Dubaka: Si moji bregi...

Velika Raduha ( Kamniško Savinjske Alpe čekaju na nas – Božena, Ivan, Barbara, Darko, Pero, Marina, Ivanka, Jožek, Štefanija, Stjepan, Nada, vodič Marijan i piskaralo Dubravka). Da, dobro ste pročitali, opet trinaest ljudi... Za put u Sloveniju kao da smo zapeli u Trnoružici sa trinaest vila, samo ne znam tko bi bio ona trinaesta zločesta vila – netko bi rekao da to mora biti vodič, jer on nam je uvijek za sve kriv, on nas naganja po bregima, neda nam zabušavati i raditi gluposti koje nam u neograničenoj kreativnosti padaju na pamet... međutim, ni prošli puta na susjednoj Olševi ( gdje nas je isto bilo 13 ) niti danas nemam prigovora na vodiče – čistam su bili dobri. Možda je za njih broj 13 sretan broj? Znam ja da čovjek svoj karakter gradi još iz djetinjstva – to su rekli i mnogi drugi pametni ljudi – a što ja želim time reći? No, pa ja i Marijan smo skupa išli u rano djetinjstvo u isti razred... zato smo tak dobri! Kao vodič obećao nam je da će nam na pohodu biti lijepo,teško ali ne preteško, i što se tiče njega trudio se da to tako i bude – obzirno nas je pozivao da slijedimo dogovoreni plan pohoda a vjerujem da je na kraju i on bio zadovoljan sa nama.
A što nam je to Marijan organizirao ovaj puta: autima do kmetije Bukovnik 1327 m – i zatim pješice do Koče na Grohatu i dalje na Veliku Raduhu na 2062 m. Razlika od 735 m visina je koju moramo pregaziti. Od samog početka plan smo ispunjavali u potpunosti, 6,00 polazak iz Zaboka i 9,10 dolazak kod Bukovnika gdje nam je gazdarica skuhala pravu kavicu i nakon kontrole kaciga i odabira najpovoljnijih uputili smo se u brda.

(by S.Posavec)

Bilo je 9,26 sati kad smo se svrstali u kolonu i krenuli prema osvježavajućoj šumici.

... Sunce je već podosta upeklo, ali prvi dio puta, do koče na Grohatu prolazimo skozi gozd i zaključujemo da je ovdje ipak ugodnije nego u zabočkoj dolini... mirisna šumica, mekana stazica, drveni mostići – moramo biti pažljivi jer ima dosta korijenja, ali pošto je zemlja suha ni to ne predstavlja nikakav problem.

(S.Posavec)

Raspoloženje društva je odlično, svi smo poletni, odmoreni – (inače, dobro bi mi bio došao dodatni san u autu od Zaboka do Solčave, ili bar Celja, ali suputnici su zaključili da mi to ne treba pa mi je cijelim putem glava klimatala na ramenu ko da mi je zašivena tankim koncem). Naravno da je na cesti kod Bukovnika već pozamašna hrpa parkiranih automobila što znači da je u planini više od stotinu ljudi – ali za slovenske brege je to normalno. Dobrih pola sata kroz ugodnu šumu prolazi nam u šali brzo i kuča na Grohatu mami svojim sadržajima, ali odlučujemo posjetiti je na povratku.

(S.Posavec)

Štefanija je uočila zanimljivo cvijeće na okolnim livadama, ali sve ostavljamo i žurimo kako bi uhvatili malo hladovine – počinje i uspon i za sada smo još svi zajedno. Naime, odlučeno je da se formiraju dvije skupine: A skupina u sastavu Ivan, Štefanija i Ivanka kreću okolo kroz Durce. Ostatak pod Marijanovim vodstvom kao B skupina ide plaziti po plezalskoj poti.


Putokaz na raskršću označava put kroz Durce kao zahtevno pot a plezalsku pot kao zelo zahtevnu označenu pot! Upravo tako i je: uspon i uspon i samo uspon. Šuma se prorijedila – drvo – drvo pa kamen i nakon toga samo kamen i kamen.


Prije uspona na samu stijenu koja je ipak jako dobro osigurana klinovima i sajlama, pospremamo štapove i štitimo svoje glavice kacigama – čak i moji zapečeni štapovi odmah popuštaju Marijanovoj komandi i stiskaju se kak mišek v rupi.

(S.Posavec)

Staza mi se čini okomita ali i jako dobro osigurana – uvijek se imaš za što uhvatiti i povući se na slijedeću razinu, bilo da je to prikladan kamen bilo da je to klin ili sajla – i sve je u dobrom stanju. ( samo na jednom mjestu je izvađen klin, ali je sajla sigurna jer dobro drže ostali držači ). I sama priroda odlično je odradila svoj dio posla: noga u svakom trenutku ima čvrstu i sigurnu podlogu pa se svaki korak može brzo odraditi.

Što se tiče kaciga, dobro ih je imati, ipak se može pojaviti koji kamenčić a čelade će onda ispuniti svoju svrhu...štite naša junačka čela! Glasam za biciklističke jer glava kroz njih lakše diše... u ovakvom ljetno paklenom danu mozak bi mi zakipio pod zatvorenom kapom.



