O, Dio mio

Mr. Sprženog sam danas srela u svom K i, o bože, ja ga pozdravih.
To je onaj za kojeg sam vam pisala da je bio toliko zbomban nečim da je govorio istovremeno na tri jezika, sam sa sobom, dok je pio kavu sam i dok je izgledao kao da je dva-tri dana partijao na Zrču.
(3x["dok"]=OK?).
Znači, ja sam taman placala M-u namirnice na kasi kad je usao ovaj u K i sasvim normalno i pristojno pozdravio i razmijenio par riječi s M-om na tečnom hrvatskom.
Čak je i mene pozdravio s "dobar dan, gospođo".
Gospođi su se počeli vrtjeti upitnici po glavi (i po cijelom tijelu) a onda se sjetila...
O Dio mio.

Nastavak:

Znači, kad je otvorio vrata K, ja sam se automatski okrenula njegovoj pojavi, a pojava je sasvim fine i oku ugodne vanjštine, tamnoput, crnokos, visok, dubokog glasa (ono, sve!) da sam vjerojatno zadržala pogled na njoj (pojavi), tj. njemu (muškarcu) milisekundu duže nego što je trebalo i ja sam mu prva rekla "dobar dan". Kao da sam, o Dio mio, K-djelatnica. A nisam.
Samo sam se zbunila.
Pojavom pojave.

Nastavak:

Momentalno sam se sjetila otkud ga znam... Mislim, znam... Opet se neprecizno izražavam: ne znam, nego mi je poznat kao lik iz kafića od pred neki dan.
Koja preobrazba, koji drugačiji dojam - razmišljala sam o tome dok sam zatvarala vrata K-a.
Osvrnula sam se jos jednom prema K-u dok sam spremala namirnice na zadnje sjedalo mog auta i vidjela ga opet, s leđa.
Znači, već je gotov, sa šopingom. Znači, samo cigare.
Zamaknuo je iza kantuna od K i nisam vidjela u koji auto je sjeo i čeka li ga tko na suvozačkom mjestu.

The end (I hope)