On ide na posao.
Ja ostajem doma s djecom.
Na papiru to izgleda kao normalna raspodjela.
U stvarnosti, on se ubija od posla dok ja ne znam gdje bi glavu našla da mi nije pričvršćena za ramena.
Dođe doma i nije siguran ulazi li na minirano polje ili rajsku oazu.
Ali svejedno, nekako, još se volimo.
Trpi kad imam “onaj dan u mjesecu” (ili u tjednu, ili svaki dan).
Trpi kad mu pošaljem poruku tipa: “Dragi, mislim da ću danas isprobat koliko mi vremena treba da sletim na cestu kad se bacim kroz prozor”
Trpi kad plačem jer nemam što obući, iako imam ormar pun stvari koje mi više ne pašu jer sam rodila tri puta i mentalno ostarila deset godina.
Zapravo, on je super.
Smiren. Dosadan. Stabilan.
Totalni kontrast meni — emocionalni blender bez poklopca.
I nekad ga gledam i mislim — kako ti još imaš živaca za mene?
A on mi samo stavi čokoladu na stol i kaže: “Znam da si luda, ali si moja luda.”
(I ako baš imam sreće, uzme djecu u park i ostavi me da dišem. Ili buljim u zid. Što mi je nekad draže od disanja.)
Brak nije ono što su nam rekli.
Nema ruža svaki tjedan, nema večera uz svijeće, nema spontanih vikend-putovanja.
Ima “Tko će danas okupat djecu”, “Gdje su moje čarape” , “Zašto tišina nikad ne znači nešto dobro” i “Šta ćemo za ručak/večeru?”
Ali ima i ono:
“I dalje te volim, i kad si u pidžami cijeli dan i smrdimo zajedno u ovom ludilu jer nemamo energije za pomaknut se.”
Zaključak:
Brak nije bajka.
Ali ako imaš istu verziju stvarnosti, ako te netko voli i kad ti miriše kosa na luk, ako ti kaže “Predivna si” čim se probudiš, a izgledaš kao čupavi rakun jer nisi skinula šminku večer prije — dobrodošla u klub pobjednika.
Post je objavljen 25.07.2025. u 18:09 sati.