Daniel je veslao prema otoku. Dok su mu misli jurile morem, imao je osjećaj da stoji na mjestu. Nije bilo valova niti bilo čega što bi ubrzalo njegov put. Briga za Tinu je rasla iz minute u minutu, a kada se feral ugasio, zavesla kao lud vođen samo intuicijom. Znoj se cijedio s njegovog uplašenog lica, srce mu je bubnjalo u grudima. Napokon osjeti tlo pod veslima. Baci sidro i iskoči u plićak. Istovremeno, feral ponovo zablista šireći svjetlost uvalom. Daniel odahne s olakšanjem kada ugleda poznati kraj. «Hvala ti Bože što nisam završio na drugom kraju otoka» zahvaljivao je trčeći strmim puteljkom prema kući.
«Tina! Tina!» poviče. Zastane kako bi došao do daha.
Kroz tamu začuje tužno jecanje. Potrči obuzet najcrnjim slutnjama.
«Tina!?»
Pronađe je šćućurenu uz drvo, uplakanu. Daniel je nježno obujmi.
«Što se dogodilo!? Tina, što radiš ovdje?»
Ona se grčevito pripila uz njega, mrmljajući nešto ispod glasa. Daniel je odnese u kuću.
«Ne boj se. Što god bilo, neće se ponoviti, obećajem» šaputao je Daniel.
«Č…č..čula sam glasove. Zvali su me. Oni znaju moje ime… Jadna… Jadna dječica! O, Daniele, što su im napravili? Reci, reci da nisam luda! Reci da nisam skrenula!»
«Šššš, nisi luda i ja sam ih čuo. Samo se smiri. Ja sam tu i sve će biti u redu. Ali prvo moramo skinuti mokru odjeću prije nego dobiješ upalu pluća.»
Ona odmahne glavom.
«Ne razumiješ! Tražili su da im pomognem! Tko su ta djeca Daniele? Što hoće? Što ako ih opet čujem!? Bože, što ako ih opet čujem!?»
Daniel je čvrsto stisne uz sebe.
«Ne boj se. Drugi put ću ja s njima razgovarati. OK?»
Pažljivo je razodjene. Opazi ranu na nozi.
«Što se dogodilo? Noga ti je krvava!»
Ona ne odgovori. Zurila je u prazno drhtureći cijelim tijelom. Daniel pažljivo obriše krv koja je kapala iz rane, zatim je zaogrne pokrivačem.
«Najviše će ti pomoći topla kupka. Pričekaj me, odmah se vraćam» reče Daniel. Tina ga pograbi za rub košulje.
«Ne ostavljaj me, molim te, nemoj me ostaviti» molećivo je gledala u njega ne ispuštajući košulju iz ruke. On sjedne pored nje.
«U redu. Neću te ostavljati. Oh, moja Tina, za sve sam ja kriv! Da si barem pošla s nama.» Ona je šutjela stisnuta uz njega.
«Dobit ćeš upalu pluća. Moram te dovesti u red» reče brižno i ponese je u kupaonicu.
Kupao je Tinu kao da je malo dijete. Ona se nije bunila. Ležala je u toploj kupki tupo zureći ispred sebe. Kada je završio, previje rane, zatim navuče suhu odjeću na njeno golo tijelo. Prenese je u sobu.
«Odmah se vraćam» reče i prije nego što ga je stigla zaustaviti, izađe iz sobe. Uskoro se vrati sa čašom zlatosmeđe tekućine.
«Popij ovo, bit će ti bolje. Popij na ex.» Tina drhtavom rukom prinese čašu ustima i poslušno ispije sadržaj. Strese se od žestine alkohola. Daniel je stisne uz sebe. Sjedili su tako u tišini. Alkohol učini svoje. Napetost je popuštala.
«Hvala što se brineš za mene» napokon progovori Tina. Daniel se gorko osmjehne.
«Brinem? Ja sam kriv za sve. Da te barem nisam ostavio samu…»
«Kako sam se uplašila! Vrata su se otvorila, mislila sam da si ti, ali nije bilo nikoga. Onda glasovi… zvali su me imenom…» brizne u plač. Daniel je stisne uz sebe.
«Nećemo o tome. Vodim te u krevet. U jutro će sve izgledati bolje, vjeruj mi.» Tina ga pogleda suznih očiju.
