23

Vatrostalna

nedjelja, 30.06.2024.

Kupila sam novu vatrostalnu posudu jer je staroj nedostajala druga polovica i bez folije i sličnih trica izgorila bi pol' kuhana, pol' pečena ptica.
Sad samo bacim, kroz višestruka stakla, oko, i vidim odmah sve (što jest), ko soko'.

E.

Kapljica

utorak, 25.06.2024.

Dok radim koncentrirano, misleći tko zna o čemu, s čela mi se cijedi znoj i ta kapljica se zaustavlja na vrhu nosa, prijeteći da mi kapne na... posao.
Staje kraj mene pa me gleda.
Imaš kapljicu znoja na nosu, past će ti na... posao.
Imam je pod kontrolom, kažem.
Gleda me i čeka... poantu?
A možeš mi i ti pomoći...
Gleda me upitno.
Tako da mi nabaviš klaunovski nos.
(Smijeh. Good point.)

Maybe...

ponedjeljak, 24.06.2024.

Možda...

Da, neodlučno "ne" je ustvari "da", odnosno biva tako protumačeno od drugih... i obrnuto vrijedi: neodlučno "da" može biti prevedeno u "ne..., pa onda i odluke o kojima je riječ bivaju suptilno prepuštene drugima. Koji onda možda znaju, a možda i ne znaju kako će nas zadovoljiti...
A možda je riječ i o svejednosti, koja se zakukuljila negdje duboko u nama...
Sjećam se nekih stvari iz djetinjstva, sjećam se svojih roditelja koji nisu dopuštali "ne" kada je trebalo ispoštovati njihovu (božju) volju. I sjećam se tog silnog otpora i bure emocija koji su se javljali tada, kada se njihova...riječ kosila s mojom... voljom. Nisu popustali ni milimetra, uglavnom, popuštala sam ja. Ja-dijete je naučilo tada da "božju volju", volju mojih tvoraca teško mogu promijeniti. Onda, i njihov međusobni odnos, njihovi nepodudarajući karakteri, formiralo je to moje ja u pasivno ja, podređeno tuđoj volji kasnije. Iskazati svoje odlučno "da", ili odlučno "ne", je uvijek išlo teško. Da bi zadovoljio drugog, ne/svjesno utišavaš sebe, jer svako tvoje (drsko) "ne" je popraćeno jasnim i glasnim nezadovoljstvom tvojih Tvoraca, tvojih (mojih) najbitnijih ljudi, koje te kasnije prati kroz život, ali i određuje/naređuje/uređuje kao daleka, jedva čujna jeka.
Pa potiho, gotovo potajno, živiš sebe unutar sebe, a (s) drugima postaješ svejedan, ne-bitan.
Udovoljavanjem si im važan, takav dojam stječeš, važan si dok traje potreba, dok služiš svrsi... kakvoj već.

Roditelje ne možeš birati, ne možeš ih ni mijenjati baš, takvi su kakvi su, ukoliko nisu fleksibilni.
Eventualno možeš mijenjati partnere, jednom poslije, po principu prvi-drugi-treći..., i eventualno možeš mijenjati sebe, donekle.

Maybe yes, maybe no,
Maybe baby,
I don't know. *

NE

nedjelja, 23.06.2024.

Ponavljaju mi stalno da moram naučiti reći "NE".
To je, to postavljanje granica drugima, popularno-stručno rečeno, i bila jedna od početnih pretpostavki psihoterapije, koju sam plaćala suhim zlatom. Ne znam, ja sebe nisam tako vidjela i stekla sam dojam da se takva fraza olako prepisuje bezreceptno ljudima koji to postavljanje granica ne izvikuju glasno. Znam di su mi granice prema drugima, a onda nekako naivno očekujem da i drugi znaju gdje su njihove - prema meni. Ali NE. Ljudi ne znaju, uglavnom ne znaju, dok ne gruneš glasno, i dok
tvoje NE ne postane glasnije od groma. A onda se razbježe, sakriju se pod neko stablo, zavuku se pod neki kamen i čekaju da se stišaš, da prođe tvoj Bljesak, Oluja... Čekaju da sve bude kao prije (hej, dušo, tko nam brani _*_), da bude sve k'o lani...
A ne može to uvijek tek tako (tako lako, je i je... _**_), umori se čovjek, a bogme i žena.

