Elle na kolovoškom godišnjem pt.1

Moj novi bestiæ, Gospodin, je gej. Doduše, mogla sam i sama to zakljuèiti – niti jedan hetero muškarac kojeg poznajem ne zna tako dobro upariti svilu, lan i odurne Gucci mokasine a da ne izgleda nekako... nehetero... ako znate na što mislim.
To je kao nekakva javna tajna, buduæi da on uvijek ima nekakve pratilje i muze, ali svakako nije nešto za što moj Nezakoniti nije i prije znao. Inaèe mi ne bi tako lako uvalio Gospodina za bestiæa. I ne bi bio tako prokleto ravnodušan na moje stalno druženje s njim...
Dapaèe, buduæi je osjeæao moju tugu izazvanu stagnirajuæim društvenim životom, Nezakoniti se pobrinuo da mi, kad sam se veæ skompala s Gospodinom, osigura bezopasnu svakodnevnu pratnju.

Pogotovo otkako opet ne radim.
Istekao mi je, naime, tromjeseèni ugovor plus pola mjeseca tuðeg studenskog ugovora. Toliko sam bila potrebna na projektu. Trebat æe me možda ponovo u rujnu, a do tada mogu chillati. Pa eto, chillam, od poèetka kolovoza do sredine slijedeæeg mjeseca.

Kako da ne!
Taman sam se bila navikla na nemilosrdni tempo i deficit privatnog života, i ponovo morala postati prokleta oèajna kuæanica...

A Nezakonitom se to strašno sviða.
Nezakoniti je presretan.
Pre, pre, pre presretan.

Pa me je odmah po istjeku ugovra odveo kupiti puno lijepih haljina za izlaske, kaftana za plažu, novih sunèanih naoèala, cipelica za pravit se važna, i èak dva šešira (koja mi uopæe nisu potrebna jer mrzim šešire, ali eto, kupila sam tu jednu fedoru i taj veeeeeeliki Jlo-asti šešir s ogromnim mekanim obodom, èisto iz fore). Kupili smo svjetlucava ulja za tijelo sa zlatnim èesticama, balzame za usne u kompletu s mirisnim pomadama za kožu prije, za vrijeme i poslije sunèanja, kupili smo po jedan par japanki uz svaki plažni kaftan, brdo kopèi, gumica i èešljiæa za kosu s veeeelikim tekstilnim orhidejama (ili èime veæ a da je floralno), i ruènike koji se slažu uz torbe koje se slažu uz kaftane koji se slažu uz japanke, a koje se slažu sa sredstvima za sunèanje. A iz New Yorka je, s poslovnim partnerom, stigla i moja nova prekrasna saddle torba Salvatorea Ferragama, koju, ono, nose svi celebovi ove sezone, i koju je partnerova žena naganjala po Saksu samo za mene.
I ja bih, kao, sada morala biti sretna.
Jer je on sretan.
Jer sam ova posljednja dva tjedna postala upravo ono što bi on baš nekako htio da budem.
Njegova ženica, njegov predstavnik u javnosti, njegova pokretnina i investicija za pokazivanje i zastupanje u društvenim aktivnostima u kojima on nema vremena (a još manje želje) sudjelovati.

Obojila sam kosu. I ugradila skoro 200 komada ekstenzija.
Sada imam dugaèku bakrenu kosu do pola leða.
To je, kao, skroz ok. Jer je crvena nova èokoladnosmeða, koja je do nedavno bila nova platinasta, koja je bila novi pramenovi. Pa onda, ako su mogle Blake Lively, Drew Barrimore, Rihanna, Scarlet Johansson, pa i Chloe kardashian,onda valjda mogu i ja.
Uostalom, sad se doslovno SVI farbaju u neku nijansu crvene, od one totalno Rihannaste crvene, preko Franka Bateliæ crvene, mahagoni, bakrene, rðaste, peèene sienne, do jagoda-blond. Ili barem dodaju neki crvenkasti touch veæ postojeæoj boji.
Što je, zapravo, prilièno glup potez usred ljeta, buduæi da crvene nijanse na suncu užasno lako blijede i oksidiraju u neke èudne neugledne naranèaste. Ali ok, sada sebi mogu priuštiti frizera na tjednoj bazi. Što se, uostalom, od mene i oèekuje. A imam i marame i šešire. Kao i ulja, pomade i mazalice koje kosu štite od UV zraèenja...

Sad sam zlatna gradska sponza. Zlaæane kose do struka, u zlatnim sandalicama (obièni Accessorize, no ipak...), zlatnih kartica na moje ime u novèaniku od pozlaæene kože...

