Daniel dugo nije bio tako sretan. Sa svjetionika je promatrao brodić koji je plovio prema Mulu. Dvadeset godina nije razmišljao niti o jednoj ženi osim svoje, pokojne. Prvi put nakon toliko vremena pokrenulo se nešto u njegovom srcu. Nešto lijepo i ugodno. Obavljao je sitne popravke po kući u mislima na Mulu. Kasnije će nazvati Kristijana, a mogao bi popodne i do trgovine, u kući uvijek nečega nedostaje. Osmijeh mu zatitra na licu. Nije primjećivao oblake koji su se poput lešinara skupljali na pristojnoj udaljenosti spremni da u pravom trenutku udare svom snagom. Pospremao je alate u spremištu kad je oluja zakovitlala zrak na otoku pretvarajući ga u gust zastor od kiše i magle. Nebo i zemlja kao da su postali jedno, pljusak toliko nenadan i snažan zatekao je Daniela potpuno nespremnog. Od iznenadnog fijuka on ispusti francuski ključ preplašen neočekivanom bukom. Izađe na vrata iznenađen onim ispred sebe. Kiša kao da nije padala; ona se doslovce slijevala iz oblaka koji su postali samo jedna ogromna, siva, gusta masa razastrta nad otokom. Začuje stravičnu huku i buku. Preplašeno se osvrne oko sebe. Taj grozan zvuk okružio ga je sa svih strana. Osjeti kako mu hladni žmarci prolaze niz kičmu. Bilo je nečega jezivo nadmoćnog, paralizirajuće sveprisutnog u potmuloj tutnjavi koja je s lakoćom pokorila njegovu slabu volju. Nije se usudio pomaknuti. Pokušavao se pribrati. «Isuse, Daniele, ponašaš se kao idiot! To je samo pljusak. Smiri se i prestani paničariti.» Razdražljivo se osvrne oko sebe. Morat će pronaći nekakvu kabanicu i otrčati do kuće. Stajati ovdje u paničnom strahu nije osobito mudro rješenje. Usprkos glasu razuma, noge ga nisu slušale. Stajao je ondje s osjećajem panike u grlu. Učinilo mu se da kroz užasnu buku čuje nešto nalik na dječji vrisak, ili plač. Zvuk je bio toliko stvaran da se činilo kako mu se ne može pobjeći. Što je više osluškivao, to je bio sigurniji da ti krikovi vrište upravo njegovo ime. «Daniele! Daniele! Daniele!» odzvanjalo je u njegovoj konfuznoj glavi. Daniel se okretao na sve strane. «Ne može biti, tko bi mene zvao imenom u ovoj vukojebini?» grozničavo je razmišljao trudeći se ostati priseban. Podigne francuski ključ vitlajući s njim poput poludjelog viteza izgubljenog u prostoru i vremenu.
«Tko je? Tko me zove!? Tko ste vi!?» vikao je stiješnjen uza zid, obliven znojem i nasmrt preplašen. Huka se pojačavala, krikovi su bivali glasniji, sve stvarniji, kao da gomila djece vrišti i plače u isti glas. Daniel rukama prekrije uši. Francuski ključ odleti ispod stola.
«Odlazite, ostavite me!» vikao je izbezumljen. «Daniele, Daniele, aaaaaa» odzvanjalo je odasvud. Daniel drhtavim rukama pokrije lice. Spremište je bilo ispunjeno krikovima, glasovima, njegovim strahom, tutnjavom. Više nije bio siguran da li sanja ili silazi s pameti. «Misli, koncentriraj se, misli! Nitko ne viče tvoje ime, to je samo jeka, jeka nečega…» govorio je sam sebi «Pa da! More! Kako se nisam sjetio! Otok… more…ispod ovog spremišta je morski usjek ili nešto…mora biti, mora, ili sam lud…» U taj tren se prolomi užasan prasak. Zatim još jedan, pa još jedan. Daniel u životu nije čuo ništa strašnije. Grmljavina je potresala otok miješajući se sa jezivim krikovima u prostoriji.
