Dubaka: Si moji bregi...

Opet jedno oblačno i vjetrovito jutro trebalo je ispuniti pametnim sadržajima pošto je more željelo biti samo bez kupača. Olovno plave boje divljački se valjalo valovima ukrašenim bijelim krijestama i odbijalo je bilo kakvu suradnju. Nakon dobrog doručka složili smo sendviče i tekuće vitamine, utrpali se u malog crvenog diva i otputili se u pravcu Baške – cilj: Planina Mjesec na 380 m i možda još koji metar dalje.

Auto smo oko 10,00 ostavili uz cestu kilometar prije Crkve SV. Ivana i s nekih 60-tak metara iznad mora krenuli prema onih ciljanih 380metara.

Matiju smo danas ostavili da pobjeđuje tete u svevremenskoj igri Čovječe ne ljuti se, a u koštac sa krčkim kamenom i burom krenuli su uhvatiti se Barica, Krešo, Slobodan i Dubaka. Vrijeme nam se činilo idealnim za planinarenje po golom kamenjaru: oblačno sa laganim povjetarcem, pa smo isto tako lagana koraka upičili putem prema gore. Prema Zakamu i Jurandvoru , isprva između nekakvog drveća i poneke smokve koja još nije ni blizu za degustaciju, a nakon desetak minuta odvojio se lijevo put prema vidikovcu na Zakamu i dalje za Jurandvor a mi smo skrenuli desno i oštro se počeli uspinjati do prvog očaravajućeg pogleda prema kilometarskoj baškoj plaži


i Obzovi na drugoj strani .Baščanska Draga koja ovdje raspolavlja širokom dolinom otok na dva dijela omogućuje pogled na krčki kamenjar kao neku velebitsku vizuru.


te malom grmu na uzvisini iza nas koji se grčevito bori za svoj opstanak na toj okrutnoj stijeni.


Odmah uz sliku bijelih padina Zminje i Obzove u stilu velebitskih vizura nadovezuju se dijelovi staze prema Planini Mjesec koje neodoljivo podsjećaju na Premužićku. ( isto kao i ona staza od Mjeseca prema Crkvi Sv. Ivana )



Koračajući ovim ipak prirodnim planinarskim putem pridružujemo se tisućama nogu koje su u različitoj obući ugazile put prema Platou Mjeseca. Stotinama godina teške seljačke cipele skupljale su ovuda ovce i drobile tvrdi kamen iz dana u dan, a u novije vrijeme pridružuju im se i planinarske «gojzerice lutalice». Ne znam koliko su usitnjavanju i razgrinjanju kamenjara pridonijele bezbrojne izletničke sandale i patike u kojima hodaju neobuzdani turisti - njih možda ponekad nazovem i neodgovornim jer hodati oštrim kamenjarom u tevicama ili japankama ipak može biti i opasno ( ispod kamena ili sa suhozida ispuzati može svašta, a goli palac jedenostavno predstavlja u tom slučaju ponuđenu poslasticu) .
I danas smo susreli veliki broj i šetača i planinara i to me uvijek razveseli – Baška je idealna za turiste koji vole i more i planine: ranim jutrom mogu ići u okolne kamenjare diviti se prirodnim čudima, a po podne se mogu hladiti u plavim valovima. Na sve strane od ovog malog grada granaju se atraktivne staze koje je Turistička zajednica na informativnim kartama označila bilo kao šetnice bilo kao prave planinarske ture – i dijeli ih besplatno u svojim uredima i na otvorenim štandovima diljem otoka.

Naravno da sa čovjekom okoliš ukrašava i sama Priroda stvarajući neobjašnjive oblike i u kamenu i u biljkama. Forme su to kojima se nikako ne može odoljeti i mora ih se opaziti, zastati i diviti im se. Otkinuta grana obrasla lišajem, bršljanom i tko-zna kakvom još biljkom izgleda kao prirodni bonsai. To minijaturno stabalce umjetnički je oblikovala sama ruka Prirode vještinom kojom se mogu podičiti samo rijetki uzgajivači.

