Prvo iznenađenje dočekalo ga je pred vratima njegova doma. Siva, gusta magla pala je na otok poput teškog vela, zaklanjajući pogled na proplanak, na stazu, na svijet. Blijede sunčeve zrake s mukom su se probijale kroz ljepljiv, vlažan zrak. Pecne ga osjećaj razočaranja. Isplanirao je popodne gotovo do u detalje, no činilo se da će morati improvizirati. Slegne ramenima čvrsto odlučivši da mu ništa neće pokvariti susret s Tinom.
U uvali ga dočeka novo iznenađenje. Zbog velike količine vlage u zraku, činilo kao da more isparava u nebo. Mulo je bilo dobro skriveno iza gustog, sivog zastora. Daniel isplovi zamišljajući kako ga more uzdiže prema teškim oblacima, zatim više i više, do zvijezda. Mrzovoljno se zagleda u sivilo ispred sebe. Nije imao puno vremena. Ako ne požuri, zakasnit će, a planirao je stići prije Tine. Negdje na pola puta naglo zaustavi motor i okrene kormilo ulijevo da izbjegne sudar sa neobičnom pojavom ispred sebe. Samo nekoliko metara dalje ljuljala se barka nalik na olupinu, no ono što je zaokupilo njegovu pažnju, bila je žena u crnoj opravi, lica bijela kao kreč. Njena duga crna kosa bila je slijepljena uz uplakano lice, dok su ga tamne oči preklinjuće gledale. U rukama je držala zamotuljak koji je pružala prema njemu.
«Zaboga ženo, pazite malo, skoro smo se sudarili!» poviče. Umjesto odgovora, žena molećivo zavapi:
«Vrati mi dijete, molim te, vrati mi ga!» zamotuljak joj ispadne iz ruku, ona krene prema njemu. Daniel uzmakne, spotakne se o kanistar i opruži se cijelom dužinom. Brzo se podigne sa isprikom na usnama, no žene i barke više nije bilo. Ma koliko se okretao na sve strane, nije joj bilo traga – samo more potonulo u magli.
«Ma koji je ovo vrag? « pitao se u čudu. Kružio je gliserom dozivajući osobu za koju nije bio siguran niti da postoji. Cijela situacija bila je nevjerojatna. Snažno zatrese glavom želeći otresti sliku žene iz misli. Polako krene prema Mulu. Putem se ogledavao neće li je ponovo vidjeti. Nemir je gušio sve druge osjećaje. Njen avetinjski izgled, onaj zamotuljak, te molba da joj vrati dijete… nije imalo nikakvog smisla. «Dijete, dijete, opet djeca. Prvo u spremištu, pa sada, ima li to veze sa mojim nesuđenim djetetom? Gluposti. Zašto bi neka spodoba tražila moje dijete? Oh, Daniele, opet ti se priviđa! Sve ovo ne može biti stvarno! Nitko ne može samo nestati!» «Što hoće od mene? Zašto me opsjedaju?» Pitanja bez odgovora redala su se. Sjeti se starog svjetioničara i njegovog blebetanja. Više mu se nije činilo da je starac prolupao. U tom bi slučaju morao potvrditi vlastito ludilo. Starac ga je upozoravao. Aveti, čudesa, starac je znao, kao što je znao da će se i Daniel sresti s njima. Srce mu se stezalo od nelagode. Da njemu netko ispriča ono što je sam doživio, bez problema bi zaključio da ima posla sa luđakom. Pomisao da gubi razum bila je gora nego priznanje da se sve ovo uistinu događa. Vidio ju je svojim očima, nije sumnjao u to. Ipak, žena je nestala poput slike koju malo vidiš, malo ne vidiš. Napisane su knjige i knjige koje objašnjavaju postojanje onoga što čovjek zove nadnaravno. Zar je tako teško prihvatiti neobjašnjive događaje i živjeti s njima? «Da, teško je» reče u sebi.
