Dubaka: Si moji bregi...

Današnju nedjelju proveli smo u pregradskom kraju. Branje grozdja i ove godine nije moglo proći bez Stezaša. Istina, bregi po kojima smo se penjali obrani su prijašnjih dana i tjedana pa smo samo uživali u vidicima I čistom zraku . Dočekala su nas prazna trsja i šarene šume ali i prijatelji koji obogaćuju naš život svevremenskim vrijednostima.
I da, ljeto otišlo je eto, zlatna jesen koraknula je na zagorske brege, i sve je baš kakti u snu- kao što je i Fran (Galović) davno napisao. Ove godine rujanska jutra topla su i gotovo još ljetna – odlazak pod orah i traženje zrelih plodova pod drvetom obasjan je već u ranu zoru suncem, magle će očito doći kasnije (ali orasi ipak padaju). Berbe grojzdja obavljene su uglavnom u vedrom raspoloženju i po vedrom vremenu, bez kiše koja pada po beračima i u bačve ( zagorci su konačno odlučili vodu ostaviti u kadama za osvježavajuće kupke i u lavorima za pranje blatnjavih škornjof ). U davno feudalno doba obrađivali su naši pradjedovi brojne vinograde (i svoje i feudalčeve ) a pored tlake bili su vlastelinu dužni davati i tekuće daće kao određeni broj pinti svojih finih vina – što ih je neminovno prisiljavalo na povečanje kvantitete na račun kvalitete. Danas pak sve proizvedeno konačno ostaje u tatinim bačvama pa nitko ne treba vodeni dodatak- mošt ostaje čist i kletice mirišu po pravoj imbrini ali sve više i po silvancu, šiponu i sličnim finim sortama. Berbe su završene i čekaju nas samo fešte i narodna veselja.
Za pohod se složila ekipa koja je obećavala dobar pohod ali i dobro druženje. Ovo zadnje počelo je već na autobusnom kolodvoru u Pregradi,


gdje su nas ispred najpoznatijeg frizerskog salona dočekali veseli pajdaši i posluženje: ispred simpatičnog izloga bili su u košarici posloženi kiflići zarolani ko rokoko lokne, i slatko žganje.




Do dolaska autobusa spremno smo ispraznili košaricu a od tekućih slatkiša ipak malo ostavili za drugu priliku. Prema planu pohoda najprje nas je čekao Druškovec, pa Žolekov breg, vrh Kunagore itd. Upravo je tako i bilo. Prvih nekoliko stotina metara otprašili smo veselo po cesti, povremeno ometani automobilima čiji vlasnici nisu mogli spavati u mirno nedjeljno jutro. (No dobro, u 10,20 kad smo «šetali» cestom sav pošten svijet već je budan).

Cvijeće, lijepo uređene okućnice, pogled na daleke slovenske brege, blago sunce- ublažilo je tvrdoću asfalta pod teškim planinarskim cipelama



No, ubrzo smo ostavili civilizaciju daleko za sobom i uživali u zelenilu dragog nam Zagorja




Uske staze, voćnjaci i vinogradi – starinske kruške i skriveni grozdeki – i najteže uspone pretvarali su u lakosavladive puteve...


Žolekov breg – uvijek nagradi neponovljivim pogledom. Tu smo već puno puta bili- daleki crveni krovovi jednako tajnovito namiguju sakriveni u krošnjama a i društvo je uglavnom isto, samo su boje različite. Slikali smo se već tu uz prve proljetnice u ožujku ali i sa sjajnim iskrama srebrnog snježnog pokrivača u siječnju. Rujan je moj mjesec i volim ga podijeliti sa prijateljima, a u rujnu volim već spomenutog Frana Galovića koji opet piše
Bregi so se zlatom pozlatili,
V črlenom lisju rosno grozdje spi,...

Nakon pogleda u Zlatnu dolinu podno Huma i mi smo postale «zlatne»...


– veliki križ koji je spomen na sve branitelje Lijepe naše ispunio nas je ponosom – neda se ni gromu niti vjetru – nit su nas mogli četrdesetih niti smo se dali devedesetih!

