Moj izgubljeni svijet

Navratih malo kući veš oprati, poslušati nastup sina svoga, pa via more part two. Svima puno pozdrava, poljubaca i tko još nije smočio noge u Jadranu, neka to svakako učini, more je toplo, još uvijek predivno plavo, podatno, meko, poput baršuna vas ogrne i miluje... ah, kako ja volim more!

Pomalo bez najave, došao je dan pakiranja. Moj zakoniti obavio nekoliko poziva i reče "Ženo, pakiraj kofere, sutra idemo na more!" I to je to. Klinci vrište od veselja, nije ni meni mrsko, ali žao mi je napuštati vas. Osobito one koji nemaju u planu neko ljetovanje. Mislila sam vas zabavljati barem do kolovoza, no što je, tu je. Dakle, priča ide dalje, možda i u boljem izdanju (nakon kupanja, sunčanja, izležavanja...). Pozdravljam vas sve, zahvaljujem što ste odvojili vremena za moje umotvorine (rukotvorine - rekao bi Borgman) i pozivam na nastavak ovog krasnog druženja tamo negdje potkraj ljeta (nisam limitirana poslom, tako da datum povratka znade sam Bog). Onima pred diplomom želim dobru žetvu, šljakerima preporučam opuštanje uz glazbu, pivce za živce i ostale životne radosti, besposlicama (moja kategorija) da im u krilo padne posao iz snova (i ista takva plača), umjetnicima želim dobru, dobru inspiraciju, a svima ostalima puno sunca, modro nebo, pokoju nježnu kišnu kap i puno veselja. Ne moram ni reći da ću misliti na vas, i ako se slučajno negdje dokopam kakvog PC-a, javim se.
Oni koji planiraju put srednjeg Jadrana, neka se toplije obuku, jer ovdje dere bura, jutra i večeri su hladne, a ni more nije ugodno toplo.
Sve vas pozdravljam i volim i nadam se da ćemo se jednom sresti negdje, na kavi, izmijeniti dojmove, dobro se zabaviti. Ali to je već za neki drugi post.
Dakle, društvo drago, još jednom veeeeliki pozdrav!!!!!!!!! :-))))

Daniel i Tina provodili su jutro nagađajući moguća rješenja zagonetki, ali bili su još daleko od pravog odgovora. Čekali su Kristijana kako bi počeli s radom.
«Mogli bi se provozati do Mula, ili onog malog otočića. Još ga nisam posjetio.» Predloži Daniel. Ona se osmjehne.
«Vidi se da nisi odavde. Nitko ne posjećuje Glavicu. Tamo, navodno, živi stara vještica koju su mještani protjerali prije više od stotinu godina. Kažu da od tada nitko ne može pristati niti blizu otoka. Neki su pokušali, ali struja ih je odnijela daleko na pučinu. Govori se da je otok uklet.»
«Zašto su je protjerali?»
«Koga?»
«Vješticu.»
«Ah, mještani ne vole pričati o tome. Kažu da se okrenula protiv njih, nemam pojma zašto.»
«Zanimljivo. Onda, što kažeš da pokušamo?»
Ona slegne ramenima.
«Ako si ti za akciju, i ja sam. Samo ćeš me morati nositi.»
«To je najmanje što mogu učiniti.»
«Ne misliš valjda da ću ići u ovoj majici?» upita ga tobože zabrinuto. On donese suhu odjeću. Htjede izaći iz sobe, no Tina ga zaustavi.
«Što si vidio sinoć, imam i sada. Mrzim licemjerje. Nakon sinoć više nikada neću biti stranac u tvojim očima. A možda mi zatreba tvoja pomoć.»
«Nadam se da ne moram stajati ovdje i zuriti u tebe dok se presvlačiš, samo zato što sam te sinoć vidio golu?»
Ona baci jastučić na njega.
«Naravno da moraš piljiti u mene otvorenih usta i diviti se na glas mom savršenom tijelu!»
U to zazvoni telefon. Oboje odahnu s olakšanjem. Daniel se javi, a Tina iskoristi priliku i na brzinu se presvuče.
«Nisam vas probudio? Kako je prošlo?»
«Misliš na ono sinoć? Prava ludnica. Sve ćemo ti ispričati. Što ima kod tebe?»
«Događaju se nevjerojatne stvari, ali nećemo o tome preko telefona. Reći ću ti kada dođem. Krećem za otprilike pet minuta.»
«Vidimo se uskoro.»
Tina radoznalo pogleda Daniela. On nemoćno slegne ramenima.
«Kristijan?»
«A tko drugi. Znači, otpada naša avantura.»
«Nema veze. Možda je bolje pričekati da mi noga ozdravi.»
Daniel se lupi po čelu.
«Moramo zavoje promijeniti! Pričekaj samo da složim novu otopinu!»
«Znači, opet ću smrditi po kvasini!» tobože razočarano će Tina. Kada je ostala sama, osmijeh izblijedi s njenog lica. Sjedila je sklupčana na kauču nervozno prelazeći pogledom po sobi. Razmišljala je o svemu što je ispričao Daniel. Teško uzdahne. Od pomisli da bi neka avet mogla dolepršati kroz prozor, sva se sledi. Još više se bojala glasova. Oni jednostavno uđu u glavu. Prođe rukom kroz kosu. «Što li Daniel tako dugo radi?» Nervozno se pitala. Odahnula je kada se pojavio sa otopinama i zavojima. Nije mu govorila o strahovima. Proći će tužno pomisli. Kristijan ih je našao zavaljene u foteljama kako raspravljaju o pravom i lažnom moralu.
«Rado bi se pridružio razgovoru o mojoj omiljenoj temi, no čeka nas pravi posao.»
Svećenik izvuče knjigu iz stare kožne torbe. Ispričao im je sve što se sinoć dogodilo, uključujući i ujakov poziv. Daniel i Tina bili su istinski ganuti. Znali su kako je bilo teško odbiti tako primamljivu ponudu. Uvjeravali su ga da je postupio kako treba, da se treba ponositi sa sobom. Kristijan je gledao jedno, pa drugo.
«Od kad ste vi mjerodavni za duhovna pitanja?»
Oni se nasmiju.
«Sinoć se još nešto dogodilo.»
Svećenik se uozbiljio. Tina mu potanko ispriča sve o glasovima. Kristijan je djelovao zabrinuto. Stisne djevojku za ruku.
«Možda više ne bi trebala boraviti ovdje. Kada smo zajedno, ništa se ne događa. Naše sablasti vole intimu. Love nas jedno po jedno. Večeras se vraćaš na Mulo. Dobro?» Ona slegne ramenima. Kristijan je zamišljeno lupkao prstima po stolu.
«Osjećam da je sve to nekako povezano, samo nedostaje nit, nešto što nam je pred nosom, a ne vidimo» objašnjavao je svećenik. Zatim rastvori knjigu.
«Na posao, ljudi. Dosta je ljenčarenja.»

Mučili su se odgonetavajući stranicu po stranicu. Neke dijelove bilo je naprosto nemoguće dešifrirati.
«Ne razumijem» mrmljao je Kristijan.
«Jučer smo puno bolje napredovali.»
Daniel se mrštio. Danas je malo toga zapisao.
«Napokon sam shvatila gdje griješimo» iznenada poviče Tina.
«Gospodo, mislim da ćemo večeras čitati ovu knjigu.»
Kristijan nije skrivao oduševljenje. Neprestano je ponavljao sebi u bradu:
«Kako se ja nisam sjetio! Bilo je tako očito! Trebao sam vidjeti!»
Vrijeme do ručka proletjelo je u trenu. Kada je hrana stigla, svi su odahnuli. Bili su gladni i umorni. Uz jelo su živo diskutirali o proročanstvima. Prekine ih zvonjava telefona.
«Tina, Roko te treba.» Reče Daniel. Djevojka pocrveni poput krivca zatečenog na djelu. Uzme slušalicu. Izmijenila je s Rokom nekoliko rečenica, zatim tiho reče:
«Marin se upravo vratio. Došao je s Lornom.»
«Lornom?» upita Daniel.
«Maxovom mamom. Oh, moram ići. Marin će biti van sebe kada vidi da me nema.»
Tina odjednom postane druga žena. Nervozno potrpa nekoliko sitnica u torbu. Radost se izmjenjivala sa krivnjom, veselila se Marinovom povratku i pribojavala se susreta s Lornom.
«Odvest ću te» reče Daniel zbunjen novonastalom situacijom.
«Možda je bolje da je ja odvezem» ponudi se Kristijan. Tina ga zahvalno pogleda.
«Da, mislim da će tako biti bolje.»
Daniel nije mogao sakriti razočarenje.
«Oprosti, ali ovo nije prilika da se vas dvojica upoznate. Marin je jako vezan uz mene. Navikao je uvijek znati gdje sam. Bit će zbunjen i nesretan kada me ne nađe kod kuće… Samo ne želim da se vas dvojica upoznate na pogrešan način.» Daniel je razumio.
«Pozvao bi vas na večeru, no nešto mi govori da to nije najbolja ideja. U svakom slučaju, vidjet ćemo se u hotelu.»
Tina naglo zastane. Val rumenila zapljusne njene obraze.
«Bože, pa Marin i ja smo beskućnici!» Zgromi je bolna istina.
«Glupost! Ti i Marin imate lijepi apartman u hotelu. Neograničeno, kako bi Ela rekla.» Usprotivi se Daniel. Tina proguta slinu. Posljednjih dana nije imala puno vremena za razmišljanje. A trebat će napokon sjesti i dobro razmisliti o svemu. Ako ne zbog sebe, onda zbog Marina. Sramežljivo obori pogled.
«Hvala ti.»
«Ne trebaš zahvaljivati.»
Daniel htjede reći nešto što bi razbilo trenutak nelagode, ali Kristijan je bio brži.
«Hej, nemamo vremena. Marin će te tražiti po cijelom otoku.» Tina se ukrca na čamac. Svećenik je bio u pravu, treba požuriti.
«Bit ću u hotelu, ako ožednite!» Poviče Daniel za njima. Tina ga nije čula. Misli su joj bile uz Marina. Uskoro će vidjeti svog dječaka, slušati dogodovštine sa ljetovanja, smijati se njegovom nevještom oponašanju djeda i bake…
Daniel je ostao sam. Nije znao što bi sa sobom. Teška se koraka vrati u kuću. Besciljno je šetao prostorijama. Zatim se presvuče u elegantne hlače, bijelu košulju i izađe. Znao je da se Tina pribojava susreta sa Maxovom mamom. Htio je biti u blizini, za svaki slučaj.

Tina je žustro koračala prema kući. Nije marila za bolni gležanj, misli su joj bile sa sinom. U hipu prijeđe dvorište i stane ispred širom otvorenih vrata. Nervozno zagladi umazanu haljinu. Nije imala vremena za presvlačenje.
«Marine» zovne. Poput školarke stajala je nesigurno na vratima tražeći pogledom dječaka.
«U trgovini je. Zdravo, draga. Obavljala si vrtne radove?»
Lorna u svom najboljem izdanju izađe pred nesuđenu snahu.
«Zdravo Lorna. Lijepo te opet vidjeti» lagala je Tina. Lorna se nasmije.
«Ne pretjeruj. Reci, tko je učinio ovu štetu na prozorima?»
Tina pocrveni.
«Ne znam. Netko je došao usred noći i razbio ih.»
«Imaš ideju?»
Tina brzo odmahne glavom. Osjećala se prokleto nesigurno u blizini ove žene.
«Idem potražiti Marina. Brinut će se ako me ne nađe.»
Prije nego je uspjela krenuti, Lorna je primi za ruku.
«A gdje si ti bila, draga? Ili je bolje da ne pitam. Znaš, imam vijesti od Maxa. Uskoro će nas posjetiti. Nije li to divno?»
Djevojka se lecne. Napeto je promatrala Lornino lice. Nešto joj je govorilo da žena laže, ali što ako… Lorna nije krila zadovoljstvo što je uzdrmala Tinino samopouzdanje.
«Samo neka dođe, krajnje je vrijeme da pokupi svoje stvari» reče djevojka prkosno. Lornino lice se smrkne. Ljutito se obrecne na djevojku.
«Nemoj misliti da će ovaj biti bolji. Svi su muškarci isti, vjeruj mi. Ne zaboravi da je Max otac tvoga djeteta, a svakom djetetu treba otac.»
«Marin ga nikada nije imao, zahvaljujući tvome sinu. Očito je Maxu promakla ova lekcija.»
Ljutito izjuri na ulicu. Trebalo joj je zraka. Lorna bijesno stisne usnice i uputi joj pogled pun neskrivene mržnje. Djevojka je drhtala cijelim tijelom. Nikada se nije slagala sa Lornom, no nije očekivala da će njihov odnos ovako završiti.
«Mama! Mamaa! Gdje si bila?! Svuda sam te tražio!» vikao je dječak trčeći u njezin zagrljaj. Tina se raznježi. Grlila je i stezala mališana uz sebe. Mrmljala je riječi pune ljubavi svjesna da bi prije umrla nego izgubila dječaka.
«Gdje si bila?»
«Na svjetioniku.»
«Što si radila tamo?» Tina čučne pored dječaka.
«Znaš, Marine, došao je novi svjetioničar. On je mamin prijatelj. Rekao je da možeš doći kod njega i promatrati brodove i more i zvijezde. Ima čak i teleskop.»
«Zašto bi me zvao na svjetionik, kada me uopće ne pozna?» upita sumnjičavo dječak.
«Ja sam mu pričala o tebi» reče Tina kroz smijeh. Dječak se zagleda u njeno sretno lice.
«Netko nam je razbio prozore» reče tužno.
«Nema veze, ionako sam te htjela iznenaditi nečim novim.»
Dječak raširi oči od radoznalosti. Razmišljao je malo, pa zaključi:
«Idemo na svjetionik spavati?» Tina se nasmije.
«Ma, ne, hladno, hladno dragi moj! Nikada nećeš pogoditi! Hajde, idemo po stvari, pa te vodim odavde.» Dječaku je bilo žao napustiti kuću, no znatiželja je pobijedila.
«Što ćemo s bakom? Nećemo je ostaviti samu?» upita zabrinuto.
«Ne brini, dušo, ovo je bakin otok i na njemu je puno bakinih prijatelja. Mi bi joj samo smetali.»
On se nasmije s olakšanjem.
«Znaš, malo mi je dosadilo biti s njom» povjerljivo reče. Krenuli su po Marinove stvari, kad dječak zabrinuto poviče:
«Pa ti šepaš mamice! Što se dogodilo?»
Tina mu ispriča najkraću moguću verziju svoga pada prešućujući detalje koje ne bi razumio.
Lorna se držala hladno i rezervirano. Na vratima povuče Tinu u stranu.
«Nadam se da ne vodiš malog u ljubavno gnijezdo. Djetetu nije mjesto na svjetioniku.»
«Vijesti se brzo šire» pomisli gorko Tina. Poželi vratiti istom mjerom, no odustane.
«Ne brinite, ostat ćemo na Mulu. I hvala vam za kuću. Posljednjih godina bila nam je jedini dom.»
«Ne zaboravi da je ovo Marinov dom zauvijek.» reče Lorna.
Tina je vukla torbe žaleći što nije organizirala prijevoz. Netko potrubi. Lorna im mahne iz auta.
«Nema smisla da vučeš torbe po cijelom mjestu. Hajde, ja ću vas odbaciti.»
Tina htjede odbiti, no Marin je već uskočio u auto. Djevojka se umorno spusti do sina.
«Idemo u hotel.»
Na Lorninom licu zablista osmjeh.
«Baš tamo sam krenula» reče zadovoljno.