Na poslu, od četvero nas novih, troje je otpalo, ja sam ostala. Šefica mi stalno govori da moram naučiti reći NE. Kao da je u dosluhu s mojom terapeutkinjom. Koja je bivša, jer sam joj rekla NE. Onda joj ja namjerno kazem NE, šefici dakako, baš kad ne treba, kad se ne smije. Stane pa me gleda, a ja se smijem dok je gledam zbunjenu, dok me gleda u čudilu (koja dobra riječ). Druga kolegica kaže da njih dvije uzgajaju zvijer, tj. mene. Nemoguća sam, znam, gotovo pa neodgojiva.
Dala mi je zadatak da obučim novu, najnoviju mladu kolegicu za posao.
Ja sam joj rekla da ne želim biti i da nisam ničiji mentor. Stala je i samo me gledala, bez riječi.
Kad se sabrala, pitala me zašto izbjegavam tu odgovornost?
Ne znam, ali mislim da (pod)svjesno ne želim/izbjegavam biti nečiji tlačitelj, manipulator. Možda...
Poslije sam ipak, pogazivši vlastito Ne, cijelo vrijeme ipak mentorirala mlađu kolegicu, pokušavajući od nje stvoriti multipraktik, kakav nam je potreban.
Primjerom. Bez previše riječi, ali ipak uz suptilne kritike, uz dodatak pohvala za dobro odrađeno. Na kraju dans je nova mlada kolegica trčala za mnom, pitajući što treba, što još treba. Mislim da će i njoj uskoro biti potrebna psihološka podrška. Jer toliko toga (nama) treba.

Granice...
se utvrđuju, brišu, nanovo crtaju, ilegalno prelaze, dogovorno poštuju.
Treba čovjek biti fleksibilan, neograničen, ne?

no...nova...ova pjesma ;)

YesterdaY

subota, 22.06.2024.

Jučer ovdje nisam objavila post jer... najteže je pisati (svakodnevno) kada, kao, moraš...

A jučer je eto, bio važan dan, i iako je bio najduži dan u godini (prvi dan ljeta) - meni je bio potaman.
Taman da čovjek-žena poželi da svaki je - takav.
Neću pisati detalje, zaista nemam tu potrebu, ali čisto da zabilježim, zbog sebe.

Tabula rasa, kako od milja zovem malenu ploču kupljenu za dva ojra mi zadnjih dana opet uveseljava jutra.
Svako jutro na njoj osvane crtež stopala, svako jutro drugi, i ime drugog (prvog ili trećeg) mog djeteta na njoj. To se djeca - mladi ljudi zapravo - bockaju međusobno.
Nožnim prstima. ;)

Ljeto, bosonogo - počinje.
Prestaju rana buđenja, školske obaveze i dolazi vrijeme... slobode. A sloboda nas uvijek... izuje iz cipela. Mene sigurno, a očito i moje plemenito pleme.

Nisam slikala sve te crteže, ali kradem i poklanjam vam jutrošnji, gdje sam malo ipak intervenirala majčinskim prstom: izbrisala sam ime s ploče, čisto zbog dojma privatnosti.

A crtež je - čista tinejdžerska provokacija brata, upućena sestri. Ili sestre sestri. Ne znam točno, svi spavaju i nemam još prilike otkriti tko je točno autor.
Ženske dlakave noge, koje izgledaju kao muške: ima li išta strašnije?
On a first summer day :)))

image hosting

Hvala svima na strpljenju i svima od srca želim dugo, toplo i bosonogo ljeto.

ZAZ, otkriće za mene...:

***

GAJBA

petak, 21.06.2024.

