Daniel se probudio u svitanje. Cijelo mu je tijelo utrnulo. Uzdrmao ga je jučerašnji razgovor. Uspomene su nenadano oživjele u svom svojem sjaju i boli. Sanjao je Doris, a koga bi drugog nego svoju neprežaljenu Doris svježu od mladosti, bijelu od smrti. Prošlost je još jednom oživjela da bi ponovo umrla u osvit novoga dana. Rumeno svitanje rastjeralo je mračne sjene, ali bol ga je i dalje stezala u grudima. Obriše znojno čelo u mislima sa pokojnom ženom. «Nema koristi od predbacivanja. Kada bi ja bio gospodar života i smrti, ono se sigurno ne bi desilo.» Tužno pomisli. Pokušao je hladnom vodom razbistriti um. Nakon kave i doručka osjećao se bolje. Radijski voditelj obećao je još jedan vruć i sunčan dan.
«Osvježite se na našem divnom moru čija temperatura ne prelazi 25°C, a u povjerenju, saznao sam da ribe grizu kao lude, zato, navali narode! A sada nešto samo za luđake koji su budni u ovo rano jutro!» Iggy Pop i Louie Louie prašili su u žestokom ritmu. «Hm, ribolov? Zašto ne.» Pomisli Daniel.
U spremištu je pronašao sve što mu treba. Odabere mrežu zamišljajući dobar ulov. Sunce koje se podiglo iznad rascvjetale livade probudi dašak optimizma. Možda današnji dan i ne prođe tako loš.
More je bilo mirno kao ulje. Jutarnje sunce bljeskalo se na površini. Tišinu je prekidalo samo cvrčanje cvrčaka i pokoja ptica koja bi proletjela prema šumi. Daniel osjeti grižnju savjesti dok je gliserom remetio mir i spokoj oko sebe. Dođe na mjesto odakle se pružao pogled na kuću koja mu je postala dom. Osjećao je da tu treba stati. Gledao je kako mreža nestaje u morskim dubinama iznenada radostan da ni sam nije znao zašto. Umjesto da se vrati, udobno se smjesti u gliseru uživajući u miru oko sebe. Odsutno je gledao prema otoku. Misli su mu lutale od prošlosti do sadašnjosti, od Doris, do Kristijana. Razmišljao je o sudbinama, o silama koje nas vežu za mjesta i ljude, o čudnovatim slučajnostima koje na kraju ispadnu važnije od života. Poželio je zaplivati, ali se sjeti da bi uznemirio ribe. Ležao je u gliseru promatrajući nebo iznad sebe, ispunjen slutnjom da se sprema nešto nalik uraganu ispod ove mirne površine zadovoljstva. Pjevušio je jedan zatvorski hit i pomisli kako od izlaska nije razmišljao o tim danima. Činilo se da je prošlo stoljeće od vremena kada je bio zatvoren onim prokletom betonskim zidovima, među ljudima koji nisu bili puno gori od njega, no Danielu je teško padalo društvo vulgarnih, nasilnih muškaraca kojima je bio okružen. Za većinu njih zatvor je bio dom kojem bi se ponovo i ponovo vraćali. Daniel se trudio ostati iznad toga, iznad zatvorskih smicalica, podlosti, lupeštva. No morao je primiti dosta batina i još više podijeliti da ga ostave na miru. Volio je samoću koju je sam izabrao, kao što je volio trpjeti kaznu za počinjeno djelo. Jedina simpatična duša na onom groznom mjestu bio je čuvar Joso, stariji čovjek pred mirovinom. Joso je bio drugačiji od ostalih čuvara, pomalo umoran od posla koji je mrzio, od grubosti koji su bili sastavni dio života u zatvoru. S Danielom ga je vezala ista odbojnost prema tom mjestu, ista žudnja za slobodom, za životom izvan sivih zidina. Njihov odnos nikada nije prelazio granice službenog, no sitnim ustupcima uveliko je olakšao Danielov zatvorski život. «Još koji mjesec, pa ćeš i ti biti slobodan» pomisli Daniel dok mu je jutarnje sunce milovalo tijelo. Pogleda na sat. Iznenadi se vidjevši da je proveo na pučini skoro tri sata.
«Mogao b provjeriti jesam li štogod ulovio.»