Marin je bio oduševljen hotelskim apartmanom. Trčao je naokolo zavirujući u svaki kutak. Kada je čuo da će se hraniti u restoranu, njegovoj sreći nije bilo kraja. Tina je spremala odjeću u ormare trudeći se zadržati vedro raspoloženje, no pomisao da je ovisna o tuđoj milosti natjera joj suze na oči. «Morat ću uskoro ozbiljno razmisliti o našoj budućnosti. Bez obzira na Daniela, tj. s njim ili bez njega, moram naći smještaj za sebe i sina.» Gledala je u dječaka s osjećajem neizmjerne ljubavi. «Moram popričati sa Marinom. Tko zna što on želi. Možda bi htio otići u grad. Ali sada nije vrijeme. Kasnije.»
«Gladan?»
«Umirem»
Tina ga nježno poljubi.
«Onda se idemo presvući, oprati, pa na ruuučaaak!» Dječak cikne od veselja trčeći ispred nje u kupaonicu.

Lorna je sjedila na barskoj stolici, radoznalo se ogledavajući oko sebe. Prošlo je puno godina, no ovoga trenutka nije ih željela brojati. Bila je zadovoljna promjenama oko sebe. Netko se istinski potrudio. Nekada je sve izgledalo puno skromnije. Sjetno pomisli na stara vremena. Ipak, bile su to dobre godine. Naruči liker od kokosa. Odavno ga nije pila. Otpije gutljaj nastojeći zadržati što duže okus kokosa u ustima. Zadovoljno se osmjehne barmenu.
«Oprostite, trebala bi vlasnika ovog hotela.»
«Mislite vlasnicu. Samo malo.»
Visok, zgodan mladić promrmlja nešto u slušalicu pored šanka.
«Sada će doći.»
Lorna je u malim gutljajima ispijala liker prisjećajući se prošlosti. Gotovo je mogla čuti glasove, smijeh, pjesmu. Odmahne glavom želeći odagnati uspomene. Nikada nije bila sentimentalna. Kada se vlasnica pojavila, Lorna raširi oči od čuđenja.
«Neka sam prokleta! Ela? Danas je zasigurno moj sretan dan» reče tihim glasom.
Ela je stajala na vratima gledajući uokolo. Priđe konobaru, on pokaže na elegantnu ženu okrenutu leđima. Ela se znatiželjno približi gošći.
«Tražili ste me?» uljudno upita. Žena se okrene.
«Ela, draga moja, nismo se vidjele cijelu vječnost!» reče dramatično.
Ela je stajala poput mumije, ne mogavši izustiti ni riječ.
«Što je draga? Maca popapala jezik? Hej, razvedri se, toliko toga si moramo ispričati. Za početak, nisam znala da si preuzela hotel. Znači li to da je Tereza umrla?»
Ela polako kimne glavom. U njeno blijedo lice polako se vraćala boja.
«Za ime svijeta, Lorna! Nakon svih ovih godina! Usudila si se pojaviti na ovom otoku!» reče Ela nakon što se pribrala od iznenađenja.
«Za tri dana je Bartolomejevo, sjećaš se? Uostalom, ovo je moj otok, ne tvoj. Ti si samo gost. Možemo te potjerati kad god poželimo. Usput, hoćemo li zaplesati na fešti?»
Lorna je blistala od zadovoljstva. Ela osjeti mučninu. Lorna je oživjela davno sahranjene uspomene.
«Nemoj reći da si zbog mene svratila.» Dobaci nervozno.
«Laskaš si, draga. Nisam imala pojma tko je preuzeo hotel. Doduše, to puno toga objašnjava. Moja nesuđena snaha, na primjer. Vidim da si je primila pod svoje okrilje. Samo, u tvojim godinama vezati se uz malu pokvarenu kuju, hm, možda je bilo za očekivati.»
Ela se suzdržavala da je ne tresne posred nosa.
«Lijevo su vrata. Jasno ti je da ovdje nisi dobrodošla.»
«Možeš mi se pridružiti za ručkom. Ne volim jesti sama.» Nastavi Lorna prečuvši Eline riječi. Vidjevši prijeteći izraz na njenom licu, polako ustane podrugljivo se osmjehujući.
«Dobro, dobro, što si osjetljiva! Mislila sam popričati sa starom prijateljicom, ali mogu jesti i sama. Nema veze, drugi put, valjda.»
Ela je gledala kako gošća visoko podignute glave korača prema blagovaonici. Bijesno stisne šake. Ništa se nije promijenilo. Lorna je još uvijek dominirala. Ela potrči u svoj ured, dok su joj suze curile niz lice. Prošlost je oživjela pred njenim očima i činilo se kao da je bilo jučer…Stajala je i plakala, ni sama nije znala koliko dugo, dok su uspomene neumoljivo izlazile iz kutka njenog srca koji je zauvijek trebao ostati zaključan. Iz misli je prene kucanje na vratima. Na brzinu obriše lice.
«Uđite.»
Odahne kada ugleda svog nećaka.
«Zaboga, što se dogodilo? Čini se da nam ovo prelazi u naviku. Tko te ovaj put razljutio?» upita zabrinuto Daniel i pokrene novu navalu suza. Oprezno zatvori vrata za sobom. Zagrli tetu puštajući da se isplače. Kada se smirila, Daniel je posjedne u fotelju, zatim brižno upita:
«Onda, što se dogodilo? Koga treba premlatiti? Opet neke otočke ludorije?»
Ona je prvo odlučno odbijala reći bilo što, no nakon Danielovog upornog navaljivanja, Ela olakša dušu. Ispričala mu je kako je upoznala svoga supruga, kako su došli mladi i zaljubljeni na otok.
«Znaš, u ono vrijeme bilo je živo na Mulu. Mladi se nisu toliko selili, a pomorska trgovina cvala je. Sigurno znaš da je Mulo zabilježen u pomorskim kartama kao glavna ruta prema svim većim lukama, tako da su brodovi često pristajali na otoku, prije nego bi se uputili na pučinu. Ovaj hotel tada nije postojao, no svatko tko je htio prespavati, bio je dobrodošao. S vremenom su se dograđivali restoran, bar, sve što vidiš. Živjeli smo mladenački, sretni, bezbrižni. Nisam imala puno prijateljica ovdje. Gledali su me sumnjičavo i nepovjerljivo, jer sam bila «gradska cura». Osim muževe sestre Tereze, jedino Lorni nije smetalo moje porijeklo. Postale smo najbolje prijateljice. Lorna je bila najljepša djevojka na otoku. Muškarci su bili ludi za njom. No činilo se da nju nitko ne zanima. Kasnije sam saznala i zašto, ali to sada nema veze. Sve je bilo super dok nisam ostala trudna. Mislim, i tada je sve bilo super. Tvoj tetak je bio van sebe od sreće. Doslovce me je nosio na rukama. Lorna je bila cijelo vrijeme uz mene. Cijelo vrijeme. Kada sam osjetila prve trudove, pozvala sam, naravno, Lornu. Tada sam čula govorkanja o djeci koja nisu zavrijedila živjeti, no nisam se obazirala. Imala sam sve. Lorna je došla s babicom i rekla da sve prepustim njima. Trudovi…ah, nema veze. Rodila sam, ČULA sam svoje dijete kako plače, a zatim…» Ela brizne u plač. Daniel obiđe stol i nježno je zagrli.
«Rekle su da se rodio mrtav, ali ja sam čula plač! Znam da su lagale. Daniele, nešto su učinili mojoj bebici! Nešto strašno! Vidjela sam ga samo jednom, prije nego su ga odnijeli. Niti za grob njegov ne znam» pričala je Ela kroz suze.
«Tako se sramim! Nikada si nisam oprostila vlastitu neopreznost! Moja bebica!» Ela sklopi ruke na grudima. Kada se pribrala, nastavi.
«Rekli su da je dijete u obiteljskoj grobnici, no mjesec dana kasnije umro je mužev otac. Na sahrani sam svojim očima vidjela da unutra nema ničega! Ni kovčega, ni djeteta! Lagali su mi cijelo vrijeme, a ja nisam mogla ništa. Oh, Daniele, ne prođe dan da se ne sjetim!» neutješno je plakala Ela. Daniel je šutio. Pustio je tetu da se isplače.
«I što je bilo s Lornom?» Upita malo kasnije.
«Nestala je nakon poroda. Otišla bez riječi i pozdrava. Preko nekih ljudi ušla sam joj u trag. Saznala sam da se udala i da ima sina. Kada je Max došao na otok, odmah sam znala tko je.
U usporedbi s majkom, Max je bio anđeo. Gledala sam ga i žalila. Mislim da je došao na otok samo da pobjegne od nje. Sirota Tina. Ona i Marin prave su žrtve te okrutne žene. Oh, da samo znaš kako je mrzim! U životu nisam nikoga mrzila, čak sam mislila da su moji osjećaji prema Lorni umrli, ali kad sam je vidjela danas… Da si vidio kako se poigravala samnom! Uvijek je bila jaka na riječima. Nitko joj nije bio ravan. Dragi moj Daniele, mrzim je i sramim se što može izvući iz mene tako ružne osjećaje.»
Umorno nasloni glavu na nećakovo rame. On je nježno pomiluje po kosi. U mislima je pretresao Elinu priču. Nešto je tu bilo čudno. Jako čudno. Morat će okupiti društvo. Na tragu su nečega… ali čega? Ela obriše mokro lice. Blago stisne Danielovu ruku.
«Hvala ti, sada mi je lakše.».
«Mogu li kako pomoći? Ono što si ispričala užasno je. Najradije bih je potražio i dobro pretukao. Ona je demon, ne žena.»
Ela nabere obrve.
«Daniele, ne miješaj se u ovo. Ti se moraš držati po strani. Ja ću se već obračunati sa Lornom. A ti živi svoj život. Još bolje, podijeli ga s Tinom. Ovo je između nas dvije. Samo nas dvije. Razumiješ?»
Daniel uzdahne. Polako kimne glavom. Nije želio dodatno uznemiriti tetu.
«Dobro, mogu li onda svoju najdražu tetu počastiti ranom večerom?»
Ona ga majčinski pomiluje po licu.
«Ja sam ovdje gazdarica, a ti si moj najdraži gost. I Tina, naravno. Nakon susreta sa Lornom izgubila sam apetit, ali vi jedite.»
Daniel se sjeti razloga što je uopće i potražio tetu.
«Sin joj se vratio.»
Ela se nježno osmjehne.
«Marin? Drago dijete. Svidjet će ti se.»
«Htio sam te pitati mogu li Tina i dječak ostati u apartmanu. Nakon Lorninog povratka, čini se da nemaju kamo.»
«Naravno, dragi. Oni su moji najdraži gosti. A Lorna će poludjeti kada čuje da im pružam utočište. Još kad sazna da smo rođaci, a saznat će…Vidiš? Sve će doći na svoje, prije ili kasnije.»
«Teta, ti si pravo zlato. I zbog toga ćeš mi dopustiti da platim za smještaj. Ili barem dio. Barem tolik mogu učiniti za njih.»
«Lijepo je što se brineš, no dok su pod mojim krovom, oni su moji gosti, puni pansion!» Reče Ela bolje raspoložena.
«Kraj priče.»
(ma nije kraj) nastavlja se...