«Molim te, spavaj pored mene. Umrijet ću ako me ostaviš samu» reče prestrašeno. Daniel je prenese u sobu.
«Mogu te odbaciti do hotela, ako bi se tamo osjećala sigurnije.»
«Ne, ne, samo budi pored mene. Nemam snage za spremanje, a i noga me boli sve više.»
Daniel je smjesti u krevet. Ispruži se pored nje.
«Samo se stisni uz mene, molim te, da te mogu osjetiti» šaputala je Tina. On se priljubi uz njeno tijelo. Nježno ju je milovao po kosi. Tina je mislila da nakon svega neće zaspati cijelu noć, ali što od djelovanja alkohola, što od umora, i prije nego je mislila, već je plovila oblacima snova. U polumraku sobe, Daniel je promatrao Tinino usnulo lice do bola svjestan topline njenoga tijela. Nježno je poljubi. Izgledala je krhko, onako sklupčana, stisnuta uz njega. Ukočeno je ležao ne želeći remetiti njezin san. Od uzbuđenja nije mogao zaspati do duboko u noć. Na kraju ga umor svlada. Probudili su se u nježnom zagrljaju. Daniel je bio u pravu, Tina se puno bolje osjećala. Strah je gotovo nestao, od cijelog događaja ostala je samo ružna uspomena. «Samo da se nikada ne ponovi, molim te, Bože, samo da se ne ponovi» mislila je ona. Uz kavu i doručak Tina je pokušavala opisati sinoćnje događaje. Daniel je pažljivo slušao. Djevojka je bila vidno potresena. Neko su vrijeme sjedili u tišini, zatim joj Daniel uz bezbroj riječi isprike, iznese sve svoje «bliske susrete» otkada je došao na otok.
«Zašto mi ranije nisi ispričao?» upita Tina sva u čudu.
«Da ne ispadnem luđak u tvojim očima. Ti si čvrsta, hrabra mlada žena, bojao sam se pokazati koliko mogu biti slab… ili lud… ponekad nisam znao što je stvarnost, a što nije. Moj Bože, da sam imao pojma da će se i tebi dogodit…»
Tina ga blago lupi po ramenu.
«Hej, ne predbacuj sebi! Nisi ti odgovoran za ova čudna događanja. Uostalom, možda te sada bolje razumijem, tvoju zabrinutost i ozbiljan pogled. Od prvog se dana boriš sa avetima, žao mi je što nisam bila od neke koristi. Daniele, mislim da bi oboje trebali otići odavde» reče molećivo gledajući u njega. On odmahne glavom.
«Žao mi je, ali ne mogu. Ja radim ovdje, nešto me drži za ovo mjesto… imam osjećaj da se sve događa sa nekim razlogom koji pokušavam otkriti. Da znam o čemu pričam, sve bi imalo smisla. Ovako, ispadam glup sam sebi.»
«Nisi glup, samo nemaš povjerenja u ljude koji te vole» prijekorno će Tina. Nakon kratke stanke nastavi:
«Znaš, puno sam puta čula priče o svjetioniku naseljenom duhovima, no nikada nisam ozbiljno o tome razmišljala. Istina je i da sam bila svjedok neobjašnjivih događaja na otoku i to više puta. Uvijek sam imala otvoreno srce za sve što ne razumijem. Općenito mislim da mi sami sebe precjenjujemo kada vjerujemo da je nemoguće sve što ne možemo pojmiti. Kada je Max nestao, nešto se dogodilo ovdje. Ne znam što, ali on je samo nestao. Zašto ga nikada nisam potražila? Zato što sam osjećala olakšanje i zahvalnost, kao da mi je netko ili nešto učinilo uslugu. Naravno, ne želim mu zlo, u stvari, nadam se da se dobro provodi ma gdje bio, no od onda imam osjećaj da je «viša sila» učinila nešto što sam trebala ja sama, a nisam zbog straha i djeteta koje je trebalo oca. Od tada sam se pomirila da živim na mjestu u kojem postoje drugi zakoni, druga pravila. Da si mi barem ranije rekao! Raspitala bih se kod nekih mještana, bila bi više uz tebe. Ne moraš sve sam prolaziti» završi prijekorno Tina.