«Neeee!!!!» poviče iz sveg glasa želeći nadglasati sve ostale zvukove. Noge ga više nisu slušale. Daniel se skljoka na pod. Ovdje je buka bila gotovo nepodnošljiva. «More. Bio sam u pravu. Hvala ti Bože.» Imao je osjećaj da će valovi razbiti pod na kojem je ležao i sve povući u duboko plavetnilo. Brzo skoči na noge. Srce mu je sumanuto udaralo, odjeća na njemu bila je natopljena znojem. Bezglavo izjuri iz skladišta. Nebo su parale munje gromoglasno se obrušavajući na zemlju. Oluja je harala njegovim otokom divlje odnoseći sa sobom sve što joj se nije moglo oduprijeti. Daniel potrči koliko su ga noge nosile. Utrčao je u kuću zajedno sa kapima kiše, blatan i prestrašen kao nikada u životu. Dotetura do kupaonice. Istrese sadržaj želuca, a zatim pokuša vrućom vodom umiriti drhtavo tijelo. U glavi mu je brujalo, hvatala ga je lagana vrtoglavica. Navuče suhu odjeću, natoči konjak i otpije dugačak gutljaj. Alkohol mu je palio grlo. Duboko udahne dim cigarete osmjehujući se nervozno. «Prva oluja na otoku i već su ti gaće pune. Što će biti kada te zima odcijepi od kopna?» rugao se sam sebi «Da te Tina vidi! Koliko li je ona već ovakvih oluja prošla i ostala živa! … Ona bi razumjela.» Tog je trenutka više nego išta želio Tinu pored sebe, da se stisne uz nju, osjeti toplinu njenog tijela i utone u blaženi ushit bliskosti u kojem nema straha, nema opasnosti, nema krikova koji ponavljaju tvoje ime. Zagleda se kroz prozor. Svijet oko njega pretvorio se u zastrašujući sivi zastor poput kulise nekog opakog horrora. A on je bio sam. Potpuno, usrano sam, na najusranijem otoku na svijetu, okružen usranim morem, zaštićen bolje nego u usranom zatvoru iz kojeg je izišao da bi došao ovamo…
«Sranje. Ovo nema smisla. Ovo stvarno nema smisla.» Tiho promrmlja. Ako nije poludio u zatvoru među okorjelim ubojicama, ološem svake vrste, neće ni sada. O, ne. Neće ga ustrašiti malo grmljavine i nekakva smiješna huka valova. Preživio je on i gore stvari. Sukne u grlo ostatak konjaka.
«Preživio sam sve krugove pakla, nećete me uplašiti!» vikne kroz prozor. Odgovori mu olujni fijuk. Daniel nasloni vruče čelo na staklo. «Sreća što nema nikoga. Da me netko vidi, pomislio bi da sam otišao k vragu. I ne bi bio daleko od istine» teško uzdahne. «Možda nisi dorastao ovom poslu» zlobno se javi glasić u njegovoj glavi.
«Glupost. Samo se moram priviknuti. Prilagoditi.» Reče zamišljeno.
Tina je provela vrijeme maštajući. Oprostila se od Ele, otvorila trgovinu na vrijeme, posluživala goste jedva svjesna ljudi oko sebe. Nekoliko je puta pogrešno poslužila kupce crveneći i ispričavajući se. Misli su joj se neprestano vraćale na jučerašnji dan, na noć pod zvijezdama, poljubac. Pokušavala je racionalno definirati protekle događaje, no bio je to uzaludan posao. Radost, strepnja, sreća, kajanje, sva sila suprotnih osjećaja smjenjivala se pod maskom ležerne ljubaznosti dok je pokušavala odraditi još jedan radni dan.
«Vidjela sam te jutros s Elom. Ti i Ela na moru?» Prekine je u razmišljanju stara Dora. Prodorno se zagledala u djevojčino lice pokušavajući otkriti možebitni najnoviji seoski trač.