Neki dan sam htjela kupiti majicu za prikladno se obući za sada već ritualno klađenje, ono kad se kladim, da se kladim sa stilom. Otišla do štanda s đinđama i ti navijački rekviziti su preskupi. Ka prvo, majica uopće nije bilo, samo su imali zastavice, navlake za retrovizore i cilindar na crveno-bijele kockice. Nisam htjela nakinđuriti auto, htjela sam zabljesnuti JA. Cilindar: 8 ojra. Ja sam se zaprepastila. Za 8 ojra se mogu 4x kladiti pa sam tako vrlo lako odustala od takve vlastite stilizirane figure.
Našminkati se, odnosno nacrtati kvadratiće na licu mi je bilo nekako naporno pa sam već pala lagano u očaj.
Htjela sam majicu, na njoj ipak ima najviše tih kvadratića i u njoj bih se osjećala baš taman - euforično.
Na putu do posla stala sam u dućan po nešto, a ispred dućana tri bauštelca iz Republike Srpske u majicama tim - kockasto-vatrenim. Opaljeni od sunca, crvenog lica, stasiti, zgodni... i taj outfit. Sjedili su na gajbama i pili pivo. Kar Lovacko. Skoro pa sam se namah trostruko zaljubila. Pitala sam ih gdje su nabavili majice, a oni mi veselo kazaše da su ih dobili u dućanu. Usla sam u Studenac i pitala ima li za mene jedna. Ukrajinka je rekla njet.
Okrenula sam se i otišla bez pozdrava, Republikosrpcima sam samo rekla da za nas odAvde nema mukteševine na što su se oni veselo smijuljili. Odvezla se do drugog Studenca u drugom mistu.
Kad sam tamo pitala imaju li majica, druga Ukrajinka me nije razumila kurca ali ja sam inzistirala na tome da mi da, dade, dadne besplatnu majicu. Davaj, rekla sam već u mnogometnom ludilu Ona me je gledala ka čudo i pozvala kolegicu, vjv šeficu da popriča sa mnom jer me ona ne razumije.
Ne znam kako ti ljudi uopće dobiju posao kod nas bez poznavanja barem osnovne razine jezika.
Šefica mi je rekla da su majice otišle već na prvoj utakmici i da je za dobiti majicu trebalo kupiti gajbu pive.
Baš sam bila razočarana.
Na posao sam došla nenašminkana, neprikladno odjevena i cijelo vrijeme sam razmišljala o gajbi pive.
Nije ni čudo da me ni kladara nije išla.
Još će nas i digići sašit.
Iako imam dojavu, kladim se ovaj put 2:3 kontra nas, iz principa.
I da Ivušić zabije autogol, to jest - dva (nikako tri), to bi bila najveća fora ikada.

Gajbu piva da popijem, majicu da dobijem.

Ma gadi mi se ovaj svet.

Dođe mi da odem.
U Švicu.
I ja.

TIP

srijeda, 19.06.2024.

Može li mi netko dojaviti kako da se kladim na internoj kladionici?

Zadnji put sam se kladila 3:2 hrv:esp i popušila.

Ivica Ivušić je golman reprezentacije, zgodan je tip, i želim mu puno sreće o obrani našeg gola.
I da ne zabije autogol slučajno.
A i ostalima želim sve najbolje u napadu i zabijanju.
I da im na vrijeme legne plaća. Na račun. Čitava.

Ivušić nosi broj 23 na majici i za mene je glavni?

Onda?

2:3, Hrv:Alb?
Ili naopako opet, 3:2?

...

A poem.

Ana Liza

ponedjeljak, 17.06.2024.

Upozorenje:

Ovo je sutrašnji post i nije ga nužno čitati večeras jer onda nećete sutra znati što da radite sa sobom.
A ja ne vjerujem da ću sutra imati vremena ispuniti svoju svetu blogersku dužnost svakodnevnog pisanja i objavljivanja...napisanog, jelte...
Pa onda ovo odrađujem štreberski, unaprijed.
I
Eto, nije da vas nisam upozorila.

A sad, da objasnim naslov...

Ustvari, prvo digresija: jednom sam jednu blogericu koja je ovdje dugo pisala privatno pitala kako smisli naslov teksta. Žena je imala briljantne naslove, a o tekstovima da ni nr govorim.
Ne sjećam se da mi je otkrila tajnu (opet digresijica: a odlično pamtim riječi, razgovore, događaje, emocije, ljepotu, dobrotu... za razliku od nekih stvari koje zaboravljam, poput ključeva, kartica, novčanika i sličnih egzistencijalno ne/bitnih trivija).

