Daniel i Tina provodili su jutro nagađajući moguća rješenja zagonetki, ali bili su još daleko od pravog odgovora. Čekali su Kristijana kako bi počeli s radom.
«Mogli bi se provozati do Mula, ili onog malog otočića. Još ga nisam posjetio.» Predloži Daniel. Ona se osmjehne.
«Vidi se da nisi odavde. Nitko ne posjećuje Glavicu. Tamo, navodno, živi stara vještica koju su mještani protjerali prije više od stotinu godina. Kažu da od tada nitko ne može pristati niti blizu otoka. Neki su pokušali, ali struja ih je odnijela daleko na pučinu. Govori se da je otok uklet.»
«Zašto su je protjerali?»
«Koga?»
«Vješticu.»
«Ah, mještani ne vole pričati o tome. Kažu da se okrenula protiv njih, nemam pojma zašto.»
«Zanimljivo. Onda, što kažeš da pokušamo?»
Ona slegne ramenima.
«Ako si ti za akciju, i ja sam. Samo ćeš me morati nositi.»
«To je najmanje što mogu učiniti.»
«Ne misliš valjda da ću ići u ovoj majici?» upita ga tobože zabrinuto. On donese suhu odjeću. Htjede izaći iz sobe, no Tina ga zaustavi.
«Što si vidio sinoć, imam i sada. Mrzim licemjerje. Nakon sinoć više nikada neću biti stranac u tvojim očima. A možda mi zatreba tvoja pomoć.»
«Nadam se da ne moram stajati ovdje i zuriti u tebe dok se presvlačiš, samo zato što sam te sinoć vidio golu?»
Ona baci jastučić na njega.
«Naravno da moraš piljiti u mene otvorenih usta i diviti se na glas mom savršenom tijelu!»
U to zazvoni telefon. Oboje odahnu s olakšanjem. Daniel se javi, a Tina iskoristi priliku i na brzinu se presvuče.
«Nisam vas probudio? Kako je prošlo?»
«Misliš na ono sinoć? Prava ludnica. Sve ćemo ti ispričati. Što ima kod tebe?»
«Događaju se nevjerojatne stvari, ali nećemo o tome preko telefona. Reći ću ti kada dođem. Krećem za otprilike pet minuta.»
«Vidimo se uskoro.»
Tina radoznalo pogleda Daniela. On nemoćno slegne ramenima.
«Kristijan?»
«A tko drugi. Znači, otpada naša avantura.»
«Nema veze. Možda je bolje pričekati da mi noga ozdravi.»
Daniel se lupi po čelu.
«Moramo zavoje promijeniti! Pričekaj samo da složim novu otopinu!»
«Znači, opet ću smrditi po kvasini!» tobože razočarano će Tina. Kada je ostala sama, osmijeh izblijedi s njenog lica. Sjedila je sklupčana na kauču nervozno prelazeći pogledom po sobi. Razmišljala je o svemu što je ispričao Daniel. Teško uzdahne. Od pomisli da bi neka avet mogla dolepršati kroz prozor, sva se sledi. Još više se bojala glasova. Oni jednostavno uđu u glavu. Prođe rukom kroz kosu. «Što li Daniel tako dugo radi?» Nervozno se pitala. Odahnula je kada se pojavio sa otopinama i zavojima. Nije mu govorila o strahovima. Proći će tužno pomisli. Kristijan ih je našao zavaljene u foteljama kako raspravljaju o pravom i lažnom moralu.
«Rado bi se pridružio razgovoru o mojoj omiljenoj temi, no čeka nas pravi posao.»
Svećenik izvuče knjigu iz stare kožne torbe. Ispričao im je sve što se sinoć dogodilo, uključujući i ujakov poziv. Daniel i Tina bili su istinski ganuti. Znali su kako je bilo teško odbiti tako primamljivu ponudu. Uvjeravali su ga da je postupio kako treba, da se treba ponositi sa sobom. Kristijan je gledao jedno, pa drugo.
«Od kad ste vi mjerodavni za duhovna pitanja?»
Oni se nasmiju.
«Sinoć se još nešto dogodilo.»
Svećenik se uozbiljio. Tina mu potanko ispriča sve o glasovima. Kristijan je djelovao zabrinuto. Stisne djevojku za ruku.
