Dubaka: Si moji bregi...

Kad ti srce preplavi radost koja je krenula od dna kičme, penjala se sa žmarcima tijelom u grudi, znaj da možeš zagrliti sve što ti oko taj trenutak dodiruje. To je onaj prekrasan osjećaj dragosti koji imaju ljudi kad su sa svojim najmilijima u obitelji i među dragim prijateljima. Jedno prekrasno druženje imala je grupa Stezaša u nedjelju, 8. 11. u Kutjevu i okolnim bregima. Bio je to dan prepun magle, ali čini mi se da su te vlažne kapljice u tihoj šumi bile odličan vodič dobrog raspoloženja kroz cijelu našu malu kolonu- znajući da nas na trgu najljepšeg imena ( kažu domaćini)- Trgu graševine, čeka pozamašna količina kvalitetne kapljice u čašama, nismo negodovali ni zbog vlage u zraku na brdima iznad Kutjeva. Od Prijevoja do vrha Kapovac prešli smo u jednom dahu – čak je i vodič Darko bio zadovoljan.
Šuma je bila vlažna i mirisala je po vrganjima, ali nitko nije skretao s puta. Znalci su komentirali da vrganji samo mirišu, ali ne vidi se ništa.

Naš B. inače dobro vidi, ovdje je problem u gustoj magli...
Ono što se dobro vidjelo, bili su čvarki koje su na improvizirane stolove izvadile Barbara i Viktorija - luk, domači kuruzni kruh, strepa i gemišti – ručak na Kapovcu pod nadstrešnicom – magla pada kišnim kapima...
Inače, u Kutjevu su nas domaćini dočekali sa pravim planinarsko - slavonskim doručkom: vrući čaj, rakija i gemišti, špek, prezvušt, čvarki i svježe pržene pogačice


( istina, moram reći da su im prezvušt i pogačice fantastični, ali čvarki by Barbara i Viktorija su za pet koplja bolji (da, i oni koje je spremio Darko su za pet-šest koplja bolji od kutjevačkih). No, to je ipak bila prava podloga za brzinski uspon – sigurno da je dodatni pogon bio i pogled na reš pečenog vola koji se vrtio na ražnju i za kojeg su nam lanjski kutjevački stezaši rekli da se sprema u saft i čeka naš povratak..


Autobus nas je ostavio u magli i koji trenutak izgledali smo ko patuljci bez Snjeguljice,


ali ubrzo je proradila penjačka strast i u tom mliječnom jutru pronašli smo čaroliju i koja nas je ponijela u visine...



Iako je bio pravi mokri jesenski dan, ljepote nije nedostajalo


Do vrha nas je vodila simpatična Nada koju smo upoznali na zadnjem pohodu na Papuku- ovaj puta nismo lutali gudurama Krndije i nismo skrenuli sa staze,


ali pravi razlog tomu ovaj puta nije bila bolja koncentracija i fizička spremnost, već činjenica da nam Nada nije donijela svoj prefini kolač od borovnica- mislim da je svima jasno da nas je prošli puta zavela gibanica- ona je svemu kriva ( kad se prejedeš onda i radiš gluposti po šumi: sve staze su ti poznate i drage pa bauljaš bez pravog orjentira...)
Ovaj puta je miris pečenog vola putovao kroz maglu do svih vrhunaca oko Kutjeva,



i svi planinari bili su vrlo rano na borbenim pozicijama uz vruči kotao – uglavnom, kad smo došli pod šator, morali smo se zagorski borbeno potruditi da osvojimo stol koji onda nismo napuštali do kasnog popodneva- samo su nas mlade Garavuše uspjele odvuči do pozornice na trgu.
Pečenog vola jela sam sada prvi puta, i moram reći da mi se dopao... fino mekano meso u ukusnom saftu, slasni krumpiri, a graševinu da i ne spominjem – prava svečanost za nepce! Pa kak onda nebuš popeval nakon tog gurmanluka! Pjesma se samo redala jedna za drugom, onak kak to već priliči društvu u kojem su pjevači kak je Darko, Josip, Zvonko, Mirko, Krešo i svi ostali...



(Nije ni čudo što sam i ja onda društvu odala svoju razuzdanu oficirsku prošlost!! )
Naše dobro raspoloženje obradovalo je sve pod šatorom a neki su nam se i prdružili u pjesmi ( simpatična miks dalmatinka otpjevala je i solo s Mirkecom), a neki su nas i počastili s prefinom graševinom.
Za kraj kutjevačkog izleta otplesali smo pravi ples pod zvijezdama uz veselu Antoniju Šola i prezgodne Gazde – uslikali se pred pozornicom te sa našim malim busekom sretno stigli do dragog nam Hrvatskog zagorja. Jasno da se graševina pretvorila u živu energiju pa smo se cijelim putem veselo uvjeravali kak bumo navek popevali sunce dok ne zajde , kak bumo navek išli po stezama belim koje furt zbiraju vse pajdaše na kup, i kak su nam poznati puti, na kojima navek je čuti, ljubljenu domaču reč...
Zato znam da ovak dobro društvo u budućnosti čekaju još mnoge staze - blatne, meglene, dišeće i bele, i na suncu bleščeće...

Vidimo se. Čao.Dubaka58