Daniel teško uzdahne.
«Kristijan je znao?» Upita djevojka malo suzdržano.
On kimne glavom.
«Nekome sam morao reći.»
Ona pomirljivo slegne ramenima.
Svećenik je bio osoba od povjerenja ne samo Danielu, već i njoj samoj. U Kristijanu je našla čvrsto uporište kada su je tresle najveće brige.
«Kako noga?» upita Daniel zabrinuto.
«Bolje, zahvaljujući tebi. Još dva-tri zavoja i mogu na ples.»
«Dobro, no sad se odmori. Dođi, pomoći ću ti.»
Daniel je prenese u sobu. Tina se glasno nasmije i Daniel pomisli kako je divno ponovo čuti njen zvonki smijeh. Smjesti je na kauč. Oko nje poreda sve što je mislio da bi Tini moglo zatrebati.
«Zamolit ću Elu da pošalje kolače. Moraš mi se oporaviti.»
Ona okrene očima.
«Nisam na samrtnoj postelji!» Daniel joj stavi prst na usta.
«Dosta, ja sam ovdje doktor» reče tobože strogim glasom. Ona ga nježno pogleda.
«Ne znam kako bi ti zahvalila.»
«Smislit ćemo nešto» reče namigujući.
Kristijan je održao bogoslužje traljavo i na brzinu. Čak su se i dvije bakice –jedini posjetitelji– u čudu pogledavale. Na kraju mise jedna mu starica priđe, no on je prekine prije nego je išta izustila.
«Ne sada, Kato. Moram nešto važno obaviti. Sutra ćemo razgovarati, može?»
Žena se nije ni snašla, a on je već zamakao u svoje odaje. Imao je silnu potrebu posvetiti se knjizi sve dok ne odgonetne i posljednju stranicu. Nije se presvlačio, već se zavalio u naslonjač s knjigom u ruci. U radu ga prekine zvonjava telefona. Kristijan se htjede oglušiti, no tada pomisli da ga Daniel treba, pa podigne slušalicu. Na trenutak nije imao pojma tko ga zove.
«Kako tko je?! Zar si potpuno sišao sa uma? Ja sam, tvoj voljeni ujo, kojega ćeš voljeti još više nakon ovog razgovora.» Kristijanovo srce brže zakuca.
«Ujače moj! Oprosti, radio sam na jednoj knjizi, nisam ti prepoznao glas. Reci, kojim dobrom?»
«Slušaj me, mali, imam odlične vijesti za tebe. Bolje sjedni da ne padneš na tur.» raspoloženo će biskup.
«Sjedim već, reci» nestrpljivo će Kristijan.
«Ah, vi mladi, uvijek vam se nekamo žuri» naslađivao se ujak, a zatim dobrodušno nastavi:
«Izgleda da si i Bogu dojadio svojim kukanjem, jer se pravo čudo dogodilo. Zato, pakiraj stvari i putuj. Čeka te karta za Pariz!» slavodobno završi ujak.
«Pariz?» u nevjerici upita Kristijan
«Nemoj se čuditi, spremaj se!»
«Ali, kako?»
«Eh, kako, kako! Lijepo! U jednoj od naših župa, stari je svećenik slomio kuk. Krenuo je u kućni posjet, i dok je izlazio iz kuće, poskliznuo se i pao. Mogao je glavu slomiti, dobro je prošao. Tvoj dobri ujak potegnuo je vezu - dvije i tebe, moj sinovče, čeka karta za Pariz!»
«Kada krećem?» smeteno upita Kristijan.
«Kada? Jutros! Krećeš prvim trajektom, tako da uloviš sljedeći let za Pariz! Je li dovoljno brzo?» kroz smijeh upita ujak.
Kristijan se spremao izustiti bujicu zahvala, no tad mu pogled padne na knjigu. Stvarnost ga pogodi kao grom. «Nećeš valjda napustiti Daniela i Tinu! Ne sada kada si im najpotrebniji. Ovi ljudi, tvoji župljani, i oni te trebaju više nego ikada. Znaš da će se ovdje dogoditi nešto važno, ne želiš valjda ugroziti živote voljenih…»
«Tko će doći na moje mjesto?» tjeskobno upita.
