Dubaka: Si moji bregi...

MLJET – ZELENI RAJ

Petak – subota 27.-28.4.
Nekoliko riječi o početku putovanja napisala je već NeNa, pa nema potrebe duljiti- glavninu povelikog broja kilometara projurili smo noćnom vožnjom tijekom koje smo spavali kako-tko i koliko-tko, prolazeći Split netko je pokušao zapjevati «…tu divnu splitsku noć,…» ali nitko nije osjetio potrebu da jednoglasje pretvori u zbor- borili smo se da što više spavamo kako bi odmah prvi dan bili odmoreni za pješačenje. Bitno je reći da smo autobusnu satnicu «hvatali» po planu sve do POLAČA gdje se dogodio stari rimski grad i stara vrata koja ne propuštaju zločeste ( čitaj previsoke ) autobuse- no, mali zastoj prevladan je u času kao i francuski turist kojega je samo Kužnarov «vule vu» uvjerio da se ipak on mora pomaknuti sa svojom prikolicom bicikala jer bi vožnja autobusa u rikverc kroz vrata mogla biti opasna po tisuće godina stare rimske zidine.
Već sam jednom na početku napisala tri slatke riječi- Mljet- zeleni raj: zadivljeni smo gledali kroz prozore autobusa i nestrpljivo očekivali prva pješačenja – vožnja od g>SOBRE do >POMENE pokazala nam je polovicu otoka u svoj njegovoj ljepoti i svima nam je postalo jasno da je dolazak ovamo prava odluka – razvedene obale, hridine, strma zelena brda, kraška polja, kamena naselja, blatine…sigurna sam da ćemo vrlo brzo otkriti zašto je Odisej ostao 7 godina na Mljetu…
Kod podjele ključeva elegantno smo se ponudili za pomoć i relativno brzo dobili svoje sobe pa smo vrijeme do prvog izleta mogli iskoristiti za kvalitetan odmor ( ili za popunjavanje zaliha vode, grickalica, kruha , keksica, bombončića i slično- a sve nepotrebno jer je hotelski švedski stol sa raznoraznim specijalitetima bio dovoljno obilan pa smo za doručak mogli opskrbiti trbuščiće i za ručak. Mislim da je ponuda hrane hotela Odisej u kvaliteti i količini u potpunosti zadovoljila i najizbirljivije- ( gužvu oko reda smo valjda do sada već svi i zaboravili ).
Za prvo popodnevno hodanje dali su nam organizatori dvije ponude i naravno dva vodiča: Mišonja je poveo malobrojnu ekipu na šetnju stepenicama do MALOG JEZERA Marinu se priključilo 90% ljudstva na pohodu prema VELIKOM JEZERU. Kao kolona radinih mrava rastegnula se naša grupa šumovitom stazom- krenuli smo između kuća lagano u brijeg, kroz šumu preko 116 m visoke STRAŽICE, markiranim putem, zaobišli smo Malo jezero, bacili pogled na južnu stranu otoka prema Uvali Stražica te uhvatili prvi neodoljiv pogled prema Velikom jezeru- gdje smo se naravno uslikavali na razne načine- koliko je to kameniti okoliš dozvoljavao. Aromatično bilje jako se isparavalo na suncu- smilje, kadulja, borovina-..dubokim udisajima grabili smo za svoja pluća opojne i čiste mirise. Gotovo nespremno izbili smo odjednom na cestu nasuprot otoku Sv. Marije gdje je samostan bliještio na suncu. Dodirnuli smo ga samo pogledom i objektivima fotoaparata uz Marinovo obećanje da ćemo ga posjetiti drugi dan i da će nam tada puno o njemu pričati.

Sada smo pak krenuli uz Veliko jezero prema MALOM MOSTU gdje se voda prelijeva sad na jednu sad na drugu stranu- ovisno o mjenama i stvara «mali jakuzi» - mjesto rođeno za kupanje, ako ne već pravo plivanje onda barem namakanje nogu koje je neke planinare toliko oduševilo da su požurili natrag u hotel opskrbiti se plivajućim kompletićima i kupati se …40-tak osoba je pak krenulo put BABINIH KUĆA izbezumiti vlasnika birtije željom za domaćom pijačom: dolazak gostiju zatekao ga je potpuno nespremnim, gotovo da nije znao što bi u tolikoj gužvi, gdje mu je šank, gdje čaše a gdje flaše. No, tada mi još nismo znali što nas sve po ugostiteljskim radnjama ovog otoka čeka- ispalo je da je ovaj gazda još odlično opskrbljen, imao je dovoljno pića a kasnije i ića za sve nas. Malo smo mu pomogli oko snalaženja i podvorbe i na kraju svi bili posluženi odličnim crnim vinom, te smo se najavili za još jedan dolazak na riblji ručak.
