srijeda, 30.07.2025.
Imamo novog cimera
Večer. Tišina. Djeca konačno u krevetu. Jedno je tražilo još gutljaj vode, drugo još jedno pitanje o jednorozima i smislu života.
Odgovorila sam svima. Ispratila sve. Poslala ih u snove s poljupcem, blagoslovom i očima koje su mi se već same zatvarale.
Sjedam. Dišem. Zamišljam da možda, ali samo možda, imam 20 minuta mira. Možda ću pogledati nešto na TV-u. Možda ću pojesti nešto. Možda ću samo sjediti i gledati u prazno. Ne tražim puno. Samo da me nitko ne doziva i da ništa ne curi, gori ili viče.
I onda – bum!
Ne plač. Ne krik. Ne “MAMAAAA” s onom vibracijom koja znači ili krv ili katastrofu.
Samo glasni zvuk nečeg što pada. Prepoznatljiv, ali nedovoljno alarmantan, onaj "čekaj malo" tip.
Čekam. Jer sam naučila. Ako ne čujem nastavak – znači nije ništa.
Ako ne čujem vrištanje, šaptanje, histeriju ili tišinu koja je previše tiha – ostajem sjediti. Pravim se da nisam kod kuće. To je pravilo koje me održava na životu
Ali onda se vrata dnevnog boravka polako, baš filmski polako, otvaraju. Pojavi se samo dječja glava. Pogled koji je mješavina nevinosti i “napravila sam nešto”.
Mamaaa?(mješavina pitanja i spremna sam dati priznanje)
Reci, ljubavi… – odgovaram, spremna na sve i ništa.
Znaš… bio je pauk na zidu.
(Okej. U redu je. Ne paničarim.)
Uzela sam staklenu čašu da ga zarobim.
(Hrabra si. Pomalo nesmotreno, ali okej.)
Ali… pomaknuo se. I ja sam se prestravila. I čaša je pala.
(Naravno da je.)
Ali preživjela je(čaša)
A pauk? – pitam. Naivno. Glupo. Majčinski.
Dijete slegne ramenima.
– Za njega ne znam je l’ preživio. Pobjeg’o je.
Naravno da jest.
Jer pauci ne umiru od toga. Oni bježe,( Možda bi trebala uzeti mentalnu bilješku za sebe). Pamtljivo. S namjerom.
Naravno da sada negdje luta našim zidovima, u tišini.
Čeka. Planira. Možda i on ima djecu. Možda i on vodi svoj dnevnik
Možda to uopće nije bio običan pauk.
Možda je to bio on.
Pauk-osvetnik.
Vidjela sam tog lika u crtanima – ide u teretanu, trenira tiho i čeka svoj trenutak da ga sutra nađem u kupaonici, u pozi škorpiona, s 8 pogleda punih zamjeranja.
Ja sam samo htjela gledati seriju. Ili jesti bombone koje sam spasila u zadnji čas. Ili disati.
Ali dobro.
Pojela sam bombone. Popila čašu vina. Spremila se za krevet, misleći da je noć napokon moja.
I onda – u kuhinji – vidim njega ili nju, nisam sigurna.
Gleda me sa svih svojih osam očiju. I maše prednjim nogama, kao da suosjeća sa mnom. Kao da kaže:
“Znam kako ti je. I ja sam preživio.”
Nakon kratkog kontakta očima i prijateljskog mahanja, on se polako povlači u kut, a ja u krevet.
Preživio je. Vjerujem da nije zlopamtilo i nije prijetnja. Od sada to je naš novi cimer dok ne poludi pa potraži neki mirniji, manje opasni dom.
Zabilježeno u 21:43, kad sam samo htjela 15 minuta tišine i bombone bez svjedoka.
- 10:17 -
utorak, 29.07.2025.
Između krvne slike i krize identiteta
Postoji jedna posebna razina anksioznosti, rezervirana isključivo za liječničke. To nije obična tjeskoba. To je egzistencijalna panika pomiješana s potrebom da se svidiš osobi koja ti upravo mjeri tlak i sudi tvojoj prehrani.
Čim sjednem, pretvaram se u ispričavajući organizam. Biološki entitet koji želi biti dobar pacijent. A to, naravno, znači – laganje, opravdavanje i filozofsko propitivanje vlastitog postojanja.
