Postoji jedna posebna razina anksioznosti, rezervirana isključivo za liječničke. To nije obična tjeskoba. To je egzistencijalna panika pomiješana s potrebom da se svidiš osobi koja ti upravo mjeri tlak i sudi tvojoj prehrani.
Čim sjednem, pretvaram se u ispričavajući organizam. Biološki entitet koji želi biti dobar pacijent. A to, naravno, znači – laganje, opravdavanje i filozofsko propitivanje vlastitog postojanja.
Doktor: „Konzumirate alkohol?“
Ja: „Da… ali ne svaki dan! Samo kad… postojim. Ali nikad sama. Osim ponekad. I kad je loš dan. Ali ne pijem da zaboravim, više da se pomirim sa stvarnošću. Uglavnom društveno. S čašom. Ili bocom. Ali s dostojanstvom!“
Doktor: „Pušite?“
Ja: „Ne! Mislim… da. Ali rijetko. Samo kad sam pod stresom. Što je… svaki dan. Tako da… da. Ali s namjerom da prestanem. Kad? Pa… kad se riješim uzroka stresa, tj. Kapitalizma, vlastite glave i realnosti.“
Doktor: „Koliko kava dnevno popijete?“
Ja: „Tri. Pet. Okej, sedam. Ali neke su više ritual nego kofein. I one iz aparata su slabije, kao voda. Jel’ to i dalje kava? Jel’ se ljutite na mene?“
Doktor: „Što jedete?“
Ja: „Sve. Osim zdravoga. Ali s nostalgijom prema zdravom. Lajkam veganske postove i zapisujem recepte koje neću nikad isprobat, se to računa? Ponekad kupim avokado da se osjećam bolje. Pa ga pustim da istrune iz principa.“
Doktor: „Vježbate li?“
Ja: „Naravno! Ustajem svaki dan iz kreveta i to je otpor gravitaciji. Također hodam do frižidera, perem suđe u čučnju i znojim se kad kasnim. Prakticiram fitnes duše.“
Psihijatar: „Imate li suicidalne misli?“
Ja: „Ne suicidalne. Više onako… filozofske. Tipično: 'Što ako sve ovo nije stvarno?' ili 'Ako padnem s balkona dok perem prozor, hoće li netko bar obrisat moj browsing history?'“
Doktor: „Vaši nalazi pokazuju nisko željezo.“
Ja: „To je jer ga dijelim s motivacijom i povjerenjem u institucije. Sve mi je nisko: željezo, samopouzdanje, društveni kontakt.“
Doktor: „Imate li kakvih alergija?“
Ja: „Na odgovornost, jutarnje pozive i kravlji sir kad se pravi pametan. A možda i na pelud. Ili sam samo preosjetljiva osoba općenito.“
I naravno, apsolutni klasik:
Doktor: „Imate li još kakvih pitanja?“
Ja: „Ne, sve jasno…“
(5 minuta kasnije dok idem doma)
Ja: „Zaboravila sam reći da mi otpadaju nokti, zubi i volja za životom.“
Ukratko, moje zdravstveno stanje je: funkcionalan kaos. I svaki odlazak doktoru završava istim zaključkom – nisam mrtva, ali nisam ni baš živa.
Negdje sam između… u čekaonici dok čekam 10 godina na datum pretrage i molim se mističnim silama da ne umrem prije toga.
Post je objavljen 29.07.2025. u 13:33 sati.