Roko je stajao u potpunom mraku. Leđima se naslanjao na vrata kroz koja je ušao. U prostoriji je bio težak, ustajao zrak i Roko otkopča gumb na košulji.
«Onda, teče li sve po planu?» upita glas iz sobe. Roko pročisti grlo.
«Sve po planu, gospodine.»
Gledao je u dva tinjajuća crvena plamena na suprotnoj strani sobe.
«Nešto mi moraš reći?»
«Ne, gospodine. Došao sam vas obavijestiti da sve teče kako smo se dogovorili. U stvari, postoje dvije – tri sitnice koje bi trebalo riješiti.»
«Da čujem.»
«Elza odbija dovesti sina, mislim da stara nešto sumnja. Zatim Tina. Spetljala se sa novim svjetioničarom. Bojim se da bi nam taj mogao pomutiti planove. Još su se udružili s popom, viđaju se svake večeri… Načuo sam da su pronašli knjigu.»
«To je dobar znak. Onaj stari idiot ne bi je pronašao niti da stoji ispod flaše ruma. Ne brini za crkvenjaka. Ja ću ga već otjerati. Ti pripazi na Tinu. Ona mi je jako važna. Jako. I pobrini se da mali bude na svom mjestu kada dođe trenutak.»
«To je sređeno. A što ćemo sa svjetioničarom?»
«I njega ću srediti, na vrijeme. Pobrini se da plan ide glatko kao smo se dogovorili. Ne zaboravi, ako želiš biti Vođa, ponašaj se tako. A sada idi. Na brodu te čeka pojačanje. Garancija da će sve biti u redu.»
Roko se duboko nakloni. Napipa kvaku iza leđa i polako otvori vrata. Slabašan tračak svjetla padne u sobu ne otkrivajući prisutnost sugovornika.
«Hoćete li doći na Dan?»
«Svakako. Bit ću s tobom, ne brini» odgovori monoton bezizražajan glas. Roko napusti sobu. Spuštao se strmim stepenicama zadovoljan sobom. Srce mu je treperilo od strepnje, noge su mu podrhtavale od uzbuđenja. Velika je čast naći se sa Gospodarom. U glavi je razmatrao mogućnosti kako bi Tinu odvojio od onog sumnjičavog došljaka i pridobio je za sebe. Roko se nije smatrao nasilnikom, no kada čovjek mora poduzeti korake, jednostavno ih mora poduzeti. Danja svjetlost zaslijepila ga je. Tumarao je gradskim ulicama zaokupljen velikim planovima. Zaustavi se ispred nekog izloga. Proučavao je svoj odraz u staklu. Krupna glava, prozirno plave oči ispod crnih okvira naočala, bijela put, punašne usne, punašan trbuh, punašna guza … sve na njemu bilo je punašno, osim rijetke svijetle kose koja je mlitavo visjela niz opuštene obraze. Oduvijek je bio debeljuco lijepoga glasa. Izbjegavao je žene jer je osjećao njihovu odbojnost… sve dok nije sreo Ceciliju. Bila je to jedina žena na svijetu koja ga je voljela onakvoga kakav je. Kada su izgubili dijete, oh Bože, bila je to najveća katastrofa u Cecilijinu životu. Izgubila je ono malo života koji je tinjao u njoj. Postala je sjena vlastite sjene, izgubljena između stvarnosti i priviđenja. No, kako bi često govorio u sebi, kada čovjek mora poduzeti korake, jednostavno ih mora poduzeti. Pred njim su bili planovi veći od njega samoga i njegove krhke ženice. Došao je do točke s koje nema povratka, a sve i da ima, nikada se ne bi vratio. Roko poravna košulju, ispravi ramena i krene prema luci. Imao je vremena za nešto pregristi, tad će se ukrcati na trajekt i prigrli sudbinu koja mu, koje li slučajnosti, nosi slavu i besmrtnost.
Nestrpljivo je iščekivao susret sa Gospodarevim «pojačanjem». Zamišljao ga je kao krupnog ratobornog tipa koji će jednim udarcem riješiti problem sa svjetioničarom. Muvao se pristaništem nestrpljivo iščekujući trajekt. Dan je bio sparan, ali bez magle. More se nježno mreškalo pod teretom luksuznih jahti, ribarskih čamaca, šarenih jedrilica koje su nestrpljivo iščekivale povoljan vjetar. Prepuni kafići, gužve ispred malenih slastičarnica, dječji smijeh, žamor mladosti, šarenilo boja, okusa i mirisa, ispune Roka gorkom sjetom. Želio je ostati, stopiti se s masom, biti jedan od bezbrižnih ljudi s kamerom okačenom oko vrata i glupavim osmjehom na licu, no on je imao zadatak. Zadatak koji je trebao izvršiti. Točno pred polazak, ukrcao se na prazan trajekt. Pruži službeniku kartu.
«Srećom, još tri dana i odoh na odmor. Vi ste sa otoka?» Ljubazno upita Roka. On pokaže na kartu.
«A, u onoj magli. Kad će vama svanuti?»
«Svanulo je, prijatelju, svanulo je» odvrati Roko uspinjući se na palubu. Nije mu bilo do razgovora. Zagleda se oko sebe. Bio je jedini putnik. Smjesti se uz ogradu kako bi imao bolji pogled na pristanište. Bližilo se vrijeme polaska, a nitko se nije ukrcao. Upravo tada opazi auto kako lijeno klizi u potpalublje. Odahne s olakšanjem. Nije smio sumnjati u Gospodara. Nestrpljivo se navirivao ne bi li ugledao gosta. Trajekt je isplovio. Roko osjeti kako mu vjetar mrsi ono malo kose. Nabije crvenu šiltericu na glavu. Mrzio je osjećaj koji su ostali voljeli – vjetar u kosi. Putovali su oko sat vremena, a ništa se nije događalo. Roko je postajao sve nervozniji. Silno je želio prići autu, upoznati novoga partnera, ali time bi razjario Gospodara. On nije trpio nervozne ljude. «Takvi ti uvijek na posljetku zabiju, razumiješ?» govorio bi. Kada je Roko izgubio nadu da će se netko pojaviti, vrata se otvore i on ugleda dva para nogu. Podigne naočale sa znojnog nosa u napetom iščekivanju. Napokon izroni visoka crna punđa, sitna glava prekrivena sunčanim naočalama, visoka, vitka figura sredovječne žene u tamnom kostimu. Za ruku je držala još snenog dječaka. Osmjeh mu ozari lice.
«Hvala ti, Gospodaru» prošapće, a zatim veselo poviče:
«Marine, kakvo iznenađenje! Dobro došao kući!»
Dječak se iznenađeno trzne. Zaškilji prema Roku, a zatim mu veselo potrči u susret.
«Roko! Kako je mama?! Kako je moja mama?!»
Roko zagrli dječaka. Osjeti bolan trzaj u grudima. Bio je to kratkotrajan osjećaj i Roko je već sljedećeg trenutka veselo pričao sa malim prijateljem. Nije obraćao pažnju na ženu koja je stajala tik do njega strogo ga odmjeravajući.
«Ovo je moja baka» obzirno će dječak.
«Bako, ovo je Roko, on priča na radiju i moj je prijatelj!»
Žena pruži svoju hladnu, usku ruku.
«Lorna, drago mi je.»
Glas joj je bio dubok i hladan. Roko je pokušavao zvučati opušteno.
«Tinina mama?»
Ona ga prostrijeli hladnim pogledom preko ruba naočala. Dječak se glasno nasmije.
«Ma, ne! Baka Marija je mamina mama. Baka Lorna je tatina mama!»
Roko napravi korak unazad. Bio je prilično iznenađen.
«Maxova mama» reče pobožno tiho. Ona mu okrene leđa. Roko nervozno obriše znojne dlanove. Nije znao što bi sa sobom. Čučne pored dječaka.
«Jesi li za jednu šetnju brodom?»
On odmahne glavom pokazujući na baku.
«Nisam više mali, ne moraš me šetati naokolo, a i ne možemo baku ostaviti samu.»
Roko slegne ramenima. Ponudi ih sokovima koje je kupio na pristaništu. Dječak oduševljeno prihvati, dok žena suzdržano odbije.
«Mogu li vidjeti tko je kapetan?» molećivo upita baku.
«Marin poznaje sve kapetane koji voze na ovoj ruti» umiješa se Roko vidjevši da će žena odbiti dječakovu molbu. Ona blagonaklono kimne glavom.
«U redu, ali nemoj smetati. Kada vidiš da kapetan ima posla, vrati se.»
Dječak veselo otrči prema kabini.
«Ne brinite, mali je ovdje siguran, svi ga poznaju, a i htio sam malo popričati s vama.»
Žena ga odmjeri od glave do pete. Na licu joj zatitra podrugljiv osmijeh.
«Znam da si mi ubio sina, o čemu ćemo sada pričati?»
Roku navre crvenilo na obraze. Nije se usudio prozboriti ni riječ. Ona je neko vrijeme gledala u more, a zatim se okrene prema njemu.
«Oprostila sam ti, ne brini. U stvari, trebala sam to sama napraviti, ali nisam mogla, majke su slabe na svoju djecu. Trebala bih ti zahvaliti, no još me boli. Reci, moja ti «snaha» zadaje glavobolje?»
Roko iznese situaciju na otoku. Ona je pažljivo slušala.
«Mislim da će stvari sada krenuti drugim tokom, pogotovo što je mali ovdje. Ja ću se pobrinuti za nju, ne brini. Hm, možda i nije tako loše što većinu vremena provodi na prokletom svjetioniku. To će joj ionako biti posljednje mjesto boravka.»
Nasmije se vlastitoj dosjetci. Roka iznenadi njena neskrivena mržnja prema Tini.
«Znaš, kada izgubiš sina, svim srcem mrziš živu snahu. Ona ti postane trn u oku, razumiješ?» On zanijeka. Lorna odmahne rukom.
«Nema veze. Želim samo obaviti posao i otići po nagradu, OK?»
Roko kimne glavom. Nije se usudio pitati o kakvoj je nagradi riječ. Znao je da se Gospodar brine za sve. Marin je za to vrijeme uživao među posadom. Kada napokon ugleda Mulo ispred sebe, njegovo dječje srce poskoči. Uskoro će grliti svoju mamu, mirisat će njenu kožu, bit će siguran i zaštićen. Žena ga blago gurne prema autu.
«U auto, dječače, zar si zaboravio kako smo došli?»
Dječak htjede prosvjedovati, no Roko mu namigne.
«Netko treba pokazati baki put do kuće.»
Radost u Marinovim očima pretvorila se u razočaranje. Bez riječi se smjesti na zadnje sjedalo. Uskoro će vidjeti mamicu, nije li to najvažnije? Tješio je sebe. Roko se spusti stepenicama. Marin mu je bio drag, koliko mu je uopće netko mogao biti drag i tog je trenutka želio nešto učiniti za dječaka. Svrati do radio postaje. Stajao je trenutak – dva razmišljajući, zatim nazove. Začuje ugodan svjetioničarev glas.
«Roko ovdje, Tinu bih molio.»
nastavlja se...