Umalo se nasukao. U posljednji tren skrene gliser i uspješno ga usidri. Uzbuđenje što će vidjeti Tinu splasnulo je. Nemir u njegovom pogledu bio je odraz straha, a ne uzbuđenja što će ručati sa djevojkom o kojoj je puno razmišljao u posljednje vrijeme.
Preskačući stepenice dođe do hotelskog bara. Bio je gotovo prazan. Odahne s olakšanjem. Barem je došao prvi. Ima vremena srediti osjećaje prije nego se nađu.
«Ipak si došao» začuje iza leđa. Okrene se i ugleda Tinu u laganoj šarenoj haljinici naslonjenu na vrata terase. U ruci je držala napola praznu čašu.
«Zar sam toliko zakasnio?» zbunjeno upita Daniel pogledavajući na sat. Ona se veselo nasmije.
«Ma, ne! Ja sam došla ranije i popričala malo s tvojom tetom. Htjela sam ostaviti dobar dojam … znaš ono o ženskom kašnjenju…» Daniel se prisili na osmijeh. Nježno je poljubi.
«Odlično izgledaš. Gdje ćemo sjesti?»
Tina lagano pocrveni. Rukom pokaže na prazan stol blizu prozora. Daniel iznese svoje opažanje izmaglice koja kao da se dizala iz mora prema nebu. Ona kimne odobravajući.
«Na neke stvari se navikneš i prestaneš ih primjećivati, premda se ovakvo vrijeme gotovo ne pamti» zamišljeno reče.
«Hoćemo naručiti? Sigurno si gladna.» Naglo predloži Daniel.
«Svakako. Ništa nisam jela da ne bi pokvarila ovaj ručak.» U šali će Tina, no činilo se da je Daniel prečuo njen odgovor. Pogled mu je nemirno lutao prostorijom. Tinin strah od bliskosti pokazao se neosnovan. Daniel se držao kao pravi gospodin, štoviše, njegova odsutnost duhom zbunjivala ju je. Nije mogla ne vidjeti kako se nervozno okreće i gleda preko ramena prema terasi, odsutno žvače perece i sluša tek na pola uha ono što je pričala. Tina se trudila našaliti nekoliko puta, no Daniel bi tek sa zakašnjenjem napravio grimasu nalik na osmijeh. Kad ga je upitala zašto je tako čudan, on ju je gledao očima punim kajanja, sa bijednom isprikom na usnama. Tina nije znala što bi mislila. Počela se ljutiti. Ne toliko zbog njegovog neprimjerenog ponašanja, koliko zbog lažnih isprika. U prostoriju uđe nekoliko turista. Bučno su komentirali vremenske neprilike. Tina i Daniel osjete olakšanje što više nisu sami. Društvo je unijelo živost u praznu dvoranu. Daniel se trudio vratiti u stvarnost, biti prisutan za stolom, uživati u razgovoru. Nagne se da joj ispriča neku nevažnu anegdotu, no Tina ga zaustavi.
«Što se događa s tobom? Jesi li dobro? Otkad si došao čudno se ponašaš.» Odlučila je izvući istinu iz njega. Daniel uzdahne. Nagonski je primi za ruku. Tina pocrveni i oprezno izvuče svoju ruku iz njegove.
«Oprosti, ne znam što mi je. Danas sam sav lud.» Ispričavao se Daniel.
«Nisam dobro spavao, mučile su me more cijelu noć. Zatim ova magla… Čovjek više nije siguran što je stvarno, a što ne…»
Debeljuškast, proćelav muškarac zaustavi se pored njihovog stola. Daniel se ukoči. Bio je to isti čovjek kojega je vidio s Tinom one večeri kada je Bepo bio tu.
«Bog, Tina. Nešto bi trebao Marina, ovdje je?» Tina zbunjeno pogleda gosta.
«Nije, kod Maxovih je. Što će ti?» Muškarac slegne ramenima.
«Vraća se uskoro?»
«Za tjedan – dva, ovisi o njemu.» Tada primijeti Danielov ukočen pogled.