«Ženske stvari. Ela me je nešto trebala, privatno.»
Starica nezadovoljno promrmlja nešto sebi u bradu i izađe. Tina je znala da će do večeri pola mjesta nagađati što su njih dvije radile na otvorenom moru. Nije marila za to. «Najradije bih svima rekla da sam provela noć sa Danielom, pa neka pričaju» mislila je prkosno razvrstavajući novce u blagajni. Posla je bilo puno i Tina se trudila svim silama ostati koncentrirana na ono što radi. Ipak, Daniel je cijelo vrijeme bio prisutan. Spremala se na ručak, kada uđe Kristijan. Tina mu se silno razveselila. «Napokon netko kome mogu sve ispričati» pomisli sretno.
«Vodiš me na ručak?» nehajno ga upita. On se zagleda u njeno rumeno lice.
«Ne moraš mi ništa reći: ili si se napušila, ili si se zaljubila, ionako nema velike razlike» u šali reče. Tina se osmjehne. Prebaci torbicu preko ramena.
«Idemo. Umirem od gladi.»
«Prvo mi reci kako ste se vratili. Još nisam stigao čuti današnja ogovaranja.»
Tina mu spomene Elu. Kristijan zadovoljno kimne glavom.
«Pametan momak. Da čujem, kako je prošlo to vaše noćenje?» Tina prasne u smijeh.
«Zvučiš kao moja mama.»
«Hajde mala, oboje znamo da umireš od želje da mi sve ispričaš.» Tina ga nježno pogleda. «OK, pobijedio si. Dakle, ti si otišao, ja sam malo pospremila, zatim se Daniel vratio…» Ispričala mu je manje-više sve. Naravno, poljubac je prešutjela. Kristijan osjeti da ima još nešto, no nije htio zadirati u njenu tajnu. Bio je zadovoljan jer se Tina doimala sretnom. Nakon ručka Kristijan se vratio u crkvu, a Tina kući. Morala se presvući.
«Najavili su oluju, ponesi nešto toplo» očinski poviče za njom.
«Da, tata» odvrati ona. Putem je sanjarila o Danielu. Nije primijetila muškarca kako hoda za njom gurajući ugašeni crni motor. Potpetice njenih laganih sandala kuckale su na užarenom asfaltu. Zaustavi se ispred male kamene kućice tražeći ključeve u pretrpanoj torbici, kada je netko čvrsto primi za ruku. Tina uplašeno vrisne.
«Ti si! Kako si me prestrašio!» stavi ruku na srce.
«Gdje si bila noćas?» upita muškarac tek nešto viši od nje, no snažne građe, gledajući je prijeteći tamnim očima.
«Što te briga gdje sam!» bijesno će Tina.
«Znaš da se brinem za tebe. Samim curama kao što si ti, svašta se može dogoditi.»
Tina se naježi od izraza njegovog lica.
«Slušaj me dobro, Duško. Ne znam zašto ti je Max prodao svoj najdraži motor, ali zapamti, ja nisam niti ću ikada biti tvoja. A sada mi pusti ruku.» Trudila se zvučati mirno premda joj je srce kucalo kao ludo. On se povuče nekoliko korak odmjeravajući je od glave do pete.
«Zapamti, mala, bit ćeš moja ili ničija – dok god si na ovom otoku. Bolje ti je pomirit se sa tim, ili se gubi odavde.» Duško više nije skrivao bijes. Prijeteći je zurio u nju. Kao potvrdu svojih riječi naglo je privuče k sebi i utisne poljubac u njene tople usne. Tinu kao da je zmija ugrizla. Vršak pete zabije muškarcu u nogu, istrgne se, zatim ga snažno udari posred lica. On se naceri podsmješljivo je promatrajući kao da ima posla sa neposlušnim djetetom.