Daniel je veslao prema otoku. Dok su mu misli jurile morem, imao je osjećaj da stoji na mjestu. Nije bilo valova niti bilo čega što bi ubrzalo njegov put. Briga za Tinu je rasla iz minute u minutu, a kada se feral ugasio, zavesla kao lud vođen samo intuicijom. Znoj se cijedio s njegovog uplašenog lica, srce mu je bubnjalo u grudima. Napokon osjeti tlo pod veslima. Baci sidro i iskoči u plićak. Istovremeno, feral ponovo zablista šireći svjetlost uvalom. Daniel odahne s olakšanjem kada ugleda poznati kraj. «Hvala ti Bože što nisam završio na drugom kraju otoka» zahvaljivao je trčeći strmim puteljkom prema kući.
«Tina! Tina!» poviče. Zastane kako bi došao do daha.
Kroz tamu začuje tužno jecanje. Potrči obuzet najcrnjim slutnjama.
«Tina!?»
Pronađe je šćućurenu uz drvo, uplakanu. Daniel je nježno obujmi.
«Što se dogodilo!? Tina, što radiš ovdje?»
Ona se grčevito pripila uz njega, mrmljajući nešto ispod glasa. Daniel je odnese u kuću.
«Ne boj se. Što god bilo, neće se ponoviti, obećajem» šaputao je Daniel.
«Č…č..čula sam glasove. Zvali su me. Oni znaju moje ime… Jadna… Jadna dječica! O, Daniele, što su im napravili? Reci, reci da nisam luda! Reci da nisam skrenula!»
«Šššš, nisi luda i ja sam ih čuo. Samo se smiri. Ja sam tu i sve će biti u redu. Ali prvo moramo skinuti mokru odjeću prije nego dobiješ upalu pluća.»
Ona odmahne glavom.
«Ne razumiješ! Tražili su da im pomognem! Tko su ta djeca Daniele? Što hoće? Što ako ih opet čujem!? Bože, što ako ih opet čujem!?»
Daniel je čvrsto stisne uz sebe.
«Ne boj se. Drugi put ću ja s njima razgovarati. OK?»
Pažljivo je razodjene. Opazi ranu na nozi.
«Što se dogodilo? Noga ti je krvava!»
Ona ne odgovori. Zurila je u prazno drhtureći cijelim tijelom. Daniel pažljivo obriše krv koja je kapala iz rane, zatim je zaogrne pokrivačem.
«Najviše će ti pomoći topla kupka. Pričekaj me, odmah se vraćam» reče Daniel. Tina ga pograbi za rub košulje.
«Ne ostavljaj me, molim te, nemoj me ostaviti» molećivo je gledala u njega ne ispuštajući košulju iz ruke. On sjedne pored nje.
«U redu. Neću te ostavljati. Oh, moja Tina, za sve sam ja kriv! Da si barem pošla s nama.» Ona je šutjela stisnuta uz njega.
«Dobit ćeš upalu pluća. Moram te dovesti u red» reče brižno i ponese je u kupaonicu.
Kupao je Tinu kao da je malo dijete. Ona se nije bunila. Ležala je u toploj kupki tupo zureći ispred sebe. Kada je završio, previje rane, zatim navuče suhu odjeću na njeno golo tijelo. Prenese je u sobu.
«Odmah se vraćam» reče i prije nego što ga je stigla zaustaviti, izađe iz sobe. Uskoro se vrati sa čašom zlatosmeđe tekućine.
«Popij ovo, bit će ti bolje. Popij na ex.» Tina drhtavom rukom prinese čašu ustima i poslušno ispije sadržaj. Strese se od žestine alkohola. Daniel je stisne uz sebe. Sjedili su tako u tišini. Alkohol učini svoje. Napetost je popuštala.
«Hvala što se brineš za mene» napokon progovori Tina. Daniel se gorko osmjehne.
«Brinem? Ja sam kriv za sve. Da te barem nisam ostavio samu…»
«Kako sam se uplašila! Vrata su se otvorila, mislila sam da si ti, ali nije bilo nikoga. Onda glasovi… zvali su me imenom…» brizne u plač. Daniel je stisne uz sebe.
«Nećemo o tome. Vodim te u krevet. U jutro će sve izgledati bolje, vjeruj mi.» Tina ga pogleda suznih očiju.
«Molim te, spavaj pored mene. Umrijet ću ako me ostaviš samu» reče prestrašeno. Daniel je prenese u sobu.
«Mogu te odbaciti do hotela, ako bi se tamo osjećala sigurnije.»
«Ne, ne, samo budi pored mene. Nemam snage za spremanje, a i noga me boli sve više.»
Daniel je smjesti u krevet. Ispruži se pored nje.
«Samo se stisni uz mene, molim te, da te mogu osjetiti» šaputala je Tina. On se priljubi uz njeno tijelo. Nježno ju je milovao po kosi. Tina je mislila da nakon svega neće zaspati cijelu noć, ali što od djelovanja alkohola, što od umora, i prije nego je mislila, već je plovila oblacima snova. U polumraku sobe, Daniel je promatrao Tinino usnulo lice do bola svjestan topline njenoga tijela. Nježno je poljubi. Izgledala je krhko, onako sklupčana, stisnuta uz njega. Ukočeno je ležao ne želeći remetiti njezin san. Od uzbuđenja nije mogao zaspati do duboko u noć. Na kraju ga umor svlada. Probudili su se u nježnom zagrljaju. Daniel je bio u pravu, Tina se puno bolje osjećala. Strah je gotovo nestao, od cijelog događaja ostala je samo ružna uspomena. «Samo da se nikada ne ponovi, molim te, Bože, samo da se ne ponovi» mislila je ona. Uz kavu i doručak Tina je pokušavala opisati sinoćnje događaje. Daniel je pažljivo slušao. Djevojka je bila vidno potresena. Neko su vrijeme sjedili u tišini, zatim joj Daniel uz bezbroj riječi isprike, iznese sve svoje «bliske susrete» otkada je došao na otok.
«Zašto mi ranije nisi ispričao?» upita Tina sva u čudu.
«Da ne ispadnem luđak u tvojim očima. Ti si čvrsta, hrabra mlada žena, bojao sam se pokazati koliko mogu biti slab… ili lud… ponekad nisam znao što je stvarnost, a što nije. Moj Bože, da sam imao pojma da će se i tebi dogodit…»
Tina ga blago lupi po ramenu.
«Hej, ne predbacuj sebi! Nisi ti odgovoran za ova čudna događanja. Uostalom, možda te sada bolje razumijem, tvoju zabrinutost i ozbiljan pogled. Od prvog se dana boriš sa avetima, žao mi je što nisam bila od neke koristi. Daniele, mislim da bi oboje trebali otići odavde» reče molećivo gledajući u njega. On odmahne glavom.
«Žao mi je, ali ne mogu. Ja radim ovdje, nešto me drži za ovo mjesto… imam osjećaj da se sve događa sa nekim razlogom koji pokušavam otkriti. Da znam o čemu pričam, sve bi imalo smisla. Ovako, ispadam glup sam sebi.»
«Nisi glup, samo nemaš povjerenja u ljude koji te vole» prijekorno će Tina. Nakon kratke stanke nastavi:
«Znaš, puno sam puta čula priče o svjetioniku naseljenom duhovima, no nikada nisam ozbiljno o tome razmišljala. Istina je i da sam bila svjedok neobjašnjivih događaja na otoku i to više puta. Uvijek sam imala otvoreno srce za sve što ne razumijem. Općenito mislim da mi sami sebe precjenjujemo kada vjerujemo da je nemoguće sve što ne možemo pojmiti. Kada je Max nestao, nešto se dogodilo ovdje. Ne znam što, ali on je samo nestao. Zašto ga nikada nisam potražila? Zato što sam osjećala olakšanje i zahvalnost, kao da mi je netko ili nešto učinilo uslugu. Naravno, ne želim mu zlo, u stvari, nadam se da se dobro provodi ma gdje bio, no od onda imam osjećaj da je «viša sila» učinila nešto što sam trebala ja sama, a nisam zbog straha i djeteta koje je trebalo oca. Od tada sam se pomirila da živim na mjestu u kojem postoje drugi zakoni, druga pravila. Da si mi barem ranije rekao! Raspitala bih se kod nekih mještana, bila bi više uz tebe. Ne moraš sve sam prolaziti» završi prijekorno Tina.
Daniel teško uzdahne.
«Kristijan je znao?» Upita djevojka malo suzdržano.
On kimne glavom.
«Nekome sam morao reći.»
Ona pomirljivo slegne ramenima.
Svećenik je bio osoba od povjerenja ne samo Danielu, već i njoj samoj. U Kristijanu je našla čvrsto uporište kada su je tresle najveće brige.
«Kako noga?» upita Daniel zabrinuto.
«Bolje, zahvaljujući tebi. Još dva-tri zavoja i mogu na ples.»
«Dobro, no sad se odmori. Dođi, pomoći ću ti.»
Daniel je prenese u sobu. Tina se glasno nasmije i Daniel pomisli kako je divno ponovo čuti njen zvonki smijeh. Smjesti je na kauč. Oko nje poreda sve što je mislio da bi Tini moglo zatrebati.
«Zamolit ću Elu da pošalje kolače. Moraš mi se oporaviti.»
Ona okrene očima.
«Nisam na samrtnoj postelji!» Daniel joj stavi prst na usta.
«Dosta, ja sam ovdje doktor» reče tobože strogim glasom. Ona ga nježno pogleda.
«Ne znam kako bi ti zahvalila.»
«Smislit ćemo nešto» reče namigujući.

Kristijan je održao bogoslužje traljavo i na brzinu. Čak su se i dvije bakice –jedini posjetitelji– u čudu pogledavale. Na kraju mise jedna mu starica priđe, no on je prekine prije nego je išta izustila.
«Ne sada, Kato. Moram nešto važno obaviti. Sutra ćemo razgovarati, može?»
Žena se nije ni snašla, a on je već zamakao u svoje odaje. Imao je silnu potrebu posvetiti se knjizi sve dok ne odgonetne i posljednju stranicu. Nije se presvlačio, već se zavalio u naslonjač s knjigom u ruci. U radu ga prekine zvonjava telefona. Kristijan se htjede oglušiti, no tada pomisli da ga Daniel treba, pa podigne slušalicu. Na trenutak nije imao pojma tko ga zove.
«Kako tko je?! Zar si potpuno sišao sa uma? Ja sam, tvoj voljeni ujo, kojega ćeš voljeti još više nakon ovog razgovora.» Kristijanovo srce brže zakuca.
«Ujače moj! Oprosti, radio sam na jednoj knjizi, nisam ti prepoznao glas. Reci, kojim dobrom?»
«Slušaj me, mali, imam odlične vijesti za tebe. Bolje sjedni da ne padneš na tur.» raspoloženo će biskup.
«Sjedim već, reci» nestrpljivo će Kristijan.
«Ah, vi mladi, uvijek vam se nekamo žuri» naslađivao se ujak, a zatim dobrodušno nastavi:
«Izgleda da si i Bogu dojadio svojim kukanjem, jer se pravo čudo dogodilo. Zato, pakiraj stvari i putuj. Čeka te karta za Pariz!» slavodobno završi ujak.
«Pariz?» u nevjerici upita Kristijan
«Nemoj se čuditi, spremaj se!»
«Ali, kako?»
«Eh, kako, kako! Lijepo! U jednoj od naših župa, stari je svećenik slomio kuk. Krenuo je u kućni posjet, i dok je izlazio iz kuće, poskliznuo se i pao. Mogao je glavu slomiti, dobro je prošao. Tvoj dobri ujak potegnuo je vezu - dvije i tebe, moj sinovče, čeka karta za Pariz!»
«Kada krećem?» smeteno upita Kristijan.
«Kada? Jutros! Krećeš prvim trajektom, tako da uloviš sljedeći let za Pariz! Je li dovoljno brzo?» kroz smijeh upita ujak.
Kristijan se spremao izustiti bujicu zahvala, no tad mu pogled padne na knjigu. Stvarnost ga pogodi kao grom. «Nećeš valjda napustiti Daniela i Tinu! Ne sada kada si im najpotrebniji. Ovi ljudi, tvoji župljani, i oni te trebaju više nego ikada. Znaš da će se ovdje dogoditi nešto važno, ne želiš valjda ugroziti živote voljenih…»
«Tko će doći na moje mjesto?» tjeskobno upita.
«Zar je važno? Mali, ti si stvarno poludio! Ja ti govorim o ostvarenju svih snova, a ti mene pitaš tko će te zamijeniti?!» Kristijan osjeti uvrijeđenost u ujakovom glasu.
«Oprosti, samo me zanima tko će me naslijediti. Moram obavijestiti otočane, sve pripremiti…»
«Mislim da imaju dostojnu zamjenu. Neki prgav, oholi balavac… Zvuči ti poznato?» Kristijan proguta slinu.
«Mogu li te kasnije nazvati?»
«Čemu?»
«Htio bi malo razmisliti» molećivo će Kristijan. Ujak je dobro poznavao svoga nećaka i premda razočaran njegovom reakcijom, nevoljko pristane.
«Samo nemoj otezati predugo, ovdje bi nogu odgrizli za takvo mjesto.» opomene ga.
Kristijan zaklopi knjigu. Tupo je zurio u maleni kostur koji se cerekao sa grimiznih korica. Ponuda je stigla u najgore moguće vrijeme. Da je došla tjedan prije, on bi se srdačno oprostio od dragih mu prijatelja i slao im razglednice iz Pariza. Da je starac slomio kuk za pet, šest dana, on bi obavio svoje i mirno otišao. Nervozno se ushodao po sobi. Ulije konjak i popije ga naiskap. Umjesto da skače od sreće, on je utučeno pio alkohol žaleći sam sebe. Nije imao o čemu razmišljati. Odluku je donio još dok je pričao sa ujakom, no bilo mu je previše bolno izreći je na glas. Poželio je knjigu baciti o zid. Da je nisu pronašli, sada bi sretan pakirao ono malo što je imao. Sutra bi prvi stajao na pristaništu, a već prekosutra šetao pariškim ulicama. Trebalo mu je zraka. Širom otvori prozore. U glavi mu je bubnjalo. Pažnju mu privuče grupica ispod prozora. Protrlja oči u čudu. U dvorištu je bilo dvadesetak ljudi sa svijećama u rukama. Stajali su u tišini gledajući prema njemu. On prepozna staricu u bijelo haljini. Nešto je govorila ljudima iza sebe, a zatim svi pogase svijeće i u tišini se raziđu. Starica je ostala posljednja. Bez riječi ga je promatrala, zatim mahne na pozdrav i iščezne u mrak.
«Hej, što ste trebali?!» poviče Kristijan. Nitko se nije obazirao. Znali su. I on je znao. Okrene broj bogoslovije. Razgovor je bio kratak i bolan za obojicu. Stari je biskup bez pitanja prihvatio Kristijanovu odluku, Kristijan je pokušao smisliti prikladnu ispriku znajući da je ujak morao potegnuti jako dobre veze da mu omogući tako dobru službu. Strovali se u naslonjač. Neko je vrijeme zurio u prazno pokušavajući zadržati osjećaj razočaranja, sažalijevati se još malo, no tada zaključi da mu je pametniji prihvatiti se posla. Otkrit će on tajnu ove knjige, i to uskoro, obećavao je sebi. Na kraju, nije li baš ona razlog njegova ostanka? Pokušavao je nastaviti s radom, no tuga se zaplela u njegove misli koreći ga što nije ugodio sebi. «Tko zna, mogao bi i glavu izgubiti» javi se glasić starog Kristijana. Umorno zaklopi knjigu. Bio je previše uzbuđen da bi mogao raditi. Mora se dobro naspavati, a sutra će odgonetnuti sve do posljednjeg slova.
Tek što je zaspao, iz tame se pomoli staričino izborano lice. «Bravo, mladiću. Nadala sam se da ćeš dobro izabrati. Bio si vrijedan večeras, pa ću ti malo pomoći. Potraži knjigu rođenih i umrlih, i neke stvari će ti biti jasnije. Požurite, nemamo puno vremena.» Već sljedećeg trenutka njezin se lik raspline prepuštajući mjesto ugodnim snovima. Kada se probudio, prvo pomisli na staricu. Širom otvori prozore ozarena lica. Vjetar je nosio izmaglicu u druge krajeve, dok je sunce zablistalo toplo i sjajno. Bio je to početak jednog krasnog, sunčanog dana
nastavlja se...