Nedjelja, 29.04.2007.
Doručak nas je sve razveselio jer su nam ponudili švedski stol i bilo je vraški teško odlučiti se što sve odabrati za staviti u trbušćić da se prikupi dovoljno snage za hodanje a da ne bude previše ( a možda je trebalo nešto složiti i za ruksakić za ručak? ). Sve smo mi obavili i u dogovoreno vrijeme ( 8,20 ) postavili smo se kod autobusa spremni za polazak koji se stvarno dogodio tek u 9,00 zbrda-zdola kako tko stigne i gdje ( u koji autobus) tko stigne- nije bilo ni važno jer smo svi išli nam isto odredište- BABINO POLJE a od tuda su se razdvajale dvije grupe: jedna u ODISEJEVU SPILJU, jedna na VELIKI GRAD a jedna na nekakve speleološke razglede spilja ( vidi pa to su tri skupine, ali mislim da je u speleološko razgledavanje išlo samo 2-3 ljudi a i vodič im je bio nekako na izgled ratoboran- podsjećao me na vozača traktora – nisam zapamtila stričekovo ime i molim ga da se zbog toga ne ljuti).
Veliki Grad je sa 514 m najveće brdo na Mljetu , a pruža se sredinom otoka iznad Babina Polja gdje su nas busevi ostavili u 10,00 sati, najljepšem vremenu za uspon po pržećem suncu. Većina nas je krenula uz brdo a manja grupa je sa Mišonjom išla na spust prema Odisejevoj spilji.
Do Velikog grada smo se popenjali za čas- uskom, dobro utabanom i obilježenom kozjom stazom penjali smo se ususret suncu i u 11,00 bili na vrhu. Zmija otrovnica nema na Mljetu jer ih je istrijebio indijski mungos a dotičnog nismo vidjeli- barem ne ja- tako da je po tom pitanju hodanje kroz gustiš bilo sigurno i kako smo pažljivo skakutali sa kamena na kamen sretno smo stigli na vrh.
Nekolicina je ostala na tzv. malom balkonu podno vrha- NeNa veli da je to Babin zub, razumijem ih jer je bilo podosta vruće, ali moram reći da je pogled sa vrha veličanstven: zeleni vrhovi i doline, plavo more i kamena naselja ( mislim da sam to već jednom spomenula upravo na taj način).
Naravno da smo se stavili na kipec,


i da smo na prikladnom mjestu obilježili dolazak Zagorskih steza stavljanjem naljepnice društva- svi skriveni sendviči, naranče i bomboni izašli su na vidjelo, ali trebalo je prikupiti snagu za spuštanje i to spuštanje do nulte točke morske visine jer smo odlučili obići i Odisejevu spilju- stezaši ništa ne propuštaju. Zato smo se potrudili biti među prvima kod spuštanja sa vrha- naravno među prvima su bili Jasminka, Krešo ml. i Ivan Balagović ( koji je uz put na vrhu dobio po riti- u nedostatku planinarskog štrika poslužila je i pozamašna letva- voljela bih vidjeti i te slike ) i naravno prvi su se od naše brdske grupe spustili u spilju i dok je ostatak nas prašinara doklipsao oni su već plivali na morskoj strani ( izašli su iz spilje ispod stijene i kupali se prema pučini ) i uživali ko tri sretne budalice ( budalice im velim iz ljubavi ). Sama spilja je ogromna dojmljiva jama u koju se treba pažljivo spustiti koristeći sve raspoložive hvataljke- okomiti silazak u dubinu ostao bi Sonji u lošem siječanju da se na pravom mjestu nije našao Pero koji ju je spasio od ozbiljnog pada. Naravno da moram spomenuti kako su se kupali i Sonja i Boris i Maša. Inače, u spilji je stalno netko nekoga ili nešto spašavao: najprije Pero Sonju a zatim Sonja moj šešir i maramu koje sam ostavila dolje- nakon uspješnog uspona pao mi je mrak na oči od pomisli da moram ponovno u ponor po svoje stvari, ali je zato prijateljica tu da popravlja moje pogreške. Na cestu smo se do buseva vratili točno na vrijeme- 5 do 2 kak se ono veli, a točno je tako i bilo:13,55. Zaboravila sam spomenuti usputno brzinsko divljenje divljim gladiolama prekrasne lila boje te moru divljih ruža, smilju i kadulji čiji mirisi su u podne na vručem suncu neobično upečatljivi kad se eterična ulja najjače isparavaju.

