Dubaka: Si moji bregi...

Nedjelja, 14.01.2007., 7, 55- nismo zakasnili na Trg K. Š. Đalskog, iako sam optužena da se radi mene uvijek kasni.
Mi smo novi, ali nismo jedini- ukupno će se 4 nove "ritice" danas žariti na vrhu Ivanščice- ali o tome ne mislim ovaj trenutak- pa dijeli me cijeli kilometar visinske razlike od tog događaja. Treba se upoznati sa novim i pozdraviti stare pajdaše- svi su veseli i raduju se povećanju društva, a to je najvažnije.
Prvi zadatak mi je da vodiča uvjerim kako mi je pola sata svakodnevne jutarnje vježbe dovoljno za dobru kondiciju i držanje koraka sa prekaljenim planinarima- pogledao me je sumnjivo i rekao da ne brinem: predviđeni pohod ima laganiju stazu i dulju. ( Ljudi, On sumnja u moje sposobnosti, pa moje nogice su pregazile već puno visokih bregova- doduše prije 10-tak godina ....).
Vrijeme je naravno prekrasno, sunce nas poziva na druženje, i dvadesetdvoje veselih potrpalo se u nekoliko automobila i krenulo put Belca. ( No dobro, Božicu smo ulovili putem ).
Prvo zaustavljanje je u Belcu- kod zavjetne crkve Marije Snježne, gdje su nas dočekali planinari društva Belecgrad i kao pravi domaćini počastili sve okupljene vručim čajem i ostalim armirajućim dodatcima.
Svi Stezaši su odabrali pješačenje do vrha ( a vodič D. ništa nije prokomentirao odluku nas novih da hrabro slijedimo staro društvo ). Ne mogu više izdržati i moram u ime svih četvero novaka pobjedonosno izjaviti- ( pa ipak ovo pišem kad je sve gotovo ): nismo ništa zaostajali, bili smo ukorak sa većinom i u hodanju, i u plesanju i u gemištanju.



Uspon je protekao u najboljem redu i najljepšem raspoloženju- pogotovo kad smo znali da nas u novoj planinarskoj kući Belecgrad očekuju Dečki z bregov sa svojom veselom glazbom.
No, prije kuće Belecgrada stigli smo na vrhu do kuće J. Pasarića gdje smo obavili ručak, presvlaćenje i... da, mi novi smo dobili po turu- ništa nisu pomogla uvjeravanja da smo ja i S. već to jednom davno obavili. Moram reći da su dečki bolje prošli nego ja, iako ne mogu baš lagati i tvrditi da je mene boljelo, bez problema sam mogla plesati kod kuće Belecgrad.
Između vrha i planinarske kuće Belecgrad je visinska razlika od priličnih 600 metara i spuštanje mi se manje sviđalo od prethodnog uspona- no na to svaki planinar mora biti spreman- ne možeš se popenjati i vječno ostati gore.
Planinari društva Belecgrad izgradili su prekrasnu kuću i lijepo primili sve goste: pjesma i ples discipline su u kojima su se članovi Zagorskih steza posebno istaknuli i objektivno mislim bili najbrojniji i najbolji.
Dugo već znam da voditelj nekog puta između ostaloga služi i tome da sudionike dovodi u red i ne dozvoli im raspušteno ponašanje- na većini izleta to je moj zadatak a sada je konačno netko drugi bio tu tko je morao viknuti: "Dosta je bilo, idemo doma..." Iako smo svi taj poziv htjeli zanemariti, odazvali smo se i pjesmom "Stezaša" uputili se u dolinu, dogovorom vidimo se opet...
dubaka58