Ana Liza: osim što me prozvala Ernestom, i još nekoliko nadimaka sam dobila u kratkom vremenu (brutalnih, i brutalno prepunih značenja) da sam ostala šokirana i, naravno, polaskana, i naravno, na neki s/m način sretna. Jer sam naisla na osobu koja ne koči, a uz to je i poprilično šarmantna za gospođu koja za sebe kaže da je umorna od života. Mislim, i ja sam. Šuti, i radi.
Tko te pita. A ona uvijek pita i uvijek pita kako sam. I onda ja, kad sam dobro, imam zajebantski odgovor tipa: "ne želim razgovarati o tome". Onda me ona upitno i s čuđenjem pogleda nakon čega se krenemo smijati.
Ako joj kazem što me muči, onda završimo u analizama i budemo na rubu suza, barem jedna od nas. Pa ona kaze da previse analiziram stvari, a ustvari je ona koja krene s tim. Mislim, i onda mi da taj nadimak, a ustvari... samo se prepoznaje u meni. Projekcija, to se tako zove?

No dobro, to mi je novi.
Sad već imam čitav naramak nadimaka i mislim da se već dovoljno dobro poznajem i da će... stati s tim.

Zapravo, ni ne treba. Zabavno je i... olakšavajuće

Ana Mona Lisa, uletjet ću joj drugi put i predstaviti se, baš me zanima njen reakcija.

KLJUČ

Sex, drugs, alcohol and prostitution...
Klečanje po trgovima i kladionice...

Dođe mi da napišem novu himnu domovini. Ali neću, ne da mi se...

Zaboravila sam glavni ključ od auta negdje, ima dva tri dana. To je Onaj koji jednim klikom otvara i zatvara sva vrata. I upali sva 4 žmigavca tako da auto komunicira sa mnom, govoreći mi svjetlosnim signalima gdje sam ga ostavila i zaboravila.

Kad smo već kod zaborava, zaboravila sam vam reći da sam negdje zaboravila ključ.
Sreća da imam rezervni, ali njega moram gurnuti u bravu i na zastarijeli i davno prevaziđeni način i okrenuti dok ne čujem zvuk otključavanja i... zaboravila sam što sam htjela napisati...
Da... frustrirajuće je to.
A najviše frustrira to što, otključavajući rezervnim, sjetim se glavnog. I sjetim se da sam ga negdje zaboravila.

I forgot to mention...

A možda je u dućanu, možda sam ga ostavila u nekoj košari dok sam vadila namirnice na blagajnu i... Uvijek pazim da ne zaboravim novčanik, i na to potrošim kompletnu koncentraciju.

Mogla bi dignut dupe i otići do dućana. Jednog, drugog, trećeg.
Po kupiti ključ.

Valjda je u nekoga ključ od mene.
Tj. Moj ključ.

3:2

nedjelja, 16.06.2024.

Rješavam neke zaostatke doma.. Odmaram mozak...
Zaboraviti mobitel i ne imati ga neko vrijeme uz sebe je čisti dobitak na... vremenu.
Jučer smo na poslu otvorili "kladionicu". Kad igra (moja) Hrvatska (srce mi gori) upišemo očekivani rezultat, napišemo ga na papir, potpišemo se i skupa s dva eura ubacimo u kutiju. Skupljamo za izlet. Još nismo odlučili ni kamo putujemo, ni kada, ni zašto.
Ja sam napisala 3:2 za Hrvatsku. A ono 3:0 za Španjolsku.
Ipak, cilj je na vidiku: važno je (su)djelovati.
Sad zamisli ovo: ukoliko netko i pogodi rezultat, ne dobiva ni novac ni ništa. Pokušala sam progurati par ideja, recimo da onaj koji eventualno pogodi rezultat mora osvojiti neku nagradu, osjetiti zadovoljstvo zbog točne prognoze, ali zamisli opet: niti jedna nije usvojena.
Eventualno, kaže jedan kolega, možeš dignuti ruke u zrak i trčati okolo vičući jeeeeeee! Ili dobiti dva deca pive od ostatka ekipe.
Neš ti nagrade...
Bem ti život.

Ali imam tatoo. ;)

Desna (ruka) slikana lijevom (nogom):

.

Zanimljivo

subota, 15.06.2024.