Doktor: „Konzumirate alkohol?“
Ja: „Da… ali ne svaki dan! Samo kad… postojim. Ali nikad sama. Osim ponekad. I kad je loš dan. Ali ne pijem da zaboravim, više da se pomirim sa stvarnošću. Uglavnom društveno. S čašom. Ili bocom. Ali s dostojanstvom!“
Doktor: „Pušite?“
Ja: „Ne! Mislim… da. Ali rijetko. Samo kad sam pod stresom. Što je… svaki dan. Tako da… da. Ali s namjerom da prestanem. Kad? Pa… kad se riješim uzroka stresa, tj. Kapitalizma, vlastite glave i realnosti.“
Doktor: „Koliko kava dnevno popijete?“
Ja: „Tri. Pet. Okej, sedam. Ali neke su više ritual nego kofein. I one iz aparata su slabije, kao voda. Jel’ to i dalje kava? Jel’ se ljutite na mene?“
Doktor: „Što jedete?“
Ja: „Sve. Osim zdravoga. Ali s nostalgijom prema zdravom. Lajkam veganske postove i zapisujem recepte koje neću nikad isprobat, se to računa? Ponekad kupim avokado da se osjećam bolje. Pa ga pustim da istrune iz principa.“
Doktor: „Vježbate li?“
Ja: „Naravno! Ustajem svaki dan iz kreveta i to je otpor gravitaciji. Također hodam do frižidera, perem suđe u čučnju i znojim se kad kasnim. Prakticiram fitnes duše.“
Psihijatar: „Imate li suicidalne misli?“
Ja: „Ne suicidalne. Više onako… filozofske. Tipično: 'Što ako sve ovo nije stvarno?' ili 'Ako padnem s balkona dok perem prozor, hoće li netko bar obrisat moj browsing history?'“
Doktor: „Vaši nalazi pokazuju nisko željezo.“
Ja: „To je jer ga dijelim s motivacijom i povjerenjem u institucije. Sve mi je nisko: željezo, samopouzdanje, društveni kontakt.“
Doktor: „Imate li kakvih alergija?“
Ja: „Na odgovornost, jutarnje pozive i kravlji sir kad se pravi pametan. A možda i na pelud. Ili sam samo preosjetljiva osoba općenito.“
I naravno, apsolutni klasik:
Doktor: „Imate li još kakvih pitanja?“
Ja: „Ne, sve jasno…“
(5 minuta kasnije dok idem doma)
Ja: „Zaboravila sam reći da mi otpadaju nokti, zubi i volja za životom.“
Ukratko, moje zdravstveno stanje je: funkcionalan kaos. I svaki odlazak doktoru završava istim zaključkom – nisam mrtva, ali nisam ni baš živa.
Negdje sam između… u čekaonici dok čekam 10 godina na datum pretrage i molim se mističnim silama da ne umrem prije toga.
- 13:33 -
ponedjeljak, 28.07.2025.
Ponedjeljak i ja- stari znanci s neriješenim računima
Ponedjeljak. Opet on – nepozvan, neumoljiv, dolazi kao da ima pravo glasa u mom životu. Zna on kad sam najslabija. Kad sam spavala samo 2-3 sata, kad mi kosa ima osobnost, a mozak juri signal kao Wi-Fi u podrumu. Prvo me zaskoči alarm koji zvuči kao osobna uvreda. Onda kava, koju doslovno molim da me spasi. Pa obaveze, zahtjevi, odgovornosti, sve u isto vrijeme, molim … svi u redu kao da dijele besplatne živce – moje, naravno.
Sustav već traži svoje: „Budi funkcionalna. Obavi sastanak. Odgajaj. Izgledaj pristojno. Ne zaboravi račun za struju. Diši normalno, ako možeš.“ A meni samo jedno u glavi: „Zaboravila sam di sam stavila ono nešto važno, i osjećam da ću danas bar jednom plakati – al’ kasnije, nemam sad vremena.“
Ali znate što? Ne dam se. Ne zato što mi je lako, nego zato što sam tvrdoglava. Zato što sam naučila ustajati i kad mi se ne da. I kad sam iscrpljena, i kad ne znam što je za ručak, i kad mi dođe da sve ignoriram ili počnem istraživat kako napraviti bombu ili kad poželim pogledat neki dobar true crime dokumentarac u edukativne svrhe, ja svejedno idem dalje. Jer život neće pauzirat dok se ja saberem – a i neće me dočekat s toplim obrokom i tapšanjem po ramenu. Moraš si sama skuhat i utjehu i ručak.