A da bih bila primjereno opremljena pozleæenim entourageom, osim Gospodina, koji je moja nova pratnja i bestiæ, dobila sam i novog frenda – okorjelog i razmaženog pripadnika prave zlatne mladeži.
Protiv kojeg Nezakoniti nema ništa protiv.
Naime, on je još dijete od jedva 26 godina, a kao svaka prava balkanska muškarèina moj Zakoniti jednostavno ZNA da nije prirodno da žene mogu biti privuèene 8 godina mlaðim, zgodnim, ležernim i raskalašenim nasljednikom zalizane kose i košulja raskopèanih do gornje treæine savršenog sixpacka ako kraj sebe imaju pravo znojavo i dlakavo, da ne spominjem škembasto balkansko muško obrijane glave... Oooo, kako krivo... Osim toga, Nezakoniti se uzda u èinjenicu da sam zaraðuje svoj novac dok Nasljednik troši onaj obiteljski, a to bi svakoj pravoj balkanskoj sponzi trebalo biti dovoljno da zna koga se treba držati...
Uostalom, Nezakoniti je siguran u mene i zbog èinjenice da poznajemo Nasljednikove roditelje i družimo se s njima, i da su roditelji zakljuèili da je jako dobro što nasljednik pokazuje zanimanje za druženje sa mnom jer sam: a) dobar utjecaj koji sina razmetnoga može nagovoriti da ipak završi fakultet i možda se prihvati nekog ozbiljnog posla u životu; b) zapravo uopæe nisam sponza nego normalna cura/žena (dobro da je to NETKO uopæe shvatio!!!); c) družica muškarca koji, za razliku od njihovog sina, zaraðuje vlastiti novac, pa ne postoji opasnost da zavedem malog i sjednem im na raèun...

I tako sam, dok moj Nezakoniti radi ili se druži u kvartovskoj kafani, blagoslovljena zabavnim društvom zgodnog mladog Nasljednika. Èesto u kombinaciji s Gospodinom, koji je na sebe preuzeo ulogu gardedame.
Pa tako s Gospodinom, svojim frendicama i muškim frendovima odlazim na raznorazna kalorièna otvaranja, zatvaranja i ine domjenke, kavice i piæenca te lagano ðuskanje uz lake ljetne house i lounge note.
Nasljednika èuvam za bolje stvari. Za opijanje do zore, divlje plesanje po Zræu (da, otišla sam na dva dana, ubijte me... a klela sam se da nikad više i da sam to prerasla...), Primoštenu, Vodicama i Dubrovniku, cjelodnevno izlaganje melanomu i karcinomu kože na ležaljci ispod Radissona (prednost poznavanja pola barmena na plaži i èinjenice da Sekin najnoviji deèko jedan od njih je ta da ne moram plaæati ležaljku i suncobran...).
A kako je Nasljednik još uvijek mlad i raskalašen, tako sam se i ja vratila s njim koju godinicu unazad.
Ono, ne sjeæam se kad sam se zadnji put trijeznila tako da sam u 5 sati ujutro, dok sviæe zora, doma išla pješke uz more i usput malo i zaplivala u kompletnoj odjeæi... Ili zapoèela veèer ispijajuæi preskupi pjenušac i trpeæi ubode mutantskih krvoloènih komaraca na terasi istog onog Radissona pod kojim se sunèam danju, i to u društvu likova koji izgledaju i zvuèe kao pripadnici zagrebaèke romske mafije, a završila je u nekakvoj garaži igrajuæi trešetu s Nasljednikovim frendovima iz starog kvarta.

Nema sumnje, Nasljednik je totalno osvježenje u mom životu.

Jedini problem je to što tvrdi da je zaljubljen u mene...

