III
Magla
Nakon vrućih ljetnih dana, prognostičari su obećavali novi val osvježenja. Kao da im prkosi, sunce je tvrdoglavo žarilo plavetnim nebom na radost turista koji su koristili posljednje dane odmora. Oluja što je uplašila našeg svjetioničara prestala je naglo kao što je i započela. Vjetar je razgrnuo oblake odnoseći sve strahote sa sobom, a dan je bio lijep i sunčan. Ipak, kako je kolovoz odmicao svome kraju, noći su postajale hladnije, a gosti su se polako vraćali svojim životima. Mulo se slijedećih dana polako opraštao od turista, trajekti su dolazili prazni, a odlazili puni, restorani su polako zatvarali vrata, trgovine svaštarijama spremale su se na zimski san.. Premda su mještani na sav glas pozdravljali odlazak gostiju, žamor i ulična buka nedostajali su im već sada. Ponovo će zavladati monotonija otočkog života, oživjet će stare svađe, sitne razmirice, zajedništvo onih koji uvijek na kraju ostanu sami. Do sljedećeg ljeta, kao da su govorile prazne ulice.
Tina je bila sretna što njezina trgovina radi preko cijele godine, premda će joj radno vrijeme biti prepolovljeno. Bio je to detalj na koji se navikla. Manje će trošiti zimi, a do sljedećeg ljeta izradit će šarene ogrlice koje su turisti rado kupovali. Tako će barem malo poboljšati kućni budžet. Na jesen počinje škola, što znači nove izdatke. Nadala se da je dobro izračunala prihode i izdatke, da neće biti iznenađenja. Tina je u životu naučila ne planirati previše unaprijed, jer nikada se stvari nisu događale onako kako bi zacrtala. Naročito ne posljednjih godina. Danielova prisutnost postala je uznemirujuća. Danima se pitala «Što dalje?» Kako se ponašati u društvu svjetioničara? Kako protumačiti onaj poljubac? Prijateljski? Ljubavni? Nije imala prijateljicu s kojom bi raspredala o svojim problemima, a Kristijana nije željela uplitati u nešto tako nedefinirano. Izbjegavala je svaki susret s Danielom preplašena raznoraznim mogućnostima koje su se rađale u njenoj glavi. Nespokojno je koračala po sobi smišljajući što će reći sljedeći put kada ga vidi. Neće ga moći izbjegavati zauvijek. Ljuštura nedodirljivosti u koju se začahurila nakon Maxovog odlaska polako je otpadala ostavljajući je ranjivu i preplašenu. Čeznula je za nježnosti, toplim dodirom, strasnim zagrljajem, ali cijena... Još je nosila ožiljke na srcu, a Daniela je bio gotovo stranac. Stranac s prošlosti. Uletjeti u vezu s njim bilo bi u najmanju ruku nerazumno. Nije više bila djevojčica kojoj se greške opraštaju (ona sa svojima živi), niti je ikada bila pustolovka kojoj ishod nije bitan, «jer život teče dalje». Tina je dobro naučila da svaki čin nosi svoje posljedice, a neke se skupo plaćaju. Umorno se strovali u fotelju. Najviše se bojala kako bi Marin prihvatio muškarca u njihovom životu. Dvije godine ona je bila dječaku sve. Uvlačiti ga u nešto što ni sama nije znala što je, bilo bi glupo, no još gluplje bi bilo praviti se da je sve po starom. Jer nije bilo sve po starom.
