Roko je stajao u potpunom mraku. Leđima se naslanjao na vrata kroz koja je ušao. U prostoriji je bio težak, ustajao zrak i Roko otkopča gumb na košulji.
«Onda, teče li sve po planu?» upita glas iz sobe. Roko pročisti grlo.
«Sve po planu, gospodine.»
Gledao je u dva tinjajuća crvena plamena na suprotnoj strani sobe.
«Nešto mi moraš reći?»
«Ne, gospodine. Došao sam vas obavijestiti da sve teče kako smo se dogovorili. U stvari, postoje dvije – tri sitnice koje bi trebalo riješiti.»
«Da čujem.»
«Elza odbija dovesti sina, mislim da stara nešto sumnja. Zatim Tina. Spetljala se sa novim svjetioničarom. Bojim se da bi nam taj mogao pomutiti planove. Još su se udružili s popom, viđaju se svake večeri… Načuo sam da su pronašli knjigu.»
«To je dobar znak. Onaj stari idiot ne bi je pronašao niti da stoji ispod flaše ruma. Ne brini za crkvenjaka. Ja ću ga već otjerati. Ti pripazi na Tinu. Ona mi je jako važna. Jako. I pobrini se da mali bude na svom mjestu kada dođe trenutak.»
«To je sređeno. A što ćemo sa svjetioničarom?»
«I njega ću srediti, na vrijeme. Pobrini se da plan ide glatko kao smo se dogovorili. Ne zaboravi, ako želiš biti Vođa, ponašaj se tako. A sada idi. Na brodu te čeka pojačanje. Garancija da će sve biti u redu.»
Roko se duboko nakloni. Napipa kvaku iza leđa i polako otvori vrata. Slabašan tračak svjetla padne u sobu ne otkrivajući prisutnost sugovornika.
«Hoćete li doći na Dan?»
«Svakako. Bit ću s tobom, ne brini» odgovori monoton bezizražajan glas. Roko napusti sobu. Spuštao se strmim stepenicama zadovoljan sobom. Srce mu je treperilo od strepnje, noge su mu podrhtavale od uzbuđenja. Velika je čast naći se sa Gospodarom. U glavi je razmatrao mogućnosti kako bi Tinu odvojio od onog sumnjičavog došljaka i pridobio je za sebe. Roko se nije smatrao nasilnikom, no kada čovjek mora poduzeti korake, jednostavno ih mora poduzeti. Danja svjetlost zaslijepila ga je. Tumarao je gradskim ulicama zaokupljen velikim planovima. Zaustavi se ispred nekog izloga. Proučavao je svoj odraz u staklu. Krupna glava, prozirno plave oči ispod crnih okvira naočala, bijela put, punašne usne, punašan trbuh, punašna guza … sve na njemu bilo je punašno, osim rijetke svijetle kose koja je mlitavo visjela niz opuštene obraze. Oduvijek je bio debeljuco lijepoga glasa. Izbjegavao je žene jer je osjećao njihovu odbojnost… sve dok nije sreo Ceciliju. Bila je to jedina žena na svijetu koja ga je voljela onakvoga kakav je. Kada su izgubili dijete, oh Bože, bila je to najveća katastrofa u Cecilijinu životu. Izgubila je ono malo života koji je tinjao u njoj. Postala je sjena vlastite sjene, izgubljena između stvarnosti i priviđenja. No, kako bi često govorio u sebi, kada čovjek mora poduzeti korake, jednostavno ih mora poduzeti. Pred njim su bili planovi veći od njega samoga i njegove krhke ženice. Došao je do točke s koje nema povratka, a sve i da ima, nikada se ne bi vratio. Roko poravna košulju, ispravi ramena i krene prema luci. Imao je vremena za nešto pregristi, tad će se ukrcati na trajekt i prigrli sudbinu koja mu, koje li slučajnosti, nosi slavu i besmrtnost.
Nestrpljivo je iščekivao susret sa Gospodarevim «pojačanjem». Zamišljao ga je kao krupnog ratobornog tipa koji će jednim udarcem riješiti problem sa svjetioničarom. Muvao se pristaništem nestrpljivo iščekujući trajekt. Dan je bio sparan, ali bez magle. More se nježno mreškalo pod teretom luksuznih jahti, ribarskih čamaca, šarenih jedrilica koje su nestrpljivo iščekivale povoljan vjetar. Prepuni kafići, gužve ispred malenih slastičarnica, dječji smijeh, žamor mladosti, šarenilo boja, okusa i mirisa, ispune Roka gorkom sjetom. Želio je ostati, stopiti se s masom, biti jedan od bezbrižnih ljudi s kamerom okačenom oko vrata i glupavim osmjehom na licu, no on je imao zadatak. Zadatak koji je trebao izvršiti. Točno pred polazak, ukrcao se na prazan trajekt. Pruži službeniku kartu.
«Srećom, još tri dana i odoh na odmor. Vi ste sa otoka?» Ljubazno upita Roka. On pokaže na kartu.
«A, u onoj magli. Kad će vama svanuti?»