Duško se cijelu noć prevrtao po krevetu hraneći mržnju u sebi koja je odavno preplavila sve granice zdravog razuma. Obračunavao se s Tinom, zamišljao bezbrojne prizore u kojima svjetioničar polako i bolno napušta ovaj svijet. Maštu je krijepio ljutom lozovačom. Naposljetku je, obamro od alkohola, utonuo u nešto nalik na snove uobličene osvetničkim žarom. Jutro ga je zateklo među izgužvanim plahtama, sklupčanog na rubu kreveta, umrtvljenog snagom vlastite nemoći. Probudila ga je uporna zvonjava telefona. Skoči s kreveta uplašeno tražeći izvor kreštavog zvuka koji ga je omeo u krvavom obračunu.
«Majku ti tvoju, bacit ću te kroz prozor» režao je zadihano. Ruka mu automatski dohvati lijek za sve probleme. Žedno otpije nekoliko dugih gutljaja. Alkohol mu je palio utrobu. Izvuče par sočnih psovki za sretan početak novoga dana. Bližilo se podne, no zar je važno? Onjuši znojno tijelo. Prvo će stati pod tuš, a zatim… Oči podlivene krvlju zablistaju osvetničkim sjajem. Pričekat će malu ispred trgovine, malo popričati s njom, možda je i dovesti u svoj skromni dom. Da, to je bio dobar plan. Kada se pobrine za nju, kreće na svjetionik. Ali ne sam. Ružan osmijeh zatitra na podbuhlom licu. U želudcu mu zapjeva. Da, usput će nešto pregristi. Tek toliko da ne pokvari ručak koji će Tina svojim vrijednim ručicama pripremiti. Stane pod mlaz vode zamišljajući Tinino tijelo pored sebe. Uh, kakav je to prizor bio!

Daniel je hodao uskim uličicama obuzet neugodnim osjećajem kako ga ispod spuštenih žaluzina promatraju znatiželjne oči mještana koje nije imao prilike upoznati.
«Uistinu, ovdje si dva mjeseca, a ne poznaješ gotovo nikoga. Da nema Tine i Kristijana, živio bi kao pustinjak» ljutio se na sebe. Put zavijuga iza posljednje kuće i pretvori se u makadam. Priroda oko njega bila je siromašna raslinjem. Osim makije i pokojeg grma, nije bilo ničega. Samo goli kamen. U daljini opazi šumarak. Baš kako je Kristijan opisao. «Još malo i stigli smo» reče u sebi. Oprezno je razgledavao okolicu tražeći znakove života. Trošna kamena kućica, koja je zasigurno vidjela i bolje dane, djelovala je napušteno. Vrata na verandi bila su zatvorena. Motoru ni traga. Uhvati ga nelagoda. Nije želio kao uljez upasti u Duškov dom, ali morao je riješiti «nesporazum» prije nego netko strada. Popne se na trijem i tiho pokuca. Činilo se da nema nikoga. Pokuca ponovo, za svaki slučaj. «Tko zna kada ću ponovo prolaziti ovuda» pomisli.
«Uđi, što čekaš!» Čuo se Duškov glas. Mladić nije imao pojma tko stoji pred vratima. Daniel uđe. U polumraku sobe razazna hrpu prljavog posuđa, muhe koje su slobodno letjele posvuda, stol zakrčen praznim limenkama piva, neopranim čašama i hranom, a uza zid kauč prekriven poderanom, izgužvanom ponjavom. Najviše se začudi ugledavši crni motor parkiran nasred prostorije. Odnekud se širio neugodan miris. Daniel se obazre oko sebe. Lice mu se iskrivi od gađenja kada opazi nekoliko iznošenih čarapa tik do svojih nogu. Nervozno se ushodao kuhinjom čekajući Duška koji je očito bio u kupaonici. «Samo da se ne kupa» očajno pomisli. Dok je razgledavao čist, uglancan motor, sine mu sjajna ideja. Pogled mu privuče slika zataknuta za starinsku vitrinu. Priđe bliže i ugleda Tinu na ovom istom motoru, u badiću, kako veselo maše. Oči su joj bile zaklonjene sunčanim naočalama, a duga kosa lepršala je na vjetru. Izgledala je tako mlado i bezbrižno, da se Danielu srce stegne. Volio je Tinin ugodan smijeh, no zakleo bi se da se u ono vrijeme smijala još glasnije i cijelim tijelom. Vrati sliku na mjesto. Osjeti žaljenje prema mladom čovjeku koji trati život u ovoj sumornoj rupi, daleko od vršnjaka, zabave i smijeha. Daniel nikada nije shvaćao ljude koji su stvarima pridavali osobine božanstva, a istodobno bi potpuno zanemarili vlastite životne potrebe. Duško je očito bio takav čovjek. U to se vrata otvore, a mladić gol do pasa, sa ručnikom preko ramena, stane kao ukopan. Rečenica koja mu je plesala na usnama, zamre. Širom otvorenih očiju zurio je u pridošlicu.
«Oprosti što ovako upadam, ali nas dvojica moramo razgovarati. Ako hoćeš, možemo izaći van, ili ćemo sjesti ovdje, meni je svejedno.» Duško ga je gledao trenutak – dva u nevjerici, a zatim pokaže prema izlazu. Daniel izađe na trijem i zapali cigaretu. Duboko povuče dim. Volio je okus cigarete u ustima. Duško na brzinu navuče majicu. Nakon početnog iznenađenja, uslijedio je oprez.
«Tko ti je rekao da dolaziš ovamo?» upita svadljivo.
«Onaj koji me sinoć gađao kamenjem» odgovori Daniel.
«Kamenom, kukavico» uzvrati Duško.
«Čuj, nisam se došao svađati s tobom. Došao sam razgovarati, OK?»
Duško je šutio.
«Radi se o Tini, naravno. I tvom ponašanju, naročito u zadnje vrijeme. Zašto ne prepustiš dami da sama izabere s kim želi biti?»
Duško stisne šake.
«Zato što je tebe izabrala? Zar misliš da sam glup, da ne vidim što radiš?! Dođeš na otok kao neki gospodin, zavedeš curu koju ne poznaš, obećaš joj brda i doline, a onda jednog dana nestaneš! Pročitao sam te, stari. Svakog ljeta stotine takvih kao ti dođu, upropaste neku curu, a onda nestanu bez traga. Gdje je Max!? Ha!? Zar misliš da si bolji od njega!? Pojma ti nemaš! Obećaš joj svašta samo da bude tvoja, a onda … pojma nemaš!» glas mu je bio sve viši i viši, a oči sve tamnije. Zamahne šakom prema Danielu, no brzo je spusti. Nije želio isprobati snagu za glavu višeg muškarca, čak i kada je Tinina čast u pitanju. Stajali su u tišini, svaki u svojim mislima.
«Dobro, ti si taj koji se želi brinuti o Tini. Zašto si joj onda razbio prozore? Zašto joj prijetiš, pa te se boji umjesto da te voli?» Mirno upita. Duško pocrveni od bijesa.
«Da je naučim pameti! Da progleda! Što ti znaš?! Žene su glupe i ne vide! Dok god joj je lijepo, neće vidjeti! A kada vidi, kasno je! Odlazi iz moje kuće! I ne vraćaj se ovamo! Kunem se Bogom da ću te drugi put ustrijeliti!» Poviče uzrujano. Daniel se nije dao smesti. Stajao je na trijemu mirno procjenjujući situaciju. Mogao je jednim udarcem završiti ovaj razgovor, no što bi imao od toga? Baš ništa. Duško je koračao trijemom psujući na sav glas.
«Htio sam s tobom razgovarati kao s muškarcem, ali nisam dorastao tvome bijesu. Slušaj me, pa idem. Ne mogu te natjerati da se držiš podalje od Tine, no naudiš li samo jednom Tini ili njenom sinu, takneš li još jednom u njihovo dobro, kunem ti se svime što volim, ti ćeš preživjeti, ali tvoj motor neće, a bez njega si nitko i ništa. Jesi li zapamtio? Tini ili Marinu se nešto desi, ode tvoj motor, odeee. Jer kad se ja njime pozabavim, nećeš ga više prepoznati. A niti voziti.» Duško je bio toliko zatečen, da je po drugi put ostao bez riječi. Samo je zapanjeno zurio u Daniela. On suspregne smijeh i dostojanstveno siđe s terase.
«Trebao bi reći do viđenja, no to baš i ne želimo, zar ne?»
Koračajući prašnjavim putem začuje gomilu psovki na svoj račun. Nasmije se glasno. «Ovo će ga držati podalje, barem neko vrijeme, a kasnije … tko zna…» razmišljao je Daniel.

Tina je završavala poslove kada začuje tutnjavu sa ulice. Napravi grimasu nezadovoljstva spremna na obračun. Zvuk motora bio je sve glasniji. Tina je u mislima vidjela Duška kako stišće kočnicu da bi se zaustavio točno ispred njenih vrata. Često je to radio. Baci nervozan pogled. Motor je usporavao i baš kada je očekivala da će stati, momak ubaci u brzinu i uz veliku buku protutnja dalje. Tina odahne. U jednu ruku, priželjkivala je okršaj kako bi rekla Dušku sve što mu nije iz sažaljenja govorila, no u drugu ruku, imala je dovoljno vlastitih problema da bi se bavila Duškovim. Počisti trgovinu, namjesti frizuru, doda malo ruža na usne. Bila je spremna. Daniel i Kristijan trebali su doći po nju. Oglasi se zvonce na vratima. Ona se osmjehne.
«Hej, ljepotice, idemo?» javi se Kristijan.
«Imam sjajnu novost!» Tina nije mogla izdržati.
«Dolazi gazdarica i sutra sam cijeli dan slobodna!»
«Super!» razveseli se Daniel.
«Moramo to proslaviti! Vodim vas na ručak kod Ele!»
Kristijan i Tina izmijene poglede.
«Što ne valja?» upita Daniel.
«Ne valja to što uvijek jedemo i pijemo na tvoj račun. Danas mi tebe izvodimo» reče Tina. Daniel ih pogleda u nevjerici. Znao je da niti jedno od njih ne stoji dobro s novcem.
«Hej! Što vam je? Idemo kod Ele, što znači da jedemo na račun moje tete.»
Tina se i dalje mrštila. Nisu željeli iskorištavati Elino gostoprimstvo. Daniel tvrdoglavo ostane pri svom.
«Dobro, sutra jedemo na vaš račun, no danas ja častim, jer je moja djevojka sutra slobodna» reče pomirljivo namigujući Tini. Ona odahne. Činilo se da je prebrodio jučerašnje more.
«Dobro, pobijedio si, ali sutra stvarno mi častimo.»
Kristijanu kao da je laknulo. Daniel je bio siguran da svećenik nema kod sebe ni novčića. Došli su do hotela živo raspravljajući o knjizi. Svatko od njih imao je drugačije viđenje onoga što se treba dogoditi. U predvorju ih dočeka Ela.
«Na žalost, pogled je grozan, zato sam vam pripremila stol u ugodnom hladu blagovaonice.» Tina upitno pogleda Daniela.
«Morao sam otkazati dnevnu pošiljku, pa sam spomenuo da ćemo doći da ručak» tiho joj objasni. Ona zakoluta očima.
«Sve si isplanirao još jutros» prijekorno reče. On se nevino osmjehne. Ela se uputila u živahan razgovor sa svećenikom. Daniel iskoristi priliku.
«Je si li odlučila?» upita napeto. Tina obori pogled.
«I da i ne. Ostat ću još dan-dva, pa ćemo vidjeti. Ako postane opasno, odlazim. Ako je sve ono plod naše mašte, ostajem, naravno. Još nema dokaza da je bilo tko od nas u opasnosti.» Daniel je imao drugačije mišljenje, no znao je da ga Tina neće prihvatiti. Umorno kimne glavom.
«Vi sjednite, ja moram na trenutak u sobu. Odmah se vraćam.» reče Tina.
«Žene. Čini se da ćemo večerati umjesto ručati. Satima se dotjerujete.» Glasno je komentirao Kristijan. Tina odleprša prema sobi. Razmišljajući o razgovoru s Danielom, gotovo se srušila na Duška koji je stajao u dnu stepenica.
«Izdala si me, ovo ćeš mi platiti» promrsi on kroz zube. Tina ga je u čudu gledala. Duško krene prema njoj.
«Nemam pojma o čemu govoriš, niti me zanima. Ako se hoćeš svađati, u redu. Ali ne sada.» poviče odgurnuvši ga u stranu.
«Naučit ću ja tebe pameti!» Vikne Duško za njom. Tina je trčala stepenicama strahujući da joj je za petama. Srećom, prevarila se. Zaključa vrata za sobom uvjerena da Duško dobro zna broj njenog apartmana. Zadihano se baci na krevet bijesna na sebe. Ona je njega trebala izvrijeđati, trebala mu je zaprijetiti policijom, šutnuti ga nogom tamo gdje najviše boli, a ne kukavički pobjeći. Željela se vratiti, učiniti pravu stvar, no obećala je momcima da će se brzo vratiti, stoga skine sve sa sebe i otrči pod tuš. Završila je s dotjerivanjem u rekordnom vremenu. Zadovoljno odmjeri svoj odraz u ogledalu. Spusti se u blagovaonicu. Hrana je bila poslužena, a muškarci su kavalirski čekali na nju. Daniel promrmlja kompliment.
«Gdje je Ela?» upita Tina.
«Odjurila je u kuhinju. Uvijek neki problemi.» objasni Daniel.
«Društvo, hoćemo li? Umirem od gladi.» Javi se Kristijan.
Nakon kratke molitve, bace se na jelo. Nisu primijetili Duška kako ih gleda skriven na terasi.
«Prokleti, prokleti kurvin sine, platit ćeš mi, vidjet ćeš ti …» mrmljao je Duško sebi u bradu.
«Duško, što radiš iza zida?» začuje Elin glas i poskoči od iznenađenja.
«O, gledam je li Roko stigao» izlane Duško crveneći od jada.
«Nije. Sutra bi se trebao vratiti.» sumorno će Ela.
«Hoćeš li nešto popiti?»
«Hvala, drugi put.» reče mrko. Već u sljedećem trenutku spuštao se stazom među borove gdje je sakrio Harleya.