članak o neuroplastičnosti mozga

podcast

Gospođu Vidu Demarin sam imala priliku upoznati jednom davno...
Kada je moj sin kasnio s razvojem govora nisam nikoga slušala (govorili su: muško je, oni... pričakaj... a ja luda od brige, od straha), nego sam okrenula nebo i zemlju da mu se pomogne.
Moj sin je kasnije, uz puno vježbi i rada da nadoknadi "zaostatke" izvukao svoj stopostotni potencijal, a čak je izmislio i vlastito pismo još u predškolskoj dobi. I odlučio još tada da će studirati jezike. Vidjet ćemo...
Ali ona... rekla mi bila da smo svi mi Dalmoši isti jer sam je bila naljutila ne javivši joj se na poziv, a mobitel mi je bio stišan dok smo hodali po Suvagu. Temperamentna ali genijalka...
Hvala joj.

Vrt

srijeda, 12.06.2024.

Te i te godine vrt je izgledao poput onoga iz bajke.
Ispod trešnje, zapravo do nje, koju smo posadili za nulti rođendan naše prve djevojčice ogradila sam jedan dio daskama u koje sam nanizala jagode i ušuškala ih slamom. Visoke mahune, sjeme kojih mi je stara susjeda jedno jutro ostavila u pitaru s điranima, a koje su imali božanstveni okus, su se ovijale oko trstika koje sam ubrala s međe na njivi gdje smo poslije posadili masline, a bilo je tu i krastavaca, rajčica, salate, mladog luka, krumpira i svega, svega... Tu, uz jednu od staza, je sam nicao i neven i menta koje su u vrt donijele nečije ruke još davno prije mene... Nisam je upoznala ali sam o njoj čula samo najljepše priče.
I ruže uz drugu stazu, lavanda, i loza, i grožđe i... i onaj afrički, ljubičasti, osteospermum a zapravo se mogao zvati i sempervivum koliko je otporan bio.
Njega sam donijela iz jedne šetnje, nikao je tik uz more...
Nad svim tim biljkama su se nadvisivali suncokreti, koje sam nasumično posijala po cijelom vrtu: oni ukrasni, u raznim nijansama žute, smeđe, oker, zlatne... Njihovo sjeme sam dobila izdaleka, na ruke. A i oni pravi, od maminog sjemena, sa debelim stabljikama i velikim glavama koje se pametno osvrću za suncem, sa jestivim sjemenkama, za ptice, nadvisivali su sve.
U dvorištu je raslo i šestero malene djece pa sam vrt ogradila žičanom mrežom, onom sitnog oka od koje se inače izrađuju vrše, da djecu spriječi da upadaju u blato, a i da ne trgaju još nedozrele plodove.
Ispod mreže sam posijala sjeme puzavog plavog cvijeta čije sjeme sam skupila s ceste, koji je poslije prekrio gotovo cijelu mrežu, i ukrasne tikvice koje sam plela kroz mrežu i koje smo poslije, najesen, nosili u vrtić...
Izvan tog ograđenog veselog povrtnjaka sam napravila pješčanik, u hladu ispod smokve, mendule i oraha, odmah uz kućicu i tobogan united-colours-of-beneton boja...
Možda sam ponešto i zaboravila napisati ali znam da to bio je raj, da to bilo je naše malo bajkovito carstvo... A i mene je netko tada zvao Carica... Jednom davno, davno...
Mozda sam ponešto i zaboravila, ali svega se točno sjećam.

Danas je kišni dan, a ja nikako ne mogu pronači taj folder na kompu, da vam pokažem, da to sve... stvarno je bilo.
Nisam ništa sanjala.

I forgot to mention...

utorak, 11.06.2024.

...the bicycle is a good invention..... oo

Jučer sam se do posla vozila na svoja četiri kotača i na radiju mi je pažnju privukla ova pjesma, prvi put sam je čula.
Doduše, nisu je pjevali Peppersi nego je neki izvođač napravio originalnu obradu iste pjesme, i meni je bila nova. I lijepa.
Na semaforu sam, netom što je pjesma završila propustila dvoje blekastih turista biciklista (izgledali su kao happily married a long long time ago, and still happy, or drunk, who knows) i vozili po raskrižju neobičnom rutom.
Gospodin me je, uz smiješak, zaustavljao dlanom iako sam ja ionako stajala i molila svijet da ne naleti kakav luđak i ne pokupi ih. I prekine im naprasno vezu, brak, putovanja...
Mislim, sinoć je na tom raskrizju bila saobraćajka i ... ma, turisti nemaju pojma o životu, koliko je tanan.
Toliko su blesavi da me ponekad baš zabrinu.

