|
Daniel je proveo noć prevrćući se po krevetu. U sobi je bilo zagušljivo i sparno. Sanjao je isprekidane, besmislene snove koji ga još više opterete. Svitanje je dočekao potpuno budan i umoran. Ležeći tako u krevetu, isplanirao je cijeli dan. Pomisli kako bi trebao spavati pod vedrim nebom. Vani je ugodnije, a u besanim noćima može promatrati zvijezde. Nakon osvježavajućeg tuširanja i obilnog doručka, bio je spreman za sve izazove. Šetao je livadom sve bliže gustoj šumi. Jedan dio protezao se do same obale, druga strana bila je mračna i činila se nepristupačnom. Daniel zakorači u žbunje koje se zgušnjavalo u nepristupačnu šikaru. Drveće je ovdje raslo u sve manjim razmacima, a bilo je i mračnije. Ponesen avanturističkim duhom, Daniel se hrabro probijao naprijed pitajući se što je iza ove «začarane» šume. U jednom trenutku našao se usred gustog zelenila, drveće i grmlje okružilo ga je sa svih strana. «Predaj se, naš si!» Daniel bi se zakleo da je jeka donijela upravo te riječi. Okretao se na sve strane i shvatio da se izgubio. Bilo je prilično mračno, tek pokoja zraka sunca uspjela bi se probiti kroz guste krošnje. Daniel osjeti nelagodu. Nikada se prije nije izgubio. Pogledom je tražio bilo kakav znak koji bi mu pomogao da izađe. Nekada se bez problema orijentirao u prirodi. Nekada. Odjednom mu pažnju privuče nešto na krošnji obližnjeg drveta. Nije bilo ni daška vjetra. Probijao se kroz trnovito žbunje psujući granje koje ga je šibalo po ruci. Podigne glavu uvjeren kako će dohvatiti pravu pravcatu lijanu (kao iz filmova o Tarzanu), no od onoga što je ugledao, sledila mu se krv u žilama. Htio je kriknuti, ali protisne nešto tek snažnije od jauka. «Ovo je san. Ovo ne može biti istina» govorio je sebi očiju prikovanih za debeli mornarski štrik omotan oko grane. Drugi kraj tvorio je dovoljno veliku omču da mu glava klizne unutra. Niz kičmu mu prođu trnci, osjeti kako ga napušta snaga. Kao začaran zurio je u konopac pripremljen za nekoga. Nije čuo krikove ptica koje su se hladile u gustim krošnjama drveća. Stajao je tako, skamenjen od užasa, nesposoban da se pomakne. Na trenutak je čuo smijeh svoje voljene žene, a zatim tihi, opasno podmukao glas blago ga ohrabri: «Tako je, Danijele, ovo je za tebe. Put za spas. Karta za vječnost. Ona te čeka, čeka te Daniele…» nježno mu je šaputalo na uho. Podigne ruku prema konopcu. «Doris? O moja Doris!» Odjednom se sve činilo tako jasno, tako prirodno, tako jednostavno! Zakorači prema drvetu. Čvrsto zgrabi konopac koji će ga odvesti k njoj. Od pomisli da će uskoro u zagrljaju držati svoju ženu, tijelom mu prođe val topline. Zaklopi oči spreman na polazak. Tišina zavlada u njegovoj glavi, u njegovim mislima. Znao je što mu je raditi. Privuče konopac prema glavi. U taj tren nešto iskoči iz grma ravno na njega. Daniel se prepade, zatetura natraške i padne u žbunje. Zec. To je samo zec. Srce mu je divlje udaralo. Mala životinja jednako uplašena izgubi se u grmlju. Digne pogled prema stablu. Na grani nije bilo ničega. Daniel protrlja oči, ali od konopca ni traga. Nije ga bilo niti ispod stabla. Stoljetni hrast mirno se nadvio nad njegovom sićušnom pojavom. List nije zatreperio. Sve je bilo sablasno mirno i tiho. «Neka sam proklet, ali čini se da mi je mali stvor spasio život! Bože, što mi se to događa? Molim Te, pomozi da izađem odavde» Daniel je mrmljao zaboravljene molitve, dok mu je tijelo prožimao strah, paničan, nekontrolirani strah. «Bože, pomozi mi! Ako mi ikada misliš pomoći, pomozi mi SADA!» Dok je stajao tako oduzet od straha, tresući se poput grane na vjetru, boreći se sa uraganom u glavi, do ušiju mu dopre šum mora.
«More! Pa, da! Nije sve izgubljeno. Samo moram slušati more. Hvala ti Bože!» Daniel ohrabren, teturajući, ravnajući se prema šumu mora, krene kući. Kada je izašao na čistinu, potrči koliko su ga noge nosile. Zadihano se nasloni na zid kuće. U glavi mu je vladala zbrka. Da li se upravo htio objesiti ili je sve bilo plod njegove bujne mašte nahranjene lokalnim pričama? Gledao je prema šumi obuzet jezom. Umjesto oaze zelenila, sada je vidio stravičnu moru usred bijelog dana. Primi se za glavu. Samo da ne poludi. Daniel je vidio u zatvoru ljude koje pamet napušta i sada se bojao za vlastiti razum. Tijelo mu se treslo kao u groznici, znoj se cijedio s njega. Dahtao je poput gonjene zvijeri. Do ušiju mu dopru glasovi. Netko je u kući. Protrne.
«Tko je?» s mukom izusti.
Smijeh. Zatim glazba. «Radio. Nisam ugasio radio» pomisli s olakšanjem.