Nisam ja više ona što se slomila kad joj je pregorio bojler i dijete se razboljelo u istoj večeri. Nisam više ona što je plakala jer joj se banana zgnječila u torbi. Sad samo duboko udahnem i kažem: "Super, još jedan dan za preživjet. Ajmo."
I neka se zna – nisam ja laka za slomit. Pogotovo ne na prazan želudac sa minimalnom dozom sna, tada sam najjača.
Ja sam žena koja zna kad treba odmor, ali ga ne dobije. Koja ujutro vodi dijete, vodi bitke prije 9h ujutro, popodne gubi živce, a navečer vodi unutarnje monologe s osobom koja je mogla postati da nije izabrala biti odrasla, odgovorna osoba koja slijedi zakon. Ja sam ona koja zna kad treba plakat – ali prvo skuha ručak i očisti par puta nered od mini uragana zvanih djeca.
Mogu me pokušat slomit – sistem, dani, računi, živci – ali nisam ja napravljena od šećera. Ja sam od one vrste što ustane, posrne, i opet ustane, ali ovaj put s planom C... i D... i nekom zlom slutnjom da će zatrebat i plan E. Ali ustane. Ja sam od one vrste što zaboravi ponekad koliko sam već prošla i preživjela, a još dišem(na škrge, ali dišem).
I da, ponedjeljak me opet pokušava uništiti. Ali eto me. Još stojim. Možda u rastegnutoj majici, možda s kosom u punđi, na rubu živčanog sloma ali stojim jer odbijam ideju da ne ustajem kada padnem.
- 10:30 -
nedjelja, 27.07.2025.
Dječja logika i bračna diplomacija
Sjedim tako u dnevnom boravku, pokušavam uhvatiti par minuta mira, dok muž večera s djecom. Ne sudjelujem u razgovoru, ali slušam. I iskreno, to mi je često najdraži dio dana — kad čujem te njihove dubokoumne rasprave o životu, večeri, igricama i pravilima kojih se nitko ne drži.
U jednom trenutku, najmlađe zlato moje pita može li sladoled nakon večere. Ton je ozbiljan, kao da traži službenu dozvolu za međunarodno putovanje. Muž, dobro istreniran nakon godina bračnog preživljavanja, odgovara kako o tome moraju pitati mamu. I tu počinje slatki kaos.
To malo, slatko dijete — koje još ni u školu nije krenulo, ali već itekako zna kako stvari funkcioniraju — pretvara se u pravog odvjetnika. Glasno i vrlo jasno objašnjava tati da nije baš sve u ovoj kući mamino. Da i on, tata, ima određenu moć i da bi je mogao ponekad koristiti. Pa makar i samo za sladoled.
Slušam to iz dnevnog boravka, bez riječi, a u sebi se smijem. Muž kratko šuti kao da traži signal — potvrdu, odbijenicu ili barem emocionalnu podršku iz dnevnog boravka. A onda, kao pravi majstor kućnog mira, diplomacije i preživljavanja, odluči preusmjeriti pažnju djece na nešto drugo, naravno bezuspješno, sladoled se ne zaboravlja. Nakon pet minuta eto djece kod mene sa najslađim velikim okicama, gotovo da vidim aureolu iznad njihovih glava s pitanjem “Možemo li sladoled?”
- 12:08 -
subota, 26.07.2025.
Pospremanje stana kada imaš djecu
Nedavno sam doživjela ono što se u vojsci zove „taktičko povlačenje“ – iz kupaonice. Naime, dok sam ribala školjku do blistavog sjaja (što je, ruku na srce, čin čistog optimizma u kući s djecom), iz dnevnog boravka začuo se sumnjivi smijeh. Znate onaj smijeh koji nije samo smijeh, nego upozorenje. Kao tiha sirena za uzbunu. Krenula sam prema izvoru zvuka, nadajući se najboljem, ali već po promjeni tona smijanja sam shvatila da ne može biti dobro. Igračke taktički posložene po podu kao mini bombe za bosa stopala, kauč neprepoznatljiv, a najmlađi super heroj stoji na vrhu naslonjača pogledom ciljajući kamo da skoči. Ako mi u tom trenutku srce nije otkazalo suradnju, neće nikad.
