Dubaka: Si moji bregi...

13.01.2008. datum je za VESELI PLANINARSKI SUSRET u organizaciji HPD BELECGRAD = i to je godišnjica prvog stezaškog pohoda za Hržice, ali i za Iveka Peveca koji je doveo i pojačanje- stigla je i Davorka.

Naravno da smo na prozivki pred ormarićem- ali sa nama još i Hrastinski par, Halapir nepar, Viktorija, Darko, Vlado, Krešo ( senior ) Irena, Barlović, Dragec koji stiže vlakom ( nebu njemu neko rekel da ide pol puta ako ga pokupimo u Bedekovčini ) to samo Božica zabušava i čeka kod Gorupa.
Veseli smo i nasmijani, baš kao da slavimo nedavni dan smijeha...
" SVAKI DAN BEZ SMIJEHA JE IZGUBLJEN
JER JE SMIJEH MELEM ZA DUŠU" (Kineska poslovica )
Ne bojimo se kiše koju su nam najavili meteorolozi, idemo prema Belcu, opet u zagrljaj Crkve Sv. Marije Snježne, jedne od najpoznatijih i najljepših baroknih crkava Hrvatske, čiju su gradnju i uređivanje u 17. stoljeću omogućili stari hrvati Vojkovići, Bedekovići, Patačići …Od njihovih molitvi za plemenitaški opstanak opstali su samo prekrasni kipovi i oltari- i oni će danas nama pružiti podršku u svim usponima ( i padovima ). U trijemu cinktora prošle godine toplo su nas dočekali domaćini, planinari društva Belecgrad, a topli doček podrazumijeva topli stisak prijateljske ruke ali i topli čaj i toplo vino i vatrenu pljosku, pa se nadamo da će i ove godine biti nešto slično.
Prvu etapu pohoda odvozili smo dobro, niti jedan auto se nije zagubio, doček je dobar- iako na haubi jednog auta- idemo se grupirati za uspon na Ivanščicu ( nekada zvanu Očura). Ovu najvišu zagorsku goru morao bi svake godine posjetiti svaki pravi planinar Zagorja: šume koje ponegdje izgledaju kao prave prašume, čistine koje privlače bilo da su pod snijegom bilo da su prekrivene cvjetnim tepihom, stijene ispod Beliga, Lobor, Oštrcgrad, Belecgrad, Milengrad, Grebengrad, Pusta Bela- tihe gradine koje poput nijemih stražara čuvaju prilaze ovoj zagorskoj ljepotici, ili ih možemo nazvati nizom bisera u ogrlici-Ivanščici.
Krenuli smo- ako spustim pogled prema zemlji, oko mi se zaustavi na mojim prekrasnim kanarinac-gojzama.

Ponosna sam na njihovu kričavo narančastu boju i jako sam zadovoljna što Slobek danas hoda u starima, pa su moje upadljivo bez konkurencije- sve ostale utapaju se u moru smeđe jednoličnosti. Doduše, kad danas zagazim sa njima u blato do koljena, izgledati će kao dvije "pesekove kobase" spuštene pokraj puta...( no, nećemo o pesjim kakicama...)
Idemo dići pogled i obuhvatiti goru pred sobom kao filmski plan: krupni plan mi ispunjavaju livade, vinogradi i oranice blagog južnog podnožja Ivanščice; srednji plan zauzele su šume a daleko, u totalu, u gustom raslinju, sakrivaju se vrhovi koji su naš današnji cilj.
Naša skupina se kreće već poznatim stilom: predvodnici jurišaju i ostvaruju satnicu brže od karte, a ostali smrtnici razvrstavaju se u dva tima- središnjicu i pozadince- i to sa slobodnim transferom igrača sad u jedan sad u drugi sastav, već prema trenutnim hodačkim sposobnostima. Međusobno ispomaganje, bodrenje, pa i pokoja pjevačka dionica- sve su to treninzi i zagrijavanja za neke ozbiljnije utakmice na Velebitu, Mljetu i ostalim lokalitetima koje odabere vodstvo Zagorskih steza. Za razliku od prošlogodišnjeg belečkog pohoda, skupina rezervista odlučila se odcijepiti od naše reprezentacije i ne ići na vrh Ivanščice- krenuli smo prema planinarskoj kući Belecgrad, te zatim na Osinec ili Mindžalovec.

Vlado, Krešo, Božica, Davorka, Ivan, ja i za divno čudo i Viktorija i Slobodan skupina smo rezervista koji su cestom i kasnije blatnim šumnskim putem došli do planainarskog doma, doručkovali i zatim oko podne osvojili Osinec i ostatke Belecgrada.


Lijepa šetnja, lagani uspon, dobar pogled,i, naravno Davorkino krštenje-

obećala je da će više voditi računa o slobodnim nedjeljama i kretanju na friškom zraku, a pogotovo će se pokušati potruditi osloboditi dane prvomajskih praznika...
Sa same gradine prekrasan je pogled prema planinarskom domu

a našim dečkima - i vodiču Milivoju falile su samo dame u krinolinama


ovo je iza nas inače naš BABIN ZUB- nema samo Mljet tamo neke babine šta ja znam kuće i nešto slično


Sudjelovanje na ovom veselom pohodu uvijek je dobra odluka: počinjemo šetnjom obroncima ove najljepše zagorske gore,
slijedi strong-uspon na brege a i neke stijene, ( a taj uspon ovaj puta ne mogu opisati niti prikazati slikom jer sam ga zaobišla- mogu samo zabilježiti Darkov ulazak u dom negdje oko 13,50

a na kraju kao začin završavamo pjesmom i plesom u domu planinarskog društva Belecgrad. Naravno da su stezaši u pjesmi i plesu uvijek među vodećima