«Nisam vas upoznala: Daniele, ovo ti je glas s radija, naš voditelj sa najboljom fonotekom na svijetu, Roko. Roko, naš svjetioničar i moj dragi...» Roko je prekine u pola rečenice.
«Drago mi je da smo se upoznali. Hm, uopće ne ličite na svjetioničara.» Daniel se osmjehne.
«Ja baš nisam siguran kako trebaju izgledati radijski voditelji.» Roko ne uzvrati osmijeh. Okrene se prema djevojci.
«Znači, ne mogu računati na njega? Šteta. Moram otputovati, a ne znam kome bi ostavio Olafa.»
«Zašto ga ne ostaviš Ceciliji?»
Lice mu se objesi od žalosti
«Ona ne može brinuti za sebe, a kamoli za životinju. Našao sam dobrog doktora, probat ću ga dovući na Mulo. Ne znam što ću, više ne mogu paziti na nju. Neki dan je odlutala i jedva smo je pronašli. Bila je u usjeku, hodala po vodi tvrdeći da je nešto izgubila tamo.» Roko zatrese glavom. Tina ga sućutno stisne za ruku.
«Žao mi je, mislila sam da joj je bolje. Nadam se da će novi doktor pomoći.» Roko se kiselo osmjehne. Mahne im na pozdrav. Tina uzdahne.
«Cecilija mu je žena. Prije šest mjeseci rodila je mrtvog dječaka. Bio je to strašan udarac. A umjesto da vrijeme zaliječi rane, ona propada iz dana u dan. Zvali su Kristijana nekoliko puta da je blagoslovi, tako joj je loše bilo. Svaki put bi se nekako izvukla i lutala po otoku tvrdeći da joj je netko uzeo bebu. Jadnica, potpuno je skrenula s pameti.»
Daniel raširi oči. Svu je pažnju usmjerio na ono što je Tina govorila.
«Kako izgleda žena?»
«Mršava, kost i koža, blijed ten, tužne plavkaste oči, crvena kosa, prosjeda od tragičnog događaja. Izgleda kao avet, sirota.»
Daniel obriše mokro čelo.
«Da li je još netko izgubio dijete?»
Tina ga pogleda u čudu. Slegne ramenima.
«Moguće, ovdje nema doktora, ako porod krene po zlu, nema im tko pomoći. Zašto?»
Daniel odmahne rukom. Nije želio pokvariti ovo popodne svojim priviđenjima. A još manje je htio ispasti neuračunljiv u njenim očima.
«Nema veze, reći ću ti kasnije. Dođi, idemo na neko mirnije mjesto.» Tina se začuđeno osvrne po polupraznoj prostoriji.
«Na koje mjesto?»
On namigne.
«Vidjet ćeš, samo dođi.»
Tina se nećkala nezadovoljna cijelom situacijom. Željela je raščistiti neke nedoumice, no u ovome trenutku više ju je brinulo Danielovo čudno ponašanje. Nešto joj je pokušao reći, prije nego je Roko došao.
«Ah, tu ste!» Ela im priđe široko se osmjehujući.
«Sjedite još malo, dugo vas nisam vidjela.» Daniel joj izvuče stolicu.
«Neću vam dugo smetati, samo sam htjela vidjeti kako ste» ispričavala se. Uvjeravali su je kako nikada nisu bili bolje. Tina se digne od stola. Ela primi nećaka za ruku.
«Čuj, znam da imaš svoju jazbinu, no ako poželiš prespavati na Mulu, ostavila sam apartman tebi na korištenje. Ne, nemoj odmah odbijati. Sezona je gotova i ostale su samo ove prazne sobe. Bit će mi drago ugostiti najdražeg nećaka. I njegovu lijepu djevojku» značajno namigne. Daniel zatomi smijeh.
«Ako poželite ludovati, možete kod mene. Obožavam romantiku. Na žalost, na ovom otoku toga je sve manje i manje. Ljudi su postali neprijatelji jedni drugima, a to je žalosno, više nego žalosno. Uostalom, uskoro ću u Ameriku. Moram vidjeti sina.» Reče pomalo tužno i tutne mu ključ u ruku.