«Tina, zašto si ostala na Mulu? Oboje znamo da si tu zbog mene. Znaš da ću se brinuti za tebe bolje od bilo koga na svijetu. Onaj glupi Max …. Mi smo stvoreni jedno za drugo…i reci tipu s kojim si bila da nestane, ili ću se ja potruditi da nestane» završi prijeteći tiho. Tina je neko vrijeme nepomično stajala osupnuta cijelom situacijom, zatim drhtavom rukom otključa vrata i uleti u kuću. Navirivala se kroz prozor bijesna kao nikada u životu. Duško je sjedio na motoru nadmoćno se smješkajući, izazovno motreći prema kući, svjestan da ona stoji skrivena iza žaluzina i promatra ga. Tina bijesno opsuje. On mahne na pozdrav, zaturira na mjestu, te se bučno izgubi u sporednoj uličici. Tina obriše suze poniženja koje su joj klizile niz obraze. Sapunom je trljala lice želeći isprati osjećaj gađenja, sjećanje na poljubac, uspomenu koja joj žari dušu poput zmijskog ugriza. Željela je misliti na Daniela, na njegove usne, no pred očima joj je se neprestano vraćalo Duškovo grubo lice, način na koji ju je poljubio… Zagleda se u svoj odraz u zrcalu. Oči su joj bile mutne od tuge, lice crveno od suza. Bijesno se istrlja ručnikom. Neće plakati, neće provesti dan razmišljajući od Dušku. To je upravo ono što Duško želi. O, ne. Neće mu dozvoliti da joj pokvari ovaj dan. Navuče ljetne hlače, zakopča šarenu košulju, obuje lagane sandale pokušavajući skrenuti misli na popodne ispred nje, kada prve kapi kiše zakucaju na prozore. Tina razmakne zastore. Iznenadna oluja nije bila ništa novo na otoku, ali već dugo nije pala niti kap kiše, tako da je ovo nevrijeme došlo pomalo neočekivano. Svi na otoku znali su kako neugodna znade biti. Svi osim Daniela. Dohvati telefon. «Siroti Daniel! Sigurno će se prestraviti! Moram ga upozoriti» razmišljala je Tina birajući brojeve. Sjetila se svoje prve oluje. Ona i Marin drhturili su šćućureni u kutu sobe uvjereni da su posljednji preživjeli na otoku. Nitko se nije javljao. Tina zbunjeno spusti slušalicu. «Gdje si, Daniele? Da mi je znati gdje si.» Osjeti bol u želucu od pomisli da je ondje sam izložen nevremenu. «Bože, Tina, pa nije dijete! Zna se sam brinuti za sebe» reče glas u njoj, no nije se osjećala ništa bolje. Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja, Tina odustane. Sjedne u fotelju osluškujući vjetar koji je fijukao otokom. Debele kišne kapi tukle su u prozore sa nesmiljenom silovitošću. Pljuštalo je sa svih strana. Nije prošlo dugo i nebo su proparale munje. Od grmljavine su se tresli prozori. Tina se sklupčala obuzeta neugodnim osjećajima, kada zazvoni telefon. Puna nade podigne slušalicu.
«Ti si, Kristijane.» On osjeti prizvuk razočaranja.
«Znači Daniel nije kod tebe. Zvao sam ga nekoliko puta. Kako si ti? Ovo uvijek izgleda puno gore nego što je.» Tina se složila s njim. Spomene mu susret s Duškom. Kristijan je bio iznenađen. Zamolio je djevojku da bude na oprezu. Premda Duško nije bio čovjek koji se voli potući, bilo bi glupo ignorirati njegove prijetnje.
«Kada se vraća Marin?» Promijeni svećenik temu razgovora.
«Uskoro…» reče nesigurno Tina
«Htjela sam o tome popričati sa tobom. Maxovi su me zvali nekoliko puta. Saznali su da je Marin kod mojih i silno ga žele vidjeti. Ne znam, nešto mi govori da ga pošaljem k njima, a opet, Maxovi…. «
«Zašto se toliko protiviš? Već ste bili tamo, a i čini mi se, prema tvojoj priči, da ljudi iskreno vole unuka. Ne govorim da vole tebe, ali Marina, mislim da žele imati vezu s malim. Zašto te to toliko smeta?» čudio se Kristijan.