– koze su nas gledale nepovjerljivo, odlučili smo da je prerano za ručak pa smo krenuli dalje, u potragu za nekim boljim mjestom za odmor. ( a i bilo je prerano za klopicu, nismo hodali još niti puni sat – iz autobusa smo izašli u 10,15 a sa Žolekovog brega krenuli smo dalje u 11,14 ).

Plodovi jeseni pratli su nas na svakom koraku- crvene jabuke, zelene kanade, kruške tepke, grozdje... morali smo se i zajedno uslikati upravo ispod pune voćke.

– Mirko s jabukom na glavi ( ili je to dunja?) čeka da Jasminka odapne fotićem kao Wilhelm Tell strijelom jabuku na glavi svog sina – i kao što je to uspjelo slavnom švicarskom junaku, tako je i naša Jasminka uslikala odličnu fotku


Za ručak smo odabrali lijepu livadu koja je pola bila na suncu a pola u hladovini tako da smo svi imali upravo željeni kuitak za odmor i okrepu.




– neki su i pauzu za ručak koristili za lagano razgibavanje!

– Božica slika goru u daljini ( i jadikuje kako ju uopće ne vidi kroz fotić i da ju sigurno nije «ulovila», a kad tamo, sve je tu). Sad sam shvatila zašto Darko na slici prije maše nogom ( da ga Božica vidi kroz luknjicu fotića).

...Nabral sam škrilaka vre ponoga
I med crninom muškat se žoti
Dale idem, steza je još doga,
V škrilaku grozdje vu rose spi.(F.Galović)

I nama je nakon Žoleka staza bila još duga sve na vrh Kunagore pa prekoVrljanšica do Pregrade. ( a v škrilaku nije bilo nikakvog grozdja- samo pokoja topla jabuka u ruksaku i u srcu vruča želja da se što prije stigne do svježih tekućih ).pitanja.

– Jasminka opet nešto računa !? Ne, ipak ne. To ona marljivo upisuje naša imena u knjigu koja je u upisnoj kutiji na vrhu Kunagore, najvišoj točki našeg pohoda, na koju smo došli u 13,00 – ravni vrh zatvoren šumom kroz koju se sramežljivo probija sunce i igra veselu igru lovica svojim zrakama po još zelenom lišču.



I dalje smo hodali šumom, neprimjetno se spuštajući – putem smo izbrojili nekoliko drveta pitomog kestena, a vrelo lijepi primjerci bili su na čistini uz vinograd u kojem smo naišli i na nekoliko grozdića koje smo uredno poprkovali



– opet plodovi jeseni – slatke i ko krv crvene kupine

– Sv. Lenart – crkvica je koja je okružena vinogradima i kletima, a u jednoj nam je Štefanija nabrala vrećicu grozdja, tak da nam škrilak ipak nije ostal prazan. Vinograd do vinograda ispunjava cijeli brijeg - to je kraj u kojem se morala začeti i razvijati proslava grojzdja. Tu i kad nitko ne pjeva čuješ stihove
Nikaj na svetu lepšega ni
nego gorica kada rodi – pjesma je koja jednostavno tu lebdi u zraku...

A za nas je u nedjelju bilo još malo asfalta, pa malo makadama i opet mekane travice, i evo nas opet na cilju.. gdje nas je dočekao naš veseli kuhar Slavko...i naravno puni kotlić ( još jednom hvala na čašćenju dragim domaćinima iz Pregrade - Dragica, Rajko, Štefanija, Slavko, Milan i Ružica)


– ali i fini hladni gemišti pred Rajkovim novim podrumom...

– pa smo svi završili u Rajkovoj i Dragičinoj garaži – malo smo se još pojačali dečkima iz Ivanca, tako da je pjesma mogla biti zvučnija.

Ali tu nije bio kraj – kraj je bio još jako daleko. Pa u Pregradi je bilo finale Branja grojzdja i grad je bio pun šatora koje smo morali posjetiti, a najava pohoda dala nam je u sadržaju ponudu druženja na toj manifestaciji , te to nikako nismo mogli izbjeći...

veseliti se druženju zakon je za svakog planinara

i pokazati da i nakon pohoda možemo živahno plesati.

a Štefanija je na večer odlučila da hitno treba napraviti mjesta u škrinji i ispeći protvan bučnice koju nije imao tko pojesti osim nas...