«Tako. Ne moraš se nikome javljati. Samo dođi i ostani koliko te volja.»
Uzalud je Daniel objašnjavao da ima dom, da mu ne treba soba u hotelu, Ela je ostala neumoljiva. Naposljetku Daniel zahvali teti na svoj brizi. U to dođe i Tina. Osjeti da je prekinula nešto vrlo intimno među njima.
«Upravo sam postao vlasnik apartmana. Teta misli da mi treba smještaj na Mulu. Ne mogu je razuvjeriti.» Žalio se Daniel.
«Pravi si sretnik. Moja rodbina misli samo na sebe. Ela, vi ste definitivno dragulj na ovome svijetu.» Žena pocrveni od zadovoljstva. Pomalo smeteno se rastane od njih i krene za poslovima.
«Moraš priznati da bi bez njene kuhinje drugačije živio.» Daniel se složi s njom. Iako je
znao kuhati, prizna da kuhanje za samoga sebe i nije baš nešto što bi radio često. Dok su tako razgovarali, u restoranu se pojavio Duško. Strijeljao ih je pogledom punim mržnje.
«Izgleda da je mala našla zanimaciju! Treba se pobrinut za hladne zimske noći!» reče što je mogao glasnije ne skrivajući bijes. Polako im priđe. Nekoliko ljudi se radoznalo okrene prema njima. Tina obori pogled crveneći. Ne obazirući se na Daniela, Duško nastavi:
«Misliš da si me se riješila? Slušaj, gubim strpljenje, nemoj se igrati samnom. Riješi se ovoga dok ga ja nisam riješio. Razumiješ? Naravno da razumiješ.» Prije nego se Daniel oporavio od iznenađenja, muškarac izađe. Daniel se podigne od stola. Nije bio posve siguran što bi trebao učiniti. Potrčati za muškarcem i obračunati se s njim, ili utješiti vidno uznemirenu djevojku.
«Hoćeš da odemo odavde?» upita blago. Ona odmahne glavom. Nije htjela ostaviti dojam da bježi. Odlučila je ostati još koju minutu dok se ljudi ne vrate svojim temama razgovora i tek tada nestati. Ponosno podigne glavu brišući suzne oči.
«Oprosti, molim te.»
«Ja da oprostim? Ti meni oprosti što nisam ništa poduzeo. Dok sam se snašao od iznenađenja, on je ispario. Hoćeš da krenem za njim i naučim ga kako se ponaša prema dami?» Tina se blijedo osmjehne.
«Nije vrijedan toga. Duško je inače bezopasna mjesna budala. Zapikirao me još kada sam došla na otok. Nakon što je Max dao petama vjetra, otkupio je njegov motor. Od tada me prati u stopu. Iz nekog razloga vjeruje da sam mu suđena. Ponekad me nasmrt uplaši, ali mislim da nije opasan. Znaš, priča se da je on jedan od one «djece grijeha», kako ih zovu, dijete bliskih rođaka, možda čak brata i sestre. Ovdje ti je nekada bilo skoro pravilo da rođaci budu intimni. U osnovi ga žalim iako bi ga rado skinula s vrata.»
Daniel je primi za ruku. Sjeti se Kristijanovog upozorenja da može ugroziti teško stečeni ugled svoje djevojke.
«Neću dozvoliti da ti itko zagorčava život. Mislim da ću malo popričati s njim i objasniti mu kako stvari stoje.»
«Molim te, nemoj se zbog mene sukobljavati. Kada sam rekla da je bezopasan, mislila sam na sebe, no bojim se da bi tebe mogao povrijediti.»
«Hej, veliki sam dečko, znam se brinuti o sebi, a i zaboravljaš da sam bivši robijaš pun trikova. Mali nema šanse.» Tina se slabašno osmjehne «opakom» izrazu njegovog lica.