Nakon ukusnog ručka, prijatelji se odvezoše na Vučju glavu. Proveli su popodne u odgonetavanju sadržaja knjige. Što su dalje odmicali, atmosfera je postajala napetija. Bilo je odlomaka koje nisu razumjeli usprkos rječnicima i zbog toga su se ljutili, bilo je stranica koje su čitali kao svakodnevno štivo. Olovkom su podcrtavali nerazumljive dijelove. Sati su prolazili, večer se spuštala nad svjetionik maglovita i tajanstvena, a oni su sjedili oko stola znojeći se nad misterioznim štivom.
«Svakako se moramo vratiti i otkriti značenje, možda su od životne važnosti» tumačio je Kristijan očiju crvenih od umora. Tina zijevne.
«Oooo, iscrpljeni smo, iscijeđeni! Ja odustajem» reče i zaklopi rječnik. Vidjevši izraz Kristijanovog lica, Daniel podigne ruke u zrak.
«I ja se predajem. Mislim da moramo pustiti mozgove na pašu, da ne poludimo.»
Svećenik odmahne glavom.
«Ja sam na fakultetu učio po dvije noći za redom i nisam skrenuo» reče prijekorno.
«Nemamo puno vremena. Dani opisani u knjizi mogli bi se već sutra dogoditi!»
«Ne bih rekao. Ja mislim da će sve pričekati još koji dan dok se svi ne okupe.»
Tina se začudi.
«O čemu ti pričaš?»
«Da se za Bartolomejevo sprema nešto nesvakidašnje.» Objašnjavao je Daniel. Tina razrogači oči.
«Kada već spominješ taj dan, Roko me neprestano propitkuje za Marina. Kaže da bi ga trebala vratiti do Bartolomejeva. Navodno zbog parade i lunaparka. I ne samo to. Dan prije Bartolomejeva radit ćemo cijeli dan. Šefica kaže da moramo dobro opskrbiti ljude. Kada sam pitala za što, samo se nasmijala i rekla da ću saznati na vrijeme. Nisam pridavala važnosti njenim riječima, jer je poznato da je malo šašava, ali trebala sam, zar ne?»
Kristijan i Daniel značajno se pogledaju.
«Možda tražimo na pogrešnom mjestu» zamišljeno reče Daniel.
«Mislim da treba prekopati po crkvenim knjigama. Mora postojati dokumentacija o otoku, nešto što bi nam pomoglo.»
Kristijan pogleda na sat.
«U pravu si. Održat ću svetu misu, a zatim sve pretražiti. Tko zna, možda mi se posreći. Samo, trebat ću prijevoz.» Daniel se spremno digne. Tina vragolasto pogleda svećenika.
«Mislila sam da si na bolovanju. Zar se one dvije žene ne trebaju malo odmoriti od crkve, tebe…» Kristijan okrene očima.
«Dobro, priznajem, kriv sam! Malo sam zanemario dužnosti, ali sad sam opet spreman…» Tina prasne u smijeh.
«Kristijane, ne moraš se meni opravdavati. Zezam te.»
Daniel dohvati ključeve.
«Spremni?»
«Ja ću ostati. Dok ti odvezeš Kristijana, pospremit ću nered koji smo napravili.»
«Zvuči sjajno, samo što te ne volim ostavljati samu. Znaš, čudne se stvari događaju na ovom otoku, naročito u večernjim satima.»
Tina odmahne rukom.
«Ne bojim se duhova, ne brini. Ako dođu, zaposlit ću ih. Ima dovoljno posla.»
«Ipak, bio bi sretniji da mi praviš društvo na gliseru.»
Ona tvrdoglavo odmahne glavom. Stane skupljati čaše po stolu.
«Samo vi idite. Ja ću biti dobro.»
«Daniel je u pravu. Ne bi trebala ostati.» Umiješa se Kristijan.
«Hvala na brizi, ali odlučila sam.» Reče već pomalo ljuto. Kristijan slegne ramenima.
«Moramo poštivati damin izbor. Idemo, zakasnit ću.»
«Brzo se vraćam» reče Daniel na rastanku. Upalio je feral, zatim se otisnuše na more. Kristijan je bio zaokupljen knjigom koju je držao uz sebe, dok su Daniela opsjedale mračne slutnje. Oko njih se protezalo sivilo umirućeg dana. Kroz maglu opaze svjetla na Mulu. Daniel pristane uz obalu.
«Pazi što radiš!» reče Kristijan na rastanku. Daniel mahne na pozdrav. Okrene gliser put svjetionika. Pramcem je sjekao tamnu površinu žureći Tini. Nadao se da duhovi spavaju u ovo predvečerje. Tek što je pomislio, gliser stane sam od sebe. Daniel povuče ručicu nekoliko puta, no ništa se nije događalo. Svuda oko njega vladala je sumorna tišina. Daniel otvori poklopac motora pokušavajući otkriti kvar. Goriva je bilo dovoljno, sve je izgledao besprijekorno. Uzalud je pokušavao pokrenuti vozilo. Ništa. Motor nije pokazivao znakove života. Plutao je mirnim morem sve više strahujući za djevojku. Izvuče vesla i zamahne. Odavno nije veslao. Duboko udahne. Gliser je sporo klizio morem. Daniel se obazre prema svjetioniku. Tiho opsuje. Otok se nije niti nazirao na pučini.

U isto vrijeme Tina je slagala oprano posuđe pjevušeći melodiju s radija. Planirala je romantičnu večer čvrsto odlučivši odagnati sve grozote iz Danielove glave. A znala je i kako. Vrata od kuhinje širom se otvore.
«Već si stigao» raspoloženo će Tina odlažući posljednju čašu. Osmijeh joj se sledi na licu. Na vratima nije bilo nikoga.
«Daniele? Zezaš me. Hej, nije u tvom stilu! Nemoj me plašiti.!»
Izađe u mračni hodnik pipajući po zidu u potrazi za prekidačem. Ulazna vrata zjapila su širom otvorena. Tina opsuje. Pomoli nos dozivajući Daniela. Mrak je padao na otok obojivši guste kapljice magle tamnim, neprozirnim sivilom.
«Ima li koga?» upita drhtavim, nesigurnim glasom.
«Tina, Tiniceee…» začuje šapat iz mraka.
«Tko je?»
«Tinaaaa, spasi nas» šaputali su glasovi.
«O, moj Bože, pa to su djeca. Gdje ste?»
«Doooođiii, spasi naaas…»
Tina kao hipnotizirana izađe iz kuće. Stajala je osluškujući. U ušima ponovo začuje tihi zov. Oprezno krene prema svjetioniku.
«Gdje ste?»
«Dooođiii, joooš malooo…» ohrabrivali su je glasovi. Kao mjesečar hodala je kamenim puteljkom. Nije primijetila da je feral prestao odašiljati svjetlost na more.
«Poožuuuriiii» Ona ubrza korak i spotakne se o kamen. Padne cijelim tijelom na mokro tlo. Ležala je neko vrijeme u travi. U glavi joj se vrtjelo, u gležnju sijevalo. Glasno zajauče pokušavajući ustati. Novi udar boli prasne u koljenu.. Zagleda se u tamu oko sebe i osjeti kako joj suze naviru. Zaplače. Glasovi su nestali. Pokuša napraviti nekoliko koraka, no presiječe je oštra bol. Odjednom i feral zasja.
«Ima li koga?» upita uplašeno znajući da neće dobiti odgovor. Dovuče se do najbližeg drveta. Napeto je osluškivala. Nešto krcne u žbunju. Tina vrisne. Glas razuma potpuno je utihnuo pred navalom paničnog straha.
«Upomoć! Upomoć! Pomozite mi!» vikala je djevojka kako bi nadglasala strašne misli koje su joj prolazile glavom. Spoznaja da je potpuno sama na tom stravičnom otoku ispuni je jezom.
«Daniele! Upomoć Daniele!» vikala je kroz suze. Nešto tamno šmugne pored nje. Ona vrisne. Odgovori joj huk sove. Tina pokrije lice rukama glasno jecajući. Noga ju je boljela, nije imala kamo. U glavi su joj odzvanjali glasovi. Tisuće njih, jezivih, djetinjih glasića. Silno je željela pobjeći, a nije se mogla pomaknuti. Pomisao da neka nadnaravna sila gospodari ovim otokom bila je nepodnošljiva. Sve je utihnulo. Osim pjesme cvrčaka, čulo se samo još njeno jecanje.
nastavlja se...

