni glavu u njenu kosu. Mirisala je na ljeto, na život. Tina sklopi oči.
Možda razgovor i nije tekao kako je zamislila, no barem je rekla sve što je trebalo. Morala je priznati da joj nitko, pa ni sama sebi, ne može dati garanciju za dug i sretan život. Ma koliko željela čuti, bilo bi neuvjerljivo da joj je Daniel večeras to ponudio.
»Kako malo treba za sreću», pomisli sjetno.
Daniel, kao da joj čita misli, nježno šapne:
«Po nekom zakonu fizike, mislim da smo nas dvoje dovoljno patili za jedan život. Pred nama su sretnija vremena. Dogovoreno?» Tina se svim srcem nadala da je u pravu.
«Ako mislimo dočekati našeg prijatelja, moramo požuriti.» Upozori Daniel.
«Ah, Kristijan! Ne bi bilo u redu ostaviti ga samog u magli.» Reče Tina dok su silazili niz stepenice.
Daniel obgrli njena gola ramena. Tina se osmjehne u mrak. Nakon dugo vremena, osjeti tračak optimizma.
U uvali je bilo mirno. More je izgledalo poput divovskog crnog kotla. Nije bilo šuma valova. Tišinu su remetili samo njihovi glasovi. Daniel posvijetli. Ni traga od Kristijana.
«Možda se izgubio» šapne Tina pjevušeći melodiju iz Zone sumraka.
«Ili ima hitni slučaj, znaš, kao doktori» prihvati Daniel.
«Ili ga je zavela morska neman.»
«Neman? Misliš sirena?»
Tina zahihoće.
«Slušaj» šapne Daniel. Iz daljine se čulo brujanje motora. Daniel zamahne svjetiljkom lijevo - desno.
«Što radiš?»
«Ako promaši uvalu, nasukat će se « objasni Daniel. Promatrali su kako brodić pristaje.
«Skoro sam se izgubio. Ova magla me izluđuje.» Gunđao je Kristijan. Daniel ga veselo pozdravi. Opazi zamotuljak u svećenikovim rukama.
«Mmm, klopa. Mogli bi napraviti piknik.»
«Što mu je? Jeste li pili?» Tina slegne ramenima. Primi ih ispod ruke.
«Hoćemo, gospodo?»
Putem do kuće svećenik se žalio na vrijeme, ljude, nebo. Tina se smijuljila. Kristijan je očito bio u svom najgorem raspoloženju. Kada su se smjestili u kuhinji, nastavio je prepričavati kratak, ali neugodan put preko mora.
«A još se moram vratiti na Mulo…»
«Ne brini, ja ću voziti ispred tebe» Ponudi se Daniel. Tina ga začuđeno pogleda. Kristijan odahne s olakšanjem.
Nakon večere sjedili su u ugodnom hladu dnevne sobe. Lagani povjetarac nježno se poigravao sa zastorima.
«Možda se i razvedri» zamišljeno reče Kristijan otpijajući gutljaj vina. Daniel slegne ramenima. U ovom trenutku, bilo mu je svejedno. Da se svijet rušio, pa što. Oglasi se telefon. Daniel pozdravi osobu s druge strane. Upustili su se u kratak razgovor. Kristijan je proučavao Tinino lice.
«Ne moram ništa pitati. Sve ti piše na licu.» Ona kimne glavom.
«Nadam se da ćete završiti pred oltarom.»
Tina se djetinje namrgodi.
«Polako, velečasni. Mislim da je rano za takve priče. Možemo li o nečemu drugom?» upita rumenih obraza.
«Duje provjerava jesam li živ.» Javi se Daniel.
«Lijepo od njega što se brine» izusti Tina.
Kristijan je razgledavao knjige na policama.
«Tvoja mala knjižnica me očarala. Šteta što svećenici nisu polagali toliko na knjige koliko svjetioničari» reče izvlačeći podeblju enciklopediju.
«Da, prava šteta» odgovori Daniel prije nego su knjige bučno popadale s police.
«Uh, oprosti, čini se da sam napravio nered.» Ispričavao se Kristijan.
Tina mu priskoči u pomoć. Skupljali su knjige s poda. Daniel ga je uvjeravao da se ništa važno nije dogodilo, kada u dnu police primijeti komad kartona. Oprezno ga izvuče, a zatim, na svoje veliko iznenađenje, opazi knjigu zaglavljenu između gornje i donje police.
«Što je ovo?!» upita zbunjeno. Tina zovne svećenika.
