Daniel je isplovio gledajući u prozore apartmana. «Kakav dan! Toliko toga nije mi se desilo u pola života!» razmišljao je zaneseno. Sa žaljenjem podigne glavu. «Da barem nije magla, mogao bih cijelu noć uspoređivati kartu sa zvijezdama na nebu.» Pogled mu odluta na mračnu pučinu. Nešto je izranjalo iz tame. Vrisne od straha. Prema njemu je plutala barka. Uspije izbjeći sudar.
«Tko je to?!» Snop svjetlosti obasja žensku figuru, istu koju je sreo prije sastanka sa Tinom. Ista uplakana pojava istim glasom ponovi iste riječi: «Vrati mi dijete, molim te vrati mi ga» i ponovo ispusti zamotuljak pružajući ruke prema njemu. Daniel proguta slinu. Ovoga puta pokuša je dohvatiti, no barka se zaljulja i izgubi u noći. Daniel sjedne u čamac dok mu je srce snažno udaralo. Bio je sam i uplašen. Prođu ga trnci od pomisli na njeno ispijeno lice. I taj zamotuljak. Daniel se strese. Što hoće od njega? Dijete? Koje dijete? On je običan svjetioničar i nema nikakve veze sa djecom, što ga vraća na početno pitanje: ŠTO, K VRAGU, HOĆE OD NJEGA!? Bilo bi normalnije da se aveti obruše na Kristijana, on je zadužen za duhovni život, prisutan je kod rođenja i smrti, dok Daniel, on je samo slučajni prolaznik kroz mjesto i vrijeme. Upali motor. Gledao je u mrak pokušavajući razabrati nešto više od guste magle. Što ako ga sablasti nastave posjećivati? Grlo mu se stegne. Nije bio siguran koliko iznenađenja još može podnijeti. Slabašno se osmjehne ironiji da je upravo tako počeo ovaj uzbudljiv dan. Dvojakih osjećaja pristane u uvali. Svjetionik je radio besprijekorno.
Užurbano se popeo stazom. Želio se domoći sigurnosti svojega doma što prije. Bilo mu je dosta uzbuđenja. I previše. Iznenadi se kada ugleda svjetla upaljena u kući. «Od cijele strke zaboravio sam ih pogasiti.» Vrata su bila širom otvorena. Bio je siguran da ih je zaključao prije odlaska na Mulo. Prišulja se prozorima. Kuhinja je bila prazna, netaknuta. Naviri se u sobu. Nigdje nikoga. «Tko god da je bio, otišao je» pokuša se ohrabriti. Oprezno uđe nervozno pogledavajući u mračne kutove. Među prstima je stezao svjetiljku. Napregne uši. U kući je vladala potpuna tišina. Otvori vrata dnevne sobe. Zine u čudu. Netko je pobacao sve knjige s polica, papiri su ležali razasuti po podu, njegov mali laptop bio je bačen u kut. «Karta!» Nervozno je kopao po stvarima na stolu. Ništa. Provalniku se, izgleda, posrećilo. Bijesno odgurne podeblji notes. Papiri se razlete oko njega. Među bijelim listovima opazi komad požutjelog kartona. Primi ga kao najdragocjeniju stvar na svijetu, zatim se svali u fotelju očiju prikovanih na crtež. Provalnik je ipak ostao kratkih rukava. Sumnjičavo se zagleda u mračne prozore, gurne kartu u unutrašnjost košulje i krene prema svjetioniku.
