Dani na otoku prolazili su kao u snu. Daniel je toliko bio obuzet istraživanjem svog prebivališta, da danima nije odlazio na Mulo. Svako je jutro obilazio livade, verao se po stijenama, zavirivao u obližnje šumarke. Uživao je u istraživanju. Mračnoj šumi više se nije približavao. Jednog je dana došao do proplanka kojeg je sanjao one noći u hotelu. Stajao je kao gromom pogođen. Zatim sjedne očekujući onu koju je volio. Srce mu je lupalo od uzbuđenja i strepnje, ali se ništa nije dogodilo. Nakon nekog vremena nasmije se sam sebi, ustane i krene dalje. Otok je bio uistinu lijep. Pronašao je dva bunara obložena kamenom. Baci kamenčić koji pljusne u vodu. «Netko je ovdje kopao bunare. Pa naravno, nekada nije bilo vodovoda.» Usput bi popričao sa sobom. Jedan dio uz obalu bio je potpuno stjenovit sa oskudnim raslinjem, ali samo sto metara dalje priroda je bujala u svoj svojoj ljepoti. Na drugom kraju otoka Daniel ugleda uzgojene nasade ograđene kamenjem. Iznenađeno stane. Nije očekivao ništa što bi ljudska ruka posadila, ne ovdje. Kada se primakao bliže, prasne u smijeh. Preskoči ogradu i nađe se u «rajskom vrtu». «Kanabis. Netko je zasadio marihuanu ovdje.» Smijao se kao lud. Redovi nasada bili su prilično dugi. Šetao je uz visoke stabljike prisjećajući se vremena kada je i sam eksperimentirao s marihuanom. Na sreću, nikada se nije «zapalio» na travu. Oduvijek mu je bila draža dobra zabava u pravom društvu. Tada je za smijeh dovoljna jedna šala, ili samo pogled…
Između redova pronašao je čistinu na kojoj je netko postavio malen stol i plastične stolice. Uz rub ugleda dvije vreće za spavanje. Oko stola bilo je nekoliko zgaženih opušaka. «Izgleda da ipak nisam sam. Netko ovdje definitivno boravi.» Jedva je čekao priliku da nekome sve ispriča. Vragoljasto pomisli kako bi bilo zgodno ponijeti koji uzorak sa sobom, no samo produži dalje. Odlučio je pješačiti još neko vrijeme prije nego se vrati. Od hodanja ga zabole noge. «Bilo bi zgodno imati neko prijevozno sredstvo, konja na primjer.» Nasmije se sam sebi. Nije imao pojma o jahanju, ali je volio te plemenite životinje. Kada je došao do obale, polako se okrene i bez žurbe krene prema kući.
Toliko je navikao na samoću, da nije primijetio kako vrijeme leti niti koliko je dugo sam. Otok mu je pružao bezbroj novih izazova, planova koje vjerojatno nikada neće ostvariti. Lijepi dani su se zaredali, tako da je svakodnevno proučavao prirodu oko sebe, vodio bilješke o svojim opažanjima, čak je i pričao sam sa sobom. Kad bi ga savladala osamljenost, napisao bi pismo Suzani i Bepu, ili bi čitao njihova. Elini ugostitelji nisu bili razgovorljivi i trkom bi napuštali otok, tako da ih Daniel više nije niti dočekivao. Oni su znali gdje ostaviti ručak, a Daniel je mogao boraviti u šetnjama dok vrućina ne bi postala nepodnošljiva. Tek bi poneki od njih ostao dovoljno dugo da ga vidi i obavijesti otočane da je živ i zdrav. Točno na vrijeme palio je feral, provodio večeri među zvijezdama ili na pučini proučavajući brodove koji su prolazili. Ubrzo je napamet znao raspored plovidbe ovom rutom. Neki od posade pozdravili bi ga glasnom trubom, neki bi samo otplovili svojim putem. Daniela su veselili svi brodovi koji su tuda prolazili. Zbog njih je i bio ovdje.
Noći je provodio pod vedrim nebom. Već druge večeri svog boravaka preselio se pod stari hrast. Usprkos komarcima, spavao je puno bolje vani na zraku, a svako je jutro imao božanstven pogled na rađanje sunca između cvjetnih livada. Više nije imao priviđenja. Činilo se da su ga prikaze pustile na miru.