-

I ovom balkonskom slikom završio je rujan. Mjesec zrelog grožđa, jabuka, kukuruza i žutog lišća. Mjesec u kojem morate ići u brege jer tad se oni zlatom zlate. I tad sam ja najsretnija kad napišem: Si moji bregi... On(Fran) piše: Z mojih bregov...B.Dugme pjeva: Ima neka tajna veza /Za sve ljude zakon krut /Njome čovjek sebe veže / Kada bira sebi put... Pozdrav, vidimo se drugi put na nekom drugom bregu. DUBAKA58

Na malenom brijegu, usred vinograda,
Sastali se beruć grožđe, momak i djevojka.
Jedno drugom šaputali, vječnu ljubav obećali...

Primorski radio i Turistička zajednica Primorsko-goranske županije već više godina provodi turističke akcije okrenute malim turističkim mjestima a jedna od akcija je ona pod nazivom Korak od mora, dva od gora okrenuta turističkim potencijalima mjesta u zaleđu Primorja. Moje ovogodišnje ljetovanje odvijalo se u duhu upravo ove ali malo prilagođene krilatice «korak DO mora , dva DO gora – a to je krilatica koju sam izabrala kao naslov pohoda Zagordskih steza na Cres: KORAK DO MORA, DVA DO GORA. Krk nas je u subotnje jutro 12. rujna 2009. dočekao obavijen oblacima i okupan kišom. Usprkos tome, autobus je prštao dobrim raspoloženjem i optimizmom – jadikovali smo samo što smo zbog zaboravnosti sve mirišljave pljoskice ostavili u bunkeru, a bilo je osjetljivijih želučića kojima bi dobro došla malo oštrija okrepa ( prijatelju Fricu se to sigurno nebi dogodilo – on bi u svom prsluku obavezno imao barem dvije flašice različita sadržaja ). Gdje su Zagorske steze, tamo vlada ugodna atmosfera, bez obzira na trenutačne vremenske prilike – upravo zbog toga nas je Svevišnji kasnije nagradio dobrim vremenom za cijeli pohod – oblacima kad se trebalo penjati i suncem kad se trebalo kupati.

– čekanje na trajekt smo između ostalog iskoristili za kopanje po bunkeru...
Evo jeeeee...

– jutarnji dodir Krka i Cresa

Tihu dobrodošlicu na Cres zaželjeli su nam bjeloglavi supovi: čim je naš mali autobusić počeo lagani uspon creskim cestama prema prijevoju Križec, u zraku su se pojavili ovi vladari visina. Elegantno klizeći nebom pomno su promatrali naš dolazak, kao da tim nečujnim skeniranjem mogu prepoznati da li im predstavljamo opasnost. Prepoznali su nas kao prijatelje i ljubitelje prirode koji ih mogu zaštititi a ne ugroziti. Upravo u ovom sjevernom dijelu otoka je i obitavalište supova, a područje je proglašeno Ornitološkim rezervatom.
Oko 10 sati parkirali smo se na prijevoju Križići te krenuli uz suhozid prema sjeveru – i vrhu Sis.


Jaki vjetar pokušao nas je omesti i možda «nagovoriti» da odustanemo, ali kao i supovi koji su jedrili u zraku, mi smo se uporno opirali snažnim strujama i sigurno napredovali kroz mirisno bilje. Prijevoj je na 371 m nad morem dok je Sis vrh na 638 metara.