11. veljače 2007., Kolodvorski trg u Zaboku 07,55 okupljeno društvo čine: Hrastinski x2 , Halapir x2, Šemovčan x2, Črnjević x2, Pevec x 2, Hržica x 2, Jožek x2, Bivol F. , Turk D. , Viktorija , Ivek, Ivanka, Očić M., i nema dalje. Poslušno se kao mali čučeki držimo svojih šofera (da se prebroje automobili ) i kako se ipak ne možemo utrpati u manje od 5 automobila, krećemo u stotinjak kilometara udaljenu avanturu.
Raspoloženje je u svim automobilima odlično (saznajem u Sošicama)- pjesma se ori usprkos lošem vremenu.
Prolazimo Krašić: tmurno nebo iznad nas ipak na tren izaziva tmurne misli u mojoj glavi –sat vremena sam jučer na večer divljački tražila kapuljaču –naravno, nisam je našla –a upravo bi stari Oliverov stih najbolje opisao vremenske prilike: «olovno nebo kišu tuge sprema.. « no, mogla bi mu se pridružiti i Lisica sa legendarnom … magla, magla svuda oko nas –to je pak naime stih za vremenski report stanja iznad Sošica ( a kako se pokazalo kasnije i za cijeli dan ).

Pješačenje započinjemo nešto prije 10- naravno prvi sendviči,čaj i ostala tekućina mora se konzumirati odmah kako bi se lakše nosili ruksaci. O stazi i usponu nemam što puno za reći- za početak samo vlažna trava i mokra zemlja postala je kasnije na pojedinim dijelovima pravo lijepo blato koje se odlično hvata za cipele i svi odjednom postajemo teži za po 3 kg na svakoj nozi. Istina, ima u društvu ljudi koji bi mogli hodati i po močvari a ostati čisti ko na novogodišnjem plesu, no ja ne spadam u takve- blato do koljena, to je moje društvo.

Pogled sa istočnog vrha Svete Gere moramo zaboraviti jer nas magla skriva od ostatka svijeta – nekoliko metara dalje možda nam je i drago što je vidljivost slaba, jer nam magla skriva i slovenske vojake u hrvatskoj vojarni i brani pogled na zgradu koja bi jednog dana trebala postati ugodan planinarski dom- ali bodljikava žica se ipak vidi dobro. Ne vidi se niti na drugu stranu prema Sloveniji- pa i same slike pokazuju kolika je magla…



Kapelica, klupica, zvono, magla, presvlačenje, sendviči, kobasice (da su barem narezane), luk, špek, krastavci, šnicli, jabuke, naranče, čaj, gemišti, čak i kolač, a Nada ima i stolnjak- ispričavam se ako je od nekog drugog…štrik za tur gospona Očića … sve su to divni razlozi zbog kojih ćemo uporno obilaziti ovaj planinarski raj- veseli nas svako druženje, pa i ono obavijeno tužnom maglom i podcrtano žicom. Netko je rekao da je na Geri već drugi ili treći puta i uvijek je bila magla- uvjerena sam da će sunce granuti na zimskom pohodu na Geru čim tamo više neće biti bodljikave žice.



Ipak ništa ne može pokvariti dobro raspoloženje zabočkih stezaša, kiša, blato, magla – mi uz pjesmu možemo do vrha svijeta. A kad se na putu do tamo prolazi i uz neki planinarski dom kao što je onaj na Vodicama- u kojem još ima i fine crne pive, ništa nije teško- pa ni strmoglavo spuštanje prema slapu Sopot- ma to mi samo želimo što prije izaći iz magle i ići malo poprek... I naravno, nema slikanja - Krešo obečaje kupiti fotić samo za sebe- da mu ga onaj mali … ne odnese kad ga najviše treba, a mi ostali ni u peti nemamo slikanje- …trudimo se te iste pete što jače zabijati u zemlju za sigurniji silazak. Dobro da su «umorni» dečki odustali prije Vodica- vjerujem da bi se veselili pivici, ali isto tako sam sigurna da ih ovo skijanje po lišću nebi nimalo oduševilo .
Sve strahove velike strmine otklanja ljepota slapa koji se kroz tri kaskade ruši sa preko 40 m visine- i pomisao koliko vode ima kad je zima prava i snježna.
Još korak- dva i evo nas u civilizaciji- sve poslije slapa svakodnevno je i obično... (zaustavljanje uz Jazovku ne trpam u svakodnevno već ona zaslužuje puno više riječi misli koje treba posložiti na drugačiji način od ovog kratkog pisanja )… nakon tri- četiri koraka po cesti i skakutanja u grmlju trpamo se u aute- brzo će mrak a treba još doći u naš Zabok-
- doviđenja… (DUBAKA58)ž