srijeda, 16.07.2025.
Znaš li...
Znaš li kako je to kada u školi svi bježe od tebe jer ne znaš kako komunicirat sa djecom jer se bojiš glasnih zvukova, neželjenog dodira i gade ti se blatnjave ruke i šmrklji koji djeci vire iz nosa pa si okarakterizirana kao čudna, šugava i smrdljiva? Znaš li kako je to kada izgubiš sestru kada ti je samo 9 godina, bez upozorenja i prilike da se oprostiš? Znaš li kako je to kada sa 15 godina pokušaš sebi oduzet život, kada te vrate i spase, pa ti bude žao i pitaš se kako idući put to napravit bolje? Znaš li kako je to ostat trudna nakon silovanja, bit praktički prisiljena udat se za tog čovjeka koji se bezuspješno liječio od ovisnosti od teških droga, a sve samo zbog djeteta koje raste u tebi? Znaš li kako je to biti njegovo vlasništvo, dobivat batine, prijetnje od njega i njegovih roditelja, biti zatočena u kući bez mobitela, a ako i uspiješ prijavit policiji kažu ti kako ne mogu ništa učinit jer su dobili poziv od načelnika...?Znaš li kako je to za protivnika imat čovjeka koji te uspije izbacit iz sigurne kuće i natjerat te da se vratiš? Znaš li kako je to kada ti svekrva pokuša sudskim putem oduzet djecu jer sebe smatra njihovom mamom...? Znaš li kako je to kada svi okreću glavu od šljive na oku, modrica na vratu, razbijene usne i pokoje kosti? Znaš li kako je to skupiti hrabrost i napravit plan bijega koji traje 2 godine, uzeti djecu i pobjeći glavom bez obzira? Znaš li kako je to kad se bojiš za svoj život, a ljudi koji bi trebali pomoć ti prijete kako će ti oduzet djecu iz razloga što nemaš stalno mjesto stanovanja jer ti bivši muž prijeti najmodavcima pa se u par mjeseci preseliš 5 puta? Znaš li kako je to borit se protiv sustava, nasilnika i nepravde na sudu i na kraju pobijedit? Znaš li kako je to živjet u ruševnoj kući jer nemaš u tom trenutku izbora, svaki dan prat robu na ruke jer nemaš mašinu, smišljat ručak za 10 eura i spavat na podu kako bi tvoja djeca bila uredna, čista, sita i na udobnom krevetu jer ništa ti nije teško ni previše za njih? Znaš li kako je to kada ti u 22 tjednu trudnoće doktor kaže: “To treba očistit” pa se izboriš za svoju bebu koja ima zastoj u rastu jer ti je posteljica doživjela infarkt? Znaš li kako je to borit se za dijete s posebnim potrebama da dobije prave dijagnoze jer nisu neodgoj, lijenost, upitne sposobnosti roditelja razlog za njegove probleme? Znaš li kako je to dobiti prijetnju da se moraš odlučit između najstarijeg djeteta s posebnim potrebama i drugo dvoje mlađe djece u obitelji jer ti socijalna radnica diše za vratom da se odlučiš u nemogućoj odluci života? Znaš li kako je provoditi besane noći i teške dane sa odlukom da je tvoje dijete poslano nasilnicama(baka i djed po ocu)? Znaš li kako je to pisati 40-ak email poruka socijalnim radnicima s upozorenjima na nasilje i ugrožavanje sigurnosti, zabrinutost za vlastito dijete, a dobiti NIŠTA, osim ignoriranja? Znaš li kako je to dobiti sudsko rješenje gdje se meni, majci, brane kontakti i susreti s vlastitim djetetom s obrazloženjem da sam digla ruke od nje iako sam bezuspješno kontaktirala svih, počevši od Hrvatskog zavoda za socijalni rad, pravobraniteljice, ministarstva pa čak i novinara iako jedino što sam dobila i naučila je to, da nikoga nije briga? Znaš li kako je to prihvatit sve što život baca pred tebe jer nemaš vremena razmišljat kako se ništa od toga ne bi smjelo dešavat? Znaš li kako je to nakon svega i MNOGO VIŠE probudit se svako jutro, reći hvala što imam još jedan dan da provedem sa čovjekom koji je bio uz mene i onda kada je sve izgledalo kao da sutra više ne postoji, koji mi je čuvao leđa i zdravu pamet, koji me tješio i štitio onda kada sam se bojala izaći iz kuće sama, grlio kada nisam mogla spavat jer sam bila u “fight or flight” modu, još jedan dan da provedem sa svojom djecom za koju sam se zaklela da će imat bolji život od mene?
Obećala sam kako im nikad neću okrenut leđa i kod mene će uvijek bit na sigurnom jer ću ih branit životom ako treba. Nadam se kako nitko ne zna KAKO JE TO....
Ne pišem ovo da sebe sažalijevam, ja nisam žrtva, preživjela sam. Mogla sam biti dio statistike, ali sam odlučila živjeti. Borim se svaki dan, dajem sve od sebe da vidim osmjeh na licima ljudi koje volim. Ne bježim od sebe, problema, prošlosti ili odgovornosti nego se podsjećam koliko sam sposobna, jaka i odlučna da živim i pružim svoj svojoj djeci ono što zaslužuju.
- 12:17 -