«Možda više ne bi trebala boraviti ovdje. Kada smo zajedno, ništa se ne događa. Naše sablasti vole intimu. Love nas jedno po jedno. Večeras se vraćaš na Mulo. Dobro?» Ona slegne ramenima. Kristijan je zamišljeno lupkao prstima po stolu.
«Osjećam da je sve to nekako povezano, samo nedostaje nit, nešto što nam je pred nosom, a ne vidimo» objašnjavao je svećenik. Zatim rastvori knjigu.
«Na posao, ljudi. Dosta je ljenčarenja.»
Mučili su se odgonetavajući stranicu po stranicu. Neke dijelove bilo je naprosto nemoguće dešifrirati.
«Ne razumijem» mrmljao je Kristijan.
«Jučer smo puno bolje napredovali.»
Daniel se mrštio. Danas je malo toga zapisao.
«Napokon sam shvatila gdje griješimo» iznenada poviče Tina.
«Gospodo, mislim da ćemo večeras čitati ovu knjigu.»
Kristijan nije skrivao oduševljenje. Neprestano je ponavljao sebi u bradu:
«Kako se ja nisam sjetio! Bilo je tako očito! Trebao sam vidjeti!»
Vrijeme do ručka proletjelo je u trenu. Kada je hrana stigla, svi su odahnuli. Bili su gladni i umorni. Uz jelo su živo diskutirali o proročanstvima. Prekine ih zvonjava telefona.
«Tina, Roko te treba.» Reče Daniel. Djevojka pocrveni poput krivca zatečenog na djelu. Uzme slušalicu. Izmijenila je s Rokom nekoliko rečenica, zatim tiho reče:
«Marin se upravo vratio. Došao je s Lornom.»
«Lornom?» upita Daniel.
«Maxovom mamom. Oh, moram ići. Marin će biti van sebe kada vidi da me nema.»
Tina odjednom postane druga žena. Nervozno potrpa nekoliko sitnica u torbu. Radost se izmjenjivala sa krivnjom, veselila se Marinovom povratku i pribojavala se susreta s Lornom.
«Odvest ću te» reče Daniel zbunjen novonastalom situacijom.
«Možda je bolje da je ja odvezem» ponudi se Kristijan. Tina ga zahvalno pogleda.
«Da, mislim da će tako biti bolje.»
Daniel nije mogao sakriti razočarenje.
«Oprosti, ali ovo nije prilika da se vas dvojica upoznate. Marin je jako vezan uz mene. Navikao je uvijek znati gdje sam. Bit će zbunjen i nesretan kada me ne nađe kod kuće… Samo ne želim da se vas dvojica upoznate na pogrešan način.» Daniel je razumio.
«Pozvao bi vas na večeru, no nešto mi govori da to nije najbolja ideja. U svakom slučaju, vidjet ćemo se u hotelu.»
Tina naglo zastane. Val rumenila zapljusne njene obraze.
«Bože, pa Marin i ja smo beskućnici!» Zgromi je bolna istina.
«Glupost! Ti i Marin imate lijepi apartman u hotelu. Neograničeno, kako bi Ela rekla.» Usprotivi se Daniel. Tina proguta slinu. Posljednjih dana nije imala puno vremena za razmišljanje. A trebat će napokon sjesti i dobro razmisliti o svemu. Ako ne zbog sebe, onda zbog Marina. Sramežljivo obori pogled.
«Hvala ti.»
«Ne trebaš zahvaljivati.»
Daniel htjede reći nešto što bi razbilo trenutak nelagode, ali Kristijan je bio brži.
«Hej, nemamo vremena. Marin će te tražiti po cijelom otoku.» Tina se ukrca na čamac. Svećenik je bio u pravu, treba požuriti.
«Bit ću u hotelu, ako ožednite!» Poviče Daniel za njima. Tina ga nije čula. Misli su joj bile uz Marina. Uskoro će vidjeti svog dječaka, slušati dogodovštine sa ljetovanja, smijati se njegovom nevještom oponašanju djeda i bake…
Daniel je ostao sam. Nije znao što bi sa sobom. Teška se koraka vrati u kuću. Besciljno je šetao prostorijama. Zatim se presvuče u elegantne hlače, bijelu košulju i izađe. Znao je da se Tina pribojava susreta sa Maxovom mamom. Htio je biti u blizini, za svaki slučaj.