Ok, ja sam vrlo realna i samokritièna osoba. Da bih bila stvarno komad fali mi bar 10 centimetara visine, a višaka imam i previše. Od viška mozga (pravi komad na plaži èita Story a ne prave knjige, s koricama i stranicama na kojima je puno slova, i definitivno se ne bavi poslom ozbiljnijim od hostesiranja, modeliranja, promoviranja ili, eventualno, ako je wannabe, prodavanja odjeæe i cipela...), preko definitivnog viška dupeta i viška u konfekcijskom broju, do viška dobre volje da trpim raznorazne budale koje mi se prilijepe i viška strpljenja da se smješkam i glumim potamnjeli, kosmati, sisati, zubati i svjetlucavi fikus u društvu likova èije me prièe ne nadahnjuju...
I previše govorim. I to o stvarima o kojima se ljudima ne prièa ili o kojima nemaju pojma, kao što su posao, politika, antiglobalizam, antiklerikalizam i.e.
Osim toga, sklona sam izazivanju sablazni, kao ono neki dan kad sam pred frajerom koji je actually saborski zastupnik i tupavi oportunist te cijelom ekipom lokalnih „poduzetnika“ kritizirala njegovu stranku i izrazila svoju nadu da ista debelo padne na izborima, dapaèe, pola sata secirala strankinu financijsku politiku koja nas zadnjih 20 godina vodi prema nestajanju socijalne države i pauperizaciji po default programu Èikaške škole, kao i pravoj politici koja stoji iza pritiska za privatizacijom škverova i plasiranja laži o istima kao gubitašima, dok nitko zapravo nije imao pojma o èemu prièam... Ili kad sam juèer na veèerici pred èoporom nouveau riche ekipe u najboljim godinama, zabrinute za sudbinu Tome Horvatinèiæa, koja je raspravljala kako bi se ovaj mogao najbolje izvuæi, èvrsto i nepokolebljivo tvrdila da dotièni zaslužuje svih 10 godina za predumišljaj. Nezakoniti me nakon oba incidenta doma dobro oprao, ali kvragu, to je valjda jaèe od mene...
Što dovodi do još jedne od mojih nepodobnih osobina koje me èine anti-komadom: unatoè tome što sam slaba na šušku i lijepe stvari, ja nisam samo legalist nego i prokleti socijalist do kosti, toliko lijeva da bi bilo upravo sablažnjivo da ne pišem lijevom rukom. Ok, osim što sam lijeva ja sam i previše lijena da bih bila išta više od salonskog revolucionara. No ipak, lijeva sam.
A pravi komad nikad nije lijevi. Pravi komad je apolitièna koka, eventualno onako èisto iz trenda može biti malo krajnje desnièarka, ali samo u posebnim prigodama kao što je Thompsonov koncert.
Osim što je apolitièan, pravi komad je obavezno i deklarirana smjerna katolkinja. Dovoljno reèeno.
Ono što me još miljama dijeli od pravog komada je i moja prokleta konzervativnost. Naime, ja èvrsto vjerujem da se ljudi moraju ponašati i odijevati u skladu sa svojim godinama. Pravi komad mora biti izazovno odjeven i polugol, seksualiziranog ponašanja, biti sklon umjerenim opsceniziranjima u sedatiziranim stanjima, plesati po stolovima na Anu Nikoliæ ili Bobana Rajoviæa, a nije nepoželjno u posebnim prigodama niti blicati golim cicama po Zræu. Poznajem gomilu žena mojih godina koje to, naime, rade. I od strane svih muškaraca koje poznajem smatrane su komadima. Jer za dobrim se konjem prašina diže. A na prašinu sam alergièna. Ja vjerujem u èednu odjeæu dobrih krojeva u 30-ima, ruèkove s frendicama, privatne stolove u klubovima koji omoguæuju plesanje bez naguravanja i potezanja na zakrèenom podiju (i ðikanskih uleta znojnih budala)... Prednost dajem maloj kolièini dobrog vina pred jeftinim šarenim koktelima od litre, kvalitetnoj tkanini pred dekolteom do pupka, njegovanom bobu pred ofucanim ekstenzijama (ok, priznajem, ove moje su bile trenutak slabosti ali neæe se ponoviti...), minimizeru pred Wonderbraom, Gucci balerinkama boje pudera (50% snižene u Stiefelkoenigu u Ilici...) pred zlatnom D&G štiklom od 14 cm, i diskretnim fillerom na èistom tenu pred botoksom ispod kile pudera (i to usred srpnja i kolovoza...)...

Dakle, nisam komad.
Ono za èim se frajeri okreæu, mislim. Previše sam obla, konzervativna, zakopèana, lijeva i jezièava.
Nekad sam bila.
Veæ dugo vremena nisam.
Mislim, nije da ne bih htjela biti. Žena sam. To je normalna želja. Sve mi duboko u sebi, ma koliko mislile da smo to prerasle, zapravo želimo biti velièanstveni seksualni objekti iz muških mokrih snova. Želimo biti straaaaaašno željene. Želimo da se okreæu za nama i prate nas pogledom, želimo da nam se uvaljuju èopori muškaraca koje æemo nonšalantno otkantati, želimo da nas žele...
Ali, budimo iskreni, ja to odavno više nisam.

Komadi su ono što se još uvijek bezobrazno i besramno mota oko Nezakonitog, u nadi da æe ga uloviti prije nego što postane službeno nedostupan za ženidbu. I jer je Nezakoniti i sam komad. Komadom ga èine auti u garaži, flotica i bankovni raèun.

Komadi su i ono što se mota oko Nasljednika. Ono s èime se Nasljednik druži.
Beskrajni defile preplanulih, dugonogih i dugokosih bescelulitnih komada koji samopouzdano izlažu svoje najbolje atribute u vruæim hlaèicama, siæušnim uskim haljinicama i minijaturnim bikinijima, zveckaju ogromnim pozlaæenim naušnicama i narukvicama, bljeskaju najkvalitetnijom keramikom iz kataloga najboljih zubnih protetièara, naslanjaju nježno nabujala poprsja na njegova ramena i manikirane ruèice na bedra, govore mu raspjevanim glasiæima o stvarima o kojima je tako ugodno slušati, tako beskrajno seksi da u pitanje dovode i moju vlastitu seksualnu orjentaciju...
I uopæe nije upitno zašto to rade.
Mislim, deèko je Nasljednik.
A osim što je nasljednik, Nasljednik je i sam komad.
A nema prirodnije stvari na svijetu nego da komadi budu privuèeni komadima.

