Mutna svjetlost maglovitog dana prigušeno se ušuljala u sobu. Tina otvori umorne oči napola svjesna gdje se nalazi. Pogled na nepoznatu sobu razbudi je u hipu. Uspomene na prošlu noć natjeraju joj suze na oči. Staru kamenu kućicu doživljavala je kao svoj dom – sve do večeras. Znala je da više ništa neće biti isto. Umjesto sigurnosti, sada je osjećala samo strah i nepovjerenje. Više nikamo nije pripadala. Više joj ništa nije pripadalo. «Imaš Marina, ako ti to nije dovoljno, onda si glupa.» Da, imala je sina. Mora misliti na njega, pronaći im smještaj, novi dom. Teško uzdahne. Bila je ponovo na početku. Kriještav zvuk budilice natjera je na skok iz kreveta. Nije imala puno vremena. Sva sreća, inače bi se sažalijevala cijeli dan. Nakon kratkog dotjerivanja, spusti se u predvorje. Recepcionar je diskretno pozove.
«Doručak je serviran, na zahtjev gospođe Ele.»
Ona se zahvalno osmjehne. Nije bila osobito gladna, no pomisao na vruću šalicu kave razveseli je.
«Doručak je najvažniji dio ishrane, draga moja. Ako želiš živjeti dugo i zdravo, ne trebaš preskakati doručak.» Javi se njena domaćica. U rukama je držala buket cvijeća.
«Dobro jutro. Ne trebate me tako maziti.»
Žena ubaci cvijeće u vazu.
«Sitnica. Uostalom, učinila sam to zbog sebe. Hoćemo?»
Sjele su uz prozor. Kolovoško jutro izblijedilo je u magli.
Uz doručak, Ela joj spomene Rokov posjet.
«Ne znam zašto, ali nešto u njemu strašno mi je odbojno. Borim se protiv tog osjećaja, ali svaki put kad ga vidim… ne znam» odmahne glavom.
«I ja imam isti osjećaj» oprezno će Tina
«Nešto u njegovim očima, u pogledu …ne znam objasniti, ali kada sam upoznala sirotu Ceciliju i cijela ta priča …»
«Znam što misliš. Reci, zar ne bi bilo bolje da nikada nije došla ovamo? Dovesti trudnu ženu na otok bez bolnice, bez rađaonice? Nije li to malo čudno?» Tina se složila s njom.
Na brzinu je završila s doručkom, zatim krene na posao. Kasnila je, a nije voljela kasniti. Tmuran dan oneraspoloži je još više. Ulice su bile puste. Cijeli otok djelovao je napušteno, nestvarno. Otključa trgovinu razmišljajući o svemu što mora napraviti. Posla je bilo preko glave. Bacila se na uređivanje polica kada se oglasi zvonce na vratima. Tina se ukoči. Grlo joj se steglo od pomisli da Duško stoji iza nje. Proguta slinu. Nakon sinoćnjeg incidenta, više nije bila sigurna što je mladić sposoban učiniti. Ratoborno se okrene spremna na žestoki obračun.
«Već sam se zabrinuo gdje si.»
Tina raširi oči.
«Oh, ti si. Hvala Bogu.»
Kristijan sjedne na pult. Djelovao je rastreseno. Primijetila je tamne kolutove oko njegovih očiju, umor na licu.
«Mili Bože, kako to izgledaš?! Kao da si cijelu noć tulumario!»
Kristijan se trgne iz razmišljanja.
«Zvao sam te kući, pa sam se sjetio da si na poslu. Moraš mi pomoći oko prevođenja. Ova knjiga je fantastična! Mislim da smo na pragu otkrića nečega nevjerojatnog! Mislim da je cijeli ovaj otok nekakav prolaz, vremenski tjesnac … Ima stvari koje ne mogu prevesti, ti imaš nekakav rječnik? Znaš, nešto važno se upravo događa…» Tina mu stavi ruku na usta.
«Hej, ugasi se. Izgledaš kao da si poludio, a i ne zvučiš ništa bolje. Prvo, ti si svećenik i ne vjeruješ u SF, drugo, ako se nešto i događa, otkrit ćemo već, treće, jesi li za kavu?»
«Ne razumiješ, nemamo vremena! Jedino što nemamo je vrijeme!»
«Još te nisam vidjela tako uzbuđenog, da ne kažem ludog. Smiri se, pa ćemo pričati. I ja tebi imam nešto reći, za početak, nisam spavala kod kuće.» Kristijan se namršti.
«Što? Mislio sam da te bolje poznajem.» Tina prasne u smijeh.
«Znači, slušaš me. Daniel je savršeni kavalir, no netko mi je sinoć porazbijao prozore na kući.»
Kristijan se čudio. Na otoku nije bilo vandalizma, osim pokojeg pijanstva, ili ulične svađe.