Vješto je povlačio mrežu. Na veliko zadovoljstvo, ulov i nije bio tako loš. Dok je vadio ribe, sine mu ideja: «Mogao bi pozvati Kristijana i Tinu na ručak. I Elu, naravno. Roštilj, glazba, prava vrtna zabava. Vrijeme je za malo druženja.» Zadovoljno se osmjehne.
«Let's go rock and roll!» poviče iz sveg glasa i jurne prema obali.
Nazvao je Kristijana koji obeća da će obavijestiti Tinu. No prije nego krene na party, mora obaviti još jednu misu.
«Mogao bi doći i čuti na svoje uši kakav si svećenik, pa ćemo zajedno na otok.»
«Uvijek si dobrodošao u dom Gospodnji. A i meni će biti drago.» Daniel se nasmije. Morao je još nazvati tetu. Na žalost, ona je odbila poziv.
«Žao mi je Dani, ali stvarno moram dočekati tog inspektora, inače može biti vraga. Jednom godišnje dolaze provjeriti stanje hotela, kakva bi domaćica bila da me ne nađe ovdje» objašnjavala je ona. Zaželjeli su jedno drugome ugodan dan, a zatim se Daniel baci na čišćenje ribe. Imao je još puno posla: morao je pripremiti sve za roštilj, očistiti gliser od ribolova, urediti se i pojaviti na misi. «Strop će se srušiti na mene, koliko dugo nisam bio u crkvi» pomisli veselo i baci se na posao.
Kristijan se pomno pripremao. Htio je ostaviti dobar dojam na Daniela. Nakon jučerašnjeg razgovora osjećao je veliku naklonost prema njemu. Kristijan nije bio od ljudi koji lako sklapaju prijateljstva i čudio se sam sebi jer je u mislima već neko vrijeme koristio tu riječ za čovjeka kojega je vidio svega nekoliko puta u životu. «Pošten je u duši. U očima mu vidim iskrenost. I bol. Zbog toga mi je drag» razmišljao je Kristijan oblačeći halju za bogoslužje. Crkva je bila ispunjena uglavnom turistima . Mještani su se zbili desno od oltara braneći tako svoj teritorij. Kristijan je počeo misu tražeći pogledom Daniela. Ugleda ga u dnu crkve, tik do vrata, naslonjen na stup proučavao je freske na zidu. Izbor evanđelja, propovijed; sve je manje – više bilo upućeno Danielu. Kristijan se sa žarom koji dugo nije osjećao u svome srcu obraćao puku objašnjavajući im ljubav Božju, moleći ih da ljube sebe i one oko sebe…. Njegovi poznanici čudili su se tom «novom Kristijanu» iza čijih je riječi kucalo i srce. Nekoliko mu je ljudi prišlo nakon mise i čestitalo na dojmljivoj propovijedi. Kristijan se osjećao kao u dobra stara vremena. Bio je ispunjen samozadovoljstvom. Daniel je gledao kako se važno odnosi prema ljudima koji su ga okružili. Kada se društvo razišlo, pruži mu komad papira.
«Može jedan autogram?» Kristijan posramljeno obori pogled.
«U pravu si. Malo pljeska, i ja se prodam.»
«Hej, nije baš tako crno! Svi volimo malo pljeska! Ti si danas dobio kišu pohvala. Možeš biti malo sebičan, to je OK.»
«Dobro, dobro, prošlo me je. Pričekaj da se presvučem, uzmem neke stvari, pa idemo pokupiti Tinu. Gdje ćeš se naći s tetom?» Daniel objasni da teta neće doći.
Tina ih je čekala ispred kuće. Imala je slobodan dan. Nasmije se ugledavši ih kako živo raspravljaju o nečemu.
«Daniel! Ne mogu vjerovati! Postao si drugi čovjek. Je si li primijetio kako je samo pocrnio?» obrati se Kristijanu. Zafrkavali su svjetioničara dok je on poslovao oko glisera. Putem je Daniel prepričavao svećenikovu propovijed hvaleći ga na sva usta. Tina prihvati i nastavi govoriti hvalospjeve ističući sve njegove vrline. Kristijanu se prvo svidjelo to hvaljenje, kasnije mu bi neugodno, dok napokon nije shvatio da se njih dvoje dobro šale na njegov račun. Dobro raspoloženi pristali su u uvali. Daniel uhvati samoga sebe kako se razdragano smije. Preplavi ga osjećaj postiđenosti, no već sljedećeg trenutka morao se nasmijati grimasi na Tininom licu. Kreveljila se Kristijanu koji je zbijao šale na njen račun. Kada su stigli, Daniel se primi posla oko roštilja, Kristijan je pripremao salatu, Tina je ljenčarila tražeći glazbu na radiju. Zvuk dobrog starog rocka oraspoloži ih još više.
