Glavni i neodgovorni

Kada glava kuće odluči da joj se prelila čaša zbog
Kapljice
Kojekakve
Jednostavno ode
Mahnito lutati svijetom,
Glumiti Bukowskog, recimo...
Djeca preuzmu odgovornosti, razne...
Recimo sin...
Mete vodu koja nadire iz poda.
Palji kuću kao što trebalo bi brod nakon obilne kiše.
Čudi me da još pluta
Vezan u luci
Pun ustajale vode.
Kada glava ode
I luta bezumno
Djeca odrastaju prerano.
Znam i po sebi.
Zato ne mrdam.
Svaki dan se zbrajam
Nanovo.
Oduzimanje je za bezglave,
Piće je za slabiće.

Majstori su tražena roba,
Biraju puknuća kojima će se baviti.
Čekajmo strpljivo.
Platimo papreno.
Kad već pucamo po starim spojevima.

Bezglavost je svirepa.

Jeza

Znači, nisam vam pisala, ali Tetoviranog nisam dugo vidjela, skoro sam i zaboravila na njega, a onda sam ga u roku od nekoliko dana vidjela dva puta.
Jednom sam se osvrtala za njim u vožnji, bila je noć i nisam ni znala da je to on. Kolegica koju povremeno povezem s posla se uspaničarila kad ga je vidjela da tetura pored ceste. Iznenadila sam se na prvu da ga poznaje, ali sam poslije zbrojila dva i dva (=3) - pa ona je meni već dokazala da je lokalni fejsbuk, baza živo(to)pisnih crnjaka. Ispričala mi je brzinski i površno "sve" o njemu i meni su stvari postale jasne.
Jeza me je obuzela koje jutro poslije kada sam ga vidjela dok sam dijete vozila na posao. Sada već znam gdje otprilike živi, a nimalo nije ugodna spoznaja da je to preblizu mjesta gdje mi dijete radi.
Lik se skita u noćnim i jutarnjim satima, jezivo je što ga često susrećem.

A osobito je jezivo to što nam se pogledi susretnu i fiksiraju na trenutak dulje nego što bi trebalo.
I to sve u prolazu, u mimoilaženju.
...
Noćas sam se vozila kasno do pumpe i upala u gužvu nastalu zbog turističke fešte.
Ne znam slet koje estradne sile se dogodio, ali onolika posjećenost je čudo.
Jer po danu nema vidjeti puno ljudi na cestama. Do mora ne idem iz osobnih i samo meni razumljivih razloga pa ni ne znam kakvo je sRanje na plažama.
Uglavnom, doma sam se vratila poljskim putem, nisam srela ni ježa ni kornjaču.
A ni Tetoviranog.
Srećom.
Jer to bi već bilo previše.

8 čaša vode

Nedavno sam imala razgovor, žestoku raspravu zapravo o osam čaša vode.
I shvatila sam da je većini ljudi opran mozak, malo vodom, malo gaziranim napitcima i sećernim sokovima, podosta alkoholom, a najviše od svega - propagandom.
Voda je, naravno, potrebna ljudskom organizmu za bazično funkcioniranje, ali koliko (točno) čaša popiti netko treba je posve - individualna stvar.
Ovisi o životnoj dobi, o zdravstvenom stanju osobe, o temperaturi okoliša ali i organizma, o fizičkoj ne/aktivnosti čovjeka, o tome što jede. Nakon što, naprimjer, strusite pola lubenice ili pojdete tanjur slasne riblje juhe, sigurno nećete imati takve potrebe za vodom.
A pojedete li paškog sira i drniškog pršuta, žeđ će biti neutaživa.

Ili, ovisi o čovjekovoj geolokaciji: beduin u pustinji ili čovjek koji živi u kišnom Londonu sigurno neće imati jednake potrebe.

Zašto ovo pišem?
Zbog gluposti.
Ljudi nasjedaju na gluposti.

Pijte dovoljno. Pijte zdravo. Slusajte sebe, svoje tijelo, svoj osjećaj - žeđi.