«Duško? Morat ću popričati s njim. Pa gdje si provela noć?»
«U hotelu. Ali, moram ti još nešto reći.» On je upitno pogleda.
«Roko je tražio od Ele da dovuče bolesnog sina na okupljanje otočana za nekakvu jubilarnu godišnjicu otoka. Znaš li išta o tome?» On zaniječe.
«Znam da na Bartolomejevo slave dan otoka, ali to znaš i ti. Klape, svirka, gozba… no za nešto specijalno, nemam pojma. Čak ne znam kada se prvi Mulanin iskrcao na Mulo, o tome je riječ, zar ne?»
Tina slegne ramenima.
«Ne znam, čudno je sve to.»
«Dobro, prekopat ću malo po policama, vjerujem da su takvi podatci negdje zabilježeni. Slušaj, došao sam zbog knjige. Treba mi tvoja pomoć.»
«Dođi u dva po mene, pa ćemo na svjetionik. Tamo možemo raditi u miru.»
«Dogovoreno.» Prihvati Kristijan.
«Pokušat ću malo odspavati. Glava mi puca.»
Tina ga suosjećajno ponudi kavom. Kristijan odbije. Mahne na pozdrav. Već sljedećeg trenutka Tina je nastavila sa pospremanjem. Bila je prezaposlena da bi razmišljala o Kristijanu. Iznenadila se kada ga ponovo ugleda na vratima.
«Eskort servis vama na usluzi» teatralno uzvikne.
«Hm, koja je vaša specijalnost?» Prihvati djevojka.
«Evanđelje po Marku ili Ivanu?» Tina prasne u smijeh.
«Vodi me, oče.»
«Oče?»
Dobro raspoloženje potrajalo je dok nisu došli pred staru kamenu kuću. Razgledavali su razlupane prozore, krhotine po dvorištu, zatim Tina potrpa cijeli jedan život u dvije torbe. Oglasi se telefon. Kristijan podigne slušalicu. Tina iznese prtljagu.
«Tko je zvao?»
«Tvoj dragi, nestrpljiv je i očito rastresen, kada te zove kući.» Tina porumeni.
«Onda je bolje da požurimo.»
Svećenik je petljao oko motora, dok je Tina pomagala oko veza.
«Ideš svjetioničaru?» Začuje iza leđa.
«Misliš da si tamo sigurna? Kažem ti, mala, na kraju ćeš biti moja. Čuješ, pope, mala će bit moja! Ali plati ćeš mi za ovo.»
Duško odgurne brodić bijesno proklinjući. Tina se spusti na klupicu nijema od iznenađenja. Nisu ga primijetili u magli. Tko zna koliko dugo ih je pratio. Pogled joj se sretne sa Kristijanovim. Svećenik je bio jednako zatečen. Ova mala predstava sve mu se manje sviđala. Nevolje su bile na pomolu, gotovo ih je mogao namirisati.
«Morat ću porazgovarati s njim.» napokon reče. Djevojka odmahne rukom.
«A što si ti radio ovoga jutra?»
«Zar ne vidiš? Malo sam se dotjerao, i naravno, nastojao sam odgonetnuti što više teksta...» Tina je prečula Kristijanov odgovor. U mislima je proživljavala incident na pristaništu. Ljutila se na sebe što je samo šutjela umjesto da spomene Dušku razbijene prozore. «Ja sam ta koja je trebala urlati, ne on» mislila je bijesno. Šutnjom ga samo ohrabruje. Morat će ozbiljno popričati s njim. Trebala je to učiniti puno ranije.
Duško je stajao na molu gledajući brodić koji nestaje u magli. Želio je da ga magla zauvijek proguta, a onda se predomisli. Tina će biti njegova, mora biti njegova. Htjede uskočiti u čamac i krenuti za njima, no brzo se predomisli. Njih je troje, a on sam – bio je to dobar razlog za povlačenje. Zajaše Harleya i uputi se prema kući skrivenoj među borovima. Nervozno pokuca. Vrata se uz škripu otvore. Stara, pogurena žena neprijateljski ga odmjeri.
«Nije kod kuće i nemoj ga tražit do sutra.»
Prije nego je Duško uspio nešto reći, starica zalupi vratima.