«Kristijane, pogledaj ovo!» Glas joj je podrhtavao od uzbuđenja. Nježno je prelazila prstima po tvrdim koricama grimizne boje. Na sredini je blistalo nešto nalik na veliki dijamant, iznad kojeg se cerekala sitna lubanja, okružena nečim nalik na kosti. Na vrhu je stajao naslov ispisan kitnjastim slovima. Tina zadrhti.
«Nevjerojatno!» Zadivljeno će Kristijan.
«To je glagoljica, čista glagoljica. Tko zna od kada datira ova knjiga!»
Tina okrene nekoliko stranica.
Star, ali uščuvan papir šuškao je među prstima.
«U pravu si, glagoljica. Tako nešto nisam vidjela još od fakulteta.»
«Kako se knjiga zove?» radoznalo upita Daniel. Kristijan i Tina su pokušavali odgonetnuti naslov.
«Nešto života i smrti. Ove znakove ne razumijem. Šteta što nemam rječnik kod sebe. Daniele, našao si pravo blago» uzbuđeno će Tina.
Kristijan je listao stranice nastojeći se prisjetiti svega što je naučio u školi.
«Da, u pravu si. Ovdje se na puno mjesta spominju život i smrt. Čini se kao nekakva okultna knjiga za obrede. Hm, mislim da negdje imam glagoljični rječnik. Samo ga moram potražiti. Daniele, na tvom bi mjestu povadio sve knjige, tko zna, možda nađemo još nešto zanimljivo.» Daniel je mahao kartonom razmišljajući o Kristijanovom prijedlogu.
«Slažem se, ali neki drugi put. Moram još ovo vratiti na mjesto.»
«Računaj na mene.» Spremno će Tina. Daniel zamahne prema njoj kako bi je rashladio. Ona zatvori oči dok joj je kosa poskakivala od njegovog mahanja.
«Mmm, samo ti maši. Ovo je bolje od klime. Stvarno, kad smo kod toga, kako to da nitko nije postavio klima uređaj?»
«Vjerojatno zbog toga što je ovdje ugodno hladno. A i struja je slabog napona.»
Tina htjede dobaciti šalu, no samo raširi svoje lijepe oči.
«Stani, Daniele!» reče i oprezno izvuče karton iz njegovih ruku.
«Dečki, nećete vjerovati» zaprepašteno će djevojka.
«Što je to?»
«Zvjezdana karta!» uzvikne Daniel. Pomno se zagleda u crtež.
«Pogledajte, iako je prilično izblijedila, čini mi se da prikazuje sliku južnog neba. Kristijane, ti si negdje vidio knjigu sa astronomskim kartama.» Kristijan izvuče debelu knjigu. Daniel prelista stranice uspoređujući karte sa crtežom na kartonu.
«Mora se podudarati, tu negdje leži odgovor» govorio je sebi u bradu.
«Odgovor, na što?» Upita Kristijan. Daniel ne odgovori. Napeto je promatrao komad kartona tražeći sazviježđe koje je promatrao teleskopom. Tina je stajala po strani sa starom glagoljičnom knjigom u ruci. Promatrala je muškarce nadvite nad papirima i nešto je zazebe oko srca. Kao da je tamna sjena prešla sa jedne na drugu stranu sobe točno preko njih. «Sigurno umišljam, iako izgleda jezivo stvarno» razmišljala je uplašeno. Radost i uzbuđenje iščezli su, dok je mračna slutnja zauzimala sve više mjesta u njenom srcu. Daniel podigne glavu.
«Hoćeš vidjeti?»
Ona odmahne glavom.
«Radije ne. Nešto mi govori da ionako neću moći zaobići tu prokletu kartu.»
Iznenadio ih je neprijateljski ton u njenom glasu.
«Oprostite, ali imam jako neugodan predosjećaj … kao da smo upravo otvorili Pandorinu kutiju …» pokušavala se opravdati. Kristijan se ozbiljno zamislio.
«Dosta je za večeras. Vratit ćemo knjige na mjesto, pa možemo na počinak. Dobro, Tina?» Ona je drhturila u Danielovom zagrljaju. Potvrdno kimne glavom. Kada su doveli sobu u red, krenu prema uvali. Dobro raspoloženje iščezlo je. Teška magla okovala je otok i more ispred njih. Vjetar koji je maloprije lahorio, kao da je otišao na neko bolje mjesto.
«Uh, nekako je jezivo. Još nisam vidjela ovako gustu maglu.» Reče Tina ispod glasa.
«Ovdje magle padaju rijetko, a u ovo doba godine nikada. Bolje da požurimo.» Doda Kristijan.
«Kuda?» pitao se Daniel iznenađen njihovim strahom. Iz iskustva je znao da nekim događajima nije moguće pobjeći, naročito ako se moraju desiti.
nastavlja se...
Post je objavljen 24.06.2006. u 21:03 sati.