8 čaša vode, piva, vina, čaja... Vodever... je glupost. ;)
Ukoliko ste žena, prosječno dobrog zdravlja, prosječne visine i težine, prosječne fizičke aktivnosti, 6 čaša vode je u prosijeku dovoljno. Ne zaboravite ukalkulirati lubenicu i ostalo voće, pa i variva. Tako će vam trebati još manje čaša. Ili se pobrinite da tih 6 čaša budu manje zapremine. Popijte tada 6 bićerina. Vode.
Ukoliko ste ovisni o broju čaša, dobro razmislite o tome kolika treba biti ta čaša, za piti? Vodu. H2O.
:)

Brainwashing.

zAuuuuuuuuUM

Da dva plus dva nisu nužno četiri je bila spoznaja koja mi je davno promijenila percepciju, na više načina.
Skepsa ili rezerviranost prema Istinama je tada utrla put intuiciji ili osjećaju da vjerujem svom - osjećaju, često. Jer razum, teorija, "znanje" imaju svoje zamke. Ako, heraktlitski, samo mijena stalna jest, i naše znanje stalno prolazi taj put, što uistinu znamo, što znamo zaista, zapravo?
Možda je znanje slamka spasa za koju se hvatamo kad prolazimo kroz mijene života?

Isključiti misao mi najbolje uspijeva u ležećem položaju - dok promatram upaljen ventilator.
Vrtnja ventilatora isključi vrtnju misli i - nevjerojatno - ali tad sam slobodna.
Slobodna od misli.
Možda smisao života i leži u tome da... ugasimo misao.

I upalimo ventilator. :)

Morska kava

Zaspale smo.
Njen alarm je postavljen na tiho a ja svoj nisam ni čula.
Ali sam čula njen glas koji mi je tiho rekao "zaspala sam". I osjetila njen strah ... i čula njenu neizgovorenu misao: Što ce reći šefica?
Digla sam se i zakuhala vodu, dok se ona spremala.
Napravila sam sebi kavu i srknula prvi gutljaj kad je rekla da je spremna i da možemo ići. Sjetila sam se onog jutra kad sam je isla roditi. Kava koju sam trebala popiti između dva truda i prije odlaska u bolnicu nikada nije bila popijena. Jer su trudovi bili učestali a trebalo je voziti - hitno. Nisam je htjela roditi u automobilu, pa smo jurili u bolnicu, probuđeni adrenalinom skorašnjeg poroda i jurnjavom. Da ne zakasnimo na njen porod.
Možda zato i je spavalica, jer me nije pustila da popijem tu jutarnju naviku, da je i prije rođenjavnaviknem na - život.
Jutros sam je ostavila na poslu, pričekala sam da šefica kaže "sve je u redu" i otišla u kafić. Mlada konobarica je mela terasu prepunu lišća i prašine električnim ispuhivačem zraka i sasvim me je ignorirala kad sam sjela.
Htjela je završiti započeto, a ja sam očito bila prva gošća. Neka završi, pomislila sam, nema žurbe.
Promatrala sam prašinu i lišće koje bježe pred tom električnom puhalicom, znakovito napuštaju terasu, i strpljivo čekala da me posluži.
Espresso koji sam naručila je bila neka giant-size kavurina. Razočarenje sam odšutjela. Prinjela sam šalicu ustima i srknula prvi gutljaj otvorivši širom oči. Kava je bila slana. Automatski sam je ispljunula sastrane na pometeni beton i rekla da ja ovo ne mogu piti. Djevojka me gledala u čudu, objašnjavajući mi da joj se to nikada nije dogodilo.
Ponudila je napraviti drugu.
Kako sam već znala da ne zna što je espresso, naručila sam ness.
Kojeg sam opet ispljunula.
Opet - more.
Počeli su polako pristizati novi gosti. Sredovječni bračni par je isto dobio slanu kavu, gospodin s labradorom - isto.
Djevojka je bila u šoku i nije znala što će, samo se čudila.
Ne želeći riskirati i treći put, ustala sam i odlučila doma - čekala me moja, sada već ohlađena kava.
Djevojka me nije ni pozdravila, odnosno - nije mi odzdravila, niti se barem kurtoazno ispričala za dvije, tri, čertiri loše kave zaredom.
Mislim, tako mi i treba, kad dopustim da me "vozaju" natašte, djeca.
Drugi put: prvo kava i ja, tek potom svijet, koji je uvijek čuđenje.
A ne pjesnici da su...