«Stara vještica» prošapće Duško bjesniji nego ikada. Trebao je društvo, a činilo se da će dan provesti sam. Doveze se do stare kuće na kraju mjesta. Vješto sklizne s motora. Raspali kamen na cesti koji odleti u žbunje. Mogao bi ubiti nekoga, ubiti! U kući je imao još pola flaše lozovače. Mogao bi se napiti. Bila je to dobra ideja. Izvuče iz ormarića svoj «lijek za dušu» i baci se na kauč. Ležao je trenutak – dva, pa skoči i stade nervozno koračati po sobi. Otpije nekoliko gutljaja. Alkohol ga je ugodno žario. Nije mogao prestati misliti na Tinu. Sjećao se dana kad ih je prvi put ugledao onog vrućeg ljeta, kada je mislio da mora napustiti Mulo i potražiti sreću ponovo na brodu. Duško je, poput većine otočana, isplovio nekoliko puta u želji da postane pravi moreplovac kakvi su bili njegovi preci, no loše je podnosio more. Osim spolne bolesti koju je pokupio u nekoj luci i par loših uspomena, ništa ga nije vezalo uz mornarski zanat. Neko se vrijeme skitao po stranim zemljama, no bio je samo još nesretniji. Napokon se vratio na otok živeći povučeno, zlobnici bi rekli jadno. Zarađivao je ulovom ribe i krijumčarenjem cigareta. Kako je bio vanbračno dijete, a majka nikada nije otkrila ime njegova oca, po mjestu se vjerovalo da je začet u grijehu između brata i sestre. Duška su boljela takva nagađanja, no morao je živjeti s njima jer nije imao dokaza u suprotno. Još danas ga izbezume sjećanja na podsmjehe vršnjaka kada su vikali po selu:
«Duško je mulac!
Kopile! Kopile!
Babe te utopile!»
Pjevali su dok ih je on, slijep od bijesa, lovio. Zaškrguće zubima. Uspomene na odrastanje boljele su ga, jer njegov život nije imao nikakvog smisla. Bio je mjesna budala, predmet ismijavanja, nitko i ništa. Sve do dana kad je ljenčareći na pristaništu ugledao zgodnog crnokosog muškarca na Harley Davisonu. Pored njega je koračala lijepa žena koja je za ruku vodila malo dijete. Nešto se u Dušku pokrenulo, nešto novo, neka čežnja koju prije nije osjećao. Idealna slika sreće u njegovoj glavi odjednom se materijalizirala ravno njemu pred nosom. Neprimjetno ih je slijedio, gledao kako se smiju, ljube, pomogao im oko smještaja, neprestano bio u blizini, na usluzi. Postao je Maxova sjena, pratio ga posvuda, upijao svaku njegovu riječ, premda je malo toga razumio. Ipak, nakon nekog vremena postalo mu je jasno da slika savršene obitelji nije stvarna, da oni zakonski i nisu obitelj, te da Maxova formula uspješnog života zabranjuje brak, vezanje, pripadanje. Max je glumio negatora društvenih vrijednosti, no u stvari, samo je sve podredio sebi. Uživao je što ima ženu koja mu je rodila potomka, kuha mu i sprema, a on je ostao slobodan i vječito mlad. Max je živio sliku idealne sreće iz svoje glave. Duško nije mogao sakriti razočaranje Maxovim načinom života, niti žudnju za lijepom Tinom. Kad je uspio u bescjenje kupiti «sveti» Harley, Duško je bio siguran da će jednoga dana sve Maxovo jednostavno postati Duškovo. Toliko je vjerovao u svoju teoriju, da se doslovce razbolio kada je otkrio vezu između Tine i svjetioničara. Osjećaj umiranja zamijenio je osjećaj gnjeva kojeg se Duško više nije mogao osloboditi, čak ni u snovima. Kukavica, kakav je oduvijek bio, nije se usudio direktno suprotstaviti muškarcu snažnijem od sebe, no njegov vrijedan um danonoćno je smišljao podlosti kojima bi eliminirao protivnika. Slamku spasa pružio mu je Roko. Dušku je obećana Tina u zamjenu za nekoliko sitnih poslića koje će morati obaviti. Sve je bilo toliko jednostavno, da je uspjeh bio neupitan. Duško je bio uvjeren da će djevojku dobiti jeftino kao i motor. U njegovoj uskuhaloj glavi, sve je bilo predodređeno da se desi. Sve osim svjetioničara koji mora biti maknut. «Pusti njega, ja ću ga srediti, ti se pobrini za ono što sam ti rekao» ponavljao je u mislima Rokove riječi. O, da, on će se pobrinuti da sve prođe kako Roko želi, a tada će pored sebe zauvijek imati Tinu, no prvo će je malo naučiti pameti (kao ono s prozorima he, he, he). Tek toliko da se zna tko je glavni. Njezine avanturice bit će zauvijek prekinute, a Duško je znao kako ženu privezati za sebe. Može on biti itekako grub kada treba. Pokazat će on Tini! Pokazat će on njoj! Sijevne očima. Morat će se još malo pritajiti, no na kraju, on će biti pobjednik. On! Slavodoban osmijeh zablista na njegovom mračnom licu. Kako je mrzio probleme! Ali uskoro će sve nevolje biti iza njega. Baš sve.
nastavlja se...
Post je objavljen 30.06.2006. u 22:25 sati.