Ali jok, Nasljednik je u svojoj besposlenoj i razmaženoj obijesti zakljuèio da se želi zaljubiti u mene...

Mislim, nije on stvarno zaljubljen. Odavno sam prestala gajiti iluzije o svojoj fatalnoj privlaènosti za muški spol, koja opada proporcionalno rastu konfekcijskog broja hlaèa i (poravnatih) bora na èelu. On je samo odluèio slijediti trend koji su zapoèeli Demi i Ashton, a u posljednje vrijeme ga oživjeli Vojvotkinja od Albe i njen najnoviji muž (Ok, i Camilla je starija od Charlesa, ali buduæi da oboje izgledaju ko inventar prirodoslovnog muzeja vjerovatno se tu radi o pravoj ljubavi...).
A buduæi da se deèko drži svoje odluke, stavlja me u pomalo neugodnu situaciju.

Ok, zabavno je družiti se s njim. Zabavan je, raskalašen (u granicama normale kad je sa mnom u društvu), sklon bezazlenim ekscesima, razigran i beskrajno šarmantan. I tako dražestan kad mi prièa gluposti u koje ne vjerujem i pokušava ukrasti malo fizièke bliskosti, pa makar me samo držati za ruku, nonšalantno zagrliti jer je, kao, sretan što me vidi, mazati mi na plaži uljem djelove tijela koje mogu natrackati i sama, davati puse u obraze, popravljati mi frizuru, obgrliti dok plešemo... I nije da nije ugodno tu i tamo osjetiti tako dobro tijelo uz svoje, topli dah uz vrat, sluèajne prste u kosi...
Ali to je sve. Jer onda moram postati zloèesta i stavljati ga na njegovo mjesto. Upozoriti na to da bi npr. ona lijepa visoka dvadesetogodišnja brineta u crvenom koja ga gleda mogla bit ljubomorna. Ili da su niti dva metra od nas frendovi od Nezakonitog. Ili okrenuti temu s njegovih emocija na njegov poražavajuæi akademski (ne)uspjeh i èinjenicu da ima 26 godina a još nikada ništa u životu nije radio i da mene više privlaèe muškarci poput npr. Emila Tedeschija nego njegovog (prokleto zgodnog) najboljeg frenda glasovitog Playboya koji živi od ne znam kakvih sumnjivih poslova i novca bivše supruge koji je novac njenog bivšeg supruga ... (ok, to je laž, Playboy je pre..., dok mi Tedeschi zapravo i nije baš nešto).

Zapravo, i sama se nalazim u èudnoj situaciji.
Mislim da svog Nezakonitog nekako volim više nego ikad. I moja ljubav proporcionalno raste èinjenici da ga sve manje vidim, osim kad se mrtav umoran dovuèe doma. Tada ga imam samo za sebe. Da ga nahranim, napojim, izmasiram, obaspem nježnostima, provedem kvalitetnih sat-dva zajednièkog vremena ispred televizije, prije nego ga u hrèuæem stanju spakujem u krevet.
I odjedrim u noæni život s curama, Gospodinom, Nasljednikom...
Ali upravo zbog toga što ga toliko volim moj libido se nalazi u neugodnoj poziciji. A Nezakoniti je stvarno u gužvi, i bit æe još par mjeseci, dok ne zakljuèi jedan stvarno važan i veliki posao. Koji mu je strašno važan. I koji ga jednako veseli koliko i umara.
A zbog tog posla naš seksualni život trpi.
I onda imam kraj sebe to izrazito seksualno mlado stvorenje koje trenutaèno misli da me želi, i na koje zapravo nisam imuna. Koje me strašno zabavlja. Koje je spremno sa mnom provoditi svo vrijeme ovoga svijeta, i èak voli i mog psa.
Svjesno se igram s vatrom.
A opet, ne mogu sebi pomoæi, bar ne tako da Nasljednika skroz izbacim iz života...

I zato jedva èekam rujan.
Unatoè tome što se Nezakonitom to ne sviða, u rujnuponovo poèinjem tražiti posao.
I Nasljednik se vraæa u grad u kojem (veæ godinama i poprilièno bezuspješno) studira.

A do tada... Ha, pa valjda æu preživit bez da napravim nešto stvarno glupo...

28.08.2011. u 16:58 sati | 17 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.