Nakon dobrog sata hodanja u blagoj zavjetrini izbili smo na plato na kojem nas je svom jačinom pozdravila prijateljica s početka teksta od prethodnog dana: Na Dinari se rodila, u Makarskoj krstila a u Senj udala, pa se preko kanala došla razbacivati svojom snagom na Krk burrrraaaaa! No, kada nam je kao pravi vragolančić namignuo Hlam, opremljeni jaknama, kapama i prslucima istog trena smo mu se odlučili odazvati. Mamila nas je zavodljivo i Divuška ( skrivajući kao prava djevojka tajnoviti kanjon Triget ) – ali to ćemo nekom drugom prilikom. Negdje oko 12,30 došli smo na 461 metar visok Hlam, tu nam je bura valjda i pomogla gurajući nas u leđa.

Bacili smo se u zaklon naslaganog kamenja i prepustili se uživanju: polagano smo vraćali izgubljenu snagu slasnim sendvičima i tekući crnim vitaminima i ništa nam nije falilo brčkanje u plavim valovima.

-prema Obzovi

- prema Baški

Da su nam pri ruci bile kakve udobnije sjedalice, možda bismo još ljenčarili u zaklonu, ali tvrdi kamen natjerao nas je na daljnje razgibavanje. Upriličili smo slikanje za povijest i krenuli vnadol...




Na Planini Mjeseca bilo je živo – tu dolaze izletnici u patikama od pravca Crkve Sv. Ivana tako da ni Mjesec nije što je nekad bio. Evo, upravo 20. srpnja biti će 40 godina od kada je Neil Armstrong prvi puta stupio u Mjesečevo More Tišine, a od tada popenjalo se na Plato Mjeseca iz Baške bilo od Zakama bilo od Sv. Ivana nebrojeno mnogo nogu. ( samo što posjetiocima ne telefonira predsjednik države kao što je tada Nixon svojim dečkima ).


Uređenom stazom spustili smo se do crkve, zaustavljajući se putem za pogled na Bašku iz tog kuta


te se u 16,00 osvježili hladnim sokićima iz frigića u autu, zatim zavrtjeli kotače i obećali da ćemo se još ove godine vratiti na neku novu stazu. Inače, Planinu Mjesec obišli smo i prošle godine i od tada mi neda mira pitanje tko je i kada izgradio tu stazu od crkve do Mjeseca? DUBAKA 58.

Narodna izreka kaže: Na Dinari se rodila, u Makarskoj krstila a u Senj udala. Pogodi tko ili što je to? Naravno BURA. Petar Zoranić zapisuje u Planinama legendu po kojoj je Bura bila mlada i lijepa, ali i vrlo ohola djevojka koja je odbijala redom sve prosce. Prkosno je jednom izjavila da je ljepša i od samih besmrtnih vila. Zbog takve oholosti, Bog ju je ošinuo gromom i bacio u pakao. I sad dalje slijedi najvažniji dio legende: kad god neka žena zgriješi istim grijehom, ohološću, ona gorko uzdahne i od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar, bura. Pa naravno, tko bi drugi bio kriv zas takve nepogodu nego žena! Jasno da tada Hidrometeorološki zavod za more kaže da je jače valovito i opisuje ga kao: valovi se propinju sa neprekidnim bjelinama a pjena s vrhova otpuhava se kao morski div stvarajući neprekidni žamor. Kupanje, nikako, planinarenje, nikako, šetnja u zavjetrini, može.

Krenimo onda na Veli vrh - od Treskavca lagano sa ovčicama uputili se Barica, Krešo, Slobodan, mali Matija i Dubaka. Vrijeme idealno: oblačno, čini se samo lagano vjetrovito, gotovo da kažeš povjetarac mi miluje lice. Možda ćemo i do Brestovice - ako ne svi onda možda odrasli dečki a mi žemske i veseli mališan se vratimo do auta pa ih pokupimo kod Svetišta Majke Božje Goričke.

Markacija ima pa nema, ali nije problem, vidiš vrh na koji ideš.