Jedanput sam uspjela očistiti cijeli stan. Djeca su tada bila vani sa tatom. Kad su se vratila, najmlađe djetešce je otvorilo vrata, pogleda oko sebe i zabrinuto upita: „Mama, gdje su sve naše stvari?“ Tih 15 minuta slave (i mirisa sredstva za podove) još ponekad sanjam.
Činjenica je: roditeljstvo je ratna zona. I to ne ona iz filmova, gdje svi izgledaju zgodno i oznojeno na seksi način. Ovo je zona gdje ne znaš je li fleka na tvojoj majici od soka, jučerašnjeg ručka ili nečije neidentificirane sluzi. Ne pitaš. Samo živiš dalje.
Čišćenje s djecom u kući je kao pokušaj brisanja Word dokumenta dok netko istovremeno tipka. Kaos je konstantan, a tvoja volja za životom opada proporcionalno količini igračaka i ukrasa za kosu na neočekivanim mjestima (u frižideru npr.).
Taktike preživljavanja uključuju:
Lažiranje igre „tko može najbrže pospremiti“ (ali nekako znaju da je pobjednik mama – uvijek).
Ograničavanje količine igračaka na podu na onu razinu koja ne zahtijeva helikopter za evakuaciju(često bezuspješno)
I, naravno, zatvaranje vrata prostorija koje su „privremeno izgubljene“ u bitci. (Dječja soba? Ne, to je sad skladište opasnih materijala.)
Za kraj, savjet svima koji se trenutno boje otvoriti vrata “privremeno nedostupne” sobe: uzmi kavu, duboko udahni i sjeti se – ako je šteta manja od one koju je uragan Katrina ostavio za sobom, već si pobijedila.
- 10:15 -
petak, 25.07.2025.
Brak: Kad te on voli i kad nisi oprala kosu pet dana i vrištiš na pećnicu
On ide na posao.
Ja ostajem doma s djecom.
Na papiru to izgleda kao normalna raspodjela.
U stvarnosti, on se ubija od posla dok ja ne znam gdje bi glavu našla da mi nije pričvršćena za ramena.
Dođe doma i nije siguran ulazi li na minirano polje ili rajsku oazu.
Ali svejedno, nekako, još se volimo.
Trpi kad imam “onaj dan u mjesecu” (ili u tjednu, ili svaki dan).
Trpi kad mu pošaljem poruku tipa: “Dragi, mislim da ću danas isprobat koliko mi vremena treba da sletim na cestu kad se bacim kroz prozor”
Trpi kad plačem jer nemam što obući, iako imam ormar pun stvari koje mi više ne pašu jer sam rodila tri puta i mentalno ostarila deset godina.
Zapravo, on je super.
Smiren. Dosadan. Stabilan.
Totalni kontrast meni — emocionalni blender bez poklopca.
I nekad ga gledam i mislim — kako ti još imaš živaca za mene?
A on mi samo stavi čokoladu na stol i kaže: “Znam da si luda, ali si moja luda.”
(I ako baš imam sreće, uzme djecu u park i ostavi me da dišem. Ili buljim u zid. Što mi je nekad draže od disanja.)
Brak nije ono što su nam rekli.
Nema ruža svaki tjedan, nema večera uz svijeće, nema spontanih vikend-putovanja.
Ima “Tko će danas okupat djecu”, “Gdje su moje čarape” , “Zašto tišina nikad ne znači nešto dobro” i “Šta ćemo za ručak/večeru?”
Ali ima i ono:
“I dalje te volim, i kad si u pidžami cijeli dan i smrdimo zajedno u ovom ludilu jer nemamo energije za pomaknut se.”
Zaključak:
Brak nije bajka.
Ali ako imaš istu verziju stvarnosti, ako te netko voli i kad ti miriše kosa na luk, ako ti kaže “Predivna si” čim se probudiš, a izgledaš kao čupavi rakun jer nisi skinula šminku večer prije — dobrodošla u klub pobjednika.
- 18:09 -
srijeda, 16.07.2025.
Znaš li...
