Ana Liza

ponedjeljak, 17.06.2024.

Upozorenje:

Ovo je sutrašnji post i nije ga nužno čitati večeras jer onda nećete sutra znati što da radite sa sobom.
A ja ne vjerujem da ću sutra imati vremena ispuniti svoju svetu blogersku dužnost svakodnevnog pisanja i objavljivanja...napisanog, jelte...
Pa onda ovo odrađujem štreberski, unaprijed.
I
Eto, nije da vas nisam upozorila.

A sad, da objasnim naslov...

Ustvari, prvo digresija: jednom sam jednu blogericu koja je ovdje dugo pisala privatno pitala kako smisli naslov teksta. Žena je imala briljantne naslove, a o tekstovima da ni nr govorim.
Ne sjećam se da mi je otkrila tajnu (opet digresijica: a odlično pamtim riječi, razgovore, događaje, emocije, ljepotu, dobrotu... za razliku od nekih stvari koje zaboravljam, poput ključeva, kartica, novčanika i sličnih egzistencijalno ne/bitnih trivija).

Ana Liza: osim što me prozvala Ernestom, i još nekoliko nadimaka sam dobila u kratkom vremenu (brutalnih, i brutalno prepunih značenja) da sam ostala šokirana i, naravno, polaskana, i naravno, na neki s/m način sretna. Jer sam naisla na osobu koja ne koči, a uz to je i poprilično šarmantna za gospođu koja za sebe kaže da je umorna od života. Mislim, i ja sam. Šuti, i radi.
Tko te pita. A ona uvijek pita i uvijek pita kako sam. I onda ja, kad sam dobro, imam zajebantski odgovor tipa: "ne želim razgovarati o tome". Onda me ona upitno i s čuđenjem pogleda nakon čega se krenemo smijati.
Ako joj kazem što me muči, onda završimo u analizama i budemo na rubu suza, barem jedna od nas. Pa ona kaze da previse analiziram stvari, a ustvari je ona koja krene s tim. Mislim, i onda mi da taj nadimak, a ustvari... samo se prepoznaje u meni. Projekcija, to se tako zove?

No dobro, to mi je novi.
Sad već imam čitav naramak nadimaka i mislim da se već dovoljno dobro poznajem i da će... stati s tim.

Zapravo, ni ne treba. Zabavno je i... olakšavajuće

Ana Mona Lisa, uletjet ću joj drugi put i predstaviti se, baš me zanima njen reakcija.