No, ajde da se skoncentriram na uspon... lijeva – desna, ruka – noga, povuci se za sajlu Dubravka, viš da ti i rukavice dobro dođu, ( a tek ona sitnica vježbanja na orbitreku!) kako su pametni ljudi to dobro napravili, baš gdje ti treba imaš se za što povući ...

(S.Posavec)
Dobro da ne puše vjetar - na ovakvom vrhu Boženu bi odnio, dok bi Pero bio nešto sigurniji... - pitam se pitam zašto?

Ja sam inače sam opet negdje na začelju kolone, iako mi dobro ide i ne zaostajem, treba mi čista pozadina, bez prisutnosti... no i Barbara se iz istog razloga bori za začelje pa smo se udružile i ...izgleda da mi na ovakvim visinama probava jako dobro funkcionira... čisti zrak, tišina... i tijelo proradi u svim svojim funkcijama... Iako je uspon relativno brz, drago mi je vidjeti tablu koja označava da se tu priključuje put od Koče na Loki i da je do vrha samo še nekaj minut lahkega vzpona. Od Bukovnika do vrha smo potrošili dva i pol sata, čisto zadovoljavajuće... skupina A još nije stigla... oni uživaju u prirodi, mada i njihova staza ima svoje zahtjeve.
Na vrhu je ko na Prešernovom trgu v Ljubljani – bar pedeset ljudi u raznim pozama: jedu, slikaju se, spavaju, čitaju, pišu, razgledavaju...

(Pero i Nada uspješno su suše veš)
A mi odmaramo i nadoknađujemo izgubljene kalorije – Perin miks, moje energetske kuglice (od 10 sastojaka uz dodatak ljubavi koja je glavni izvor energije), paradajz i ostale delicije, ali ničeg ne previše jer i put kroz Durce kojim ćemo se spuštati slovi kao zahtjevan pa ne smijemo pretjerati sa punjenjem trbušćića.
Ovakvi vrhovi poklanjaju duhovni odmor – misli nesputano mogu odletjeti na sve strane svijeta, daleko u mir i tišinu. Tu sam u dodiru sa svemirom – da sam noču tu mogla bi ispruženom rukom dohvatiti zvijezde ( a moj dragi bi mi ih skinuo i okitio me njima umjesto dijamnata i imala bi najčarobniju ogrlicu - a znano je da obožavam đinđuve u svim oblicima...). Na spomen đinđuva neminovno mi na pamet pada najčešće mjesto njihove prodaje – štandovi. A u nastupajuće ljetno doba postaje hit imati štand na moru i napuniti ga svakojakim drangulijama. Da se razumijemo, ja podržavam takav rad ljudi koji legalno obavljaju prodaju i zarađuju za život, plaćaju sve poreze državi, ali... brate mili, da malo barem razmisle što će prodavati! Na nekim štandovima okrene ti se želudac od ponude i kvalitete izloženog materijala! Pitam se samo koliko se isplati takva trgovina – dvadeset konkurenata jedan do drugoga, ponekad ne znaš niti gdje prestaje jedan a počinje drugi prodajni prostor. Odjeća, obuća kozmetika, galanterija i neizbježna bižuterija. Meni su đinđuve glavni suveniri – gdje god putujem moram kupiti nekakve naušnice. Nedavno su me izbezumili šibenski botuni za čiju se cijenu nisam pripremila pa sam otišla iz ovog prekrasnog grada bez njihovog tradicionalnog nakita, ali nabavit ću ja njih – prave srebrne, lipe ka da si rukom zvizde skinija sa neba ... Eh baš sam odlutala iz duhovnog mira planine... no i uz ove nimalo romantične misli ja upijam snagu kamena i vjetra...

(S.Posavec)

Uslikala sam sve panorame sa nama i bez nas u prvom planu,


vrane koje su pozirale iznad ponora (vrane su na jednoj drugoj slici - da se razumijemo), cvijeće, oblake i pospane ljude ( a kad mi je Štef poslal svoje slike shvatila sam da mi je nužno kupiti novi fotić) i ma koliko rado bili na vrhuncu, moramo se otputiti u dolinu. Zadovoljni smo jer smo si priuštili skoro puni sat uživanja. (To je uživanje kad te vodič ne goni kao robove... )
Ljudi stalno dolaze i odlaze i jedva mogu uloviti trenutak osame uz stazu, užas...gotovo da trebaš čuvara koji će paziti da netko iznenada ne naleti iza zavoja... Vrijeme je i dalje dobro, sunčano, iako se Sunček povremeno sakrije iza ponekog neznatnog oblačića.