«Bože, što da radim? Što? Što?» Nervozno je mrmljala. Danima se mučila istim pitanjima i bilo je jasno da ona nije dalekovidni tip, jer nije pronašla niti jedan prihvatljiv odgovor. Bila je svjesna svih opasnosti vezanih za eventualnu (neuspjelu) vezu s Danielom. Otočani bi je živu pojeli, a toliko je truda uložila da stekne njihovo poštovanje, da se skrasi među njima, da živi jednostavno i povučeno, kao što je uvijek željela. A Marin? Svi ga vole. Svi. Marin ih je osvojio inteligencijom i djetinjom naivnošću. Mora misliti na dječaka. Osobito na njega. Čini se da postoji samo jedno pitanje na koje treba odgovoriti: Da li je Daniel vrijedan rizika? Tina pokrije lice rukama. Ne smije smetnuti s uma da je cijelu paniku podigla zbog jednog običnog površnog poljupca. Možda je to početak i kraj bilo kakvog Danielovog interesa za nju. Možda pretjeruje. Možda je sve umislila. Ali nije. ZNALA je da nije. Teško uzdahne. Budućnost se nikada nije činila neizvjesnija.
Kristijan je promatrao još jedan trajekt kako nestaje na pučini. Tjeskobno je zamišljao praznu crkvu sa pokojom staricom u klupi, nedjeljne mise bez pjesme, tek nešto više svijeta za vrijeme Božića ili Uskrsa. Mrzio je hladne zime, buru koja je nosila sve pred sobom, tmurne dane provedene u prohladnom stanu sa novim knjigama koje nikada ne uspiju ugrijati hladnoću njegove duše. Osamljenost bi ga vrebala iz svakog kuta, niti skrušeni razgovori sa Gospodinom ne bi mogli otkloniti prazninu dugih hladnih dana. «Sjeti se Daniela» Samoprijegorno pomisli. «Čini se da ima onih kojima je gore nego tebi.» Nije imao pravo na samosažaljenje. Došao je na Mulo voljom Gospodina, za razliku od Daniela koji je u puno goroj situaciji, a ne jada se niti traži izlaz. Čovjek jednostavno živi život koji je izabrao bez obzira na sve strahote kroz koje prolazi. Zaustavi se ispred polica sa knjigama. Obećao je pomoći oko rješavanja misterije na Vučjoj glavi, i to će i učiniti.
Ela nije bila sretna. Sezona je mogla potrajati još barem tjedan – dva, ali nije vrijedilo plakati. Zarada nije bila loša, bit će za kartu do Amerika, a i ostat će nešto. Čvrsto je odlučila posjetiti sina. Nije ga vidjela tri godine, toliko je izdržala, no ako ga uskoro ne posjeti, poludjet će. Osjećala se krivom što nije tamo, premda su joj jasno dali do znanja da je suvišna. Kada se oženio, Teo i Alison odlučili su se nositi sami s njegovom bolesti. Eline jadikovke svima su išle na živce. Činilo se da su odahnuli kada je napustila Ameriku. Teu je, srećom, bilo bolje nego prije, telefonom su joj javljali optimistične prognoze, no Ela je čvrsto odlučila u rujnu odletjeti i očima se uvjeriti u pravo stanje svoga jedinca. Nije željela zaključati vrata hotela, možda najviše zbog Daniela. Još uvijek se nadala da će se njezin nećak dozvati pameti, da će zajednički voditi posao. Pouzdala se u Tinu, na utjecaj koji bi djevojka mogla imati na nećaka. Samo da veza krene. «Daj Bože» pomisli Ela iskreno zabrinuta. Za razliku od Daniela, ona je proživjela duge i hladne zime, negostoljubivu buru koja je tjerala studen u kosti, ostavljajući pustoš na ulicama. Tada vrijeme stane i čovjek ima osjećaj da se kazaljke sata danima ne miču s mjesta. Tužno uzdahne. Njezin praktični duh nije mogao zamisliti muškarca Danielove inteligencije i sposobnosti kako svojevoljno proživljava sve to na malom, nezanimljivom otočiću otcjepljen od civilizacije, a Ela je bila žena koja je imala o svemu svoje (ispravno) mišljenje.
