16
četvrtak
travanj
2020
NETKO KOGA SI POZNAVAO/LA
Prijatelju, sada smo samo stranci. Tišina se zavukla među zidove i ostali smo bez riječi. Činilo se nekako i logično, možda, nakon svega. A tko se mogao kladiti da priča ima kraj-onaj prije smrti. Prijatelju, zovem te tako, jer nakon svega još ti mogu pokloniti takvu vrstu "identiteta", možda i nije zasluženo, ali neka ti bude. Ovaj put. Reci mi, sjećaš li se kada je počelo? Jesmo li mogli primijetiti trenutak koji je okrenuo vrijeme poput ključa u bravi i zatvorio vrata? Jesmo li mogli primijetiti korake u tami? Koliko je dugo trebalo da napokon prihvatimo tišinu? Nekako se ušuljala spontano, isprva na trenutak, minutu...dvije...Ne mogu reći da nije dobrodošla, lagala bih tvrdeći suprotno. Ipak, donijela je nešto vrijedno-poklonila je vrijeme, period za promišljanje o samome sebi, o teškim riječima koje su sišle sa usana ogorčenih duša, o situacijama koje su bile potpuno nepravedne, o svemu što smo znali toliko dobro prešutjeti. Bili smo dobri u tome-poput stručnjaka koji usavrši manipuliranje do najsitnijih detalja, a mi smo manipulirali sa njom-sa tišinom. Prijatelju, sjećaš li se kako su one minute postajali sati, kako su se sati sa lakoćom pretvarali u dane, a onda je prošao tjedan, pa čak i mjesec. Šutjeli smo, prijatelju, kao da se sramimo istjerati je-postala je poput gosta koji nekako neplanirano produži svoj ostanak, a prihvatiš ga šutnjom plašeći se izreći pravo mišljenje na glas. Poput igre u kojoj nitko ne želi igrati ulogu "lošeg" roditelja koji će povisiti glas i potjerati "neposlušno" dijete u kut. Barem nam je to bilo zajedničko, zar ne? Čak to mogu izgovoriti sa podsmijehom, na način kao kada se smiješ nekome u lice. I nije li paradoks da svijet koji je toliko glasan odjednom utihne, da čuješ vlastito disanje kao jeku? Čuješ svoje misli kako vrište, poput divljih životinja zatočenih u kavezu, a nemaš kamo. Prijatelju, pokušavali smo pobjeći, ali nekako nije uspjelo-barem na početku. Nekako smo se vraćali na ono isto poznato mjesto. Mjesto u kojem je nekada stanovao osmijeh, mjesto u kojem su dijalozi bili uzbudljivi, mjesto na kojem postoji sreća. Kako se desilo da i ona ljetna jutra postanu hladna, obojana sivim bojama, ogrnuta oblacima? Često je padala kiša, sunce nekako nismo vidjeli-ne tim očima na koje smo navukli mrenu ljutnje, odbijanja i nepoštovanja. I ne mislim da smo se izgubili, vrijeme je odradilo svoje, a mi smo prešutno potpisali "ugovor" na raskrižju gdje svatko bira svoju stranu. Okrenuli smo leđa, ne pruživši ni ruku. Prijatelju, nitko nije pogriješio, samo smo loše igrali igru, ali vrijedilo je. I možda ćemo se jednom i sresti, kada prođe još poneka godina, u prolazu, onako spontano. Hoćemo li uputiti jedno drugome pozdrav? Možda, kada se pogledi sretnu, onako u tišini...Za stara vremena...
komentiraj (7) * ispiši * #
01
srijeda
travanj
2020
"STAKLENE KUTIJE"
Zatvoreni smo u staklenim kutijama, u prividnoj stvarnosti, odvojeni od svega što smo imali, a nikada nije bilo naše. Ne možeš imati ono što ti ne pripada, barem ne na način kojim to želiš posjedovati. Ne možeš posjedovati život, jer ako okreneš kockice, shvatit ćeš da on zapravo posjeduje tebe. Posjeduje te dokle god si gladan osjećaja moći, želje materijalnog svijeta i nepresušne borbe u pokušaju da se dokažeš koliko više vrijediš od drugih. A jednak si, jednak si drugima koliko su i oni tebi. Toliko je jednostavno, a opet toliko daleko i naizgled komplicirano. Vidiš li sada? Možeš li razumjeti o čemu govorim? Kako ti se sviđa ovaj svijet, dok ležiš nepomično, u polumrtvom stanju, odvojen od realnosti koju jedva možeš disati? Svađaš li se ponekad sa tišinom ili uživaš u njenom nepresušnom monologu? Teške riječi padaju, zar ne? Gotovo bi se mogao kladiti da razumiješ samu bit, a opet rijetki razumiju tišinu. Pitam se, možeš li pronaći razloge za osmijeh, sada, dok puniš čašu koktelom straha, tuge i nesigurnosti? Brojiš li koja je po redu i opija li te dovoljno da barem na tren zaboraviš gdje si? A ne ideš nikuda, čovječe, barem još neko vrijeme. Pogledaj svoje staklene zidove, naizgled čvrsti, a opet toliko krhki i slomljivi-poput tebe, jer lomljiv si. Ne shvaćaš li koliko lako pucaš, a još ti nisu oduzeli sve. Još uvijek ne razumiješ, možda nećeš imati priliku shvatiti, jer možda nije ni do tebe da razumiješ. Možda ne vidiš širinu i dalje od onoga čime su te cijepili. Moćno je to oružje, tako malena doza seruma, a natjera te da služiš, da postaješ rob samoga sebe, plašeći se noću utonuti u san. Čega se bojiš? Zar si toliko slab da ne možeš sanjati? Hajde, noći su barem mirne i tu najviše primjećuješ jednakosti. Samo sanjaj, još si dijete-dovoljan je trenutak da se vratiš. Osjećaš li onaj plamen sreće, barem na kratko, osjećaš li želju da se nasmiješ dok plutaš u staklenoj ovojnici poput nerođenog djeteta u majčinoj utrobi? Kažem ti, još uvijek si dijete-nemoj odrasti, nemoj pustiti snove, jer bez snova postaješ praznina. Ne želiš to biti, jer tvoje postojanje je mnogo više od toga. Samo sanjaj, snove ti nitko ne može oduzeti. U snovima stvarnost postaje iluzija, a iluzije postaju stvarnosti. U snovima ti nitko ne može oduzeti slobodu. U snovima pričaš priče koje možeš stvarati u realnosti, a sve je moguće ako dovoljno želiš. Vidiš li koliko zanimljivo može biti, samo ako promijeniš percepciju načina na koji doživljavaš stvari? Razumiješ li sada? Nisi sam...Pogledaj preko puta, reci mi što vidiš kroz zamagljena stakla tuđih kutija. Kako li je samo tanka točka pucanja...Gotovo da je možeš vidjeti. Prirodno je osjećati strah, od toga je teško pobjeći. Jednom će napuknuti zidovi pasti. Moraju...Znaš li što ćeš naći tada, kada dođe trenutak da ponovno otvoriš oči?