(S.Posavec)
Lagano popuhuje vjetrić, i još uvijek je daleko ugodnije nego u okruženju asfalta, zidova i ispušnih plinova limenih četverogumaša... Spuštamo se po jako dobro uređenom putu, stazama koje su obnovljene baš u zadnjih dva tjedna, ali uspon mi je bio draži po plezalskom putu... ovdje stalno negdje kliziš i imaš osjećaj da ćeš prerano ili bolje reći po guzici se spustiti u dolinu. Čini mi se da mi koljena više trpe nego pri uspinjanju uz jeklenice...Saznajem da su pri usponu Štefanija i Ivan recitirali poeziju – ova ljepota suhog kamena i vjetar koji se kao mangup provlači između stijena nadahnuo je njihovu pjesničku dušu pa su recitali bili uzrok kasnijeg dolaska na vrh. I ovaj smjer izniman je i zanimljiv, ali pri spuštanju traži i iznimnu koncentraciju kako se nebi odklizalo u dolinu brzinom protivno volji... Inače, kasnije spominjem slovenske kolesarje kojih ima puno na cestama – a još i prije nego smo krenuli biciklizam je na više načina označio ovaj naš pohod: Ivan Halapir je čovjek koji se jako dobro snalazi u prometu, međutim, on je profesionalac za četri kotača, a kad sjedne na dva kotača to je već nešto drugo! Nedavnu biciklijadu sa sinom završio je nezgodnim padom i ozljedom ramena što je utjecalo na njegovu pokretljivost u planinama. I pošto za plezalsku dionicu trebaš i čvrste ruke, bolno rame ga je prisililo na manje zahtjevnu dionicu za koju su mu dosta samo dobri nožni mišići. Tko zna što bi bilo da je Ivek prije biciklijade uzeo par sati vožnje kod kakvog bicikl-instruktora... vjerojatno Ivanka i Štefanija nebi imale tak dobrog i pjesnički raspoloženog vodiča i pitanje je koliko bi i s kime one uživale na svojoj dionici. A što se težine tiče, čini mi se da je i taj njihov uspon bio dosta zahtjevan za noge. Dobro su upoznali stazu i u spustu su zbog toga bili u prednosti.
Glede i u svezi poznavanja planine, naši vodiči ništa ne prepuštaju slučaju: Marijan i Ivan su današnju dionicu brzinski odradili još 22.6. nakon pohoda po Olševi – zato su nam i znali reći da je od tada staza renovirana i uređena sa novim mostićima i brojnim potpornjima. Tada su oni za spust znalački iskoristili sipar a za nas je kao naručeno došla akcija uređenja staze. Svaka čast graditeljima. Puno je sigurniji i spust i uspon – sipar te gotovo ne pušta u usponu – više kliziš dolje nego se uspinješ gore – zato mi se više sviđala naša dionica za penjanje. No, i za naš spust uređena staza izbjegava pravi sipar – ipak su nam vodiči brinuli da mi sigurno stignemo do Koče na Grohatu.


Sada nam Koča na Grohatu predstavlja obaveznu stanicu – i odma po dolasku hladno i pjenušavo klizi kao i kamen ako ga otkotrljaš u dolinu... lagano i sigurno u svojem pravcu... i osvježavajuće traži još...Naravno da se niti od ovog planinarskog doma ne možemo oprostiti bez pjesme, pa jednu krijesnicu moramo zataknuti i za njihov cokl... Još nas čeka put kroz šumu do Bukovnika, gdje je hladovina i ide nam dosta brzo...


Zadovoljni ostvarenim pohodom moramo i kod Bukovnikovih napraviti nekakav promet, a pošto jesti imamo još dovoljno ( našlo bi se špeka i sličnih domaćih proizvoda... kolači su inače već na stolu ) ostaju tekuće narudžbe... i još pokoja pjesma.


Motorizirani dio puta do domovine protekao je u vrlo zabavnom tonu: Pero nam je pustio Oliverov CD uz kojeg smo neizmjerno uživali i iz petnih žila se trudili nadglasati jedni druge ( jedino nam nije udovoljio želji da u prekrasnom ambijentu uz Savinju i malo plješemo te rashladimo noge u njezinim bistrim vodama – preostalo nam je da pošteno zamusani od prašine i znoja ljubomorno napasamo oči na radosnim kupačim duž cijele rijeke).
Vozač nam je bio odličan i cijelo vrijeme stoposto skoncentriran: prvo da pretjerano brzo ne projuri kroz Sloveniju i uz tešku muku vozi niskoograničenim brzinama, a drugo da ne pokupi kojeg raspojasanog kolesarja kojih je bila puna cesta diljem Dežele. A što se tiče kolesarjov ??? Sve pohvale našem šoferju ali u datom trenutku je zakazao: jas kriknem prozor! (zaboravljajući da bi si ga i sama mogla otvoriti) , a on ništa – naime upravo smo prolazili pored jednog reprezentativnog kolesarja koji je mamio da ga se u letu poškaklja... a ja ništa .. a idealna prilika da iz jurećeg auta samo ispružim ruku...!
Uzalud su svi ostatkom puta pokušavali pronaći još jednog kolesarja kako bi nadoknadila propušteno, čak su mi nudili i pregradske bicikliste, ali ništa nije moglo zamijeniti neponovljivu slovensku pozadinu u crnim tijesnim bickama... Moramo mi ponovno u Sloveniju... radi prekrasnih planina ali i radi usputnih kolesarjov...DUBAKA