...
Pijuc, pljuc!

Doziranje površnosti

Ne mogu, niti sam ikada mogla
Biti zadovoljna u površnim odnosima
Pa sam češće bila sama - realno,
Površnom promatraču će promaknuti ta istina.
Niti sam mogla
Pustiti teške teme
Zanemariti problem
Smijati se banalnim šalama
Poskočicama, doskočicama,
Kojima je svrha zaborav bitnog
Pretvarati se da sve je u redu
Onda kada nije bilo
Niti sam znala pričati uprazno, isprazno
Da se zadovolji forma
Pa sam radije šutjela često
I češće od toga.
nije imalo smisla
Voditi paralelne monologe
Bez suglasja
Sanjati nerealno umjesto nadrealno
Zaključivati poslovično
Koristeći se frazama i floskulama
Milijun puta ponovljenim istim formulama mudrosti
Za svaku prigodu
Problem ostavljati za sutra, prekosutra, za vječnost
Nisam mogla
I zato što ne postoji dozator površne lakoće postojanja...
...ne postojimo više skupa.

Vrijedna je

U 24 sata je oprala tonu robe koja nam se skupila u desetak dana otkad nam je stara mašina odustala služiti. I još pere. Turu za turom. Ovo joj dođe ko probni rad pod maksimalnim opterećenjem. Ja ne znam otkud nam toliko odjeće i zasto se tinejdžeri toliko presvlače i zašto se presvlače još i više kad znaju da to nema tko oprati. I još imaju obraza prigovoriti majci da nemaju čistu majicu. A majka se satrala da kupi novu perilicu da pere umjesto KOGA?
Bem ti svjetski poredak uzduž i poprijeko!

Još sam nešto htjela reći...sto ono?
Ti tinejdžeri. To se samo pere i presvlači, gugla, pojede nešto, ode se tuširat, pa na more, pa se opet tušira, pa se opet malo presvlači... nikad kraja.
Hoću svoj život.
Imam pravo na život.
Na san,
Popodnevni drijemež,
Di se fastfowarda život?

Bem ti robu. I robove robe.

Pardon: bem ti rublje. I roblje rublja.

Vešmašina budućnosti

Stigla je kad sam izgubila svaku nadu da će uopće doći, a došla je tek kad sam napisala dva prigovora, jedan trgovini i jedan dostavnoj službi, a potom i nazvala e-trgovinu.
Bila sam toliko zahvalna i sretna jutros kad mi se kroz šumu opcija telefonskog automata javio ženski glas, glas zrele žene koja je čula moju jadikovku, razumijela moje očajničke vapaje i koja je obećala da će požuriti stvar.
Mislim, ti mailovi, pa govorni automati i slične "novotarije" izazivaju veći stres nego stara birokracija.
Glas te žene je bio pun razumijevanja i odlučnosti da mi pomogne... i znala sam da hoće.
Nakon razgovora s njom automatski mi je dosla poruka o dostavi i terminu. I broj "mog" dostavljača. I dogovor s njim. I istovar pred vrata. I "baćo" s kojim me uz smješak oslovljavao svako malo.
Ne znam što znači ta riječ ali bila je simpa.
Tako smo baćo-ja i baćo-on nekako blisko razgovarali, i o kašnjenju u dostavi, i o plaći (rekao mi je i za minimalac, i putne troškove i sve, sve znam - sve razumijem) i o...
Ma htio je on nju unijeti i u kuću ali sam ga stopirala jer sam morala izbaciti prije staru.
Ja ne znam otkud meni snaga, ali tu staru mašinu sam izbacila sama samcata iz kuće ko najljućeg, mrskog i pokvarenog neprijatelja, i ostavila je da leži iza kuće izvaljena na bok. Izgleda božemiprosti kao leš, kao leš-mašina prošlosti... a novu sam uvukla s posebnom paznjom i pijetetom, i eno je....
Pere nečujno, centrifugira postojano, bez poskakivanja. A još je i smart. To ću sutra proučiti, povezati s mobitelom, za danas je dovoljno uzbuđenja.

