Noć je dočekao na svjetioniku. Svjetlost se pružala po mračnoj pučini. Nebo je bilo osuto zvijezdama. Daniel namjesti teleskop kako bi nesmetano šetao mliječnom stazom od sjeveroistoka, odakle se protezao njen magličasti sjaj, duž nebeskog svoda, spuštajući se lagano prema obzoru u pravcu jugozapada. Tiho je izgovarao imena zvijezda koje je poznavao. Uživao je u noćnim šetnjama nebeskim prostranstvima duboko svjestan vlastite ništavnosti pred veličanstvom svemira. Nježno se obazre prema vrhovima «ljetnog trokuta», tri sjajne zvijezde postavljene visoko na obzoru, koje su vjekovima služile kao orijentir nebeskim šetačima.
«Hej, ljepotice» tiho prozbori. Pogledom je prelazio iz zviježđa Labud prema zviježđu Orao, kada mu pažnju privuče gotovo neznatna promjena na nebu. U središtu «trokuta», između tri najsjajnije zvijezde, ugleda crnu točku. Bila je toliko crna, da nije mogla ostati neprimijećena. Daniel je znao za postojanje zviježđa sa tamnim zvijezdama, a isto tako je znao da ovo crnilo ne pripada niti jednom od njih.
«Čudno. Jako čudno» reče na glas.
«Zakleo bi se da sinoć toga nije bilo.»
Želio je s nekim popričati, no bilo je suviše kasno da nazove Klub astronoma na Obali. Dugo je promatrao neobično crnu točku na nebu nagađajući što bi moglo biti. Zamišljao je razne mogućnosti od kojih su neke bile prava naučna fantastika. Legao je pred zoru odlučivši prespavati sve jutarnje obaveze. Tina je napokon pristala ručati s njim, bio je zbunjen njenim ponašanjem u posljednje vrijeme i nadao se da će napokon riješiti sve nesporazume.
Dan se budio uz fijuke vjetra, kada je Daniel okupan u znoju skočio s kreveta. Snažno se lupi po licu pokušavajući razabrati što je san, a što java. U ušima mu je odzvanjao vapaj pokojne žene. U mislima je gledao njeno tijelo u dnu stepenica kako migolji po podu ostavljajući tragove krvi za sobom, očajnički dozivajući u pomoć. Vidio je Bepa blijedog kao zid kako uplašeno stoji pridržavajući se za ormar. Uzalud je Daniel vikao «POMOZI JOJ! BEPO, TAKO TI SVEGA POMOZI JOJ!». Kao da je netko isključio ton. Uzalud je Daniel otvarao usta, ništa nije izlazilo iz njih. Samo je krik žene bio toliko stvaran, da je Daniel imao osjećaj da će mu mozak eksplodirati od užasa i straha. Silno je želio pomoći, ali kako već biva u snovima, nije se mogao ni pomaknuti. Stajao je nepomično užasnuto zureći u ženu koja se grčila u smrtnom bolu. Bacio se prema njoj i tako iskočio iz kreveta. Na trenutak osjeti ogromno olakšanje što je sve bio samo san, no tada se svali na njega dobro poznati osjećaj krivnje ispunjavajući ga gorčinom, mržnjom prema sebi i životu. O, kada bi mogao vratiti vrijeme! Kada bi mogao spriječiti… Tražio je olakšanje u suzama, no oči su ostale suhe, tupo zagledane u zastore koji su se lelujali na jutarnjem vjetru. «K vragu, sutra bi moglo biti nevrijeme.» Ta ga misao vrati u stvarnost. Ovaj put će muški podnijeti oluju, ma kakva ona bila. Zatvorio je prozor i bacio se u krevet. Aveti prošlosti nisu se vraćali. Usnuo je neobične snove o neobičnim ženama koje su tumarale duž obale tražeći nešto davno izgubljeno. Kada se probudio, bilo je skoro podne i gotovo se ničega nije sjećao. Žurno se pripremao za susret s Tinom ne želeći zakasniti. Bilo bi smiješno navesti kao ispriku «oprosti, zaspao sam». Noćne more ostale su iza njega, bio je spreman za nove izazove. Barem je mislio tako.
nastavlja se...
Post je objavljen 19.06.2006. u 21:14 sati.