blog layout

IV
ODBROJAVANJE

Dan se budio u grču neiskazanih slutnji, mračan i tajnovit. Daniel promoli glavu kroz prozor. Magla, magla, magla! I ta prokleta vrućina … Mrzovoljno je ispijao kavu slušajući jutarnje vijesti. Cijelu noć okretao se u krevetu mučen noćnim morama. Glava mu je pucala od umora, iscrpljenosti, a jutro je tek osvanulo. Pitao se čime će ispuniti ostatak dana. Nije mogao raditi oko kuće, nije mogao šetati otokom, niti loviti ribu. Doduše, nakon susreta sa neobičnom spodobom, nije mu se odlazilo na more. Da bi prikratio vrijeme, bacio se na proučavanje Velike astronomske enciklopedije. Kada je Elin poslužitelj donio ručak, Daniel ga jedva pozdravi. Proučavao je sazviježđa južnoga neba i mogao je na pamet nabrojati njihova imena. Bio je umoran, ali zadovoljan. S užitkom je pojeo salatu od hobotnice i počastio se čašom prvoklasnog vina. Zadovoljno se protegne. Kasnije će nazvati Tinu, ali prvo mora obaviti jedan poziv… Nazove dobro poznati broj. Nakon kratke zvonjave, začuje glas svoga prijatelja.
«Mislili smo da si nestao u magli!» blago ga ukori Bepo.
«Oprosti, ali imao sam pune ruke posla. Vrijeme je naprosto proletjelo.»
Pričali su o Suzani, o Doris kojoj svi jedu iz ruke, o momcima koji su se vratili sa ljetovanja puni uzbudljivih doživljaja i malo viši (kako djeca rastu!), Daniel je opisivao vrijeme provedeno na svjetioniku pazeći da ne spomene Tinu i čudnovate događaje.
«Ima još nešto, zar ne? Hajde, Daniele, predugo se znamo» navaljivao je Bepo. Daniel napravi grimasu. Osjećao se kao klinac.
«Imaš pravo, tebi ne mogu ništa sakriti. Sjećaš li se one crvenokose, dugonoge cure?»
«O Tini govoriš.» veselo će Bepo. Daniel potvrdi.
«Da čujem, sa svim detaljima!» Daniel ukratko ispriča posljednje događaje.
«Bravo mali! Čini se da ti neće biti dosadno. Slušaj, sljedeći tjedan sam na godišnjem. To je trebalo biti iznenađenje, ali k vragu, ti si mene prvi iznenadio! Suzi i ja smo mislili doći na kojih desetak dana do tebe. Bit će fantastično! Nas četvero, čekaj samo kad Suzana čuje! Bit će oduševljena! Ne znam hoće li izdržati do ponedjeljka ili ćemo doći sutra…» Bepo je pričao i pričao, ne skrivajući veselje. Daniela zazebe u srcu. Nije bilo vrijeme za ugošćavanja, nešto se događalo, nešto opasno, i nije želio prijatelje uvlačiti u to. Užurbano je u mislima tražio način da spriječi Bepa u naumu.
«Koliko si na godišnjem?»
«Oko mjesec dana. Planirao sam malo preurediti kuću i vidjeti tebe.»
«Znaš li možda o nekakvoj godišnjici ovoga otoka?» sine Danielu.
«Naravno, na svetog Bartolomeja, to ti je za pet dana. Zašto?» Danielu se stegne želudac. Instinkt mu je govorio da svađa između Ele i Roka ima dublje značenje od običnog nesporazuma. Nešto se sprema. Ali što? Znači preostaje im samo četiri dana do … čega? Kad bi barem znao…
«Halo, Daniele?» Bepov glas trgne ga iz misli.
«Oprosti, razmišljao sam. Nemoj me pogrešno shvatiti, kada bi pričekali koji dan dok se magla digne… ima toliko toga što vam želim pokazati. Uostalom, sve prognoze govore da će iza Bartolomejeva uslijediti samo lijepi dani.»
«Znači, ti bi odgodio naš dolazak. Hm, čini mi se da još nešto prešućuješ.» Reče Bepo razočarano. Daniel pošuti. Znao je da bi svako uvjeravanje samo pogoršalo situaciju. Nije mogao reći ni pravu istinu, jer, poznavajući Bepa, sutra bi policija i vojska istraživali slučaj sa duhovima.
«Dođi kad god poželiš» preda se Daniel.
«Znaš, i ja sam tebi pripremio iznenađenje. Na svjetioniku je teleskop, a znamo koliko si lud za astronomijom. Ali nema veze. Dođite kada hoćete. Već ćemo nešto smisliti.»
Bepo pomirljivo obeća da će razgovarati sa Suzanom, no ono maloprijašnje oduševljenje nestalo je. Izmijene pozdrave i veza se prekine.
«K vragu!» ljutito opsuje Daniel. Nije se osjećao ništa bolje od Bepa. Nervozno je lupkao prstima po stolu. Po jutru se dan poznaje, prisjeti se stare poslovice. Dohvati kutiju sa ostacima hrane i baci ih u kantu. Pažnju mu privuče komadić papira na podu. Zbunjeno ga dohvati. Vjerojatno je ispao iz kutije. Odmota presavijeni listić. Oči mu se rašire u čudu. Bila je to poruka namijenjena njemu. Kvrgavim slovima pisalo je: NAPUSTI OTOK ODMAH. OVDJE NISI SIGURAN. Spusti se na stolicu okrećući papirić na sve strane. Tko li mu je to poslao? Prijatelj ili neprijatelj? I zbog čega? Da ga upozori, ili samo preplaši? Nije siguran, nije siguran od čega? Ili koga? Razmišljao je o tajanstvenim posjetiocima, glasovima, priviđenjima. Suočio se sa nesvakidašnjim pojavama, ali je nekako uspijevao izvući živu glavu. Turobno uzdahne. Nije morao tražiti odgovor. Bio je tu, u njegovoj glavi, vjerojatno od prvoga dana. Ma kako užasno bilo, ostat će do kraja. «Kraja čega?» Nešto drugo nije mu dalo mira. Što ako se Tini nešto desi? ŠTO AKO TINA STRADA? Nikada si to ne bi oprostio. Nije postojala dovoljno teška kazna za takav zločin. Morat će Tinu udaljiti sa otoka. Dok opasnost ne prođe. Da, smjestit će Tinu na sigurno. Okrene broj telefona. Nakon par kratkih riječi izađe u gustu maglu. Kuća mu je odjednom postala tijesna. Morao je protegnuti noge, razbistriti mozak. Krene prema svjetioniku. Želio je bolje proučiti kartu. Iz misli ga prene klapanje. Oči mu se rašire od straha. Bila su to vrata od spremišta. Premda nije bilo ni daška vjetra, ona su nježno lupkala u okvir. Proguta slinu. Prisjeti se nemilih uspomena… i glasova… Nervozno zastane. Pitao se ima li dovoljno hrabrosti ući, ili će kukavički produžiti dalje? Umjesto odgovora, vrata se uz škripu polako otvore. Sama od sebe. Danielu srce stane.
«Ima li koga?!» vikne drhtavim glasom. Vrata udare o zid. Daniel se primi za dovratak i pomoli nos unutra. Bilo je mračno, jezovito, ili se samo uplašenom Danielu činilo? Napetu tišinu prekidali su neobični zvukovi koji su malo po malo sve više nalikovali tihom plaču djece. «Sranje, opet djeca. Što još može proizvesti takve zvukove? Nema vjetra, nema valova, što je!?»
«Ima li koga!?» poviče.
«Ima, ima, dođiii» prozuji mu glavom. Daniel krikne. Brzo zatvori vrata. Svom se težinom nasloni na njih uplašen onim unutra. «Daniele, Daniele! Ne boj se, čekamo te» dopirali su mu do mozga glasovi koji nisu zvučali ljudski, a opet su bili stvarni poput svakog drugog zvuka.
Drhtavim rukama zaklopi uši.
«Odlazite! Odlazite od mene! Pustite me na miru!» Neko vrijeme stajao je tako stisnutih očiju i zaklopljenih ušiju. Glasovi su ga dozivali, a zatim utihnu. Oko njega zavlada tišina. Nisu se čuli ni krikovi ptica. Ništa. Daniel polako spusti ruke. Očima pokuša proniknuti u sivilo ispred sebe. Nije mogao razabrati obližnja stabla, niti vidjeti svjetionik samo desetak metara dalje. Nije se usudio pomaknuti, jer tko zna gdje bi mogao zakoračiti. Možda u bezdan. Osluhne. Bojao se novih glasova, poziva, ali tišina... Osim otkucaja svog prestravljenog srca, ni glasa, ni zvuka, ništa nije čuo. NIŠTA! Potpuna, apsolutna tišina, gotovo opipljiva, zalijepila se za njega. Htjede kriknuti, no nije mogao ispustiti niti glas. Kao da se zabunom našao u nijemom filmu strave i užasa. Zatetura naprijed. Ničega nije bilo. Ni čovjeka, ni aveti, ni ptice niti ičega živog osim nesretnog Daiela i guste, teške magle i nepodnošljive tišine. Daniel proguta slinu. Samoća ga je pritiskala poput teškog utega okačenog oko vrata. Mislio je da će poludjeti, da će mu se mozak istopiti od usijanih misli, od paničnog straha pred užasnim ništavilom, pred nepodnošljivom tišinom i mrtvilom koje se spustilo na otok, na njega i počelo ga stezati, gušiti u prsima. Poželi pobjeći, glavom bez obzira, sunovratiti se u more, učiniti bilo što, samo da nestane ovaj trenutak! Instinktivno, noge ga ponesu prema uvali, no otežale od straha, otkažu poslušnost. Baš kao u lošem snu. Daniel sjedne u travu. Suze mu poteku niz lice. Sjedio je u nijemom užasu, bezglasno plačući nad samim sobom. Srce mu je lupalo kao ludo. Ruke mu skliznu u travu. Razjapljenih usta udisao je gust, vlažan zrak. Svim srcem želio je umrijeti, nestati, pretvoriti se u ništa. Pomisli kako gubi pamet. Kako je otok pobijedio. Tada se sjeti Tine. Njenih očiju punih života, osmijeha od kojeg bi se led otopio, njene postojanosti, topline kojom je zračila. Osluškivao je dolazi li brod. Umoran od čekanja sklopi oči. Zaspao je u sjedećem položaju, glave naslonjene na koljena. Lebdio je u polusnu zajedno sa sitnim dječjim licima koja su ga molećivo gledala, kada ga nečija ruka takne po ramenu. On vrisne. U prvi tren nije prepoznao Tinu i Kristijana. Zurio je u njih nasmrt preplašen. Djevojka ga primi za ruku.
«Hej, to smo mi. Što ti je?»
Daniel je privuče k sebi. Drhturio je stisnut uz njeno toplo tijelo. Želio se rasplakati, vrištati na sav glas, no tako bi ih još više uplašio.
«Sigurno sam zaspao. Uh, prepali ste me. K vragu, vidi me, drhtim kao mala beba. Najradije bi se ispljuskao. Oprostite, sav sam lud. Ovaj otok će me raspametiti!» Objašnjavao je slabim glasom. Kristijan ga je uvjeravao da je sve u redu. Krenu prema kući. Daniel se oslanjao na djevojku pokušavajući se pribrati. Pogled na njeno odlučno lice, dirne Daniela.
«Što bi ja bez tebe?» reče tobože raspoloženo. Ona se blago osmjehne.
«Evo nas. Gdje ćemo se smjestiti?» upita tobože veselo. Kristijan pokaže na kuhinju. Donese prijatelju čašu konjaka. On popije naiskap. Nitko nije ništa pitao. Saznat će, kasnije.
«Daniele, moraš se presvući prije nego navučeš upalu pluća.» Zabrinuto će Tina. On kimne glavom. Bila je u pravu. S njega se cijedila voda. Presvuče se u čistu odjeću. Zatekne Tinu i Kristijana kako diskutiraju o knjizi. Bio im je silno zahvalan što ništa ne pitaju. Morao je prvo sam sebi objasniti što mu se u stvari dogodilo. Jeza ga nije popuštala. Želio je pobjeći, glavom bez obzira, prije nego stvarno poludi. Podlegao je strahu, a strah je rodio novi strah i tko zna kako bi sve završilo da se oni nisu pojavili. Kristijan otvori hladnjak.
«Čuj, nas dvoje umiremo od gladi.» Daniel slegne ramenima.
«Poslužite se.»
Dok su oni jeli, Daniel je pregledavao Kristijanove bilješke.
«Jesi li pročitao? Ovo je otkriće stoljeća! Ovdje leži odgovor na sva tvoja pitanja. Prijatelju moj, uskoro ćemo znati što se ovdje događa.»
Daniel umorno kimne glavom. Nije previše vjerovao u njegove riječi. Kristijan osjeti njegovu potištenost.
«Čuj, žao mi je što nemamo vremena za tvoje probleme, ali nemamo vremena. Osim ako želiš pričati o tome.» Daniel odmahne glavom.
«Kasnije» reče tiho.
«Onda se primimo posla» zaključi Kristijan pragmatično. Posjedaju oko radnog stola. Kristijan im iznese podatke do kojih je došao prošle noći. Daniel se divio njegovoj predanosti. Odlučio je pomoći koliko može. Vrijeme je odmicalo, a oni su vrijedno radili na knjizi. Daniel zapali cigaretu. Trebalo im je malo odmora. Tina šmugne u kupaonicu. Kristijan se nagne preko stola.
«Zamisli što mi se sinoć dogodilo. Stajao sam ispred kuće, tražio ključeve po džepovima, kad se ispred mene stvori neka spodoba…» Svećenik opiše susret sa čudnom staricom. Daniel se prisjeti kako je isti lik vidio nekoliko puta u snovima. Zatim mu ispriča o ženi u čamcu nasred mora, susret sa starim mornarom, te neobičan događaj kod spremišta. Svećenik ga sažaljivo pogleda.
«Sada razumijem zašto si se onako čudno ponašao! Nisam ništa htio govoriti pred Tinom, ali čovječe, mislio sam da si skrenuo. Žao mi je što sve prolaziš sam! Hej, mogao bi blagosloviti otok, možda bi se riješili prikaza» predloži Kristijan. Daniel slegne ramenima.
«Ako misliš da će pomoći… Možeš i mene blagosloviti, samo da ih više nikada ne vidim.» Kristijan gorljivo primi Daniela za ruku.
«Moli, Daniele, kada ti priđe nešto avetinjsko, moli, vidjet ćeš, velika je moć molitve. Pružit će ti utjehu i otjerati nezvane goste. Čovjek sa vjerom nema straha, već se njega boje.» Daniel uzdahne. Molitva i vjera. Zar ne postoji lakši način?!
«Što znaš o godišnjici otoka? Kao da je sve nekako povezano, a ne znam kako.» Na koncu reče. Kristijanove oči zablistaju. Svečano rastvori knjigu.
«Drago mi je što si to spomenuo, jer sudeći prema ovim napisima, nešto će se stvarno dogoditi. Nemam pojma što, ali važno je otočanima. Otkrio sam, ako je istina što piše, da postoji neki prolaz, a na više se mjesta spominju život i smrt, koliko sam ja povezao. Mislim da se taj prolaz ne odnosi na zemlju, prije se radi o nečem simboličnom, ili seže u naučnu fantastiku. Neprestano me progoni osjećaj da stojimo na početku nekakvog otkrića, a imamo tako malo vremena.»
Protrlja umorne oči.
«Cijelu noć nisam spavao i mislim da me hvata kriza.»
«Ako hoćeš prileći…» Kristijan odmahne glavom. U to se pojavi Tina sa šalicama vruće kave.
«Mislila sam da će nam goditi» objašnjavala je.
«Pun pogodak, djevojko.» Dobaci Kristijan srčući vruću tekućinu.
«Jesi li dobro?» upita zabrinuto Tina. Daniel potvrdno kimne.
«Ali naš prijatelj nije. Samo ga tvoja kava može spasiti.»
«Kriza, u popodnevnim satima? Nedostaje vam popodnevni dremež, svećeniče?» Zadirkivala je Kristijana.
«Hajdemo na posao!» vikne svećenik umjesto odgovora. Tina izvuče rječnik. Daniel se zavali u fotelju. Pušio je cigaretu, polako otpijao gutljaje kave.
«Dok se vi pripremate, ja ću upaliti svjetionik.»
«Trebaš društvo?» Oprezno upita Tina. On odmahne glavom. Dostojanstveno izađe iz sobe dok mu je srce nemirno poskakivalo. Obavio je posao najbrže što je mogao. Kada se vratio, zatekne ih u poslu.
Što da ja radim dok vi proučavate drevne zapise?» malo ljubomorno upita.
«Donesi kompjuter i zapisuj» naredi Kristijan zaokupljen sadržajem. Daniel ga posluša. Zauzme stav za pisanje čekajući prvu rečenicu.
Vrijedno su radili do kasno u noć.
«Kristijane, mislim da si danas zaboravio na svećeničke dužnosti. Ljudima se neće svidjeti.» sjeti se Daniel.
«Obavijestio sam puk o bolesti koja me muči, tako da sljedeća tri dana neće biti bogoslužja.»
«Što će Bog reći na to?» upita Tina u čudu.
«On razumije. Uostalom, jedine dvije žene koje dolaze na misu zaslužile su mali odmor.» Daniel i Tina se pogledaju ne znajući bi li se nasmijali ili brinuli nad prijateljevim duševnim stanjem.
Kada je Daniel pogledao na sat, odavno je prošla ponoć.
«Mislim da je bilo dosta za danas.»
Svi se umorno svale u fotelje.
«Pročitaj nam što smo otkrili do sada. U glavi mi je zbrka od ovih znakova, nisam mogao pratiti sadržaj» predloži Kristijan. Tina se znatiželjno zagleda u ekran. Daniel pročita pažljivo ispisane retke:
«Zapisi između života i smrti
Ovo je mjesto gdje ćete naći upute za Dan koji dolazi. Zapisi govore o postojanju točke koja je vidljiva na karti, a koja vam kazuje gdje se okupiti morate. Mjesto je to određeno na zemlji da sakupi ni žive ni mrtve i povede ih na putovanje. Više sile nisu točno definirane, premda se na nekim mjestima spominju razna božanstva iz tog doba.
Kada dođe čas, svi koji su nigdje, prispjet će tamo gdje im je mjesto. Treba krenuti s otoka, mudro vođeni zvijezdom Santras, za koju moderna astrologija nikada nije čula, barem ne pod tim imenom,
koja pokazuje put onima što polaze. Nema straha, jer će Zvijezda čekat dok svi prispiju. Na zemlji i na moru treba biti mir. Svi koji se okupe, neka čekaju svoj red. Neka šute, neka se ne ističu, neka se ponašaju dostojno. Ako dođe do nemira, val veći od svakoga vala odnijet će ih u prokletstvo na tisuću godina. Živi, koji se zateknu u određeno vrijeme na određenom mjestu ne smiju pokazati da su živi, već se trebaju u potpunoj tišini prepustiti sili koja će voditi ni žive ni mrtve. Kada prispije i zadnji putnik, Sila koja sve zna, povest će ih na put u vječnost. Ne treba strahovati od nevremena koje će nastati. U njemu prebiva Sila koja određuje put. Ona već dom za svakoga imade. Majke će zagrliti djecu svoju izgubljenu, ljubavnici će ljubovati, krvnici će se nasititi krvi, oni što pravdu ištu, pravdu će osjetiti, ratnici na ratištu zadovoljštinu će naći, jer ni jedna im smrt nauditi neće. Svak će doći na svoje, nitko izgubljen, nitko zaboravljen. Vjerni sluge nagrade neka očekuju, jer Sila koja sve zna, njih će darivati. Tko stane na put nepozvan, poslužit će za hranu bogovima gladnima krvi…»
Uslijedile su točne upute kako se ponašati na mjestu okupljanja, što raditi i sl.
«Uh, ovo postaje opasno, ali ja više nemam snage. Mislim da bi trebali sve prespavati, pa sutra nastaviti.» umorno završi Daniel. Kristijan se pokuša usprotiviti, no oni ga nadglasaju.
«Radiš li sutra, tj. danas?» Upita Daniel Tinu. Ona klimne glavom. Vlasnica je na putu, tako da će imati posla preko glave.
«U tom slučaju, vrati ću te u hotel.»
Tina dohvati torbu. Daniel se okrene Kristijanu.
«Ti spavaj kod mene. Ionako si bolestan.» Svećenik se nije protivio. Daniel mu pokaže sobu.
«Čuvaj mi kuću. Vidimo se uskoro.»
Daniel izađe s Tinom u noć. Koračali su prema uvali. On je pjevušio neku pjesmicu ne bi li otjerao nelagodu. Tina je šutjela. Cijelo popodne Daniel se čudno ponašao. Znala je da ga muči strah od nečega, no nije htjela ništa pitati. Iznenada osjeti kako je Daniel vuče za ruku. Trčali su nasumce, preko livade. Ona je negodovala. Spotakne se o granu. Daniel se zaustavi teško dišući. Mrmljao je neku ispriku ojađen svojim djetinjim ponašanjem. Bilo je ludo bježati, znao je to. Tina se nasloni na drvo teško dišući. Daniel instinktivno spusti usne na njene. Ljubio je Tinu, grčevito je stežući uz sebe. Nakon dana prepunog straha, žudio je za stvarnim osjećajem pripadanja. Njena blizina odagnala je jezu, udišući miris njenog tijela, zaboravio je na samoću, paniku, strepnju. Držao se Tine kao što se čamac drži sidra dok bjesni oluja. Ona je teško disala prikliještena njegovim tijelom, uplašena snagom njegovih osjećaja. Stajala je pripijena uz njega dok nije osjetila kako drhtaji popuštaju. Tada ga blago odgurne. Šutjeli su. Daniel izvadi kutiju cigareta i ponudi djevojku. Hodali su u tišini. Tina je razmišljala o onome što se upravo dogodilo. Nije bila sigurna treba li se radovati ili strahovati. Još nije upoznala ovakvog Daniela. Bojažljivo ga pogleda. Svjetiljka je bacala mračne šare po njegovom licu.
«Da mi je znati o čemu razmišljaš» reče bojažljivo.
«Razmišljam o nečemu što mi je predložio netko.»
«Hm, vrlo zagonetno.»
On je primi za ramena.
«Tina, moraš napustiti otok. Moraš se negdje skloniti. Ovdje nisi sigurna.» Tina spusti pogled. Još je bila pod dojmom strastvenog milovanja, a Daniel je pričao o nečem sasvim drugom.
«Da idem? Ja da idem? Imaš li možda i novu adresu za mene?» obrecne se svadljivo. On je strpljivo objašnjavao svoje osjećaje prema njoj, te je uvjeravao da postoji neposredna opasnost za njen život. Ona se bunila.
«Imam sina, zar si zaboravio? Ne mogu ići nekim tvojim prijateljima. A Marin?»
«Nisam te mislio odvajati od djeteta. Poslat ćemo Bepa po Marina. Vidjet ćeš, sve će biti u redu.»
Tina nije znala što bi rekla. Na posljetku obeća da će o svemu razmisliti. Spuštali su se u uvalu svak u svojim mislima. Odjednom je Daniel privuče k sebi.
«Što bi ja bez tebe.»
Ona nervozno slegne ramenima.
«Ne, ozbiljno, nemaš pojma koliko mi značiš. Ti si sve što čovjek može poželjeti. I više.»
«Hvala na komplimentu» tiho će Tina.
«Nema komplimenta koji tebe može opisati. Ti si meni kompliment. Zbog toga te i molim da odeš na neko sigurnije mjesto, dok se ove tajne ne razriješe.» Nastavi Daniel. Ona ga povuče prema gliseru.
«Laskavče. Hajde, požurimo. Čeka nas put.»
Bila je zbunjena njegovim ponašanjem. U jednom trenutku je veličao njenu ljepotu i ljubav, u drugom je preplašeno molio da ode. Malo je djelovao zanesen i zaljubljen, da bi u trenu postao plašljiv i nesiguran. Osjeti njegov uporan pogled na sebi.
«Dobro, razmislit ću. Molim te, Daniele, nećemo više o tome.» On je šutio. Ma koliko se
brinuo za nju, znao je da će konačnu odluku donijeti ona, a on će je poštovati ma što odlučila.