I dođeš na vrh i onda odjednom vidiš da je povjetarac negdje putem izgubio po a ostao je samo vjetar zvani jaka bura. Zato brzo tražiš jakine, marame, kape i slične rekvizite.

Sve pomisliš da će ti zločesti vjetar odnijeti bananu, a frizura mi odmah postane natapirana

a da se prepustiš poletio bi kao na najatraktivnijem uzletištu paraglajdera. (a dolje u Punatu netko bi mogao pomisliti - pa ti supovi su poludjeli, obično ne lete po takvoj buri!!!)

pogled je lijep - Krk u daljini, Košljun i Kornić - ali, idemo natrag na Treskavicu jer bi putem prema Brestovici bura mogla odnijeti Matiju - pa šta bi mi rekla majka Vesna koja mi ga je povjerila znajući da ću dobro paziti na njega !!!

Naravno da smo se i ubilježili kao članovi Zagorskih steza u bilježnicu - a vratili su se to obaviti Krešo i Slobodan usprkos Buri - hrabri muži zagorskog srca...one dvije male točkice uz stup su njih dvojica u traženju žiga i bilježnice.

Tako smo si prekratili i uljepšali jedan tmurni i vjetroviti dan.DUBAKA58

Već sama prijava za odlazak na Papuk obradovala me kao da sam trećinu puta već odvalila – 23 stezaža – društvo se slaže i veseli vedrom danu u prirodi. Papuk, park prirode koji svojim bogatstvom zelenila obećava pravi odmor svakom urbanom radnom čovjeku. Slavonija - da li možete zamisliti da je tu nekad bilo Panonsko more ! - i kada su se negdje milijune godina u prošlosti iz tog morskog plavetnila počele uzdizati gore, Papuk mora da je bio otok ljepši nego danas Havaji. Vjerujem da domaći stanovnici te prelijepe Slavonske planine često prilikom obrađivanja svojih polja nailaze na ostatke školjaka, baš kao što sam i ja u voćnjaku na Pavlovečkom brijegu prije dvadesetak godina na nekih metar dubine iskopala ostatak školjke veličine svog dlana.
No, zaboravimo morske valove, kao što sam već rekla njih ovdje nema više od puno milijuna godina – sada se s Papuka vidi sjaj Zlatne doline kojom se njišu žitni valovi.

Vožnju smo odvalili po svim prometnim i izletničkim pravilima – na vrijeme, sa urednom pauzom za kavu i kukuruznom zlijevkom (kuružnjačom) nakon pauze.
Prolazak kroz Trenkovo dodatnim objašnjenjima nam je obogatio Ivica F.RI – pa u blizini je ipak njegova domaćija. Trenkovo stanovnici ponosno vole povezivati sa barunom Franjom Trenkom po kojem su selu i dali ime i na kojeg su osobito ponosni – a u Vallis Aurei ili generalno u Slavoniji zapravo imaju puno toga na što mogu biti još ponosniji – Dobrišu Cesarića i Miroslava Kraljevića ili fina vina i kulene na primjer, koje bih ja uvijek stavila ispred Baruna Trenka. ( redosljed može biti i drugačiji). Onda dsalje: znak Hrvatske kvalitete ponosno nosi rajnski rizling - vrhunsko vino Kutjevačkih podruma ( koje su stezaši već pažljivo testirali ) a izvorno hrvatska Mikado mliječna čokolada s rižom iz Zvečeva često je izvor dodatne snage na našim pohodima – i sad nas je veselo pozdravljala sa velikog plakata uz cestu pored tvornice. Putokaz za Kutjevo probudio je kod stezaža vesele uspomene na neki prošli pohod .... ovaj puta smo ipak morali zaboraviti na poznate podrume ( kod čije izgradnje su cisterciti još davne 1232. godine osjetili snagu ovih brda i omogućili Kutjevu svjetski slavnu budućnost). Uz uzdahe smo produžili do Velike gdje su nas dočekali domaći vodiči Nada, Mato i Marijan, članovi PD Mališćak

Prve planinarske aktivnosti bile su prezuvanje – cipelice na nožice i kak mi zagorci volimo reći idemo cipelcugom dalje a sve okrugle kotače ostavljamo za sobom...

naravno da smo odmah uočili i iskoristili mogućnost okrepe pa smo na velikoj murvi pribrali čistu energiju za prve vruče korake

Krešo je pri tome spominjao i dudovog svilca a ja sam više razmišljala o dudovim bačvama koje nekim tekučinama daju lijepu zlatnožutu boju...

zatim se stigao okititi slatkim naušnicama koje je nosio cijeli dan...