«Naš Radio Otok ima najbolji program» ponosno reče Tina. Daniel se složi s njom.
«Što naš velečasni voli slušati? Sakralnu glazbu, možda?» Umjesto odgovora, Kristijan zapjeva uz pjesmu sa radija:
«Wild to be boooorn!» Daniel i Tina prasnu u smijeh.
Ručak je prošao veselo. Gosti su hvalili punih usta kulinarske sposobnosti svog prijatelja, vino je bilo prvoklasno.
«Sad mi je jasno zašto si postao svećenik. Ovo vino je sjajno, pravo je čudo da vi svećenici ne postanete alkoholičari» vedro će Tina. Daniel potvrdi. Kristijan nije mogao sakriti zadovoljstvo. Ustane i podigne čašu.
«Kad je tako, onda želim nazdraviti! Prvo našem domaćinu da uvijek ovako dobro kuha, da mu svaki dan bude kao ovaj, za ostvarenje onih želja koje ne može izustiti na glas. Tina, želim ti …hm…isto to.» Oni zaplješću.
«Mi bi tebi trebali poželjeti skori odlazak sa otoka, ali bit ćemo tako sebični i poželjeti samo više smijeha na tom zabrinutom licu» uzvrati Tina. Kristijan se nije bunio. U tom trenutku nije želio nikuda otići. Daniel iznese vreće za spavanje. Udobno se zavale ispod starog hrasta, pjevušeći pjesme s radija, pijuckajući vino, lijeno se odmarajući u sjeni drveta. Kristijan odloži čašu.
«Ako se slažeš, malo bi razgledao knjige koje imaš. Zadnji put sam vidio neke zanimljive naslove.»
Daniel lijeno kimne glavom. Žvakao je travku i osjećao se sjajno. Tina ga je zamišljeno promatrala.
«Što dovodi jednog pametnog muškarca na ovo pusto mjesto?» Iznenada upita.
«A koji je razlog da tako prekrasna mlada žena trati vrijeme tamo preko?» uzvrati Daniel. Tina obori pogled crveneći u licu. Mrmljala je nekakvo opravdanje očito zbunjena. Daniel požali zbog svojih riječi. Da bi ublažio napetost koja se stvorila između njih, polako joj ispriča ono što je ispričao Kristijanu, možda sa manje detalja. Tina je pažljivo slušala. Bilo je vidno ganuta Danielovom pričom.
«Znala sam da si tužan, kad sam te prvi put vidjela, primijetila sam da ti se oči nikada ne smiju. Tako mi je žao Daniele! Sigurno proživljavaš pakao. Znaš, moja baka bi u ovakvoj prilici sigurno rekla da život ima dvije strane: onu sretnu, koja nas vodi do nebesa i onu tužnu, koja nas vodi ravno do dna. Živjeti znači prihvatiti obje strane života, jer jedno bez drugoga ne postoji. Ne znam baš da sam te time utješila» reče zbunjeno.
«Hm, baka je očito bila mudra žena» tužno se nasmije Daniel.
«Hoćeš li čuti moju priču?» pomalo uplašeno upita Tina. Daniela iznenadi njena gesta. Osjećao je da Tina ne priča olako o svom životu.
«Bit će mi čast.»