«Znaš, nekako su ludi, naročito otkad je Max ispario. Čak razmišljam da bi bili u stanju oteti Marina. Moja nesuđena svekrva nikada se nije pomirila sa Maxovim odlaskom. Možda misle da će ga vratiti kući ako je Marin s njima. Ne znam. Možda i griješim, ali opreza nikada dovoljno.»
«Mislim da pretjeruješ. Nitko ti ne može oduzeti tvoje majčinsko pravo. Zašto sina ne pitaš? Vjerujem da sa svojih šest godina ima nekakvo mišljenje o svemu. Na kraju krajeva, oni su mu djed i baka.» Tina nevoljko obeća da će porazgovarati s Marinom. Kristijan je bio u pravu. Iako ih nije voljela, nije im mogla uskratiti pravo da viđaju unuka. Poštivat će želju svoga sina. Pogleda kroz prozor. Oluja je bjesnila punom snagom. Tina je bezuspješno okretala Danielov broj. Napokon odustane. Željela je čuti glas svog jedinca. Nazove kući.
Umoran glas njene majke obavijestio ju je o svim nedaćama koje su ih zadesile. Radilo se uglavnom o zdravstvenim smetnjama tipičnim za njihove godine, no iz usta njezine majke, zvučalo je kao da su na rubu života. U pozadini se čuo nestrpljiv dječji glasić.
«Ma bit će sve u redu, vidjet ćeš. Daj mi molim te sina.» Prekine je Tina.
«Mama!» Srce joj brže zakuca.
«Marine! Gdje je mamin Batman?»
«Batman?» negodujući reče dijete.
«Nemaš pojma. Sad sam Kameni Ben.» Tina se raznježeno smijala.
«Kada će Kameni doći svojoj mami?»
«Uskoro. Baka kaže da će me poslati za dva dana na autobus.» Tina oprezno spomene Maxove.
«Pozvali su te k sebi. Što ti misliš?» Dječak je neko vrijeme šutio i ona ga je mogla vidjeti kako mršti čelo razmišljajući o prijedlogu.
«Već su zvali ovamo. Znaš, volio bi ih vidjeti. Imaju kuću na drvetu samo za mene!» uzbuđeno reče dječak, pa pomalo zabrinuto doda:
«Ali ipak bi bio s tobom. Mama, sanjao sam da te tata zove da dođeš k njemu, a on je bio negdje u vodi. Nemoj ići tati ako te pozove» pomalo uplašeno reče. Sa ljubavlju i ponosom koji samo majka može osjetiti, Tina obeća da neće nikuda ići dok se on ne vrati na otok, te da će se dobro čuvati. Dječak kao da je odahnuo nakon njenog obećanja. Bojažljivo prizna da se veseli odlasku djedu i baki. Uz puno poljubaca Tina prekine vezu. Bilo joj je drago što je poslušala svećenika. «Možda su moji strahovi plod sebičnosti» samoprijegorno pomisli.
Tada okrene broj svjetionika i odahne kada začuje ugodan dubok glas.
«Dobili ste svjetionik. Kako vam mogu pomoći?»
«Hvala Bogu. Daniele, gdje si po ovoj oluji?»
«Tina! Ti si jedino lijepo što mi se dogodilo ovoga dana!»
«Prva oluja, ha?»
«Uh, mislio sam da je sam vrag došao po mene.»
Izmjenjivali su olujna iskustva i ništa im na ovom svijetu nije više izgledalo crno. Nakon pozdrava, Tina se zagleda u sjene na zidovima i tiho prostenje:
«Bože, što ja to radim!?»
nastavlja se...
Post je objavljen 15.06.2006. u 13:09 sati.