Iznese iz kuće limenku pive. Sjedne u travu osjećajući studen u kostima, premda je sunce nesmiljeno pržilo. Pripali cigaretu. Nije imao pojma što bi mislio o posljednjem događaju. «Nisam bio pijan, nisam bio omamljen, nije bilo priviđenje, a opet bilo je. Možda mi je onaj zec spasio život, a možda me samo vratio u stvarnost. MOŽDA JE STVARNO ŠUMA ZAČARANA. ŠTO BI SE DOGODILO DA SAM OMOTAO KONOP OKO VRATA? Bilo je to pitanje koje ga je najviše mučilo. Pogleda na sat. Iznenađeno primijeti da je prošlo tek sat vremena od njegove lude avanture. Njemu se činilo da je prošla vječnost. Nešto zašuška. Daniel skoči na noge. Na stazi opazi čovjeka iz hotela. Nosio je ručak. Daniel mu se silno razveselio. Započne priču, no čovjeku nije bilo do razgovora. Šturo je odgovarao na Danielove upite neprestano se osvrćući.
«Tražite nešto? Vidim da se stalo okrećete, očekujete li nekoga?» nije mogao odoljeti Daniel.
Muškarac odmahne glavom, promrmlja nešto sebi u bradu, a zatim se trčećim korakom udalji prema čamcu. «Možda bi i ja mogao razmisliti o napuštanja otoka, dok mi je još glava na ramenu» pomisli utučeno, premda je znao da neće otići, još ne. Nešto puno jače držalo ga je ovdje. Razmišljao je o glasu koji je čuo u šumi, o svojoj pokojnoj ženi. «Ma što bilo u toj šumi, služi se mojim uspomenama na Doris da bi me dobilo.» zaključi Daniel i obeća si da u šumu više neće zalaziti. Pogled na ručak pobudi mu apetit. «Ela, što bih ja bez tebe.» Iz jedne posude pušila se riblja juha. Od samog mirisa Daniel nije mogao zaustaviti sline u ustima. U drugoj posudi, brižno umotanoj, bile su orade sa žara, u trećoj prilog. Daniel je žvakao hranu trudeći se razmišljati o ljepoti koja ga okružuje, što nije bilo lako budući da ga je sve podsjećalo da se danas zamalo objesio. Kada bi ga našli? Možda nikada. Duje bi zaključio da se prepao i pobjegao, Bepo bi ga jedno vrijeme tražio, no i on bi odustao. Možda bi neki drugi svjetioničar slučajno naletio na njega, u raspadu. Tijelo bi mu ptice kljucale, ne bi ga više nitko prepoznao. Strese se užasnut vlastitim mislima. Odgurne hranu. Više mu nije bilo do jela. Morao je nečim odagnati mračne misli. Zamišljeno je promatrao toranj svjetionika. Mogao bi postaviti teleskop. Bolje to nego sjediti ovdje i hraniti um mračnim fantazijama. Uostalom, želio je što prije baciti pogled na nebo posuto zvijezdama. Baci se na posao. Duje je bio u pravu. Teleskop je bio gotovo nov. Pažljivo ga odnese na svjetionik. Prilično se namučio postavljajući ga, no rezultat je bio sjajan. Osim što je kilometrima vidio pučinu, mogao je promatrati događaje na susjednom otoku (barem onog dijela koji mu je bio u dometu), a uspomene na mučni događaj raspršile su se poput mjehurića od sapunice. Nestrpljivo je čekao noć. Solidno znanje iz astronomije može zahvaliti pomorcu zaljubljenom u zvijezde s kojim je radio u davno doba mladosti na jednom teretnjaku. Nazive sazviježđa, zvijezda, sve o mliječnoj stazi, meteorima, zvjezdanoj prašini, i još puno toga o nebu naučio ga je čovjek kojemu se ni imena ne sjeća. Nostalgično se zagleda u pučinu. Nekoliko jedrenjaka lijeno je gmizilo glatkom površinom, što ga podsjeti na obećanje koje je dao sam sebi. Spusti se u uvalu strahujući od onoga što ga očekuje na moru. Gliser se lijeno valjao u plićaku. Daniel spretno uskoči, motor zabrunda, a zatim pojure u predvečerje. Trebalo je obići oko cijelog otoka, a mračak se lovio po krošnjama začarane šume. Daniel je čvrsto odlučio da neće podleći strahovima, da će živjeti kao svaki normalan svjetioničar. On je odrastao na moru, sve lijepe uspomene vezane su za to čarobno plavetnilo. Ipak, u velikom luku zaobiđe mjesto gdje je bio povučen na dno. Od sjećanja na susret s prikazom, stisne mu se želudac. Ostatak plovidbe prošao je ugodno. Upoznao je vanjski dio otoka. Osim pješčane uvale u kojoj se kupao, ostatak je bio stjenovit i nepristupačan. Procijenio je da se šuma proteže uz obalu oko kilometar i nešto, dalje je bilo stijenja, primijetio je livade u unutrašnjosti i još nekoliko manjih šumaraka. Dok se s druge strane približavao svjetioniku, uočio je da je obala sve nepristupačnija, stijene sve više, a sam se svjetionik nalazio na litici – najvišoj točki otoka. More je bilo čisto i na pojedinim mjestima mogao je vidjeti jato riba kako nesmetano šeće svojom uobičajenom rutom. Požali što nije ponio fotoaparat. Ili tranzistor. Osjećao se malo usamljen. Sunce je tonulo u more. Daniel se vrati na svjetionik.
|