Krenuli smo u 10,05 cestom prema bazenima nadajući se da ćemo brzo napustiti asfalt
Kod ulaza u Toplice divili smo se lijepoj okolici i dobrom položaju planinarskog doma i odmah smo poželjeli biti tu barem dva dana – u času smo si zamislili zanimljiv dan sa kombinacijom kupanja, planinarenja i druženja...

Nekih dvadesetak minuta smo hodali uz potok pored zanimljivih sindikalnih izletišta koja su na žalost mnoga slabo iskorištena ( da baš ne kažem i napuštena ) a pružaju mogućnost slobodnog druženja u prirodi uz roštilj ili ražanj naprimjer...) Na par mjesta bilo je veselih ljudi koji su uživali a razveselila me je grupica momčića koji su na malom igralištu igrali neku loptajuću igru dok im se uz potok dimio roštilj a s druge strahne treštao neki divlji mjuzik sa kompića tjeranog malim generatorom. Bila je to i točka na kojoj smo ostavili slavonsku ravnicu i zaletjeli se u slavonska brda. Poučnom stazom Lapjak. Oštar uspon ubrzo mi je upalio moje male mišiće listova (to me začudilo jer sam ih u zadnje vrijeme dosta vježbala ) tako da me jako razveselilo kratko zaustavljanje kod prve poučne table

gdje nam je Mato ispričao kako su kod čišćenja stare bukve izvukli puno kvalitetne crne zemlje za cvijeće ...


a vrijeme je bilo savršeno i staza za takav dan savršena – znači opet jedan savršeni dan u zelenoj hladovini.


Svu muku napornog uspona olakšavalo mi je zanimljivo cvijeće
(molim informaciju koji je to cvetek )

i mali lijepi leptireki

imali smo u ekipi i dvije žute majice čiji nositelji Ivek & Ivek su borbeni igrači kao i npr. Eddy Merckx biciklist koji je na brojnim najtežim biciklističkim utrama kao pobjednik osvajao žute majice.


Inače, pobjednik planinske biciklističke etape dobiva ( u Tur d Frans utrci ) bijelu majicu s crvenim točkama – nemam u ormaru na žalost niti jednu takvu da ju ponesem na naše pohode jer ima kandidata za njezino osvajanje. ( ali moram podsjetiti – kad sam već spomenula čuvenog Merckxa da su uz njegovo ime često dodavali opis beskompromisan natjecatelj nadimka kanibal, želi biti pobjednik pod svaku cijenu ....)



Dok su neki kratku pauzu iskoristili za odmor i kratku meditaciju i koncentraciju – ( postizanje harmonije između mene, planinarskog štapa i etape puta koja me još čeka - mogu ja to mogu – energetski protok zamišljenog Rajka )

Marijan je za to vrijeme oslobodio protok vode na jednom od izvora.

Pojeli smo prve sendviče i razmijenili razne voćne pijače ( koje se nose u malim plosnatim najčešće rosfrajastim posudicama ) i krenuli dalje stazom gustog lišća uzbrdo.

Bilo je malo teško hodati tim lisnatim tepihom ali ubrzo je nešto drugo zaokupilo našu pažnju

Kao pravi marljivi šumski radnici, baš kao što kaže Poučna ploča, stezaši su prionuli skupljanju borovnica koje su dale dodatnu energiju za uspon na vrh Lapjaka – 667m.

do ove točke smo došli negdje oko 11,44 i u tim trenucima bili smo svi još zadovoljni sa ostvarenim satnicama ( a poslije , vau...)