Ostatak sunčane nedjelje iskoristili smo za odlazak u uvalu SAPLUNARA gdje smo došli žedni ko spužve, gotovo dehidrirani i željni hladnih napitaka i naravno da smo opet izbezumili tamošnje ugostitelje koji još nisu spremni za turiste. U prvoj gostioni zatekli smo vlasnike kod obiteljskog ručka kojega su uz izvinjavanje prekinuli i brzo nas poslužili ali zalihe su im bile nedovoljne za naše potrebe- hladno pivo i pršut ugasili su prvu žeđ i glad i omogućili daljnje aktivnosti, šetnje i kupanje a dobar dio stezaša završio je izlet u Saplunaru pjesmom u susjednoj birtiji gdje su pale nekakve prve ideje o slijedećem pohodu na Mljet....
Obilna večera u hotelu dala nam je novu snagu za nočna druženja, ples i pjesmu uz „one man band” a nakon veselog tanca vjerujem da smo svi zaspali u tren oka.
Ponedjeljak, 30.04.2007.
Ustajanje je za sve proteklo prema planu, baš kao i preobilan doručak- primijetila sam da smo se svi potrudili dobro napuniti trbuščiće, ali i ugurati pokoju sitnicu za ručak u ruksak. Hrana je bila odlična, količinom i raznovrsnošću zadovoljila je i najizbirljivije. Danas su se steze podijelile u dvije skupine: TEŠKU i LAGANINI- prvu je Marin poveo na 8 sati skakanja po mljetskim vrsima a za stezaški dio predvoditeljica je bila Jasminka- po povratku smo čuli da je bilo naporno ali da su naši puleni bili uvijek među prvima i kao pravi vatreni pokazali su svima kako se planinari ( ah istina je da su neki drugi dan imali bolesna koljena, ali tko im je kriv kad misle da je za biti mlad i snažan dosta reći da se zoveš kak i sin ).
Ne smijem zaboraviti da smo opet imali i treću skupinu koja je doduše imala samo dva člana i u kojoj je Branko poveo svoju dragu kabrioletom po otoku- zaželio je da mu u jurnjavi ludih crvenih kola zavijori kosa ...
Naša laganini skupina izašla je iz autobusa kod Njivica (!) i zatim je stotinjak ljudi u mravljoj koloni stvarno laganini krenulo prema BLATU- šljunkovitom stazom malo po suncu malo po hladovini, bočno po padini brijega, bez prevelikog uspinjanja- do Blata u kojem postoji 5 kuća za koje ti se čini da u njima nitko ne živi- glavna atrakcija je malo boćalište na kojem su se zaigrali lijeni za daljnje hodanje, a glavnina je prihvatila Mišinu preporuku da se krene još 2-3 km do KOZARICA. Cestom laganog uspona, bez hladovine, na suncu,u podne....Pa dva kilometra propješačiš za 15-20 minuta...Na pola puta dušu nam je razveselio pogled na „veliku mlaku” zvanu Blatina, boćato jezero okruženo travom i šašom gdje kažu ima jegulja- ali samo pogled jer smo bili previsoko za šetnju oko jezera i nije nam preostalo drugo nego nastaviti Mišinih 2 km prema Kozarici za koju nam se činilo da će svaki tren.
Štrapacanje su nam uljepšale divlje orhideje uz cestu koje je Božena slikala. Nisam sigurna da li su se Mišina 2 kilometra produljila u 5, ili je njegov mjerni sustav različit od mojega gdje 1km još uvijek ima samo 1000 metara. No, nakon nekoliko zavoja i sunčanih kilometara spustili smo se u selo koje je djelovalo kao da spava- između 10-tak kuća otkrili smo onu koja bi trebala biti gostiona, dobro kažem: trebala biti- ali daleko je još turistička sezona... Bakica nam je otvorila i za nas pedesetak ponudila čak 3 litre crnog vina, kad tome još dodaš vodu nastane bevanda u količini dostatnoj da svi smočimo nepce... osim onih koji su donijeli vlastite zalihe piva... Istina da su joj se cijene za isti proizvod mijenjale brže nego na burzi pa je netko dobio čašu po 10 a netko po 5 kuna, no moramo joj oprostiti jer je čak uspjela skuhati i kavu. Dok smo ispijali dragocjenu tekućinu čuli smo i zanimljivu priču o pasiflori- Isusovoj kruni koju nam je ispričao jedan zgodan striček planinar. Mišo nam je dao „izlaz” do 13,00 i morali smo se ubrzo vraćati jer nam je za put od 2 njegova kilometra bilo potrebno 45-50 minuta.