Na pauzi na poslu smo igrali košarku. Poslije posla "pivo se točilo, grlo se močilo" i puno smo se smijali.

I tako...
Nadam se da vam se sviđa moja nova pjesma.
Ona je iznenađenje za Y.

Solilokvij

ponedjeljak, 10.06.2024.

Annabonni me pitala za jedan moj post od prije par dana je li solilokvij.
I pitanje joj je sasvim na mjestu. Često kospodža 2/3 razgovara s Gospođom 3/2 ovdje, nadajući se da je (je) nitko neće skužiti.
Ali (ALI) ne možeš preveslati Annabonni.

...
Napisat cu taj diJAlog direktno, obećavam. Da vam svima budem posve JAsna.
*

Antonio Pjaževoli

nedjelja, 09.06.2024.

Oprostite mi na najvulgarnijoj mogućoj transliteraciji, onoj po Vuku, ALI - moram objasniti.

Najbolju, "novu" muziku otkrijem vozeći se do posla. I nije neka duga ruta, ali kako su ceste raskopane, nedovršene, pune brda i dolina, putovanje zna potrajati.
...
Na radiju je sviralo nešto tako dobro, nešto kao klasika, a opet - imala sam dojam da je suvremeno jer...i klasiku smo već odavno prožvakali pa zna smarati, zvučati pre-poznato, staro.
Nakon što je skladba odsvirala, spiker je spomenuo ime: Antonio Pjaževoli (Piagevolli?).
Ponavljala sam to ime sve di posla i odmah ga šapnula kolegici na uho.
Što je, opet si se zaljubila?, rekla je uz smijeh...
Pa, da. Glazbenik, odvratih.
...
Doma sam guglala.
...
Nula rezultata.
...
Stoga molim Blaženu Djevicu, sve Anđele i Blogere Svete... za pomoć?
Zvoni li vama ovo ime na nešto konkretno ili sam se našla u nekakvom...
transcedentalnom procijepu?

Evo me opet...

subota, 08.06.2024.

...sebi u brk (bradu)...

Znači, shvatila je da neke ljude ne možeš mijenjati niti malo, savjetom. Shvatila je da, tada kada mi se ispričavala, da nema recepture za ničiji život. Kao čizkejk, odoka, bez vaganja, kad ga radis za sebe: svatko za sebe zna kako najviše voli.
Ne uspije li, radi novi, bolji - onaj idealan (možda uspije ovaj put? ovaj način?) - opet za sebe.
I još se ispričavala jer je za savjet nisam ni pitala, samo sam joj iskreno ispričala tu priču.
Ne voli kad previše analiziram te neke stvari, a i sama to radi. Kaže da je to put u depresiju. Da smo iste, to mi je već prije rekla. Zato se valjda i... razumijemo.

Dragi dnevniče

petak, 07.06.2024.

Ja ti se ispričavam što ti se ovako napreskokce javljam, što ti pišem o sporednim i nebitnim tricama, sitnicama. I na šifriranju ti se ispričavam i ispričavam ti se što ti se ispričavam.
I što ti ne pišem sve direktno nego izokola kao da ti nešto skrivam.
Mislim da me strah da te tko ne pronađe i da me ne peočita stvarnu, onakvu kakva jesam, i strah me da se onda, taj netko, tko me potajno bude čitao, kriomice, meni iza leđa ne - osudi, odbaci, da me ne... ne znam... napusti.
Pa onda ovako.
Iako je meni savršeno jasno o čemu pišem, strah me je da onaj tko ovo možda bude čitao, ove moje zapise, da me stvarno ne shvati.
I di sam onda? I što onda s tim?
Zato, bolje onda ovako: ono što ja znam (o sebi), znam za sebe, a onaj tko čita s nerazumijevanjem, a misli da je skužio sve... Hehe. Koji zajeb. Koja iluzija spoznaje drugoga.
Mislim, stvarno, zašto bi itko ikoga trebao razumijeti sasvim?
Zar nije dovoljno da svatko razumije samoga sebe?
Ima ta neka spoznaj-samoga-sebe fora, ne sjećam se jedino koji frend mi je to rekao.
...
Danas mi se Ona ispričavala što me savjetovala. Mislim, nisam se ja niti ljutila na nju, niti savjete tako olako prihvaćam, ali ipak, ovo mi je.. novost. Skoro sam bila zaboravila da toliko suptilna bića ipak postoje, i da - to je čudo da se pojave baš kad umalo prestaneš vjerovati u... svašta. U išta.