«Viteže moj» reče slatko.
«Zabrinuta si, vidim ti na licu. Pričaj samnom.» Ona okrene glavu. Prstima je nervozno lupkala po stolu.
«Ne bi te htjela zamarati svojim nedoumicama.»
Daniel ispruži ruku.
«Dođi, pronaći ćemo neko mirno mjesto.»
Platili su račun i krenuli na more. Gusta magla budila je nelagodu u djevojci.
«Nekako nisam raspoložena za vozikanje po ovom vremenu» oprezno reče. On kimne glavom gledajući prema pučini.
«Slažem se. Što kažeš na moj skromni dom?»
Tina pocrveni. Htjela je biti s njim, ali ne na Vučjoj glavi. Daniel joj čvršće stisne ruku.
«Imam sjajan izbor glazbe i privatnu zvjezdarnicu. A mislim da mi je ostala i flaša dobrog crnjaka» zavjerenički namigne kao da se radi o pitanju državne sigurnosti. Tina se trudila ostati ozbiljna. Nije željela razgovarati na njegovom teritoriju.
«A da skoknemo do Amfore? Zgodan kafić, lijep cvjetnjak, intimna atmosfera.»
Daniel se zagleda u nju. Od noćenja na otoku izbjegavala je njegovo društvo.
«Tina, jesam li nešto krivo napravio?» upita zabrinuto. Ona odmahne glavom sve nervoznija.
«Ne mičemo se odavde dok to ne raščistimo. Reci, djevojko hrabra, što te muči? Jesam li te nečim uvrijedio?»
Ona nestrpljivo odmahne glavom.
«Nisi ti u pitanju, ja sam» provali iz nje.
«Onaj poljubac na rastanku… jedva te poznajem Daniele! Ja nisam cura koja se baca na prvog muškarca koji naiđe! U stvari, od Maxa i nije postojao muškarac u mom životu. A sada sam van sebe zbog jednog poljupca. Kamo to vodi? Moj Bože, ni sama ne znam što bi voljela, da me želiš kao prijateljicu ili djevojku… Što ja to pričam?! Daniele, imam sina na kojeg moram misliti, ovaj otok mi je dom, ako se nastavimo viđati, zbogom moj dobar glas! Ne znam, ne događa se često da ne znam što bi…» Daniel je privuče u zagrljaj. Poljupcem prekine bujicu riječi. Ona se ukoči.
«Oboje» šapne joj na uho.
«Ha?» Glupo upita Tina.
«Želim te i kao prijateljicu i djevojku. Nije li to divno? Možda i ti mene poželiš na takav način. Ali, ako me ne upoznaš, nikada nećeš znati što si propustila, ili nisi. Da krenemo polako, pa što bude. Može?» Ona polako kimne glavom. Bila je ošamućena razvojem događaja.
«OK. To smo riješili. A sada, upadaj.»
Poslušno krene za njim. U glavi joj je vladao kaos. Jurili su kroz maglu svak u svojim mislima. Daniel poželi stati na mjestu gdje je ugledao spodobu i sve ispričati Tini, no produži dalje. «Nije vrijeme za aveti» pomisli nježno gledajući svoju gošću. Znao je da ona očekuje ozbiljan razgovor, ova vožnja bila je dobra prilika da ohlade glave i razmisle o svemu. «Bože što je lijepa! Ne mogu vjerovati da mi se događaju tako grozne i divne stvari istovremeno!» razmišljao je ne skidajući pogled sa djevojke. Okrene se prema otoku da smiri emocije. I Tina je bila jednako uzbuđena. Strah i iščekivanje natjerali su njeno srce da poskakuje brzinom ovog glisera. Ispod oka je pogledavala Daniela, ljuta na sebe. «Kako se ovo dogodilo? Kako sam ovo mogla dopustiti? Moram se smiriti, inače ništa od razgovora» uzdisala je Tina u sebi.
nastavlja se...
Post je objavljen 21.06.2006. u 17:29 sati.