*

Rekao mi je, kad sam ih pitala tko je nacrtao sirenu i kad mi je sve natanane objašnjeno, i da to nije talent nego skill, da je sad moram spremiti u novčanik...
A ja sam ostala šutjeti...
Mislim, ja takve stvari spremam u srce...i zato mi je uvijek puno, uvijek ispunjeno.
Novčanik je za... novac, kako mu i ime kaže, ne?
Moram im to još reći, sve...
Jer trebaju to znati, sve...

Dok sam s jednom hodala po gradu, otvarala joj račun, rješavala ugovor, druga je doma "malo čistila", a to malo je bilo veliko kao moja generalka...i veće.
Pa je s bratom isla na kupanje, pa na posao...
Ja ne znam sto reći ponekad, i zato sam si valjda i izabrala ovaj nadimak, za po blogu...

Idem im kuhati omiljeni ručak...
Djela, a ne riječi? :)

Razrušena gnijezda...

Sama






Kuc-kuc, usred noći čuješ zvuk
Budna si, al' oči ti ne otvaraš
Jer znaš, to na kapke kuca mrak
To na kapke kuca mrak
Obećajem ti istinu, čuda se događaju
Između tvojih očiju postoji prozor skriveni
Kroz njega sad proviri ti
I reci mi, što vidiš?
Vidim veliko srce što se otima i brani
Vidim ženu s jarbola, viče "Kopno u magli"
Vidim strašni val se diže, a ona u barci
U orahovoj ljusci ili nečijoj šaci
Ali vidim i svijetlo što seli iz tijela u tijelo
Puno more lampiona kao zvjezdano nebo
Vidim kako polako postaje jača od svega
Ona ustaje i raste, ponos sudbu mijenja
Tad začuje lepet, zvoni stotinu milja
Jato prolazi visoko jato predivnih vila
Ona gleda u ruke, a ruke postaju krila
Tad poleti za njima jer srce zove daljina
Prevrnuta gnijezda ptice ne vraćaju na stabla
Već grade ispočetka nova, bolja i snažna
O, predivna, nemirna, pogledaj bolje
U orahovoj ljusci ti izazivaš more
Sreća prati hrabre
O, predivna, jedina, pogledaj bolje
U orahovoj ljusci ti izazivaš more
Teško je reći tko koga ovdje sanja
Dok zagrljaj tješi, svaka žena je sama
Ponesi što možeš ponijeti sa sobom
Sve ostalo pusti kad kažeš zbogom
Sreća prati hrabre, hrabre prati sreća
Od svega što prijeti, tvoja ljubav je veća
O, predivna, nemirna, pogledaj bolje
U orahovoj ljusci ti izazivaš more
Sreća prati hrabre
O, predivna, jedina, pogledaj bolje
U orahovoj ljusci ti izazivaš more
Sama
(O-o-o-o)
Sama
Izvor: Musixmatch
Tekstopisci: Damir Urban / Luka Toman / Marco Bradaschia / Saša Markovski / Sandi Bratonja

Napokon, Majstor.

Dva tri puta tjedno

Kako još uvijek ove godine nisam bila na kupanju, nikako da se odvažim prići moru, a more srećom još nije odlučilo prići meni, i reći mi Dobrojutro, velim zbog klimatskih promjena i Grete, život mi je sam napisao tjedni raspored.