Naravno da smo otišli i na vidikovac do drvenog križa gdje nam je Mato opet nastojao dati što više informacija o svojem lijepom kraju.

leetim – oduševljena Božica naumila je skoknuti kao leptirić ali se na vrijeme sjetila da je članica samo planinarskog društva a ne kluba slobodnog letenja

Pošto je za let ipak potreban nekakav paraglajder a ne ruksak na leđima, naša se draga prijateljica odlučila vratiti u brda a prema Velikoj je bacila samo pogled ...

i evo vratila se veselo u okrilje svoje grupe
na žalost niti ovaj zeleni raj nije pošteđen od rana koje mu zadaje čovjek

Nakon što smo se nadivili pogledu ,vratili smo se do table vrha Lapjak gdje smo se podijelili u dvije grupe: manju i sporiju poveo je Marijan prema Jankovcu kraćim putem, a ja sam se pridružila grupi koju su Nada i Mato na isto odredište poveli dužim putem ( preko vrha Nevoljaš do Ivačke glave i zatim natrag do Jankovca)

– Nevoljaš na 739 m pruža lijepi pogled.

Piramida me oduševila – mislim da na planinskim vrhovima ne trebaju biti 100 metara visoke željezne piramide koje strše kao Pinocchiev nos ( malo pretjerujem s visinom ali na nekim mjestima ta hrpa željeza stvarno djeluje kao šaka u oko ), već ovakve drvene koje kao da se stope s okolinom , simpatične su i tople kao ptičje gnijezdo


Krešo je ponosno nosio svoje slatke rinčice

Dragec – niti na vrhu svijeta mu nebi bilo ljepše, em ima drobro društvo, em ima odličan vidik na sve strane .
Par minuta od piramide dom je Gorske službe spasavanja – Jezerce, pred kojim smo se nešto prije 13,00 malo odmorili, pojeli par grizova sendviča ili pokoju vočku, uslikali ljiljane i uputili se prema Ivačkoj glavi. Šuma mirna, zelena, rashlađena – pružala je osjećaj pravog zadovoljstva - ali da nebi bilo sve idealno, morali smo dio puta preći i po makadamu i otvorenom suncu. Prošli smo i pored spomenika Domovinskom ratu i još dalje makadamom pa onda ipak u šumu i hladovinu.
Zadnjih par metara oštro smo se uspentrali i izbili na sam vrh Ivačka glava .

Tu nas je Nada počastila nezaboravnom gibanicom od borovnica (za koju je Štefanija uporno htjela zapamtiti recept )

- naišli smo inače tu na dva plavca specijalca – u zelenoj mandurici veseli dečki koji su nas i uslikali pa smo tu svi na slici – srećom još svi na broju ( inače se poslije komentiralo kako su nas drage volje uslikali kako bi nas imali sve na broju ako netko putem nestane pa da znadu tražiti...)


A oko 14,15 smo krenuli na spust i evo ovo je ovjekovječen trenutak kad je nas par na sekundu ostalo negdje u svojim mislima, valjda smo sređivali dojmove o pogledu s vrha

ja sam na trenutak željela zagrliti svu zelenu slavonsku šumu, okrenula se i ....

ispod čeke nas nitko više nije čekao - prva desetina živahno je odjurila a naša Nada nije mogla odlučiti da li ćemo lijevo ili ravno... i ovaj puta je ona Sajina uzrečica LIJEVE ITI NE bila pogrešna...odluka za ravno odvela nas je u gustiš, bez markacija – osjećali smo se kao da VIJAVICA, VJETAR VIJE. ČOVJEKA NI VUKA NIJE. U tišini gluvi korak izmoreni.

sve između pa do do trenutka susreta sa vodstvom naše grupe ostaje tajna – da li smo možda sreli nesretnu vilu Ružicu pa su naša tri asa ( Dragec, Krešo i Juliano ) bili zaneseni njezinom ljepotom ili nas je možda na trenutak oteo gorski tić Čaruga ili ...smo se igrali skrivača – tko zna tko zna. Uglavnom sve slike su mi mutne i nisu za objavljivanje!