Jednog dana, dok se vraćao sa svog redovitog obilaska, ugleda nekoga kako se kreće oko kuće. Prvo pomisli na ljude iz hotela, no za njih je bilo malo kasno. Hrana je dolazila točno u podne, a bilo je skoro jedan. Osoba uđe u kuću. Daniel ubrza korak. Nije mu se sviđala ideja da mu se stranac mota po kući. Već je došao do ulaza, kada čovjek izađe noseći limenku soka.
«Velečasni! Što tebe nosi ovamo?» obraduje se Daniel.
«Kristijan, ne velečasni. Čovječe, znaš li koliko te nema kod nas? Tina i ja smo se jako zabrinuli. Htjela je i ona doći, ali bojala se u kakvom ćemo te stanju zateći.»
Daniel se smijao. Pozove Kristijana na ručak. On se nećkao.
«Hajde, ionako Ela šalje previše hrane! Veselilo bi me društvo za stolom, a imam ti puno toga za pričati.» Jeli su vani. Daniel ispriča Kristijanu o svom istraživanju otoka, o dojmovima, čak i o neobjašnjivom događaju u šumi kada se umalo objesio. Kristijan je s nevjericom vrtio glavom.
«Ne znam što bi ti rekao. Čuo sam puno čudnih, da ne kažem praznovjernih priča vezanih za otok. Ti ne izgledaš kao čovjek koji od muhe vidi slona. Znaš, jednom mi je jedan cijenjeni teolog rekao da je najveća zabluda današnjeg kršćanstva negiranje postojanja vraga. Je si li primijetio da za sve krivimo Boga? Ako nam ide dobro, Bogu hvala. Ako krene po zlu, Bog je kriv. Ako susjed poludi, žena nas ostavi, prijatelj iznevjeri, netko nam namjesti otkaz na poslu; za sve postoji jedan jedini krivac – dragi Bog. A nije tako. Obično On nema veze s tim. I ja Ga krivim što me drži ovdje, neopravdano, naravno. Ovo što si ispričao povezano je sa vražjim poslovima. Ne bi se začudio da si samom vragu stao na žulj i sada te se želi riješiti. Što ti misliš?»
Daniel slegne ramenima.
«Nisam se baš imao prilike zamjeriti nikome, pa ni crnom vragu. I zašto bi me se htio riješiti? Kome smetam na ovom napuštenom mjestu gdje ne mogu biti od koristi ni Bogu ni vragu? Mislim da griješiš. Ovo je prokleto mjesto. Eto, nisam praznovjeran, ali ovdje sigurno postoji nešto nadnaravno. I jako loše. Užas. Neugodno mi je pričati o tome, jer nikada nisam vjerovao u praznovjerna naklapanja, a gle me sada. Možda sam stvarno prolupao.» Kristijan ga je pažljivo promatrao. Daniel je djelovao gotovo postiđeno.
«Nije važno vjeruješ li ili ne. Onaj leš u vodi, sada vješala, nešto ti želi privući pažnju, nešto ili netko kome nije važno tvoje uvjerenje. Možda bi se napokon trebalo detaljnije pozabaviti ovim otokom» zamišljeno će Kristijan.
Daniel se složi. Vjerojatno postoji nekakva knjiga o povijesti ovih mjesta. Kristijan obeća da će prekopati po crkvenim spisima.
«Tko zna, možda iza svega stoji neka poruka.»
«Da bi bilo najbolje da se ubijem?» upita Daniel kiselo. Obojica se nasmiju.
«Tko zna, možda nekome smetaš» nagađao je Kristijan. To podsjeti Daniela.
«Skoro sam zaboravio! Vjerujem da imam prave posjetitelje, od krvi i mesa» i ispriča mu o nasadima marihuane. Kristijan je bio istinski iznenađen. Mrštio se napregnuto razmišljajući. Polako kimne glavom.