Tina je žustro koračala prema kući. Nije marila za bolni gležanj, misli su joj bile sa sinom. U hipu prijeđe dvorište i stane ispred širom otvorenih vrata. Nervozno zagladi umazanu haljinu. Nije imala vremena za presvlačenje.
«Marine» zovne. Poput školarke stajala je nesigurno na vratima tražeći pogledom dječaka.
«U trgovini je. Zdravo, draga. Obavljala si vrtne radove?»
Lorna u svom najboljem izdanju izađe pred nesuđenu snahu.
«Zdravo Lorna. Lijepo te opet vidjeti» lagala je Tina. Lorna se nasmije.
«Ne pretjeruj. Reci, tko je učinio ovu štetu na prozorima?»
Tina pocrveni.
«Ne znam. Netko je došao usred noći i razbio ih.»
«Imaš ideju?»
Tina brzo odmahne glavom. Osjećala se prokleto nesigurno u blizini ove žene.
«Idem potražiti Marina. Brinut će se ako me ne nađe.»
Prije nego je uspjela krenuti, Lorna je primi za ruku.
«A gdje si ti bila, draga? Ili je bolje da ne pitam. Znaš, imam vijesti od Maxa. Uskoro će nas posjetiti. Nije li to divno?»
Djevojka se lecne. Napeto je promatrala Lornino lice. Nešto joj je govorilo da žena laže, ali što ako… Lorna nije krila zadovoljstvo što je uzdrmala Tinino samopouzdanje.
«Samo neka dođe, krajnje je vrijeme da pokupi svoje stvari» reče djevojka prkosno. Lornino lice se smrkne. Ljutito se obrecne na djevojku.
«Nemoj misliti da će ovaj biti bolji. Svi su muškarci isti, vjeruj mi. Ne zaboravi da je Max otac tvoga djeteta, a svakom djetetu treba otac.»
«Marin ga nikada nije imao, zahvaljujući tvome sinu. Očito je Maxu promakla ova lekcija.»
Ljutito izjuri na ulicu. Trebalo joj je zraka. Lorna bijesno stisne usnice i uputi joj pogled pun neskrivene mržnje. Djevojka je drhtala cijelim tijelom. Nikada se nije slagala sa Lornom, no nije očekivala da će njihov odnos ovako završiti.
«Mama! Mamaa! Gdje si bila?! Svuda sam te tražio!» vikao je dječak trčeći u njezin zagrljaj. Tina se raznježi. Grlila je i stezala mališana uz sebe. Mrmljala je riječi pune ljubavi svjesna da bi prije umrla nego izgubila dječaka.
«Gdje si bila?»
«Na svjetioniku.»
«Što si radila tamo?» Tina čučne pored dječaka.
«Znaš, Marine, došao je novi svjetioničar. On je mamin prijatelj. Rekao je da možeš doći kod njega i promatrati brodove i more i zvijezde. Ima čak i teleskop.»
«Zašto bi me zvao na svjetionik, kada me uopće ne pozna?» upita sumnjičavo dječak.
«Ja sam mu pričala o tebi» reče Tina kroz smijeh. Dječak se zagleda u njeno sretno lice.
«Netko nam je razbio prozore» reče tužno.
«Nema veze, ionako sam te htjela iznenaditi nečim novim.»
Dječak raširi oči od radoznalosti. Razmišljao je malo, pa zaključi:
«Idemo na svjetionik spavati?» Tina se nasmije.
«Ma, ne, hladno, hladno dragi moj! Nikada nećeš pogoditi! Hajde, idemo po stvari, pa te vodim odavde.» Dječaku je bilo žao napustiti kuću, no znatiželja je pobijedila.
«Što ćemo s bakom? Nećemo je ostaviti samu?» upita zabrinuto.
«Ne brini, dušo, ovo je bakin otok i na njemu je puno bakinih prijatelja. Mi bi joj samo smetali.»
On se nasmije s olakšanjem.
«Znaš, malo mi je dosadilo biti s njom» povjerljivo reče. Krenuli su po Marinove stvari, kad dječak zabrinuto poviče:
«Pa ti šepaš mamice! Što se dogodilo?»