– gori vatra... blesiče se na sve strane - ako ne kod Jožeka onda kod Darka - ne znaš gdje će se prije zaiskriti i zadimiti –

za dalje mogu opet citirati Kaštelana, jer prvih sto koraka je bilo ko u Tifusarima: IDEM NIJEM U KOLONI. Hodali smo lijepim šumskim putem, širokim ko pravi slavonski sokak, toliko sigurnim da su čelo kolone preuzeli Slobodan i Mirko – žustro, samo im je zastava falila pa da budu ko pravi nabrijani barjaktari na slavonskoj svadbi. Tiha misa nije dugo trajala, Štefanija bi prije umrla nego šutjela pola sata – a pošto u čarobnim papučkim šumama nema zmajeva , nije ni naš vodič mogao dugo biti vatreno raspoložen (1952 = godina Zmaja) pored toga na Požeškom festivalu ( a to je tu negdje blizu ) jedan zgodan dečko LEO i tamburaški sastav TRENK otpjevali su pjesmu koja ide nekako ovako: POLJUBAC POMIRENJA NEKA SVE IZBRIŠE, LJUTI DUGO NE MOŽEMO BITI NI JA NI TI ( a opet 1958 je godina rođenih u znaku Psa ) i onda nema čovjeka koji ne voli puse od najvjernijih i najboljih prijatelja na svijetu.
Tako je naša družba na kraju ipak bila vesela i vođena Mirkovom pjesmom kao prava svadbena povorka približavala se Jankovcu – tako nam se barem činilo – no staza širokog šora otišla je u pravcu Slatinskog Drenovca, a mi smo konačno skrenuli desno na usku i dosta zaraslu stazu sa gustišem i nekoliko porušenih stabala koja su nam otežavala prolazak
kako preko balvana na putu
Naravno da smo sve prepreke savladali i oko 16,15 veselo došli do doma gdje su već uživali naši prijatelji iz prve laganije grupe. Uvjerena sam da su i oni uživali – pokazuju to njihova zadovoljna lica -

– baš smo zadovoljni svojim današnjim izborom
( a Rajko mi je dobacio da sam tipovala na krivi broj – nije imao pojma koliko je bio blizu istini – mada ne žalim truda - za pogled s Ivačke glave i mir šume u podnožju vrijedilo je sve pretrpjeti...)

– što su sve oni jeli i pili dok nas nije bilo

–zadovoljno društvo opet na okupu

– veselje i opet sve naše drage pjesme na repertoaru

Marijan je iz ruksaka istresao zadnje zalihe slatkiša i podijelio sa nama. Preumorni za pješački spust sjurili smo se prema Velikoj našim autobusom u kojem smo preostalim dragim pjesmama i tekućim okrepama zapečatili svoje prijateljstvo sa Nadom, Marijanom i Matom te si obećali još jedan povratak.

pozdravna slika – doviđenja do slijedećeg susreta. Rasti cvijete neubrani moj, ja ću opet doći da ti se divim i uživam u tvojoj ljepoti
da vidim kako ...jedna duga u vodi se stvara, I sja i dršće u hiljadu šara.DUBAKA58