U Blatu smo pokupili „boćare” i na vrijeme se pojavili na sedlu kod autobusa, ali stotinjak metara pred ciljem ustanovili smo da su Marinica i Dubica završile na drugoj strani otoka i sa nekim drugim planinarima stigle već do hotela ( što nije bilo točno jer su nas ipak pričekale u Polačama ) a sa zadnjim koracima do busa izgubili smo i Branka, Nadu i Bošku- nisu mogli odoljeti i skrenuli su u šumu te prečicom izbili na cestu i stopirai prvi autobus koji je naišao ( dobro da smo bili na otoku, jer tko zna gdje bi sve završili zabočki stezaši ovih dana- po svojoj staroj poznatoj tradiciji uvijek netko mora negdje zalutati...svih kojih nije bilo sa nama rado smo se prisijećali ). Naravno da smo se na kraju svi našli na istom mjestu- u Polačama pred rimskim vratima gdje se svi naši autobusi sastaju i gdje zagrepčani imaju presjedanje( kao da na Jelačić placu imaju prelaz s 11-tice na 12-ticu ), sretno se vratili u hotel i ostatak dana proveli u pojedinačnim aktivnostima: neki su odabrali bicikle za atraktivan „tour the jezera” ( vidi se po slikama na CD-u), neki kupanje na Malom jezeru a neki slatki san u sobicama. Nigdje nije bilo loše- na hotelskoj plaži priredila su vodeni koncert tri zagorska tenora a snažnim zaveslajima asistirala im je nesuđena mljetska nevjesta- „...želim da me Mario slika kako trčim padinom a bijeli rubac mi se vijori na glavi (prikopčan zihericama za šiltericu) kao veo odbjegloj nevjesti...” PAŽLJIVIM pregledavanjem slika na cijelom CD-u uočila sam jednu sliku koja pokazuje Bošku u trku, lagano zabačene glave, elegantno zamahnutih ruku, a veo se vijori- čini mi se da je to slika broj P4301780 u mapi pod nazivom Blato i Kozarica.
Na večer smo svi obnavljali baterije za bogatim švedskim stolom a završetak dana okrunili veselim druženjem na terasi uz viceve i pjesme koje su se kao eurosong prenosile do Zagorja mobitelima za odsutne stezaše. Najveseliji je bio Ivek P. koji je izgubio sat u Saplunari ali je isti dan pronađen i vraćen na recepciju gdje ga je on preuzeo- zato je punog srca otpjevao sve pjesme a na moje i Sonjino zadovoljstvo otkrili smo da izvanredno zna „Hej svirači”. Vse sme zbrali na kup, kak to samo pravi stezaši znaju, i dugo smo svijetlili na terasi kak prave krijesnice na coklu...
Utorak, 01.05.2007.
Zadnje jutro- kiša je pala nakon doručka samo zato da vidimo kako taj zeleni smaragd izgleda kad se sunce prelama u kapljicama kiše zaustavljenima na lišću i travi. Opremljeni punom opremom za kišni pohod, mala skupina od desetak neustrašivih stezaša uputila se samostalno u nemoguću misiju, extra tešku turu: osvajanje kružnog puta oko Malog jezera. Vodilica Višnja i poluvodič Boris poveli su tim u sastavu: Nada, Branko, Sonja, Ana, Pero, Dubaka, Slobek, Maša i Jasminka ( koja nas je iznevjerila i napustila na pola puta zbog ugovorenog plaćenog tjelesnog užitka = masaže ). Naravno da smo na pola puta skoro zalutali ali su naša vodilica i naš poluvodič ipak usaglasili stavove pa smo sretno stigli na zborno mjesto za put do još prvi dan obećanog otoka, Svete Marije. Kad smo se svi utrpali na brodicu, pomislili smo da će ona isti čas postati podmornica, no, sve je izdržala- hrabra Viktorija bila je prava podrška kapetanu i on je neustrašivo uplovio u lučicu ispred restorana Melita. Tamo je u potpunosti došla do izražaja pjesnička duša našeg vodića Marina Perkovića- slikovito nam je ispričao cijelu povijest otočića i Benediktinskog samostana, sa svim pričama i legendama.

Ručak u Babinim Kućama, slavlje povodom Brankinog rođendana, pjesma o srčeku, zajednička slika , brzinski marš do Goveđara, autobusi i posljednje presjedanje u Polačama..
Povratak u Sobru obilježilo je veselje našeg Ferenca koji je u Babinom Polju na kamenu uz cestu još u nedjelju zaboravio naočale- dva dana čekale su ga tamo i sada ih je pronašao. Prava stvar, tako ništa nikome nije pokvarilo predivan doživljaj zelenog raja kojemu smo obećali da ćemo doći opet- ali je sigurno da sada znamo gdje se sve trebamo najaviti kako domaćini nebi bili iznenađeni i nespremni u ponudi domaćih tekućih specijaliteta. Isto tako sam sigurna da će i Mljet i Mljećani zapamtiti Zagorske steze po pravom planinarskom duhu, pjesmi i zajedništvu.
Negdje sam pročitala da je Mljet za mnoge turiste otok izgubljen na pučini do kojega je stvarno teško doći- mi smo si otvorili put do te ljepote i sva ona mjesta koja nismo stigli vidjeti čekaju nas