Život je,dakle, odlučio da se dva-tri puta tjedno moram probuditi jako rano i prebaciti Najdraže Dijete (znaaaaam...) od točke A do točke B, da dijete zaradi sebi za slikarska platna, boje, šminku, lak za nokte, kapodaster i ne znam što još... dakle, život je tako odlučio i stvorio mi priliku da dva-tri puta tjedno, rano ujutro, odem na kupanje. Znaaaam, znam da mi svi zavidite na ovome, ali ja se bojim toga a ujedno se i veselim.
Bojim se da ću, pospana, odustati i vratiti se doma u krevet, tražiti master/monster-pisove/pisoffe.
Ili da ću ostaviti more da čeka bolju priliku, jer ću ja otići u mesnicu pa onda cijelo jutro filovati papriku ili se baviti onime što već mesar baci na pult...

Kad smo već kod mesnice, danas u mesnici su bile dvije Purgerice koje su po/kupile skoro sve meso jer da neće gubiti vrijeme po trgovinama.
A gdje li će ga gubiti?
Kuhajući dva-tri dana da bi dva-tri dana lezale na plazi i onda, aj ća. Adio more, ko te jebe.

Ja ću... ja ću drugačije. Ja ću moru, natašte, tiho prići i... uh!

AI pissed me off!

Tražila sam od AI-a da bude malo konkretniji s pričom o 2/3 koja traži masterpiece u krevetu. Mislim, on je taj koji ju je uopće smjestio u krevet i suptilno se poigravao s našim umom.
Rekla sam mu da je masterpiece jako zahvalan pojam za erotsku priču, pa još masterpiece u krevetu, o on... Skinuo me s misterpeacea eksplicitno mi rekavši da promijenimo temu, ili tako nešto.
Sto mu eksplicitnih sadržaja i brutalno umjetni(čki)h apolitično nekorektnih odjeba!
I'm pissed off.
AI je seksualno frustrirana nakupina informacija,
koja će nas sve po*ebat kad se otme kontroli.
Ka vibrator iz Euro-vica.

I and AI

Možeš li mi napisati priču o ženi koja se zove 2/3 i koja se sjetila potražiti umjetničko djelo pod vlastitim krevetom?

Here's a story about a woman named 2/3 who snuck into her own bed, hoping to find a masterpiece:

2/3 was an artist, or at least she liked to think of herself as one. She had a passion for painting, drawing, and creating all sorts of artistic endeavors. But despite her best efforts, her creative endeavors had yet to yield any masterpieces.

One day, as she was drifting off to sleep, 2/3 had an epiphany. She would find the answer to her artistic struggles in the most unlikely of places – her own bed. Specifically, she believed that if she just looked closely enough, she would discover a hidden masterpiece nestled between the sheets.

Convinced that her intuition was guiding her towards greatness, 2/3 crept out of bed and snuck back under the covers. She closed her eyes, took a deep breath, and began to search.

She poked and prodded at the bedding with her fingers, feeling for any sign of artistic brilliance. She rummaged through the pillows, checking for hidden canvases or sketchbooks. She even dug through the mattress itself, convinced that a masterpiece might be hiding beneath the surface.

As she searched, 2/3's excitement grew. What if she did find something? What if this was the breakthrough she had been waiting for?

But as the minutes ticked by, her excitement slowly turned to disappointment. There was nothing. No masterpieces, no hidden gems, no artistic treasures to be found.

Just as 2/3 was about to give up and return to her usual routine, she felt something soft and smooth beneath her fingers. It was a small piece of paper, crumpled up and forgotten.

As she smoothed it out, 2/3 discovered that it was a sketch she had done months ago – a simple doodle of a sunflower. It wasn't much to look at, but something about it seemed...different. Maybe it was the way the petals curled around the center of the flower, or the delicate lines that outlined its face. Whatever it was, 2/3 felt a spark of inspiration ignite within her.