Nervozno je kružio svjetiljkom po mraku prestrašen kao nikada u životu. «Što ako nisam sam? Ako je naša mala tajna otkrivena i sada vrebaju… Ali tko? I kako?» Misli su se paranoično nizale u njegovoj glavi. Nije ni pokušavao odgovoriti. «Saberi se, Daniele, saberi se. Da je netko ovdje, u uvali bi bio čamac, vidio bi ga» razmišljao je grozničavo. Na nesreću, toliko je bio uplašen da nije obraćao pažnju. Kada je ušao u svjetionik, odahne s olakšanjem. Zastane na posljednjoj stepenici. Nije se čulo ništa osim brujanja stroja. Nasloni umorno čelo na hladan kamen. Nervoza je polako popuštala. Snop svjetlosti mirno se probijao kroz gustu maglu. Baci pogled na teleskop. Netko ga je pomicao, ili mu se pričinja? Izvadi komad kartona i oprezno ga ugura u pukotinu u zidu. Zatim se tupo zagleda ispred sebe, pokušavajući dozvati lijepe misli, poput udobnog kreveta, mirisa lavande u sobi, topline doma… koji je netko vandalizirao, grubo uništio iluziju sigurnosti, ljepotu samoće. Oh, kako razumije Tinu! «Duško!» Munjevito prostruji njegovim umom. Trčećim korakom spusti se niz stepenice, stazom prema usjeku, do uvale… Ništa. Obamrlo more mirovalo je pod težinom noći, ni traga uljezu. Umorno krene prema kući. «Bože, kakav dan!» Trebao mu je san, trebala mu je Tina i soba bez duhova, ali on je bio svjetioničar, a dužnost ga je prikovala za ovo jezivo mjesto. Noga mu se zaplete u busen trave i zamalo padne na spodobu ispred sebe. Srce mu poleti u grlo.
«Što za ime svijeta radite ovdje?!» Vikne prestrašeno. Uperi svjetiljku u pogrbljenog starca. U ruci je držao lulu, a u drugoj komad drveta kojim je hramao. Na rijetkoj sijedoj kosi njihala se staromodna mornarska kapa. Izgledao je poput crno-bijele karikature. Starac pućne dim ne skidajući pogled sa prestrašenog Daniela. Glasom promuklim od duhana tiho reče:
«Ćopio si malu, a? He,he, nekima se baš posreći. Slušaj, golube, uzmi curu za ruku i bježi dok možeš. Ovo mjesto nije za golupčiće, a vjeruj mi, uskoro će se ovdje pušit, pakleno pušit, he, he…» Prije nego se Daniel uspio snaći, starac nestane u mraku. Daniel je bio previše uplašen da bi pošao za njim. Stajao je kao okamenjen duboko udišući vlažan, ljepljiv zrak. Htjede ga dozvati, pitati tisuću glupih pitanja koja su mu se vrzmala glavom, no grlo mu se steglo od straha. Prođe rukom kroz vlažnu kosu, podigne svjetiljku visoko u zrak i baci se u trk. «Sablasti su samo sablasti, ma kako stvarno izgledale» prisjeti se riječi starog svjetioničara. Daniel bi se zakleo da je upravo to vidio.»Da sam produžio, prošao bih kroz njega» bio je sve sigurniji. Baš kao i žena na pučini. Utvara. Svaka dlaka na njegovom tijelu naježila se. Zastane ispred kuće zadihan i umoran. Morao je provjeriti skriva li se tko unutra. Proguta slinu. Tek kada se uvjerio da je sam u kući, sjedne s čašom konjaka u ruci, zamišljeno promatrajući nered u sobi. U životu se nije tako bojao. Napeto je osluškivao tišinu oko sebe. Poput radara upijao je svaki zvuk spreman na skok, na borbu. Pripali cigaretu i duboko povuče dim. Morat će se pribrati, inače ništa od spavanja. Da, mora razmišljati razumom, prevladati strah, dočekati novi dan. Uključi radio. Ugodan glas voditeljice obavijesti ga da je tri iza ponoći. Uslijedile su vijesti.
«Možda je starac u pravu. Našao sam pravo blago. Trebao bi je primiti za ruku i pobjeći prije nego stvari izmaknu kontroli. Izgubio sam previše u životu da bi se kockao sa srećom..» Misleći na Tinu, glava mu klone na kauč, a isprekidani snovi ponesu ga u novi dan.
nastavlja se...
Post je objavljen 28.06.2006. u 20:18 sati.