«Nema tko drugi nego Klara i Oskar! Uvrnut par, uvijek ih viđam sa smiješkom na licu. Ne mislim da su zbog toga sumnjivi. « reče smijući se Kristijan
«Hippy ekipa, voze staru bubu u raspadu, nose smiješnu odjeću iz 70.-ih, došli su prije pet – šest godina, žive u jednoj staroj napuštenoj kućici van samog mjesta. Klara je medicinska sestra i radi u ambulanti, dok Oskar svira klavijature u hotelu i po kafićima. U slobodno vrijeme obavlja sitne popravke po kućama. Nećeš ih prijaviti?»
«Ne pada mi na pamet, samo, ono tamo je puno trave» pomalo zabrinuto će Daniel.
Kristian obeća da će pripaziti na njih.
Nakon ručka Daniel povede Kristiana do šume gdje je imao ono užasno iskustvo. Prizna da ne voli prilaziti niti blizu tom mjestu. Kristijan predloži da odu do mora. Neko vrijeme su u tišini sjedili ispod drveta promatrajući zeleni odraz šume na mirnoj površini.
«Ovdje je predivno» pomalo odsutno reče Daniel. Kristijan ga je neko vrijeme šutke promatrao.
«Što čovjek kao ti radi na ovom otoku?» naposljetku upita. Daniel se namršti.
«Sudbina, mislim» kratko odgovori.
«Većina ljudi dolazi ovamo kako bi pobjegla od nekoga ili nečega» nastavi svećenik.
Daniel je neko vrijeme šutio razmišljajući da li je Kristijan čovjek od povjerenja. Nerado je izvlačio svoju prošlost, no nekako mu se činilo prirodno sve ispripovijedati jednom svećeniku. «Nazovimo to ispovijed. Ne bi mi škodila.» Pomisli nervozno. Pogled mu se izgubi na pučini. Ispočetka nije znao kako bi počeo, tada priča krene sama od sebe.
«Prije dvadeset i nešto godina bio sam najsretniji čovjek na svijetu, oženjen najljepšom ženom na svijetu. Volio sam je toliko da nisam htio čekati da završim školu, nego smo se vjenčali kako bi mogli biti neprestano zajedno. Uzdržavao sam nas obavljajući fizičke poslove na dokovima, znaš, istovar, utovar; i studirao paralelno filozofiju. Doris, moja žena, prevodila je honorarno knjige sa talijanskog, mama joj je porijeklom Talijanaka. Doris je imala urođen smisao za jezike. Kada je ostala u drugom stanju, našoj sreći nije bilo kraja, tj., vrlo brzo došao je kraj. Doris je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Bila je smiješna onako bucmasta» sjetan osmjeh preleti mu licem.
«Te noći moj prijatelj Bepo i ja istovarivali smo neke kutije za jednog poznanika. Nije ih bilo puno, do deset smo završili. Poznanik nam je dao nešto love i pozvao na piće. Izgovarao sam se da me Doris čeka, no uspjeli su me nagovoriti. Počela je priča o velikim planovima, velikoj lovi, runde su stizale, nemam pojma koliko sam popio niti koliko je bilo sati. Bepo i ja smo nekako došli do moje kuće. Onako pijani ušli smo i dozivali Doris. Htjeli smo joj ispričati gluposti koje smo čuli u gostionici. Onako bunovna istrčala je iz sobe uplašena zbog buke koju smo podigli. Znaš, bila je prava rijetkost da se ja napijem. Valjda je mislila da se nešto dogodilo.» Daniel stane boreći se osjećajima koji su ga savladali. Kristijan htjede skrenuti temu razgovora, no Daniel nastavi.
«Vikali smo, požurivali je, neka brzo siđe, ne sjećam se više riječi; Doris je potrčala niz stepenice uplašena našom vikom, nekako se saplela o kućnu haljinu, u sljedećem trenutku padala je niz stepenice ravno prema nama… Nikada to neću zaboraviti.» Kristijan ga blago stisne za rame.
