Taj momak kojeg sam srela samo jednom, na putu do Trsta, koji se naslonio na moje rame pretvarajući se da spava dok ne prođe kontrola karata, a poslije mi je budan pjevao Skitnicu_*_, objašnjavajući sebe, potkrijepljujući to i papirnato, brojnim pečatima u putovnici koji su bili crno na bijelo dokazi prelazaka brojnih granica, svih europskih država... i koji je bio ponosan na činjenicu da mu je u neke države bio zabranjen ulazak zbog... švercanja... u javnom prijevozu, i koji mi je onako, olako, tek tako, predložio da se švercam s njim vlakom od Trsta do Pariza, ...taj momak mi se često vrati u misli.
Jer bila je pauza u Senju, i tada sam ga u cijelosti vidjela, i shvatila o čemu priča zapravo, i shvatila zašto skita. Zašto je iz Bugarske, preskočivši doma, Split, produžio na sljedeću utakmicu - u Pariz.
Bio je hrom, imao je tenisicu s povišenim džonom koja mu je nadomještala kratkoću noge.
Nije putovao u grupi, kao tipični navijači, putovao je sam, odbačen od svijeta, i bez kinte u džepu - lutao istim, skitao se.
Mi, ljudi smo svi hromi na neki način, skitamo se svijetom željni svega, a onda... u nekom trenutku nam netko dopusti da neko vrijeme naslonimo glavu na njegovo/njeno rame, odmorimo dušu, prevarimo kontrolore "leta", i ponekad osjetimo da smo naišli na osobu s kojom želimo dijeliti to putovanje kroz život, tu svoju sudbinu koja baš rijetko je izbor... s kojom poželimo vidjeti... podijeliti iskustvo Pariza, Parka prinčeva ili što već...
Sjetim ga se često i nadam se da je... OK.
Da je naslonio glavu na pravo rame, barem jednom u životu.
Da mu je duša ispunjena baš kao i putovnica.
Nadam se..., Skitnice.
Post je objavljen 03.07.2024. u 10:42 sati.