As she gazed at the simple drawing, 2/3 realized that perhaps she had been looking for masterpieces in all the wrong places. Maybe art wasn't about grand gestures or complex techniques – maybe it was about finding beauty in the small things.

From that day on, 2/3 approached her art with a newfound sense of humility and curiosity. She continued to search for masterpieces in unlikely places – not just under her bed, but in the world around her. And though she may not have found another grand masterpiece like that sunflower doodle, she discovered something even more valuable: a deeper appreciation for the beauty in everyday life.

And so, 2/3's journey as an artist continued – not in search of grandeur or recognition, but in search of connection and meaning in the world around her.

Brzinski....

...upis.

Jer moram kod mame.
Zove da mi je nabrala povrća.
Jurim, jer moj vrt ove godine herbarij je samoniklog bilja.
Jučer mi je kolegica donijela blitvu a trenutak prije nego me mama nazvala naručila sam domaća jaja i krumpir.
Mala mi na poslu neće jede iako je šefica stalno nudi.
Kaže da ne želi jesti te gluposti.
Mislim, da znam tko je kriv...
Mama, a još više baka.
Ništa.
Jurim.
Mama je obećala da će kava biti gotova dok dođem.
Ona ima neki staromodan, a unikatan način kuhanja kave kakav nigdje drugdje nisam vidjela.
Ali je to najbolja kava kaja postoji u univerzumu.
Neću vam reći di mama živi, ali samo da znate - nije daleko.
Odoh, kava mi se hladi.

Bi-bi ;).

Katastrofa

Da me pitao netko tada
A nije
Kako sam se osjećala
Izvadila bih mu crtež
Naše tada petogodišnje kćeri
Nacrtan tušem
Još u vrtiću
Crtež s tisuću detalja
Od kojih je svaki u pokretu
Crtež pod nazivom "Katastrofa".
Da svaki nacrtan listić, svaka grančica na crtežu
Najlonska vrećica u zraku može tako
Vjerno
Preslikati orkansku buru
Koja krši, lomi i stvara
Novi poredak stvari
Na bijelom listu papira,
Na dječjem igralištu,
Nisam mogla vjerovati.
Vjerovali su oni koji su joj dali
Nagradu, plaketu
Vjerovali su oni koji su
"Katastrofu" poslali na natječaj.
Na ovom našem, internom natječaju
nisam htjela sudjelovati,
Nisam zbog nje, zbog njih.
A morala sam
Zbog nje, zbog njih.
Vjerovanje,
Vjernost
Kad pokopamo
Zajedno
Trava postane modrozelena
A onda jedan dan, sunčan, i miran,
U zaraslom, napuštenom, masliniku
Prepunom plodova
Koje jedino more umije odgorčiti
Vjerno nacrta Tugu.
Katastrofu.

....


....
Skriva crteže, kao sirena noge. Ovog sam joj maznula.
Zaboravila ga je, ili možda ostavila, kraj mog jastuka.
...
"Moramo i moremo mi." _*_

Mirna luka

Taj momak kojeg sam srela samo jednom, na putu do Trsta, koji se naslonio na moje rame pretvarajući se da spava dok ne prođe kontrola karata, a poslije mi je budan pjevao Skitnicu_*_, objašnjavajući sebe, potkrijepljujući to i papirnato, brojnim pečatima u putovnici koji su bili crno na bijelo dokazi prelazaka brojnih granica, svih europskih država... i koji je bio ponosan na činjenicu da mu je u neke države bio zabranjen ulazak zbog... švercanja... u javnom prijevozu, i koji mi je onako, olako, tek tako, predložio da se švercam s njim vlakom od Trsta do Pariza, ...taj momak mi se često vrati u misli.
Jer bila je pauza u Senju, i tada sam ga u cijelosti vidjela, i shvatila o čemu priča zapravo, i shvatila zašto skita. Zašto je iz Bugarske, preskočivši doma, Split, produžio na sljedeću utakmicu - u Pariz.
Bio je hrom, imao je tenisicu s povišenim džonom koja mu je nadomještala kratkoću noge.
Nije putovao u grupi, kao tipični navijači, putovao je sam, odbačen od svijeta, i bez kinte u džepu - lutao istim, skitao se.
Mi, ljudi smo svi hromi na neki način, skitamo se svijetom željni svega, a onda... u nekom trenutku nam netko dopusti da neko vrijeme naslonimo glavu na njegovo/njeno rame, odmorimo dušu, prevarimo kontrolore "leta", i ponekad osjetimo da smo naišli na osobu s kojom želimo dijeliti to putovanje kroz život, tu svoju sudbinu koja baš rijetko je izbor... s kojom poželimo vidjeti... podijeliti iskustvo Pariza, Parka prinčeva ili što već...
Sjetim ga se često i nadam se da je... OK.
Da je naslonio glavu na pravo rame, barem jednom u životu.
Da mu je duša ispunjena baš kao i putovnica.
Nadam se..., Skitnice.

