Sjedim tako u dnevnom boravku, pokušavam uhvatiti par minuta mira, dok muž večera s djecom. Ne sudjelujem u razgovoru, ali slušam. I iskreno, to mi je često najdraži dio dana — kad čujem te njihove dubokoumne rasprave o životu, večeri, igricama i pravilima kojih se nitko ne drži.
U jednom trenutku, najmlađe zlato moje pita može li sladoled nakon večere. Ton je ozbiljan, kao da traži službenu dozvolu za međunarodno putovanje. Muž, dobro istreniran nakon godina bračnog preživljavanja, odgovara kako o tome moraju pitati mamu. I tu počinje slatki kaos.
To malo, slatko dijete — koje još ni u školu nije krenulo, ali već itekako zna kako stvari funkcioniraju — pretvara se u pravog odvjetnika. Glasno i vrlo jasno objašnjava tati da nije baš sve u ovoj kući mamino. Da i on, tata, ima određenu moć i da bi je mogao ponekad koristiti. Pa makar i samo za sladoled.
Slušam to iz dnevnog boravka, bez riječi, a u sebi se smijem. Muž kratko šuti kao da traži signal — potvrdu, odbijenicu ili barem emocionalnu podršku iz dnevnog boravka. A onda, kao pravi majstor kućnog mira, diplomacije i preživljavanja, odluči preusmjeriti pažnju djece na nešto drugo, naravno bezuspješno, sladoled se ne zaboravlja. Nakon pet minuta eto djece kod mene sa najslađim velikim okicama, gotovo da vidim aureolu iznad njihovih glava s pitanjem “Možemo li sladoled?”
Post je objavljen 27.07.2025. u 12:08 sati.