Tina mu ispriča najkraću moguću verziju svoga pada prešućujući detalje koje ne bi razumio.
Lorna se držala hladno i rezervirano. Na vratima povuče Tinu u stranu.
«Nadam se da ne vodiš malog u ljubavno gnijezdo. Djetetu nije mjesto na svjetioniku.»
«Vijesti se brzo šire» pomisli gorko Tina. Poželi vratiti istom mjerom, no odustane.
«Ne brinite, ostat ćemo na Mulu. I hvala vam za kuću. Posljednjih godina bila nam je jedini dom.»
«Ne zaboravi da je ovo Marinov dom zauvijek.» reče Lorna.
Tina je vukla torbe žaleći što nije organizirala prijevoz. Netko potrubi. Lorna im mahne iz auta.
«Nema smisla da vučeš torbe po cijelom mjestu. Hajde, ja ću vas odbaciti.»
Tina htjede odbiti, no Marin je već uskočio u auto. Djevojka se umorno spusti do sina.
«Idemo u hotel.»
Na Lorninom licu zablista osmjeh.
«Baš tamo sam krenula» reče zadovoljno.
Marin je bio oduševljen hotelskim apartmanom. Trčao je naokolo zavirujući u svaki kutak. Kada je čuo da će se hraniti u restoranu, njegovoj sreći nije bilo kraja. Tina je spremala odjeću u ormare trudeći se zadržati vedro raspoloženje, no pomisao da je ovisna o tuđoj milosti natjera joj suze na oči. «Morat ću uskoro ozbiljno razmisliti o našoj budućnosti. Bez obzira na Daniela, tj. s njim ili bez njega, moram naći smještaj za sebe i sina.» Gledala je u dječaka s osjećajem neizmjerne ljubavi. «Moram popričati sa Marinom. Tko zna što on želi. Možda bi htio otići u grad. Ali sada nije vrijeme. Kasnije.»
«Gladan?»
«Umirem»
Tina ga nježno poljubi.
«Onda se idemo presvući, oprati, pa na ruuučaaak!» Dječak cikne od veselja trčeći ispred nje u kupaonicu.
Lorna je sjedila na barskoj stolici, radoznalo se ogledavajući oko sebe. Prošlo je puno godina, no ovoga trenutka nije ih željela brojati. Bila je zadovoljna promjenama oko sebe. Netko se istinski potrudio. Nekada je sve izgledalo puno skromnije. Sjetno pomisli na stara vremena. Ipak, bile su to dobre godine. Naruči liker od kokosa. Odavno ga nije pila. Otpije gutljaj nastojeći zadržati što duže okus kokosa u ustima. Zadovoljno se osmjehne barmenu.
«Oprostite, trebala bi vlasnika ovog hotela.»
«Mislite vlasnicu. Samo malo.»
Visok, zgodan mladić promrmlja nešto u slušalicu pored šanka.
«Sada će doći.»
Lorna je u malim gutljajima ispijala liker prisjećajući se prošlosti. Gotovo je mogla čuti glasove, smijeh, pjesmu. Odmahne glavom želeći odagnati uspomene. Nikada nije bila sentimentalna. Kada se vlasnica pojavila, Lorna raširi oči od čuđenja.
«Neka sam prokleta! Ela? Danas je zasigurno moj sretan dan» reče tihim glasom.
Ela je stajala na vratima gledajući uokolo. Priđe konobaru, on pokaže na elegantnu ženu okrenutu leđima. Ela se znatiželjno približi gošći.
«Tražili ste me?» uljudno upita. Žena se okrene.
«Ela, draga moja, nismo se vidjele cijelu vječnost!» reče dramatično.
Ela je stajala poput mumije, ne mogavši izustiti ni riječ.
«Što je draga? Maca popapala jezik? Hej, razvedri se, toliko toga si moramo ispričati. Za početak, nisam znala da si preuzela hotel. Znači li to da je Tereza umrla?»
Ela polako kimne glavom. U njeno blijedo lice polako se vraćala boja.
«Za ime svijeta, Lorna! Nakon svih ovih godina! Usudila si se pojaviti na ovom otoku!» reče Ela nakon što se pribrala od iznenađenja.
