Prijatelju, sada smo samo stranci. Tišina se zavukla među zidove i ostali smo bez riječi. Činilo se nekako i logično, možda, nakon svega. A tko se mogao kladiti da priča ima kraj-onaj prije smrti. Prijatelju, zovem te tako, jer nakon svega još ti mogu pokloniti takvu vrstu "identiteta", možda i nije zasluženo, ali neka ti bude. Ovaj put. Reci mi, sjećaš li se kada je počelo? Jesmo li mogli primijetiti trenutak koji je okrenuo vrijeme poput ključa u bravi i zatvorio vrata? Jesmo li mogli primijetiti korake u tami? Koliko je dugo trebalo da napokon prihvatimo tišinu? Nekako se ušuljala spontano, isprva na trenutak, minutu...dvije...Ne mogu reći da nije dobrodošla, lagala bih tvrdeći suprotno. Ipak, donijela je nešto vrijedno-poklonila je vrijeme, period za promišljanje o samome sebi, o teškim riječima koje su sišle sa usana ogorčenih duša, o situacijama koje su bile potpuno nepravedne, o svemu što smo znali toliko dobro prešutjeti. Bili smo dobri u tome-poput stručnjaka koji usavrši manipuliranje do najsitnijih detalja, a mi smo manipulirali sa njom-sa tišinom. Prijatelju, sjećaš li se kako su one minute postajali sati, kako su se sati sa lakoćom pretvarali u dane, a onda je prošao tjedan, pa čak i mjesec. Šutjeli smo, prijatelju, kao da se sramimo istjerati je-postala je poput gosta koji nekako neplanirano produži svoj ostanak, a prihvatiš ga šutnjom plašeći se izreći pravo mišljenje na glas. Poput igre u kojoj nitko ne želi igrati ulogu "lošeg" roditelja koji će povisiti glas i potjerati "neposlušno" dijete u kut. Barem nam je to bilo zajedničko, zar ne? Čak to mogu izgovoriti sa podsmijehom, na način kao kada se smiješ nekome u lice. I nije li paradoks da svijet koji je toliko glasan odjednom utihne, da čuješ vlastito disanje kao jeku? Čuješ svoje misli kako vrište, poput divljih životinja zatočenih u kavezu, a nemaš kamo. Prijatelju, pokušavali smo pobjeći, ali nekako nije uspjelo-barem na početku. Nekako smo se vraćali na ono isto poznato mjesto. Mjesto u kojem je nekada stanovao osmijeh, mjesto u kojem su dijalozi bili uzbudljivi, mjesto na kojem postoji sreća. Kako se desilo da i ona ljetna jutra postanu hladna, obojana sivim bojama, ogrnuta oblacima? Često je padala kiša, sunce nekako nismo vidjeli-ne tim očima na koje smo navukli mrenu ljutnje, odbijanja i nepoštovanja. I ne mislim da smo se izgubili, vrijeme je odradilo svoje, a mi smo prešutno potpisali "ugovor" na raskrižju gdje svatko bira svoju stranu. Okrenuli smo leđa, ne pruživši ni ruku. Prijatelju, nitko nije pogriješio, samo smo loše igrali igru, ali vrijedilo je. I možda ćemo se jednom i sresti, kada prođe još poneka godina, u prolazu, onako spontano. Hoćemo li uputiti jedno drugome pozdrav? Možda, kada se pogledi sretnu, onako u tišini...Za stara vremena...
Post je objavljen 16.04.2020. u 18:13 sati.