Znaš li kako je to kada u školi svi bježe od tebe jer ne znaš kako komunicirat sa djecom jer se bojiš glasnih zvukova, neželjenog dodira i gade ti se blatnjave ruke i šmrklji koji djeci vire iz nosa pa si okarakterizirana kao čudna, šugava i smrdljiva? Znaš li kako je to kada izgubiš sestru kada ti je samo 9 godina, bez upozorenja i prilike da se oprostiš? Znaš li kako je to kada sa 15 godina pokušaš sebi oduzet život, kada te vrate i spase, pa ti bude žao i pitaš se kako idući put to napravit bolje? Znaš li kako je to ostat trudna nakon silovanja, bit praktički prisiljena udat se za tog čovjeka koji se bezuspješno liječio od ovisnosti od teških droga, a sve samo zbog djeteta koje raste u tebi? Znaš li kako je to biti njegovo vlasništvo, dobivat batine, prijetnje od njega i njegovih roditelja, biti zatočena u kući bez mobitela, a ako i uspiješ prijavit policiji kažu ti kako ne mogu ništa učinit jer su dobili poziv od načelnika...?Znaš li kako je to za protivnika imat čovjeka koji te uspije izbacit iz sigurne kuće i natjerat te da se vratiš? Znaš li kako je to kada ti svekrva pokuša sudskim putem oduzet djecu jer sebe smatra njihovom mamom...? Znaš li kako je to kada svi okreću glavu od šljive na oku, modrica na vratu, razbijene usne i pokoje kosti? Znaš li kako je to skupiti hrabrost i napravit plan bijega koji traje 2 godine, uzeti djecu i pobjeći glavom bez obzira? Znaš li kako je to kad se bojiš za svoj život, a ljudi koji bi trebali pomoć ti prijete kako će ti oduzet djecu iz razloga što nemaš stalno mjesto stanovanja jer ti bivši muž prijeti najmodavcima pa se u par mjeseci preseliš 5 puta? Znaš li kako je to borit se protiv sustava, nasilnika i nepravde na sudu i na kraju pobijedit? Znaš li kako je to živjet u ruševnoj kući jer nemaš u tom trenutku izbora, svaki dan prat robu na ruke jer nemaš mašinu, smišljat ručak za 10 eura i spavat na podu kako bi tvoja djeca bila uredna, čista, sita i na udobnom krevetu jer ništa ti nije teško ni previše za njih? Znaš li kako je to kada ti u 22 tjednu trudnoće doktor kaže: “To treba očistit” pa se izboriš za svoju bebu koja ima zastoj u rastu jer ti je posteljica doživjela infarkt? Znaš li kako je to borit se za dijete s posebnim potrebama da dobije prave dijagnoze jer nisu neodgoj, lijenost, upitne sposobnosti roditelja razlog za njegove probleme? Znaš li kako je to dobiti prijetnju da se moraš odlučit između najstarijeg djeteta s posebnim potrebama i drugo dvoje mlađe djece u obitelji jer ti socijalna radnica diše za vratom da se odlučiš u nemogućoj odluci života? Znaš li kako je provoditi besane noći i teške dane sa odlukom da je tvoje dijete poslano nasilnicama(baka i djed po ocu)? Znaš li kako je to pisati 40-ak email poruka socijalnim radnicima s upozorenjima na nasilje i ugrožavanje sigurnosti, zabrinutost za vlastito dijete, a dobiti NIŠTA, osim ignoriranja? Znaš li kako je to dobiti sudsko rješenje gdje se meni, majci, brane kontakti i susreti s vlastitim djetetom s obrazloženjem da sam digla ruke od nje iako sam bezuspješno kontaktirala svih, počevši od Hrvatskog zavoda za socijalni rad, pravobraniteljice, ministarstva pa čak i novinara iako jedino što sam dobila i naučila je to, da nikoga nije briga? Znaš li kako je to prihvatit sve što život baca pred tebe jer nemaš vremena razmišljat kako se ništa od toga ne bi smjelo dešavat? Znaš li kako je to nakon svega i MNOGO VIŠE probudit se svako jutro, reći hvala što imam još jedan dan da provedem sa čovjekom koji je bio uz mene i onda kada je sve izgledalo kao da sutra više ne postoji, koji mi je čuvao leđa i zdravu pamet, koji me tješio i štitio onda kada sam se bojala izaći iz kuće sama, grlio kada nisam mogla spavat jer sam bila u “fight or flight” modu, još jedan dan da provedem sa svojom djecom za koju sam se zaklela da će imat bolji život od mene?
