Večer. Tišina. Djeca konačno u krevetu. Jedno je tražilo još gutljaj vode, drugo još jedno pitanje o jednorozima i smislu života.
Odgovorila sam svima. Ispratila sve. Poslala ih u snove s poljupcem, blagoslovom i očima koje su mi se već same zatvarale.
Sjedam. Dišem. Zamišljam da možda, ali samo možda, imam 20 minuta mira. Možda ću pogledati nešto na TV-u. Možda ću pojesti nešto. Možda ću samo sjediti i gledati u prazno. Ne tražim puno. Samo da me nitko ne doziva i da ništa ne curi, gori ili viče.
I onda – bum!
Ne plač. Ne krik. Ne “MAMAAAA” s onom vibracijom koja znači ili krv ili katastrofu.
Samo glasni zvuk nečeg što pada. Prepoznatljiv, ali nedovoljno alarmantan, onaj "čekaj malo" tip.
Čekam. Jer sam naučila. Ako ne čujem nastavak – znači nije ništa.
Ako ne čujem vrištanje, šaptanje, histeriju ili tišinu koja je previše tiha – ostajem sjediti. Pravim se da nisam kod kuće. To je pravilo koje me održava na životu
Ali onda se vrata dnevnog boravka polako, baš filmski polako, otvaraju. Pojavi se samo dječja glava. Pogled koji je mješavina nevinosti i “napravila sam nešto”.
Mamaaa?(mješavina pitanja i spremna sam dati priznanje)
Reci, ljubavi… – odgovaram, spremna na sve i ništa.
Znaš… bio je pauk na zidu.
(Okej. U redu je. Ne paničarim.)
Uzela sam staklenu čašu da ga zarobim.
(Hrabra si. Pomalo nesmotreno, ali okej.)
Ali… pomaknuo se. I ja sam se prestravila. I čaša je pala.
(Naravno da je.)
Ali preživjela je(čaša)
A pauk? – pitam. Naivno. Glupo. Majčinski.
Dijete slegne ramenima.
– Za njega ne znam je l’ preživio. Pobjeg’o je.
Naravno da jest.
Jer pauci ne umiru od toga. Oni bježe,( Možda bi trebala uzeti mentalnu bilješku za sebe). Pamtljivo. S namjerom.
Naravno da sada negdje luta našim zidovima, u tišini.
Čeka. Planira. Možda i on ima djecu. Možda i on vodi svoj dnevnik
Možda to uopće nije bio običan pauk.
Možda je to bio on.
Pauk-osvetnik.
Vidjela sam tog lika u crtanima – ide u teretanu, trenira tiho i čeka svoj trenutak da ga sutra nađem u kupaonici, u pozi škorpiona, s 8 pogleda punih zamjeranja.
Ja sam samo htjela gledati seriju. Ili jesti bombone koje sam spasila u zadnji čas. Ili disati.
Ali dobro.
Pojela sam bombone. Popila čašu vina. Spremila se za krevet, misleći da je noć napokon moja.
I onda – u kuhinji – vidim njega ili nju, nisam sigurna.
Gleda me sa svih svojih osam očiju. I maše prednjim nogama, kao da suosjeća sa mnom. Kao da kaže:
“Znam kako ti je. I ja sam preživio.”
Nakon kratkog kontakta očima i prijateljskog mahanja, on se polako povlači u kut, a ja u krevet.
Preživio je. Vjerujem da nije zlopamtilo i nije prijetnja. Od sada to je naš novi cimer dok ne poludi pa potraži neki mirniji, manje opasni dom.
Zabilježeno u 21:43, kad sam samo htjela 15 minuta tišine i bombone bez svjedoka.
Post je objavljen 30.07.2025. u 10:17 sati.