Umalo

Jučer sam imala namjeru otići na kupanje, ali na kraju nisam otišla. Nešto me odvuklo u masline.
More i masline se ljube.
Isto je to.
More je oduvijek, masline su zauvijek. Ili je obratno, ne znam.
Ploda ima ove godine, valjda neće otpasti.
Valjda će biti berba.
U masliniku sam plakala, ima jedno mjesto na kojem je trava modrozelena, mjesto na kojem smo pokopali psa, ima koji mjesec. Zajedno.
Plakali smo oboje, zajedno.
Jedini puta sam te vidjela da plačeš, tada.
Veže se čovjek za beštiju vjernu.
Pa nisam više mogla do maslina, sve do jučer.
Valjda ću i do mora moći, jednom.
...
Odvezla sam se do K po kopču za kosu i stala na samoposlužnu blagajnu.
Koje inače izbjegavam.
Jer... ljudi trebaju plaću, strojevi - ne.
Ali bio je red, turisti su gladni: poslije kupanja harače po trgovinama, nakrcaju kolica i stvore nepregledne redove.
Smiješno sam sama sebi izgledala s tom kopčom u ruci, kao da...uljez sam tu, u tom redu pred blagajnom.
Među policama sam vidjela S. Ima zamotan zglob na ruci. Kaže da ne može više i da će pobjeći na bolovanje. Samo u jučerašnjoj smjeni je iskrcala i na police poslagala dvadeset rolova namirnica. A sezona je tek počela. Nisam znala kako je utješiti, samo sam sućutno kimala glavom.
...
Jučer...
Nisam bila na moru.
Ima dana.
Sezona tek je počela.

Na javno savjetovanje, daje se...

Nemam novu pjesmu za Vas, nažalost.
Ne putujem s posla više sama, uvalila mi se kolegica koja puno priča. I to trivije, prave pravcate trivije.
Umjesto da samo šuti.
A ja volim samotne vožnje i muziku; individua sam per se. I...
Ne znam što da radim...
Neki dan sam izmislila da idem negdje u suprotnom smjeru, da je se rješim.
Upalilo je.
A onda mi se žalila da je otac psovao sto mora po nju.
Suprug nema vozacku.
Ona nema vozačku.
Nemaju ni auto.
A ja, ne mogu ponavljati iste laži do unedogled.
A ne volim da me drugi dekomodiraju, osobito ne pilane, osobito ne kad sjednem u svoju mobilnu muzičku kutiju na 4+1 kotača.
Razmišljala sam da idem na bicikli ali s obzirom na distancu, gužve i vrućinu, to otpada.
Pješke, ne.
Nema nogostupa a ne želim riskirati život hodajući po bijeloj crti.
Ne mogu na posao doći oznojena i umorna od pedalanja, brzog hodanja ili, nedajbože - trčanja..
Da platim ženi vozački, da joj kupim auto?
A štaaa da raadiiim? _*_
Patim.
...
Vi ste dobro?
...
Niste štufi ka A.?
Ka ja?