komentiraj (28) * ispiši * #
"SAMO MRTVE RIBE PLIVAJU NIZVODNO"
Na neke situacije ne možeš utjecati, dogode se spontano, igrom slučajnosti. Poput reakcije koja ti daje odgovor na sve akcije koje su se taj dan dešavale. I dok sam sjedila u tišini baveći se mislima koje su graničile sa potpunim kretenizmom, osjetila sam ruku na svome ramenu. Dogodilo se spontano, u trenutku kada sam bila spremna priznati samoj sebi da silazim s uma. Dobila sam protivnika, kvalitetnog, ravnoga sebi. Takva vrsta osobe natjera te da stvoriš iluziju u kojoj si samo igrač na šahovskoj ploči. Svaka riječ postaje pomno isplaniran potez koji ti dopušta da se krećeš naprijed. Takva osoba stavlja te u ŠAH-MAT poziciju od samoga starta. Uvijek sam cijenila kvalitetan razgovor koji ima smisao, u kojem doista sudjeluju obje strane, samim time jednako sam cijenila i kvalitetne protivnike. A ja sam ga imala, nasuprot sebi, sa pogledom koji jedva čeka da prekine tišinu.
–„Zašto se toliko boriš?“
-„Nisam sigurna da razumijem poantu.“
-„Kompliciraš jednostavne stvari, umjesto da se pustiš.“
-„Pustim?“
-„Da…onako…go with the flow…znaš, lakše je.“
-„Lakše…možda…i nekako prejednostavno, a ja volim izazove.“
-„Ali krvariš iznutra…“
-„Vjerojatno, samo…znaš, kada zagrizeš udicu, smjer logike nalaže da mora biti krvi.“
-„Krv privlači predatore.“
-„Predatore? Zašto misliš da sam sitna riba“-ispitujem sa podsmijehom
Nastaje tišina i počinjem primjećivati lagano podizanje obrve na njegovom licu. Razmišlja i svakom sekundom postaje napetiji, kao da gubi prednost, kao da će njegov potez završiti porazom. Znatiželja izaziva glad, postajem poput divlje životinje koja čeka plijen kako bi kasnije uživala u vlastitoj gozbi. Čekam...
-„Ne mislim, ali može biti mnogo jednostavnije.“-progovara napokon
-„Pomalo sam mazohista…ako razumiješ.“
-„I odrađuješ Sizifov posao.“
-„Ja to zovem život.“
-„Pregazit će te…“
-„Svakoga pregazi…na kraju…I nije li zapravo paradoksalno kako ti u taj isti kamen na kraju uklešu ime?“
Svi pomalo odrađujemo taj posao. Svi imamo rok trajanja, svi se za nešto borimo, ili ne borimo. Jer, ima onih ljudi kojima je život serviran, preciznom savršenošću. Njima se diviš ili ih mrziš. Sa njima se nekako uspoređuješ u trenutcima kada se izgubiš. Ne mogu, a da se ne zapitam, koju stranu zagovarati. Trebam li uopće birati stranu? Umiremo li doista ako se pustimo? Znači li to da ne želimo preuzeti odgovornost, da nismo dovoljno zreli? A što ako se borimo? Ako odlučimo dati sebe i vrijedno je svake minute odricanja, da li to znači da se zapravo nekome dokazujemo? Zašto doista ići težim putem ako možeš isto dobiti jednostavnije? Ili ne možeš? Teško mi je izabrati stranu, nekako su kontradiktorne jedna drugoj. I ne mogu objasnit zašto, ali volim uložiti trud u ono što dobivam. Možda zbog prošlosti, možda zbog djetinjstva, možda zbog tog glupog osjećaja da se moram truditi kako bih zadobila sekundu nečije pažnje. Ipak, ponekad, sasvim neočekivano život ti servira opcije. Onako spontano. Možeš ostati stajati, a možeš se pustiti. Što ako padnem? Oh, ali što ako poletiš?
komentiraj (11) * ispiši * #
