Zatvoreni smo u staklenim kutijama, u prividnoj stvarnosti, odvojeni od svega što smo imali, a nikada nije bilo naše. Ne možeš imati ono što ti ne pripada, barem ne na način kojim to želiš posjedovati. Ne možeš posjedovati život, jer ako okreneš kockice, shvatit ćeš da on zapravo posjeduje tebe. Posjeduje te dokle god si gladan osjećaja moći, želje materijalnog svijeta i nepresušne borbe u pokušaju da se dokažeš koliko više vrijediš od drugih. A jednak si, jednak si drugima koliko su i oni tebi. Toliko je jednostavno, a opet toliko daleko i naizgled komplicirano. Vidiš li sada? Možeš li razumjeti o čemu govorim? Kako ti se sviđa ovaj svijet, dok ležiš nepomično, u polumrtvom stanju, odvojen od realnosti koju jedva možeš disati? Svađaš li se ponekad sa tišinom ili uživaš u njenom nepresušnom monologu? Teške riječi padaju, zar ne? Gotovo bi se mogao kladiti da razumiješ samu bit, a opet rijetki razumiju tišinu. Pitam se, možeš li pronaći razloge za osmijeh, sada, dok puniš čašu koktelom straha, tuge i nesigurnosti? Brojiš li koja je po redu i opija li te dovoljno da barem na tren zaboraviš gdje si? A ne ideš nikuda, čovječe, barem još neko vrijeme. Pogledaj svoje staklene zidove, naizgled čvrsti, a opet toliko krhki i slomljivi-poput tebe, jer lomljiv si. Ne shvaćaš li koliko lako pucaš, a još ti nisu oduzeli sve. Još uvijek ne razumiješ, možda nećeš imati priliku shvatiti, jer možda nije ni do tebe da razumiješ. Možda ne vidiš širinu i dalje od onoga čime su te cijepili. Moćno je to oružje, tako malena doza seruma, a natjera te da služiš, da postaješ rob samoga sebe, plašeći se noću utonuti u san. Čega se bojiš? Zar si toliko slab da ne možeš sanjati? Hajde, noći su barem mirne i tu najviše primjećuješ jednakosti. Samo sanjaj, još si dijete-dovoljan je trenutak da se vratiš. Osjećaš li onaj plamen sreće, barem na kratko, osjećaš li želju da se nasmiješ dok plutaš u staklenoj ovojnici poput nerođenog djeteta u majčinoj utrobi? Kažem ti, još uvijek si dijete-nemoj odrasti, nemoj pustiti snove, jer bez snova postaješ praznina. Ne želiš to biti, jer tvoje postojanje je mnogo više od toga. Samo sanjaj, snove ti nitko ne može oduzeti. U snovima stvarnost postaje iluzija, a iluzije postaju stvarnosti. U snovima ti nitko ne može oduzeti slobodu. U snovima pričaš priče koje možeš stvarati u realnosti, a sve je moguće ako dovoljno želiš. Vidiš li koliko zanimljivo može biti, samo ako promijeniš percepciju načina na koji doživljavaš stvari? Razumiješ li sada? Nisi sam...Pogledaj preko puta, reci mi što vidiš kroz zamagljena stakla tuđih kutija. Kako li je samo tanka točka pucanja...Gotovo da je možeš vidjeti. Prirodno je osjećati strah, od toga je teško pobjeći. Jednom će napuknuti zidovi pasti. Moraju...Znaš li što ćeš naći tada, kada dođe trenutak da ponovno otvoriš oči?
Post je objavljen 01.04.2020. u 18:15 sati.