«Za tri dana je Bartolomejevo, sjećaš se? Uostalom, ovo je moj otok, ne tvoj. Ti si samo gost. Možemo te potjerati kad god poželimo. Usput, hoćemo li zaplesati na fešti?»
Lorna je blistala od zadovoljstva. Ela osjeti mučninu. Lorna je oživjela davno sahranjene uspomene.
«Nemoj reći da si zbog mene svratila.» Dobaci nervozno.
«Laskaš si, draga. Nisam imala pojma tko je preuzeo hotel. Doduše, to puno toga objašnjava. Moja nesuđena snaha, na primjer. Vidim da si je primila pod svoje okrilje. Samo, u tvojim godinama vezati se uz malu pokvarenu kuju, hm, možda je bilo za očekivati.»
Ela se suzdržavala da je ne tresne posred nosa.
«Lijevo su vrata. Jasno ti je da ovdje nisi dobrodošla.»
«Možeš mi se pridružiti za ručkom. Ne volim jesti sama.» Nastavi Lorna prečuvši Eline riječi. Vidjevši prijeteći izraz na njenom licu, polako ustane podrugljivo se osmjehujući.
«Dobro, dobro, što si osjetljiva! Mislila sam popričati sa starom prijateljicom, ali mogu jesti i sama. Nema veze, drugi put, valjda.»
Ela je gledala kako gošća visoko podignute glave korača prema blagovaonici. Bijesno stisne šake. Ništa se nije promijenilo. Lorna je još uvijek dominirala. Ela potrči u svoj ured, dok su joj suze curile niz lice. Prošlost je oživjela pred njenim očima i činilo se kao da je bilo jučer…Stajala je i plakala, ni sama nije znala koliko dugo, dok su uspomene neumoljivo izlazile iz kutka njenog srca koji je zauvijek trebao ostati zaključan. Iz misli je prene kucanje na vratima. Na brzinu obriše lice.
«Uđite.»
Odahne kada ugleda svog nećaka.
«Zaboga, što se dogodilo? Čini se da nam ovo prelazi u naviku. Tko te ovaj put razljutio?» upita zabrinuto Daniel i pokrene novu navalu suza. Oprezno zatvori vrata za sobom. Zagrli tetu puštajući da se isplače. Kada se smirila, Daniel je posjedne u fotelju, zatim brižno upita:
«Onda, što se dogodilo? Koga treba premlatiti? Opet neke otočke ludorije?»
Ona je prvo odlučno odbijala reći bilo što, no nakon Danielovog upornog navaljivanja, Ela olakša dušu. Ispričala mu je kako je upoznala svoga supruga, kako su došli mladi i zaljubljeni na otok.
«Znaš, u ono vrijeme bilo je živo na Mulu. Mladi se nisu toliko selili, a pomorska trgovina cvala je. Sigurno znaš da je Mulo zabilježen u pomorskim kartama kao glavna ruta prema svim većim lukama, tako da su brodovi često pristajali na otoku, prije nego bi se uputili na pučinu. Ovaj hotel tada nije postojao, no svatko tko je htio prespavati, bio je dobrodošao. S vremenom su se dograđivali restoran, bar, sve što vidiš. Živjeli smo mladenački, sretni, bezbrižni. Nisam imala puno prijateljica ovdje. Gledali su me sumnjičavo i nepovjerljivo, jer sam bila «gradska cura». Osim muževe sestre Tereze, jedino Lorni nije smetalo moje porijeklo. Postale smo najbolje prijateljice. Lorna je bila najljepša djevojka na otoku. Muškarci su bili ludi za njom. No činilo se da nju nitko ne zanima. Kasnije sam saznala i zašto, ali to sada nema veze. Sve je bilo super dok nisam ostala trudna. Mislim, i tada je sve bilo super. Tvoj tetak je bio van sebe od sreće. Doslovce me je nosio na rukama. Lorna je bila cijelo vrijeme uz mene. Cijelo vrijeme. Kada sam osjetila prve trudove, pozvala sam, naravno, Lornu. Tada sam čula govorkanja o djeci koja nisu zavrijedila živjeti, no nisam se obazirala. Imala sam sve. Lorna je došla s babicom i rekla da sve prepustim njima. Trudovi…ah, nema veze. Rodila sam, ČULA sam svoje dijete kako plače, a zatim…» Ela brizne u plač. Daniel obiđe stol i nježno je zagrli.