Šutke su se vozili prema Mulu. Tina se nervozno meškoljila. Naposljetku ga upita ono što ju je cijelo vrijeme tištilo.
«Reci mi, Daniele, što se dogodilo kada smo došli? Nisam htjela pitati pred Kristijanom, mislim, ako želiš pričati o tome, u redu je. Ako ne, razumijem…»
Daniel uzdahne, činilo se da je prošla vječnost od tih događaja.
«Doživio sam danas nešto jako čudno. Činilo se kao da me netko zove, kao da hoće skrenuti pažnju na sebe…»
«Tko?» upita ona znatiželjo. Daniel slegne ramenima.
«Upravo to je najstrašnije, jer nikoga nije bilo na otoku, a opet, čuo sam kako me netko ili nešto zove…Grozno. Zvuči nevjerojatno, ali kao da su bili dječji glasovi, još sad ih čujem. U stvari, više su zvučali kao cviljenje, krikovi. Jezivo.» Daniel se strese. Tina ga pomiluje po ramenu. Tužno je slušala njegovu priču. On nastavi:
«Dozivali su me po imenu. Moj Bože! Prepao sam se kao nikada! Čujem glasove koji me zovu k sebi. A zatim tišina. Grobna, mrtva tišina… i ta magla. Je si li ikada doživjela potpunu, neprekinutu, jezivu tišinu? Užas. Na trenutak se činilo kao da sam sam na svijetu, kao da nema ničega osim mene i ovog otoka, ni ptice, ni životinje, NIČEGA! U životu nisam doživio veću tjeskobu! Bilo je tako stvarno i grozno, u sekundi sam pomislio kako bi bilo jednostavno skrenuti s pameti i prepustiti se užasu u meni… Nadam se da nećeš pomisliti da sam lud ili paranoičan…» zabrinuto reče. Ona odmahne glavom. Naslušala se i čudnijih priča o otoku.
Plovili su prema svjetlima hotela uplašeni onim što se događa oko njih. Uskoro će morati donijeti velike odluke. Uskoro će sve početi. Uskoro…
Daniel pristane uz obalu. Tina je drhtala od hladnoće. Vlažna odjeća prilijepila joj se uz tijelo. Ušli su u osvijetljeno predvorje. Na recepciji nije bilo nikoga.
Gledajući Tinu kako otključava vrata, Daniela obuzme strah. Što ako se povijest ponovi? Nervozno odmahne glavom pokušavajući otresti teške misli. Ona se nježno osmjehne.
«Sutra se vidimo?»
«Imam još malo vremena» šapne joj.
Ljubili su se na vratima sobe, previše zaneseni da bi primijetili tamnu sjenu kako se primiče, promatra ih iz zaklona bolnim pogledom punim mržnje, željnim osvete.
«Do sutra» tiho će Daniel, te se žurnim koracima udalji. Morao je pobjeći, dok još može vladati sobom.
Bio je nadomak gliseru, kada iz mraka začuje tihi glas:
«Uživaš u njoj, ha? Misliš da je ovdje sigurna? Idiote. Uskoro ćeš platiti, skupo ćeš platiti. Ona je moja, samo moja!» Odnekud doleti kamen. Daniel osjeti bol u ramenu. Pokuša razabrati obrise napadača, no već u sljedećem trenutku začuje ubrzane korake kako se udaljavaju, zvuk motora, tek tada uđe u gliser potpuno zbunjen. Bilo je jasno tko ga je dočekao. Duško. Očito je vrebao na Tinu. Daniel opsuje. Sutra će se morati pozabaviti s njim. U ramenu mu je sijevalo, u glavi je krojio planove za sutrašnji dan. Za okršaj s Duškom. Kada je pristao, žurno krene stazom nestrpljiv da sve ispriča Kristijanu. Kuća je bila osvijetljena. Daniel zovne prijatelja. Nadao se da će ga zateći s knjigom u ruci, no prevario se. Odškrine vrata sobe u koju je smjestio svećenika. Kristijan je spavao kao malo dijete ravnomjerno dišući, ruku sklopljenih uz lice. Daniel pogasi svjetla, zatim legne u krevet. Bio je premoren.