«Dakle, prije puno godina, još dok sam bila studentica književnosti, upoznala sam tipa. Znaš već, zgodan dečko, otkačena frizura kožna jakna i Harley Davison. Bila sam luda za njim. Nisam mogla vjerovati da je on zainteresiran za mene. Svuda smo se vozikali njegovim motorom. Zapustila sam predavanja, nisam se odvajala od Maxa – nadimak koji je sam smislio da dobije na važnosti. Provodili smo se najbolje na svijetu: koncerti, odlična ekipa, ljetovanja pod šatorom, putovanja, ah, stalno smo bili na putu. Starci su mu bogati, tako da nikada nismo imali problema s lovom. Sve je bilo kao u bajci, dok nisam ostala u drugom stanju. Slučajno, naravno. Max je poludio. Govorio je da ne želi obaveze, pogotovo ne djecu. Mrzio je pomisao na dijete. Govorio je da je on sam još dijete, što je i bio. Otišla sam baki i kod nje rodila. Moji nisu htjeli čuti za mene. Javila sam Maxu da imamo sina. Nije dolazio mjesecima, pa sam ga sama krstila i obavila sve ostalo. Moj Marin. Živjeli smo kod bake i nije nam bilo tako loše. Max se pojavio u proljeće, donio buket cvijeća i molio me da budemo opet zajedno. Jedva da je pogledao sina. Bila sam dovoljno mlada i luda da prihvatim njegove isprike, pokupim neke krpice, dijete i odem s njim. Živjeli smo u malom stanu, ja sam se zaposlila u trgovini, Max je radio povremeno, no nikada duže od tri mjeseca. Govorio je da on nije čovjek koji može dugo biti na jednom mjestu. Nikada se nismo vjenčali kako ne bi ugrozili Maxovu potrebu za slobodom. Bože, kako sam bila luda!» zavrti Tina glavom. Daniel je pažljivo slušao.
«Da ne duljim, živjeli smo ne baš sjajno. Prije dvije godine došli smo na Mulo. Netko od Maxovih porijeklom je s otoka. Smjestili smo se u kuću gdje si me danas zatekao. Imali smo nešto novaca koje je Max brzo trošio na noćne provode. Ljeto je prolazilo, a sa ljetom i Maxovo oduševljenje. Život na otoku više mu se nije činio fenomenalan. Jedne je noći pobrao svu lovu, priuštio si dobar provod, a u jutro je nestao. Ostali smo Marin i ja. Prodao je svoj sveti Harley jednom Dušku i tim je novcem valjda platio put za tko zna gdje. Dobila sam u ove dvije godine jednu razglednicu iz Amsterdama u kojoj se ispričava za sve i želi mi mirno more i dobar život.» Tina zašuti.
«Čudno u cijeloj priči je prodaja Harleya. Ljudima se lakše oprostiti od bližnjih nego od stvari koji za njih imaju neprocjenjivu vrijednost, a za Maxa je to očito bio njegov motor. Zašto nije tražio novce od svojih?» upita Daniel.
«Kada sam rodila, praktički su nas se odrekli. Tražili su od Maxa da preuzme odgovornost za obitelj koju je stvorio. Pogotovo njegov otac. Čovjek je poludio zbog Maxovog neodgovornog ponašanja. Čak su i mene krivili što pristajem na takav život. Možda su bili u pravu, ne znam. Zadnji put kad ih je Max tražio novce, rekli su da neće dati ni novčića dok im je unuk kopile. Bili su spremni prijeći preko svega ako se vjenčamo. Max ih više nikada nije zvao.»
Daniel u čudu zavrti glavom. Nešto mu je bilo čudno u cijeloj priči, ali što?
«Gdje ti je sin?»
«Kod mojih. Obožavaju ga. Svake godine provede tjedan-dva kod djeda i bake. Na svu sreću, ja imam posao, pa ne moram s njim.»
«Niste baš u dobrim odnosima?»
«Znaš starce, prvo ti se vesele, a zatim te ne prestaju kritizirati. Izbjegavam posjete koliko god mogu.»
«A Maxovi?» Tina slegne ramenima.
«Pokušali su preko detektiva ući Maxu u trag, no bezuspješno. Marina doživljavaju kao drugu šansu u životu, znaš, pokušavaju nam se miješati u život, što mi baš nije drago.»
«Hej, vas dvoje, dosta priče. Što kažete na šetnju ovim parkom prirode?»
«Odlična ideja!» Vikne Tina malo preplašena iznenadnom bliskosti koja je bljesnula između nje i Daniela. Sve se desilo malo prebrzo.
«Gdje ćemo?» upita Tina. Muškarci namignu jedan drugome.
«Na jedno jako zanimljivo mjesto» tajanstveno će Daniel. Osmijeh se širio njegovim licem. Uspomene kao da su ga manje boljele, više nije bio sam.
nastavlja se...
Post je objavljen 09.06.2006. u 00:39 sati.