Ajd laku noć.
Pišem ti opet kad me bude volja.
Tu si, čekaš, znam.

Ne mogu...

...vam još na pisati post o proffessoru V., jer nisam u tom modu (mood-u) a ni Sprženog nisam vidjela već čitav jedan dan, što je zapravo nebitno. Sprženi, tj. zbombani je nebitan pa ne znam ni zašto sam pisala o njemu.
U komentarima sam vidjela da ste većma zbunjeni mojim pisanijama, nitko ne pogađa u srčiku posta, pa ne znam što jošte da vam reknem.

Bum si zdelala čizkejk jer nemrem izdurat do termina za uljepšavanje. E.

Ypsi misli da, kako se ono reče, da čkomim, da... da... nešto, a ja samo jurcam i jurcam i ne stižem ni da se ostrižem. Još bi mogla zaraditi i pokoji (Pocoyo) novi nadimak.

E kad smo kod nadimaka, slobodni ste da mi dadnete novi.

Prijedložite slobodno, ne lajem, ne grizem.
Samo slušam.

I pjesme primam, ali samo one do sad nečuvene.

Hvala.

Šajze

četvrtak, 06.06.2024.

Neke gospodže jednostavno odustanu, neke prestanu, a neke samo nestanu.

...
Ovdje sam vam mislila napisati post o jednom professoru V., ali necu danas jer se za to potrebno pomaknuti podosta kroz prostor/vrijeme, a ja nočas nisam dobro spavala. Zapravo, spavala sam kao top Napoleona Bonapartea, ali ni to vam nemam prostor-vremena objašnjavati.
...
Opet sam ga vidjela, Zbombanog.
Ja sam kupovala tortilje u pekari (no space and time to do lunch and stuff) i pošto je trgovkinja rekla only cash&carry na moju golden card, ostavila sam tortilje i kruh na pultu i krenula trkom prema bankomatu.

I eto ga, on. Drito oči u oči. Kimne mi glavom. Progutala sam knedlu, imaginarnu.
Skrenula pogled na vrat. Tetovaža. Paukova mreža.
Mimoišli smo se i ja sam se osvrnula za njim. Još tetovaža na vratu.
Tipkala sam pin srednjakom (2-3-2-3) i cijelo vrijeme drzala vrata K na nišanu, ok: na oku.
Izašao je prvo jedan debeljuškasti proćelavi trbuhonosac, a odmah potom i on.
U ruci mu karlo vačko. U prsima mi grop. O zašto, o jebeno zašto???

Radna terapija

srijeda, 05.06.2024.

Upala sam u ekipu koja se voli igrati, riječima i situacijama naravno, a tu sam poprilično jaka (nije umišljaj) pa sam se uklopila.
Greške naprimjer u poslu, osobito one sitnije, postaju muha koja preraste slona kada je svi iskomentiraju na svoj način.
Sitna greška postaje nečija karakterna crta i nitko se ne ustručava igrati, dok to ne ometa posao. Poslije se igra nastavlja, sve dok ona muha veća od slona opet ne postane beznačajna sitna muha, vinska mušica i ne odleti daleko, daleko...do devetog sela.
Smijemo se puno.
Ljutimo se drito i nastavljamo kao da ništa nije bilo.
Nekoliko nadimaka sam dobila u zadnje vrijeme, drito u facu: Ernest (the Vampire; jedna se pred svima žali da je maltretiram, provokatorica, nasmijava ih, tobož meni iza leđa), znanstvenica (pravilno se piše znaSVEnica, rekla sam im, bilo im pravo ili krivo), Headhunter, botaničarka i zadnje: Sv. Konfuzije.

People are great, when you let them/it be.

