Trebam li se osjećati ovako prazno? Nisam tužna, očajna, beznadna... Kada se osjećam dobro isto se osjećam nepotpuno, nema one prave sreće i iskre u meni. Glava mi se vraća na staro ali energija opada i to vodi do velike frustracije gdje na kraju to bude jedino što osjećam. Zbunjena sam, izgubljena u vlastitim mislima i više ne znam što je stvarno. I prije sam se znala osjećati kao sporedna uloga u vlastitom životu, ali sada je to prešlo na novu razinu. Više nisam sporedna uloga, sada sam samo statist u prolazu.
Osjećam se kao zla maćeha sama sebi u svom životu. Ne dozvoljavam sama sebi da uopće pomislim da radim nešto što me veseli jer me odmah poklopi grižnja savjest ili strah da će me netko osuđivat iz ljubomore ili nerazumijevanja. Gušim samu sebe u očaju dok se uvjeravam da sam ok. Kada se usudim reći nešto u vezi toga budem nazivana čudnom ili nezrelom osobom. Ponekad sebe uvjerim da nisam dobra mama ili supruga jer želim biti sama u miru i tišini... Jer mi treba odmora iako sam doma po cijeli dan i “ne radim ništa”. Ponekad želim trčat, skakat i veselit se vani bez da razmišljam šta će netko reći ili pomislit... Želim šetat po kiši, bit mokra do kože i sakrit vlastite suze sa osmjehom boli na licu. Želim da me netko čuje i razumije kako se osjećam bez omalovažavanja. Ništa drugo ne tražim... Znam da mi nitko neće pomoć, taj dio moram sama, ali želim to podijelit s nekim bez straha. Želim toliko toga, ali najviše želim slobodu i povjerenje...
Post je objavljen 01.07.2025. u 16:26 sati.