Jeza

ponedjeljak, 29.07.2024.

Znači, nisam vam pisala, ali Tetoviranog nisam dugo vidjela, skoro sam i zaboravila na njega, a onda sam ga u roku od nekoliko dana vidjela dva puta.
Jednom sam se osvrtala za njim u vožnji, bila je noć i nisam ni znala da je to on. Kolegica koju povremeno povezem s posla se uspaničarila kad ga je vidjela da tetura pored ceste. Iznenadila sam se na prvu da ga poznaje, ali sam poslije zbrojila dva i dva (=3) - pa ona je meni već dokazala da je lokalni fejsbuk, baza živo(to)pisnih crnjaka. Ispričala mi je brzinski i površno "sve" o njemu i meni su stvari postale jasne.
Jeza me je obuzela koje jutro poslije kada sam ga vidjela dok sam dijete vozila na posao. Sada već znam gdje otprilike živi, a nimalo nije ugodna spoznaja da je to preblizu mjesta gdje mi dijete radi.
Lik se skita u noćnim i jutarnjim satima, jezivo je što ga često susrećem.

A osobito je jezivo to što nam se pogledi susretnu i fiksiraju na trenutak dulje nego što bi trebalo.
I to sve u prolazu, u mimoilaženju.
...
Noćas sam se vozila kasno do pumpe i upala u gužvu nastalu zbog turističke fešte.
Ne znam slet koje estradne sile se dogodio, ali onolika posjećenost je čudo.
Jer po danu nema vidjeti puno ljudi na cestama. Do mora ne idem iz osobnih i samo meni razumljivih razloga pa ni ne znam kakvo je sRanje na plažama.
Uglavnom, doma sam se vratila poljskim putem, nisam srela ni ježa ni kornjaču.
A ni Tetoviranog.
Srećom.
Jer to bi već bilo previše.