Dani hrvatskih planinara ove su se godine održali na Japetiću, najvišem vrhu Samoborskog gorja (879 m), a organizatori Hrvatsko planinarsko društvo "Jastrebarsko" i Hrvatski planinarski savez pozvali su sve planinare na druženje već u subota 6. lipnja. Primamljiv program (glazbeni program i uvečer - planinarska zabava ) naveli su me na razmišljanje o dvodnevnom boravku u Samoborskim šumama, ali nesigurna prognoza i obveze ostalih zainteresiranih prisilile su me da ipak pohodim Japetić u jednodnevnoj kombinaciji prekaljenog stezaškog vodiča Ivana Halapira . Naravno da je društvo koje se u jutro oko 7,45 okupilo na Kolodvorskom trgu Zaboka obečavalo dobro druženje: dolazak Mirka garancija je dobre pjesme kojoj se uvijek rado pridruže i Krešo i Pero, Štefanija , Ferenc ( uz ugodno Jelenino pojačanje ), Fanika i naravno vedar i nasmijan Juliano. Joža će se potruditi ispričati koji dobar vic, a u tome mu može uspješno konkurirati i Stjepan. Došla je i Božica koja se odmah potrudila sve obavijestiti kako će ona uveseljavati grupu sporkića (da bi kasnije u nekim trenucima bila i na čelu kolone kao predvodnica). Barbara je vedra duha odmah u jutro naglasila da ima veliki ruksak ( što inače i nije baš njezin običaj, ali žena trenira za duže pohode - a ja sam se potiho nadala da u njemu ima nekih finih pekarskih proizvoda iz vlastite radionice – razmazila nas je prefinim kiflama ). Mirjana tradicionalno svaku grupu obasjava vedrinom od ranog jutra, Nada je ovaj puta na početku nekako tiha, valjda zato jer je bez Marjana. Uvijek me razveseli što je na gotovo svakom mojem pohodu i Ivek FRI koji marljivo svaki zanimljivi detalj bilježi digitalnim okom – naime, dao je veliko obečanje da ćemo jednog dana a možda i prije moći presnimniti njegovu zbirku ( a ovjekovječio je mnoge nezaboravne trenutke i brojne raskošne livade , šume i kamenjare). Jasno da se ja nikuda ne pentram bez svog Slobeka, a i Ivan je rijetko bez svoje Božene ( mora imati sa sobom osobu kojoj će bez straha povjeriti vodstvo i čelo kolone dok on priziva začelje ...) Mislim da sam u ovom podužem uvodu spomenula svih nas 19 koji smo se potrpali u autiće i bez lutanja stigli na polaznu točku pred Šoićevu kuću.

Štefanija je poželjela i dalje na kotačima veselog zelenka, ali išao je u krivom pravcu

– nas su čekala brda premaVelikom dolu i Oštrcu pa smo ipak krenuli svi zajedno pješice ( u 8,58 ) - malo po cesti i zatim ugodnom šumskom stazom uz simpatične vikendice u brijeg. Uživanje u zelenilu upotpunilo je cvijeće uz koje se mora uslikati ( kao npr. mala usamljena orhidejica)


dok na drugoj strani puta moju je pažnju istovremeno privukao i mali karanfilić – običan cvijetak vrlo živopisnih boja isto je zavrijedio svoju sliku

a i polje nekakvog divljeg kopra kojeg ima u obilnim količinama na ovom području.


Da nebi cijelo vrijeme išli stazama kao u kultiviranim parkovima, skrenuli smo na opet interesantne puteljke koje je moralo pregaziti jako puno gojzerica da bi izgledali ovako ( mada mislim da je i tu čovjek imao malu intervenciju sa nekakvim lopatama ili sličnim alatkama ) .

Pogled prema Lipovcu i misli prema Japetiću u daljini te molbe prema nebu da nas pusti bez kiše uputili su Štefanija i Stjepan prije ulaska u šumu.


Dobar dio puta za Oštrc smo prošli po suhom vremenu, ali stalno na rubu – «život na rubu» ali ne kao Goran Štrok ...
U prostranoj blagovaonici planinarskog doma Željezničar očarala nas je peć uz koju je zimi sigurno ugodno ljenčariti,


ali danas smo radije sjeli na klupe ispod ogormnih krošnji pored doma. Došli smo u 10,05 i vodič nam je najavio desetminutni odmor – dovoljno za druženje sa jednim od najboljih prijatelja planinara – crnim velebitskim.

Obično ga točimo U čaše ali mi smo imali i točenje IZ čaše U flašu jer je Mirjana odlučila da se pivo pije iz flaše a ona to zna tako piti za razliku od Štefanije kojoj to baš i nije uspijevalo.

Na stolu su se našli razni specijaliteti naših marljivih stezašica i svi smo zadovoljno zaključili da su dobre kuharice ( iz Barbarinog velikog ruksaka izašla je kutija sa zlijevkom – a i Štefaniji smo olakšali nošenje njezine naprtnjačice – bunila se da joj se dizano nije diglo ali brzo smo ju razuvjerili i ispraznili i njezinu kutiju ).