«Odveli smo je do bolnice. Ona je vikala da ne želi izgubiti dijete, mislila je samo na dijete. Ja, budala, natjerao sam smušenog doktora da je hitno preveze na ginekologiju. Prije nego ju je pregledao. Kako je krvarila, to se činilo logično… Htio sam samo najbolje, Bog mi je svjedok… Izgubili su i dijete i nju. Naknadno su ustanovili da je od pada puklo rebro i zabilo joj se u plućno krilo. Ugušila se u vlastitoj krvi.» Jedva je izgovorio posljednje riječi. Na trenutak stane, pogleda očima punima bola u Kristijana i nastavi:
«Bilo je suđenje. Iako je nisam gurnuo, niti išta slično, optužili su me na 30 godina zatvora, najviše zbog djeteta. Onaj doktor svjedočio je kako mu nisam dozvolio da obavi pregled… Silom sam ga spriječio da mi spasi ženu… Bože, kako je bio u pravu!» Kristijan u čudu htjede nešto reći, no Daniel ga preduhitri:
«Znam da je kazna visoka, možda previsoka, no služiti je bilo je pravo olakšanje. Razumiješ?»
Kristijan zbunjeno slegne ramenima.
«Ne baš.»
Danijel se zagleda u svoje ruke. Nastavi s pričom.
«Na sudu sam sve priznao, rekao sam im da se osjećam krivim i da želim najstrožu kaznu, samo sam tako mogao nastaviti živjeti sam sa sobom. Kada je Doris umrla, bilo je svejedno gdje se nalazim. Odgulio sam dvadeset godina, onda su me pustili – dijelom zbog dobrog ponašanja, dijelom zato što nije bilo pravne osnove za tako dugu kaznu… I danas se osjećam kriv i ništa ne može sprati tu krivicu.»
Neko su vrijeme šutjeli. Čuo se samo šum mora, pjesma cvrčaka i ptice koje su potražile osvježenje u gustim krošnjama. Kristijan osjeti da su zašli u njegovo područje. Ovaj ga je čovjek trebao, trebao je Boga i iskustvo koje jedan svećenik njegova staža mora imati. Blago se zagleda u izmučene Danielove oči.
«Daniele, Doris ti je odavno oprostila, zakon ti je oprostio, Bog ti je sigurno oprostio» Nježno reče.
Daniel ga mrko pogleda.
«Da budem iskren, ja sam Njega okrivio za ono što se dogodilo. Ja nisam mogao spriječiti događaje, On jest, nikada Mu to neću oprostiti.» gorko završi Daniel.
«Mislim da se ljutiš na pogrešnoga. Sigurno si bezbroj puta čuo za onu: čudesni su putovi Gospodinovi, no razmisli malo o tim riječima. Možda nije On odgovoran za to što se desilo. Ljudi više ne vjeruju da zlo postoji, da ponekad zlo iz nekog razloga pobijedi dobro, no uvijek se iz takvih konfuznih situacija izrodi nešto puno više: čisto, netaknuto dobro.» Daniel se sarkastično nasmije
«Koje dobro? Stariji sam dvadeset godina, pun gorčine, prestrašen od ljudi i samoga sebe. Koje ti dobro vidiš?»
«Tvoje dobro tek dolazi, uvjeravam te. Milijuni ljudi na ovom svijetu doživjeli su tragediju sličnu tvojoj, neki su pali, neki nikada nisu klonuli duhom. Pretvorili su gubitak u dobitak, ne pitaj me kako, jer ne znam. Znam samo da Bog nije gurnuo tvoju ženu kako bi vam napakostio, niti da On smišlja opake urote protiv ljudi. Vidim da se u srcu nisi rastao od svoje žene što nije dobro ni za nju, niti za tebe. Vjeruj mi kao prijatelju i teologu, mrtvima je mjesto sa mrtvima, živima sa živima. Ne dozvoli da umreš živ, jer na žalost, nepremostiva je granica između nas ovdje i njih tamo. Razumiješ me?»
Daniel ga bijesno pogleda:
«Ne zaboravi da te nisam pitao za mišljenje ni za savjet! Samo sam ti ispričao dio svog života. Ne stvarajmo teološku dramu oko toga.» Skoči na noge.
«Bit će bolje da se vratimo.»
Hodali su u tišini. Kristijan se pokušao ispričati, no Daniel ga prekine. Možda mu je baš takav razgovor trebao, možda se zbog toga i povjerio upravo svećeniku. Bijes u njemu polako je gubio snagu. Primakli su se kući ne izgovorivši ni riječ. Da bi ublažio napetost među njima, Daniel upita.
