Na neke situacije ne možeš utjecati, dogode se spontano, igrom slučajnosti. Poput reakcije koja ti daje odgovor na sve akcije koje su se taj dan dešavale. I dok sam sjedila u tišini baveći se mislima koje su graničile sa potpunim kretenizmom, osjetila sam ruku na svome ramenu. Dogodilo se spontano, u trenutku kada sam bila spremna priznati samoj sebi da silazim s uma. Dobila sam protivnika, kvalitetnog, ravnoga sebi. Takva vrsta osobe natjera te da stvoriš iluziju u kojoj si samo igrač na šahovskoj ploči. Svaka riječ postaje pomno isplaniran potez koji ti dopušta da se krećeš naprijed. Takva osoba stavlja te u ŠAH-MAT poziciju od samoga starta. Uvijek sam cijenila kvalitetan razgovor koji ima smisao, u kojem doista sudjeluju obje strane, samim time jednako sam cijenila i kvalitetne protivnike. A ja sam ga imala, nasuprot sebi, sa pogledom koji jedva čeka da prekine tišinu.
–„Zašto se toliko boriš?“
-„Nisam sigurna da razumijem poantu.“
-„Kompliciraš jednostavne stvari, umjesto da se pustiš.“
-„Pustim?“
-„Da…onako…go with the flow…znaš, lakše je.“
-„Lakše…možda…i nekako prejednostavno, a ja volim izazove.“
-„Ali krvariš iznutra…“
-„Vjerojatno, samo…znaš, kada zagrizeš udicu, smjer logike nalaže da mora biti krvi.“
-„Krv privlači predatore.“
-„Predatore? Zašto misliš da sam sitna riba“-ispitujem sa podsmijehom
Nastaje tišina i počinjem primjećivati lagano podizanje obrve na njegovom licu. Razmišlja i svakom sekundom postaje napetiji, kao da gubi prednost, kao da će njegov potez završiti porazom. Znatiželja izaziva glad, postajem poput divlje životinje koja čeka plijen kako bi kasnije uživala u vlastitoj gozbi. Čekam...
-„Ne mislim, ali može biti mnogo jednostavnije.“-progovara napokon
-„Pomalo sam mazohista…ako razumiješ.“
-„I odrađuješ Sizifov posao.“
-„Ja to zovem život.“
-„Pregazit će te…“
-„Svakoga pregazi…na kraju…I nije li zapravo paradoksalno kako ti u taj isti kamen na kraju uklešu ime?“
Svi pomalo odrađujemo taj posao. Svi imamo rok trajanja, svi se za nešto borimo, ili ne borimo. Jer, ima onih ljudi kojima je život serviran, preciznom savršenošću. Njima se diviš ili ih mrziš. Sa njima se nekako uspoređuješ u trenutcima kada se izgubiš. Ne mogu, a da se ne zapitam, koju stranu zagovarati. Trebam li uopće birati stranu? Umiremo li doista ako se pustimo? Znači li to da ne želimo preuzeti odgovornost, da nismo dovoljno zreli? A što ako se borimo? Ako odlučimo dati sebe i vrijedno je svake minute odricanja, da li to znači da se zapravo nekome dokazujemo? Zašto doista ići težim putem ako možeš isto dobiti jednostavnije? Ili ne možeš? Teško mi je izabrati stranu, nekako su kontradiktorne jedna drugoj. I ne mogu objasnit zašto, ali volim uložiti trud u ono što dobivam. Možda zbog prošlosti, možda zbog djetinjstva, možda zbog tog glupog osjećaja da se moram truditi kako bih zadobila sekundu nečije pažnje. Ipak, ponekad, sasvim neočekivano život ti servira opcije. Onako spontano. Možeš ostati stajati, a možeš se pustiti. Što ako padnem? Oh, ali što ako poletiš?
Post je objavljen 01.04.2020. u 16:44 sati.