No, plesali su i domaćini- za sada smo ulovili samo Vericu


Jedan najavljivano loš dan bio je zapravo uspješan pohod, veselo druženje uz malu žalost što nas nije bilo više. Pozdrav. dubaka58

06.01.2008. Evo ovo je prvi puta da sam upisala datum Nove 2008. godine i to za jednu vrlo lijepu prigodu- prvi ovogodišnji pohod planinara Zagorskih steza, združenih sa brojnim prijateljima iz Zagreba i okolice Zaboka- Pregrada i opet okolica- ma svi iz našeg lijepog Zagorja koji su htjeli pješačiti i veseliti se sa nama po našim zagorskim stezama u ovaj lijepi zimski dan. Tradicionalni pohod "Zagorskim bregovitim putem" ( Krapinske toplice- Zabok ), jedna prekrasna dionica kojom pravi planinar treba započeti novu godinu: samo mali uspon a zatim šetnja vrhovima zagorskih brega sa finišem na našem prekrasnom Piclju.

No, ajde da krenemo od početka: sastanak, naravno uz naš čuveni ormarić na Kolodvorskom trgu, 8,30 - 9.15 nazočni- jako puno veselih ljudi, ovaj puta ne mogu nabrajati imena jer mogu spomenutim samo zabočane a to nebi bilo u redu- jer je velik broj pajdaša kojima ne znam imena a svi su nasmijani i magla i lagana zimska kišica ne smeta im dobrom raspoloženju. Novogodišnja čestitanja, pozdravljanja, poljupci….Svi veseli zbog ponovnog druženja krećemo u autobus koji i ovaj puta prima 50-tak i nešto više putnika ( 65 sigurno- možda nas je netko i izbrojio )

Krapinske toplice nas dočekuju u magli, i kao ostatak Zagorja odspavale su ovo kasno jutro pod snijegom- veseli pozdrav uputila nam je samo Jasminkina mama mašući nam živahno sa prozora uz obavijest da je naša prijateljica već negdje daleko naprijed u prvoj skupini ( ja sam uvijek pozadinac- pa moram biti na kraju da mogu vidjeti sve događaje koje je možda nužno zabilježiti- kao zadnji sve čuješ sve znaš- recimo…). Uspon prema Sv. Magdaleni odradili smo bez problema, naravno da su neki skidali suvišne majice ili čak i jakne, ali ovih pola sata penjanja po asfaltu jedini je malo jači brijeg na ovom lijepom pohodu- sve ostalo je šetnja po zagorskim vršcima. " Začas me je osvojio čar divna prizora tihe prirode..." pisao je Đalski.
Pred tebom su steze, trudne i daleke… zaspane pod snijegom šute još bukve i breze… a male životinje skrivaju se u svojim nastambicama pred nama i lovcima… tišina, ne čuju se koraci jer staze su pod snijegom… to je super jer nema blata… poneki zaleđeni puteljak samo nas podsjeti da je još zima, no to ne vrijedi niti spominjati- štapovi i dobre cipelice, omogućuju nam da sve to savladamo bez problema. Nemam fotić i zato sam malo tužna jer su upravo ovo sve staze kakve ja obožavam: pravi zagorski puti usječeni u zemlji- kak mi ono velimo- klanci i sad pod snijegom. No, znam ja da su Mario i Branko sigurno zabilježili neke lijepe pejzaže…
( imela, imela, to je ono što bih ja sad slikala kao obilježje ovog pohoda, ali nema…)

Starinske kleti, vinogradi- doduše ne više starinski već na stupovima i žici, ali sada svi pod snijegom izgledaju idilično i romantično- zanemariti ćemo specijalna zdanja koja se arhitekturom ne uklapaju ni u jedan hrvatski pejzaž, njih ipak ima u manjem broju … Svi ćemo sigurno u najljepšem sjećanju sačuvati crkvicu Majke božje u Klupcima, ne samo zbog pauze i finog toplog vina kojim su nas počastile naše stezašice ( no dobro i stezaš je bil sa njima ), već i zbog blaženog mira zagorskih bregov kojega smo mnogi osjetili pred obnovljenim oltarom i kipom Sv. Florijana. Na ostatak puta ispratilo nas je podnevno zvono želeći nam mir i dobro ne samo na ovom pohodu već i za cijelu ovu planinarsku godinu- tako sam si ja to barem zamislila…
Cijelim putem pratio nas je jedan dobri zagorski duh- Đalski, koji je negdje zapisao:"...Valoviti oni zagorski brežuljci, uska polja, tuste livade, sitni grmeljci po dolinama i brdima, one nježne kratke šume, više nalik parkovima nego li pravim šumama, pa onda one stare crkvice po bregovima i rastrkana seljačka nastavanja - sve je to puno one vječne poezije, kojom dišu Virgilova bukolika ili Turgenjevljevi zapisci... "

Vijugave snijegom prekrivene staze dovele su nas do našeg planinarskog grunta na Piclju, gdje su nas dočekali grah i gemišti- sve pripremljeno od marljivih zabočkih stezaša koji su i ovaj puta pokazali svoju gostoljubivost i smisao za pravo druženje: pjesma, ples, i opet pjesma i ples cijelo popodne.
Nadam se da su svi zagrepčani ovaj puta vidjeli da od našeg doma do Zaboka dođu za čas i da za pohod slijedeće godine moraju rezervirati kasniji vlak za povratak do metropole- jer do Zaboka se bez problema može spustiti i po noči.dubaka58