«A koji je tvoj razlog, svećeniče?»
Kristijan se trgne. Bilo je očito da je odlutao u mislima.
«Molim? Razlog za što?»
«Rekao si da ljudi dolaze ovamo da bi pobjegli..»
«A, taj razlog! Hm…ispričat ću ti ako nešto popijemo. Grlo mi se osušilo.» Daniel se nasmije. Uđoše u kuću gdje je vladao ugodan hlad. Udobno se smjeste u fotelje. Ispijali su hladnu limunadu, a Kristijan iznese svoju muku na svjetlo dana.
«Nije dramatično kao kod tebe, iako mi je ovaj događaj uništio život koji sam imao. Dakle, ja ti imam ujaka koji je sada biskup, on me je praktički odgojio u vjeri i potaknuo na zvanje koje sam izabrao. Bio sam perspektivan mladi svećenik sa blistavom budućnosti. Ljudi su me voljeli, kolege poštivali. Išao sam od župe do župe, već prema potrebi, i svuda sam bio srdačno prihvaćen. Moram ti priznati da se paralelno sa popularnosti među svećenicima rađala u mojoj duši oholost. Najveći grijeh ili porok čovječanstva. Misleći kako radim za Boga, počeo sam vjerovati u svoju nadnaravnost. U mislima sam se uzdizao u nebesa. Nitko me nije toliko cijenio koliko sam ja cijenio sebe. Tako ohol i miljama udaljen od Boga, našao sam se u jednom lijepom, urbanom mjestu. Brzo su me svi zavoljeli, hvalili moje propovijedi, častili me u svojim kućama. Moj ego nije mogao biti veći. Među mladim pjevačicama crkvenog zbora, upoznao sam Ines. Bila je prava ljepotica: duga crvena kosa, tamne oči, lice kao sa kipa znaš već koga, a tijelo… Nije bila osobit pjevač, no trudila se i redovito dolazila na probe. Počela me propitkivati o vjeri, govorila da želi dublje upoznati religiju.»
U grlu ga zapeku sjećanja. Kristijan otpije dug gutljaj.
«Moj ujak odmah je primijetio da nešto nije u redu. Koliko god se ponosio mojim radom, sve teže je mogao zažmiriti na oholost koju su i drugi počeli primjećivati. Mislim da je prepoznao moj problem. Upozorio me na djevojku, no ja sam, u svom egoizmu, naglašavao da imam sve pod kontrolom. Smatrao sam se mudrim i iskusnim. Ines i ja bili smo sve više zajedno. Otkrivao sam joj tajne vjere, vodio s njom diskusije o Bogu i nečastivom, bio pun sebe… dok mi jednog dana, u parku iza crkve, nije pala u naručje. Bilo je tako iznenada, da se nisam snašao. Ljubili smo se strasno u po' bijela dana, sve dok neko dijete nije u čudu spomenulo moje ime. Kada sam došao k sebi, oko nas je već bilo djece i zaprepaštenih roditelja. Ines se smijala kao luda. Rugala se njihovoj zaprepaštenosti, govorila im kako smo već dugo ljubavnici, psovala je… čovječe, potpuno se promijenila. Postalo mi je jasno: nije ona bila željna znanja, ona je htjela mene, ali ne zato što se zaljubila…. Tada sam shvatio da vrag stvarno postoji. Raširila je priče o mojim ljubavnim vještinama, izmišljala kojekakve šokantne detalje našeg navodnog ljubavničkog života, i ljudi su joj vjerovali. No, tu nije bio kraj. Znaš, ono što me je najviše uplašilo bilo je to što me nisu otpustili, ne, nego su tražili da ostanem u njihovoj župi! Naravno, bilo je onih koji su okretali glavu od mene i s gađenjem prelazili na drugu stranu, ali većini se svidio moj «posrtaj». Muškarci bi mi prilazili i čestitali što sam navodno povalio tako zgodnu mačku, a žene, žene kao da su poludjele. Jasno, ne sve. Izgubio sam dosta vjernika tih mjeseci, no bilo je više onih koji su navalili u crkvu, odjednom postali strastveni vjernici. Srećom, pamet me nije napustila i brzo sam shvatio da je njima moja Služba u stvari predstava, da dolaze kako bi se zabavljali. Postao sam senzacija. Slučajno sam načuo kako im ja predstavljam živi dokaz da je religija jedna velika podvala, izmišljotina za budale. Umro sam od srama!» Kristijan drhtavim prstima obriše znojno čelo. Lice mu je poprimilo purpurni odsjaj vlastitog grijeha.