Trenutak polaska pokušali smo odgoditi u dogovoru sa kišom, ali nismo uspjeli – Božena H. je izvadila šareni kišobranić i rastjerala oblake – 10,20 – krenuli smo prema Japetiću. Brzo po polasku vrijeme se opet razvedrilo što je nas ipak naravno razveselilo a razveselio nas je i susret sa domaćim dečkima koji su nas poveli prečicom koja nam je malo skratila put.
Vodič nas je ipak kontrolirao okom sokolovim.
Raspelo među cvijećem.

Projurili smo zelenim livadama na kojima sam uživala u raskoši procvalog cvijeća i ulovila usputni ljubavni klinč zelenih bubaca

zatim smo se lagano spustili do ceste ( čini mi se negdje na 590 m ) gdje smo ja i Stefany svratile u salon gospođe Kobali i nabacile ekstra umjetnički oblikovana pokrivala za glavu

Nakon kratkog odmora i udaha punim plučima, ( pozdrav gospodinu u zelenoj majici i smeđim samt hlačkicama koji nas je poveo prečicom)

uslijedio je pozamašan uspon na 879 metara, toliko uporan i dosadan ( a naravno i naporan ) da nas je konačno uspio i razdvojiti u maksimalno moguć broj malih skupinica.


Polako, nogu pred nogu, svatko po svojim mogućnostima, stigli smo do doma na Japetiću oko 12,15. Smjestili smo se pod trešnju ( ali još zelenih plodova – neka je to vrlo kasna voćka), rasprostrli svoje posudice i hadrice te navalili na ručak.

Ovo desno mi je malo neuspjela slika jer nisam dobro ulovila Nadu i njezin izvrstan luk ali imamo lijep pogled na duo B and B

Na lijevoju slici vidi se hrpa odličnih kolača – pite od jabuka, sira, makovice... kojom nas je častio jedan od domačina – gazda od kolača

Nakon dobrog obroka zalijali smo sve svojom drugom ljubavi – hladnim ožujskim i prepustili se pjesmi i druženju:

Belec, Oroslavje, Pregrada, Zlatar Bistrica, Brod Moravice ...sve poznata lica i vedri osmjesi zbrali su se tu na kup. Izredali smo sve drage nam pjesme i nakon one najdraže STEZICE MALE morali smo ipak staviti svaki svoj PINKLEC NA RAME I PUT POD NOGE ( kak vele naši susjedi Japice iz Klanjca).

U 13,41 kada smo krenuli na spust vrijeme je bilo još dobro, čak smo sreli ljude koji su se tek uspinjali prema Žitnici ( i pješice i biciklima ), zatim ljude koji su uz šatore u kojima su proveli noč spremali roštiljadu i okupljali sew na pjesmu – sve to ukazivalo je da ljudi imaju veliku potrebu za druženjem bez obzira na meteorologiju. Dobra staza, blagi spust u početku kroz šumarke i male čistine a zatim baš onako kako to obično ide: ulazak u šumu, staza puna lišća i kiša ( u14,24). Brzo smo nabacili pelerinice, jaknice i šeširiće a staze pred nama postale su BLATNE,MEGLENE, ...


usprkos pljusku naše raspoloženje nije se pokvarilo i staze pred nama bile su i DIŠEĆE I BELE i raspjevane


I LIVADE RASPLESANE





Pred sam ulazak u zaselak i Šoićevu kuću tri gracije uskladile su priču o zajedničkim školsko-studentskim klupama ( prije nekih 15-tak godina ! ) i zaključile ovaj veseli pohod. Mirjana ga je završila mokra do kože jer je prkosno odbila obući pelerinco – ali u Šoićevoj kući utoplila je tijelo u suhu robicu te ugrijala želučić vrelom kavicom. avršili u 15,00 – što znači da nam ovaj put vodič nije previše komprimirao planiranu satnicu – sve etape prolazili smo u planiranom vremenu a tako smo realizirali i cijeli pohod. Pozdrav do slijedećeg pohoda.DUBAKA58