«Svanulo je, prijatelju, svanulo je» odvrati Roko uspinjući se na palubu. Nije mu bilo do razgovora. Zagleda se oko sebe. Bio je jedini putnik. Smjesti se uz ogradu kako bi imao bolji pogled na pristanište. Bližilo se vrijeme polaska, a nitko se nije ukrcao. Upravo tada opazi auto kako lijeno klizi u potpalublje. Odahne s olakšanjem. Nije smio sumnjati u Gospodara. Nestrpljivo se navirivao ne bi li ugledao gosta. Trajekt je isplovio. Roko osjeti kako mu vjetar mrsi ono malo kose. Nabije crvenu šiltericu na glavu. Mrzio je osjećaj koji su ostali voljeli – vjetar u kosi. Putovali su oko sat vremena, a ništa se nije događalo. Roko je postajao sve nervozniji. Silno je želio prići autu, upoznati novoga partnera, ali time bi razjario Gospodara. On nije trpio nervozne ljude. «Takvi ti uvijek na posljetku zabiju, razumiješ?» govorio bi. Kada je Roko izgubio nadu da će se netko pojaviti, vrata se otvore i on ugleda dva para nogu. Podigne naočale sa znojnog nosa u napetom iščekivanju. Napokon izroni visoka crna punđa, sitna glava prekrivena sunčanim naočalama, visoka, vitka figura sredovječne žene u tamnom kostimu. Za ruku je držala još snenog dječaka. Osmjeh mu ozari lice.
«Hvala ti, Gospodaru» prošapće, a zatim veselo poviče:
«Marine, kakvo iznenađenje! Dobro došao kući!»
Dječak se iznenađeno trzne. Zaškilji prema Roku, a zatim mu veselo potrči u susret.
«Roko! Kako je mama?! Kako je moja mama?!»
Roko zagrli dječaka. Osjeti bolan trzaj u grudima. Bio je to kratkotrajan osjećaj i Roko je već sljedećeg trenutka veselo pričao sa malim prijateljem. Nije obraćao pažnju na ženu koja je stajala tik do njega strogo ga odmjeravajući.
«Ovo je moja baka» obzirno će dječak.
«Bako, ovo je Roko, on priča na radiju i moj je prijatelj!»
Žena pruži svoju hladnu, usku ruku.
«Lorna, drago mi je.»
Glas joj je bio dubok i hladan. Roko je pokušavao zvučati opušteno.
«Tinina mama?»
Ona ga prostrijeli hladnim pogledom preko ruba naočala. Dječak se glasno nasmije.
«Ma, ne! Baka Marija je mamina mama. Baka Lorna je tatina mama!»
Roko napravi korak unazad. Bio je prilično iznenađen.
«Maxova mama» reče pobožno tiho. Ona mu okrene leđa. Roko nervozno obriše znojne dlanove. Nije znao što bi sa sobom. Čučne pored dječaka.
«Jesi li za jednu šetnju brodom?»
On odmahne glavom pokazujući na baku.
«Nisam više mali, ne moraš me šetati naokolo, a i ne možemo baku ostaviti samu.»
Roko slegne ramenima. Ponudi ih sokovima koje je kupio na pristaništu. Dječak oduševljeno prihvati, dok žena suzdržano odbije.
«Mogu li vidjeti tko je kapetan?» molećivo upita baku.
«Marin poznaje sve kapetane koji voze na ovoj ruti» umiješa se Roko vidjevši da će žena odbiti dječakovu molbu. Ona blagonaklono kimne glavom.
«U redu, ali nemoj smetati. Kada vidiš da kapetan ima posla, vrati se.»
Dječak veselo otrči prema kabini.
«Ne brinite, mali je ovdje siguran, svi ga poznaju, a i htio sam malo popričati s vama.»
Žena ga odmjeri od glave do pete. Na licu joj zatitra podrugljiv osmijeh.
«Znam da si mi ubio sina, o čemu ćemo sada pričati?»
Roku navre crvenilo na obraze. Nije se usudio prozboriti ni riječ. Ona je neko vrijeme gledala u more, a zatim se okrene prema njemu.
«Oprostila sam ti, ne brini. U stvari, trebala sam to sama napraviti, ali nisam mogla, majke su slabe na svoju djecu. Trebala bih ti zahvaliti, no još me boli. Reci, moja ti «snaha» zadaje glavobolje?»
Roko iznese situaciju na otoku. Ona je pažljivo slušala.
«Mislim da će stvari sada krenuti drugim tokom, pogotovo što je mali ovdje. Ja ću se pobrinuti za nju, ne brini. Hm, možda i nije tako loše što većinu vremena provodi na prokletom svjetioniku. To će joj ionako biti posljednje mjesto boravka.»
Nasmije se vlastitoj dosjetci. Roka iznenadi njena neskrivena mržnja prema Tini.
«Znaš, kada izgubiš sina, svim srcem mrziš živu snahu. Ona ti postane trn u oku, razumiješ?» On zanijeka. Lorna odmahne rukom.
«Nema veze. Želim samo obaviti posao i otići po nagradu, OK?»
Roko kimne glavom. Nije se usudio pitati o kakvoj je nagradi riječ. Znao je da se Gospodar brine za sve. Marin je za to vrijeme uživao među posadom. Kada napokon ugleda Mulo ispred sebe, njegovo dječje srce poskoči. Uskoro će grliti svoju mamu, mirisat će njenu kožu, bit će siguran i zaštićen. Žena ga blago gurne prema autu.
«U auto, dječače, zar si zaboravio kako smo došli?»
Dječak htjede prosvjedovati, no Roko mu namigne.
«Netko treba pokazati baki put do kuće.»
Radost u Marinovim očima pretvorila se u razočaranje. Bez riječi se smjesti na zadnje sjedalo. Uskoro će vidjeti mamicu, nije li to najvažnije? Tješio je sebe. Roko se spusti stepenicama. Marin mu je bio drag, koliko mu je uopće netko mogao biti drag i tog je trenutka želio nešto učiniti za dječaka. Svrati do radio postaje. Stajao je trenutak – dva razmišljajući, zatim nazove. Začuje ugodan svjetioničarev glas.
«Roko ovdje, Tinu bih molio.»
nastavlja se...
Post je objavljen 12.07.2006. u 00:46 sati.