«Provedena je crkvena istraga. Nisam ništa tajio, sve sam ispričao kako je bilo. Ines je imala svoju, perverznu verziju. I crkvenjaci su se čudili što me župljani još žele za svećenika. Primijetio sam da me žene gledaju kako ne bi smjele. Prvo sam mislio da mi je ego pomutio sposobnost zdravog rasuđivanja, no tada su stale stizati ljubavne poruke tipa:
-moj muž radi noćnu, dođi u ponoć, ili
-slobodna sam preko vikenda, čekam te u subotu u šumi…
počeo sam primati hrpe takvih poziva. Shvatio sam zašto žele da ostanem. Ne zbog mojih mudrih riječi, htjele su ono što su mislile da je Ines dobila. Kad sam se oglušio na poruke, počele su prijetiti da će me izbaciti iz službe. Sve sam ispričao ujaku. Ispovjedio sam mu se kao nikada nikome u životu. Crkvi je bilo u interesu da izbjegne skandal. Pošto sam bio «omiljeni svećenik», odlučili su zažmiriti na moju nepodopštinu i udaljiti me na neko vrijeme dok se stvar ne smiri… i eto, završio sam ovdje! Uh, dok ti ovo pričam osjećam se prljavo.» Bespomoćno pogleda Daniela.
«Još se borim sa svojim demonima, vjeruj mi, ponekad mislim da će pobijediti.»
Daniel istog trena pomisli na Tinu. Kristijan kao da mu čita misli reče:
«Ne mislim na žene, već oholost! Proveo sam dane i noći razmišljajući kako talent kao ja propada u ovoj zabiti! Još sam ona umišljena budala, vidim to, a ne mogu si pomoći. Znaš, Daniele, mislim da nisam dobar svećenik» utučeno završi Kristijan.
Daniel slegne ramenima.
«Ne znam kakav si svećenik, ali mislim da nisi loš prijatelj. Tko zna, možda ne umišljaš, možda si stvarno iznad ove primitivne zabiti. Možda bi se trebao vratiti među obrazovane i pametne, samo, što oni žele naučiti od tebe? Ako sami vjeruju da su intelektualno superiorni, kao što ti vjeruješ, što im ti možeš ponuditi, a da oni sami bez tebe ne mogu dokučiti? U svom kratkom društvenom životu uvidio sam da se vjere odriču baš oni koji misle da su nadišli duhovnog vođu, da su dovoljno mudri da vode sami sebe. Blago siromašnima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko, sjećaš se?»
Kristijan potvrdi glavom. Posramljeno obori pogled. Osjećao se umorno, kao da se život iscijedio iz njega. S mukom se digne iz fotelje.
«Mislim da ću noćas imati o čemu razmišljati.»
«Ne zaboravi pogledati knjige o otoku» podsjeti ga Daniel.
«I ne budi previše strog prema sebi. Ipak, svi smo mi samo ljudi. Uostalom, ima i težih grijeha od tvoga.» Kristijan ga neveselo pogleda. Vrijeme je proletjelo, a on uskoro mora odraditi još jednu službu Božju. Na rastanku, dobaci prijatelju:
«Oprosti si, Daniele, ili nigdje nećeš naći mir. Kaos je u tebi, a ne oko tebe! Oprosti si prijatelju!» mahne mu i zaplovi prema Mulu. Čamac je klizio preko mirnog mora. Daniel se teška srca uspinjao prema kući. «Nisu me naučili kako si oprostiti, Kristijane. Kako?!» tužno je mahao glavom znajući da je svećenik u pravu.
nastavlja se...
Post je objavljen 05.06.2006. u 20:18 sati.