«Rekle su da se rodio mrtav, ali ja sam čula plač! Znam da su lagale. Daniele, nešto su učinili mojoj bebici! Nešto strašno! Vidjela sam ga samo jednom, prije nego su ga odnijeli. Niti za grob njegov ne znam» pričala je Ela kroz suze.
«Tako se sramim! Nikada si nisam oprostila vlastitu neopreznost! Moja bebica!» Ela sklopi ruke na grudima. Kada se pribrala, nastavi.
«Rekli su da je dijete u obiteljskoj grobnici, no mjesec dana kasnije umro je mužev otac. Na sahrani sam svojim očima vidjela da unutra nema ničega! Ni kovčega, ni djeteta! Lagali su mi cijelo vrijeme, a ja nisam mogla ništa. Oh, Daniele, ne prođe dan da se ne sjetim!» neutješno je plakala Ela. Daniel je šutio. Pustio je tetu da se isplače.
«I što je bilo s Lornom?» Upita malo kasnije.
«Nestala je nakon poroda. Otišla bez riječi i pozdrava. Preko nekih ljudi ušla sam joj u trag. Saznala sam da se udala i da ima sina. Kada je Max došao na otok, odmah sam znala tko je.
U usporedbi s majkom, Max je bio anđeo. Gledala sam ga i žalila. Mislim da je došao na otok samo da pobjegne od nje. Sirota Tina. Ona i Marin prave su žrtve te okrutne žene. Oh, da samo znaš kako je mrzim! U životu nisam nikoga mrzila, čak sam mislila da su moji osjećaji prema Lorni umrli, ali kad sam je vidjela danas… Da si vidio kako se poigravala samnom! Uvijek je bila jaka na riječima. Nitko joj nije bio ravan. Dragi moj Daniele, mrzim je i sramim se što može izvući iz mene tako ružne osjećaje.»
Umorno nasloni glavu na nećakovo rame. On je nježno pomiluje po kosi. U mislima je pretresao Elinu priču. Nešto je tu bilo čudno. Jako čudno. Morat će okupiti društvo. Na tragu su nečega… ali čega? Ela obriše mokro lice. Blago stisne Danielovu ruku.
«Hvala ti, sada mi je lakše.».
«Mogu li kako pomoći? Ono što si ispričala užasno je. Najradije bih je potražio i dobro pretukao. Ona je demon, ne žena.»
Ela nabere obrve.
«Daniele, ne miješaj se u ovo. Ti se moraš držati po strani. Ja ću se već obračunati sa Lornom. A ti živi svoj život. Još bolje, podijeli ga s Tinom. Ovo je između nas dvije. Samo nas dvije. Razumiješ?»
Daniel uzdahne. Polako kimne glavom. Nije želio dodatno uznemiriti tetu.
«Dobro, mogu li onda svoju najdražu tetu počastiti ranom večerom?»
Ona ga majčinski pomiluje po licu.
«Ja sam ovdje gazdarica, a ti si moj najdraži gost. I Tina, naravno. Nakon susreta sa Lornom izgubila sam apetit, ali vi jedite.»
Daniel se sjeti razloga što je uopće i potražio tetu.
«Sin joj se vratio.»
Ela se nježno osmjehne.
«Marin? Drago dijete. Svidjet će ti se.»
«Htio sam te pitati mogu li Tina i dječak ostati u apartmanu. Nakon Lorninog povratka, čini se da nemaju kamo.»
«Naravno, dragi. Oni su moji najdraži gosti. A Lorna će poludjeti kada čuje da im pružam utočište. Još kad sazna da smo rođaci, a saznat će…Vidiš? Sve će doći na svoje, prije ili kasnije.»
«Teta, ti si pravo zlato. I zbog toga ćeš mi dopustiti da platim za smještaj. Ili barem dio. Barem tolik mogu učiniti za njih.»
«Lijepo je što se brineš, no dok su pod mojim krovom, oni su moji gosti, puni pansion!» Reče Ela bolje raspoložena.
«Kraj priče.»
(ma nije kraj) nastavlja se...
Post je objavljen 14.07.2006. u 20:06 sati.