«Zar je važno? Mali, ti si stvarno poludio! Ja ti govorim o ostvarenju svih snova, a ti mene pitaš tko će te zamijeniti?!» Kristijan osjeti uvrijeđenost u ujakovom glasu.
«Oprosti, samo me zanima tko će me naslijediti. Moram obavijestiti otočane, sve pripremiti…»
«Mislim da imaju dostojnu zamjenu. Neki prgav, oholi balavac… Zvuči ti poznato?» Kristijan proguta slinu.
«Mogu li te kasnije nazvati?»
«Čemu?»
«Htio bi malo razmisliti» molećivo će Kristijan. Ujak je dobro poznavao svoga nećaka i premda razočaran njegovom reakcijom, nevoljko pristane.
«Samo nemoj otezati predugo, ovdje bi nogu odgrizli za takvo mjesto.» opomene ga.
Kristijan zaklopi knjigu. Tupo je zurio u maleni kostur koji se cerekao sa grimiznih korica. Ponuda je stigla u najgore moguće vrijeme. Da je došla tjedan prije, on bi se srdačno oprostio od dragih mu prijatelja i slao im razglednice iz Pariza. Da je starac slomio kuk za pet, šest dana, on bi obavio svoje i mirno otišao. Nervozno se ushodao po sobi. Ulije konjak i popije ga naiskap. Umjesto da skače od sreće, on je utučeno pio alkohol žaleći sam sebe. Nije imao o čemu razmišljati. Odluku je donio još dok je pričao sa ujakom, no bilo mu je previše bolno izreći je na glas. Poželio je knjigu baciti o zid. Da je nisu pronašli, sada bi sretan pakirao ono malo što je imao. Sutra bi prvi stajao na pristaništu, a već prekosutra šetao pariškim ulicama. Trebalo mu je zraka. Širom otvori prozore. U glavi mu je bubnjalo. Pažnju mu privuče grupica ispod prozora. Protrlja oči u čudu. U dvorištu je bilo dvadesetak ljudi sa svijećama u rukama. Stajali su u tišini gledajući prema njemu. On prepozna staricu u bijelo haljini. Nešto je govorila ljudima iza sebe, a zatim svi pogase svijeće i u tišini se raziđu. Starica je ostala posljednja. Bez riječi ga je promatrala, zatim mahne na pozdrav i iščezne u mrak.
«Hej, što ste trebali?!» poviče Kristijan. Nitko se nije obazirao. Znali su. I on je znao. Okrene broj bogoslovije. Razgovor je bio kratak i bolan za obojicu. Stari je biskup bez pitanja prihvatio Kristijanovu odluku, Kristijan je pokušao smisliti prikladnu ispriku znajući da je ujak morao potegnuti jako dobre veze da mu omogući tako dobru službu. Strovali se u naslonjač. Neko je vrijeme zurio u prazno pokušavajući zadržati osjećaj razočaranja, sažalijevati se još malo, no tada zaključi da mu je pametniji prihvatiti se posla. Otkrit će on tajnu ove knjige, i to uskoro, obećavao je sebi. Na kraju, nije li baš ona razlog njegova ostanka? Pokušavao je nastaviti s radom, no tuga se zaplela u njegove misli koreći ga što nije ugodio sebi. «Tko zna, mogao bi i glavu izgubiti» javi se glasić starog Kristijana. Umorno zaklopi knjigu. Bio je previše uzbuđen da bi mogao raditi. Mora se dobro naspavati, a sutra će odgonetnuti sve do posljednjeg slova.
Tek što je zaspao, iz tame se pomoli staričino izborano lice. «Bravo, mladiću. Nadala sam se da ćeš dobro izabrati. Bio si vrijedan večeras, pa ću ti malo pomoći. Potraži knjigu rođenih i umrlih, i neke stvari će ti biti jasnije. Požurite, nemamo puno vremena.» Već sljedećeg trenutka njezin se lik raspline prepuštajući mjesto ugodnim snovima. Kada se probudio, prvo pomisli na staricu. Širom otvori prozore ozarena lica. Vjetar je nosio izmaglicu u druge krajeve, dok je sunce zablistalo toplo i sjajno. Bio je to početak jednog krasnog, sunčanog dana
nastavlja se...
Post je objavljen 09.07.2006. u 00:38 sati.