Dubaka: Si moji bregi...

Goru prema kojoj mi svako jutro poleti pogled možemo zvati Bistranjska, Stubička ili Zagrebačka gora– ovisno na koji se njen dio pokušavamo nasloniti. Da je nebi svojatali sa različitih strana, najbolje je reći uvijek naša Medvednica. U njezinoj zelenoj raskoši svakodnevno odmaramo umorne oči a kao napuhnuti vajnkuš uspješno nas štiti od strke i zbrke Zagreba.
Tak lepe, blage gore, dalke na svetu ni
Velke i plave kak morje, nad gradom kaj šumi

Upravo se prema njoj u nedjelju 4.listopada uputila mala skupina zabočkih Stezaša kojiima je Risnjak taj dan bio nekako predaleko, pa se kod oglasnog ormarića društva u 9,00 okupilo osam veselih ljubitelja Prirode. ( Jelena i Franjo, Fanika i Giuliano, Sajo, Viktorija, Slobodan i Dubaka)

Te šume tak zelene, drage su gore znak,
Tičeki, sunce i sjene, zoveju nas na zrak.

Kako uz ovako veseli stih ostati doma, pogotovo kad je meteorologija najavila miran i divan sunčan dan, moraš ići
Na Sleme, na Sleme, na Sleme
Noga vre sama beži…
Autićima do Kraljevog vrha i dalje u pravcu kamenoloma vozili smo se smireno prema Sajinoj uzrečici “ lijeve iti ne!”- a kako je pješačka ruta trebala s makadama skrenuti upravo lijevo uzbrdo prema Srnecu i dalje Horvatovim stubama, morali smo već tada produljiti do rampe , vratiti se i omogućiti si parkiranje na desnoj strani ceste. Dobro raspoloženje smo zadržali i u pješačkom dijelu puta: lagano smo se uspinjali blago položenim, suhim i lišćem pokrivenim stazama. Viktorija i Slobodan izdvojili su se u predvodnike a mi ostali uživali smo u još jako zelenoj šumi kroz čije granje su se probijale tople sunčeve zrake. Zabavljali smo se veselim pričicama o gljivarskim i planinarskim dogodovštinama – ovakav pohod je prava prilika za čavrljanje – nema straha da ćeš zviznuti u kakav ponor ili polomiti noge na kamenju.
Doručak smo upriličili u skloništu 15 minuta prije skretanja za Srnec.

– kad se jednom opečemo, pušemo i na hladno: odnosno nosimo sa sobom zalihu raznoraznih napitaka…( i ja sam samo jednom bila gladna na planinarenju, od tada imam uvijek zalihu hrane dovoljnu za tri-četri osobe…)

Dalje nas je putokaz upozoravao da se skretanje za Horvatove stube nalazi 15 minuta od skloništa. Ali…!!! Odjednom su nestale one lijepe suhe stazice i put je postao ružan, izrovan traktorima, blatnjav – zamrli su veseli razgovori i svatko se brinuo o sigurnom izbjegavanju brojnih mlaka… svi osim mene koja sam željela ovjekovječiti prelazak jednog jako mokrog dijela puta i nisam gledala kuda treba ići, pa sam, nakon što su svi prošli, zagazila u blato preko gležnja - i jedva izvukla nogu iz kaljuže…Društvo je velikodušno tu lokaciju nazvalo “Dubravkino blato” ali…Nakon dobrih 20-tak minuta izbjegavanja lokvi shvatili smo da je skretanje za Srnec bilo upravo tamo kod “Dubravkinog blata” – i opet je zapravo ispalo da se i dalje pridržavamo uzrečice “lijeve iti ne!” – mi smo radije malo produžili i opet se vratili kako bi prema Srnecu skrenuli na desno…

- Dubravkino blato i trag dubokog gaza…

Srnec, lijepo odmorište koje je još planinar Vldimir Horvat uredio uz potoki Bistri jarek ostavili smo jednom paru da uživa u miru i tišini, a mi smo produžili na štenge-nge-nge…



Jedan od najljepših dijelova Medvednice ,


kroz početak pećine Medvednice, uz Tisin ponor i kamen Moj Naklon do Vidikovca… Puno puta sam hodala ovom gorom, ali Stube sam sada prošla prvi puta – naravno da su me oduševile.


Sto metara visinske razlike savladava se penjanjem po 500 rukom izgrađenih kamenih stepenica – Vladimir Horvat gradio ih je sam od 1946 do 1953 godine, čekićem i krampom, drobeći stijene i valjajući okolne kamene blokove za mala gazišta i čvrsto podgrađe. Kao da se penjem u neke nepoznate visine a ne samo prema Hunjki, uživala sam u svakom koraku – u jednom trenutku tišine učinilo mi se da me stepenice vode u magični Hogwarts Harryja Pottera. Kao što je njegova čarobnjačka škola okružena magičnom šumom, ja sam ovdje oko Horvatovih štengi osjetila nepoznatu magiju u zraku i ništa me nebi začudilo da je iz Patuljkovog ili Tisinog ponora izletio koji plemeniti bijeli jednorog.
I cijela Medvednica bila je u tu mirnu, sunčanu nedjelju nekako čarobno tiha, gotovo tajnovita- jesen se lovila za vrhove bukvi koji su dobivali zlatne i smeđe pramenove dok su niske grane imale još sjajno zelene podsuknje.

Na vrhu Stuba Viktorija je u jednom trenutku izašla iz zelenog tunela kao čarobnica iz Začarane šume, a zapravo je obavila neke mnogo manje čarobne poslove.

Po izlasku na prvu čistinu nakon Stuba pozdravili smo Staru Tisu (koja je zaštićena kao Spomenik prirode- pojedinačno stablo ), a na slijedećoj livadi uživali u pogledu prema Zagorju i prebrojili sve kuće na dragim bregima, potražili Picelj i Valecov novi grunt




te lagano dopješačili do Hunjke.

ovoj slici prethodila je ona na kojoj on nema bijelu majicu već gola junačka prsa- no, kako se bojim da bi netko moje fotografije mogao svrstati u opasnu pornokategoriju ( a one su zapravo čista umjetnička erótika), objavljujem samo čedno odjevene slide ( svi koji su zainteresirani za Sajin toples mogu se slobodno javiti na e mail…- dilam besplatno )
Naravno da smo u hladovini uživali u odmoru i ručku iz ruksaka, obradovani mirom kojim je odisala livada usprkos velikog broja izletnika. Za povratak smo se odlučili oko 13,45 i sam spust obavili smo bez većih problema. Istina, Jelena je imala jedno bolno klizanje, ali kao prava zasgorska planinarka podnijela je to stisnutih zubi i na kraju ipak priznala da joj to nije pokvarilo cjelokupni izlet.

pozdrav do slijedećeg pješačenja.DUBAKA58