Obećala sam kako im nikad neću okrenut leđa i kod mene će uvijek bit na sigurnom jer ću ih branit životom ako treba. Nadam se kako nitko ne zna KAKO JE TO....
Ne pišem ovo da sebe sažalijevam, ja nisam žrtva, preživjela sam. Mogla sam biti dio statistike, ali sam odlučila živjeti. Borim se svaki dan, dajem sve od sebe da vidim osmjeh na licima ljudi koje volim. Ne bježim od sebe, problema, prošlosti ili odgovornosti nego se podsjećam koliko sam sposobna, jaka i odlučna da živim i pružim svoj svojoj djeci ono što zaslužuju.
- 12:17 -
petak, 04.07.2025.
Šetnja na kiši
Onaj osjećaj kad ti svemir da upravo ono što tražiš. Baš sam se probudila mrzovoljna danas, pospana i bez volje. Jutro sam provela u pospremanju kuće, ručak i sims 4.
S mužem sam se već jučer dogovorila da idemo danas prošetati jer inače izlazim iz kuće samo ako baš moram i uopće se nisam veselila tome. Jako mi smeta buka vani, sunce, a ako idemo u dućan ja sam kao malo dijete, sve moram dotaknuti i pogledati, svo to šarenilo me hipnotizira i onda kupimo 50 stvari koje uopće ne trebamo pa se kasnije čudimo di su nestali eurići… Kako god, spremili se i otišli, kupili svega naravno ali raspoloženje je ok i odlučimo još svratiti u drugi dućan da kupimo najmlađoj igračku. Lutamo po dućanu laganini, gledamo gluposti koje nam uopće ne trebaju ali su fora za par eura, glupiramo se i sve je bilo super dok nismo izašli van, a vani pljusak, prolom oblaka, puše za poludit…. Šta ćemo kako ćemo, čekamo 15-ak minuta ali kiša ne planira stat a našoj princezi hladno i neće ona da se moči… Ja sam jedva dočekala svoju priliku, uzela stvari i laganini doma po kišobran(2 min). Taj osjećaj hladnog vjetra na mokroj koži dok mi srce želi iskočiti od sreće ja ne mogu opisat. Toliko mi je godilo da mogu šetat po kiši i uživat u trenutku. Bila sam mokra kao da sam iz bazena došla ali moja sreća se ne može mjerit.
- 20:25 -
utorak, 01.07.2025.
???
Trebam li se osjećati ovako prazno? Nisam tužna, očajna, beznadna... Kada se osjećam dobro isto se osjećam nepotpuno, nema one prave sreće i iskre u meni. Glava mi se vraća na staro ali energija opada i to vodi do velike frustracije gdje na kraju to bude jedino što osjećam. Zbunjena sam, izgubljena u vlastitim mislima i više ne znam što je stvarno. I prije sam se znala osjećati kao sporedna uloga u vlastitom životu, ali sada je to prešlo na novu razinu. Više nisam sporedna uloga, sada sam samo statist u prolazu.
Osjećam se kao zla maćeha sama sebi u svom životu. Ne dozvoljavam sama sebi da uopće pomislim da radim nešto što me veseli jer me odmah poklopi grižnja savjest ili strah da će me netko osuđivat iz ljubomore ili nerazumijevanja. Gušim samu sebe u očaju dok se uvjeravam da sam ok. Kada se usudim reći nešto u vezi toga budem nazivana čudnom ili nezrelom osobom. Ponekad sebe uvjerim da nisam dobra mama ili supruga jer želim biti sama u miru i tišini... Jer mi treba odmora iako sam doma po cijeli dan i “ne radim ništa”. Ponekad želim trčat, skakat i veselit se vani bez da razmišljam šta će netko reći ili pomislit... Želim šetat po kiši, bit mokra do kože i sakrit vlastite suze sa osmjehom boli na licu. Želim da me netko čuje i razumije kako se osjećam bez omalovažavanja. Ništa drugo ne tražim... Znam da mi nitko neće pomoć, taj dio moram sama, ali želim to podijelit s nekim bez straha. Želim toliko toga, ali najviše želim slobodu i povjerenje...
- 16:26 -