Daniel je promatrao suncem obasjano nebo. S olakšanjem je popravljao štetu koju je nevrijeme ostavilo za sobom. Bilo je jasno da noći više neće provoditi na otvorenom. Pripremao se za nadolazeća hladnija vremena. Izvukao je toplije pokrivače, provjerio količinu drva. Morat će otići u spremište, prekontrolirati gorivo i sve potrebno za svjetionik. «I njemu treba priprema» pomisli oklijevajući. Nakon oluje tamo više nije zalazio. Ježio se od tog mjesta. «Stvarno sam djetinjast. Prije ili poslije morat ću otići» ljutio se na sebe. Teška koraka prođe stazom obraslom u travu. U polumraku spremišta vladala je tišina. Nije bilo šumova mora niti krikova. Samo nekoliko razbacanih alata. Daniel ih vrati na mjesto. Zatim provjeri generator. Sve je izgledalo u najboljem redu. Goriva je bilo dovoljno. Zapjevuši neku staru melodiju zadovoljan što je spremište ponovo samo njegovo. Ako je i bilo sablasti, otišle su. Već je krenuo prema vratima, kada mu pažnju privuče kožna smeđa jakna obješena o klin, ista kakvu nose piloti, kakvu je oduvijek želio. Sjeti se zgode kada mu je Doris nekom prigodom kupila jednu, ali crne boje, svoga razočaranja i odglumljene sreće. Doris je blistala od ponosa što je izabrala pravi poklon, tako da joj Daniel nije imao srca reći da je pogriješila boju.
«Gle, gle, neki svjetioničari imali su stila!» Navuče jaknu. Kao da je bila krojena za njega.
«Ovakvu, baš ovakvu sam htio, ljubavi» reče na glas i manekenskim korakom izađe iz prostorije. Sunce ga zaslijepi na trenutak – dva, a kada je pun zadovoljstva podigao ruku uvis, umalo krikne od iznenađenja. Jakna više nije bila smeđe, već crne boje, poput one koju je dobio na dar. Brzo je skine sa sebe i naglim pokretom baci u unutrašnjost spremišta. Zalupi vratima. «Zakleo bih se da je bila smeđa» ponavljao je u nevjerici « Da sam popio alkohol, vjerovao bi da mi se priviđa, ovako…» zatrese glavom. Vratio se u kuću s nelagodnim osjećajem da nije sam na otoku, a ono što mu pravi društvo sigurno nije dobronamjerni prolaznik. «Točnije, nije ništa ljudsko» gorko pomisli.
Pio je kavu na trijemu misleći samo na jedno. «Možda je u pitanju igra sjene i svjetla» trudio se biti racionalan «a možda je vrijeme da prestaneš za sve tražiti logično objašnjenje i prihvatiš zakon otoka» reče mu glas u glavi. Nevoljko se složio sa ovim drugim. Morat će početi živjeti život otoka, ako želi ostati. Nošen radoznalošću vrati se u spremište. Jakna je bila uredno okačena o klin. I bila je ponovo smeđa. Daniel se nije pitao kako je dospjela na zid, trudio se uopće ne razmišljati. Primi je i izađe na svjetlo. Crna. Mogao se ovako igrati cijeli dan. Znao je da će u spremištu biti smeđa, na svjetlu crna, da ako je baci na tlo, naći će je obješenu o klin. Vrati jaknu gdje je bila i zatvori vrata za sobom. Neko je vrijeme stajao pogleda prikovana za spremište. Nije razmišljao. Samo je stajao i tupo zurio u vrata. Zatim se mirno okrene i pođe u kuću. Bližilo se vrijeme svjetioničarskim dužnostima. Zaželio se Tine. Nazvat će je prije nego se popne na svjetionik. Naravno, prešutjet će joj događaj u spremištu. Ispao bi totalno lud. Kasnije će se povjeriti Kristijanu, njega je doživljavao pomalo kao vlastitog kroničara upućenog u sva zbivanja vezana za otok. Sve te čudnovate stvari kao da su se događale iz nekog posebnog, njemu još nepoznatog razloga, no znao je da će u konačnici sve biti više nego jasno, «ili ludim, polako, ali sigurno» zaključi Daniel svoja razmišljanja.
Post je objavljen 17.06.2006. u 18:03 sati.