O, Dio mio

utorak, 04.06.2024.

Mr. Sprženog sam danas srela u svom K i, o bože, ja ga pozdravih.
To je onaj za kojeg sam vam pisala da je bio toliko zbomban nečim da je govorio istovremeno na tri jezika, sam sa sobom, dok je pio kavu sam i dok je izgledao kao da je dva-tri dana partijao na Zrču.
(3x["dok"]=OK?).
Znači, ja sam taman placala M-u namirnice na kasi kad je usao ovaj u K i sasvim normalno i pristojno pozdravio i razmijenio par riječi s M-om na tečnom hrvatskom.
Čak je i mene pozdravio s "dobar dan, gospođo".
Gospođi su se počeli vrtjeti upitnici po glavi (i po cijelom tijelu) a onda se sjetila...
O Dio mio.

Nastavak:

Znači, kad je otvorio vrata K, ja sam se automatski okrenula njegovoj pojavi, a pojava je sasvim fine i oku ugodne vanjštine, tamnoput, crnokos, visok, dubokog glasa (ono, sve!) da sam vjerojatno zadržala pogled na njoj (pojavi), tj. njemu (muškarcu) milisekundu duže nego što je trebalo i ja sam mu prva rekla "dobar dan". Kao da sam, o Dio mio, K-djelatnica. A nisam.
Samo sam se zbunila.
Pojavom pojave.

Nastavak:

Momentalno sam se sjetila otkud ga znam... Mislim, znam... Opet se neprecizno izražavam: ne znam, nego mi je poznat kao lik iz kafića od pred neki dan.
Koja preobrazba, koji drugačiji dojam - razmišljala sam o tome dok sam zatvarala vrata K-a.
Osvrnula sam se jos jednom prema K-u dok sam spremala namirnice na zadnje sjedalo mog auta i vidjela ga opet, s leđa.
Znači, već je gotov, sa šopingom. Znači, samo cigare.
Zamaknuo je iza kantuna od K i nisam vidjela u koji auto je sjeo i čeka li ga tko na suvozačkom mjestu.

The end (I hope)

Oni

ponedjeljak, 03.06.2024.

Jedan ima fiksaciju na muški spolni organ (vlastiti) pa mu je zayebanciya brutalna.
Ponekad pretjera pa svi prevrćemo očima.
Onda nas on počasti novom rundom vrućeg humora pa se smijemo. Ili opet prevrćemo očima.
Ali on ne odustaje od svoga njega. ;)
On je drag.

Jedna se zeza i na svoj i na tuđi račun, imaginacija joj je bezgranična, odlično čita ljude. Nije vic, ali kad smo razgovarali o tetovažama, rekla mi je da zna da ja imam tetovirana krila na leđima. Velika. Preko cijelih leđa. Pitala sam je otkud zna - a ona kaže da se priča po selu, po svim birtijama o mojim krilima.
Nemam tetovažu, naravno, ALI ona je provokatorica ekstra klase.
Nemam krila, ALI (2x=2x) nikad se ne ne zna...
Kaže za sebe da će postati stand-up komičarka i pjevačica.
Talenata bezbroj - za općenarodno veselje.
Nju volim.

Jedna je mlada, lijepa i hiperaktivna. Zabavlja nas namjerno radeći stvari koje prepadaju ljude. Zapjeva glasno, iznenada, na primjer, najavljujući tako svoj dolazak. Nesto tipa: Jesus is coming. ;)
Smije se fejkerski, namjerno, i hoda ponekad unatrag.
Ona me fascinira.
Mala je misterij.
Mala je čudo.

Jedna je cinik. Brutalna. Sarkastična. Nepobjediva i nenadyebiva. Kad mi kaže "da to više nikad nisi napravila", i onda umekša izrečeno sa "čuvaj leđa", kažem joj "ali, jaka sam, oćemo na ruku?", a ona me sašije sa "a oćemo u mozak!?"
Kod nje je uvijek 1:0. Za nju.
Dopustim joj da njena je - zadnja ;).

Svemir je bio dobar prema meni kad me namjerio na te ljude.
Vrijedne ljude.
Moje ljude.

Posao oslobađa.
Smijeh je lijek.
Oni su Ljudi.

A uz Ljude rastem.

****