Staza kojom smo se uspinjali smatra se pastirskom stazom – prati stari suhozid i prolazi kroz more kadulje koju je dovoljno malo dodirnuti štapom pa da se oslobodi neodoljiva aroma – upravo ovakvo golo kamenito tlo prirodno je stanište te otporne biljke.Smilja ima nešto manje, ali isto miriše ludo ljetno, sunčano, posebno, baš kao što i kaže narodna pjesma:» nit' je smilje nit' bosilje, već miriše duša djevojačka»
Desno nam se pružao pogled na Krk i prepoznatljive uvale od Valbiske, preko Glavotoka, Čavlene do Malinske, zaogrnute laganom izmaglicom (šteta da bura nije pročistila zrak i poboljšala vidljivost).
Već na samom početku smo razvukli kolonu na lijepih 30-tak metara a s visinom ona se samo produljivala – standardna postava Zagorskih steza: brzi predvodnici, lagana središnjica i pozadinci skloni pregledavanju svake biljke 105 i naslikavanju pred svakim kamenom ili panoramom. A da ne govorim o berbi smeđih bobica smrike za koje se treba dobro potruditi među gustim grančicama zbog iglica koje pikaju prstiče ( bobice se stavljaju u rakiju i slična pića a nekad se od zrelih crvenih bobica radilo i smrikovo vino)


Usprkos oštrom usponu i razgledavanju, svi smo brzo došli do vrha – uslikali se, popapali neki zalogajčić


krenuli prema dolje. Spuštanje smo obavili uredno i bez ikakvih problema

– gotovo skakučući u želji da što prije krenemo prema Lubenicama.

– strpali smo ruksake u bunker i pojurili u pravcu malenog kamenitog grada na vrhu litice visoke nekih 380 metara. Naravno da smo na uskoj cesti sreli automobile sa kojima se nismo mogli mimoići, ali upornost našeg tihog i simpatičnog stričeka šofera natjerala je vozače raznih divljih range rovera ili profinjenih mercedesa (SLS AMG možda) da smireno krenu u rikverc i pronađu sigurno ugibalište. Jasno da je među nama bilo raznih prijedloga kako bi u turističkoj sezoni trebalo nekako organizirati promet ovom uskom cestom – ne zaboravite da je naš prometni sustav već imao par-nepar vožnju, pa zašto nebi ovakvom cestom vozili u par-nepar sate gore ili dolje... I kao što je nekad davno lijepa Ljubica iz Osora vjerojatno pješice došla dečku u stari grad, tako smo se i mi ipak sretno dopeljali do kraja asfalta pred mjesto koje su još rimljani zvali Hibernicia. Izlazak iz autobusa i pakiranje ruksaka obavljeno je u najbržem mogućem vremenu – duboko ispod uspavanog grada mamila nas je čarobna plaža.


Jurnuli smo prema plavom moru i krenuli u izvršavanje onog prvog dijela krilatice koju sam odabrala za ovaj pohod - korak do mora – kozjom stazom između granja i grmlja, dobro obilježenom strelicama, brzo smo napredovali prema modrom osvježenju - ali gle čuda, sve strelice kojima je staza označena usmjerene su prema plaži – niti jedna nije okrenuta prema gore – zar se iz te ljepote nitko ne vraća u grad?! – kao da oni koji su ih označili žele da ostanete na moru i ne ometate mir ostarjelih domaćih... njima je more uvijek bilo daleko, nekad su se još spuštali na ribarenje ali povratak je s godinama postao teži od ičeg na svijetu...mladih u Lubenicama nema a stari uživaju u blještavilu valova samo pogledom...hrani ih škrta zemlja vrtova koji postaju sve manji kako njihove godine sve više rastu.

Kupanje je inače bilo neponovljivo – more kristalno čisto, prozirno – ledeno sa svojih 18 stupnjeva vratilo je snagu umornim mišićima a kameni obluci ugrijali su noge toplinom akumuliranom u vrućim ljetnim danima. Svima se dopalo ljenčariti na plaži iz snova, no trebalo je odraditi još neke druge ugovorene korake – DVA DO GORA...
Usprkos strelicama koje su nas samo slale prema moru, morali smo se ipak vratiti do lubeničkog gnijezda, popenjati se od nule na 378 metara i savladati tu visinsku razliku za planiranih sat i pol ( nekima je to uspjelo i za manje od jednog sata – 63 minuteje vrijeme mog uspona i time se vrlo ponosim – jedan je to od mojih rijetkih rekorda...) Sa plaže smo krenuli u 15,00 a sunce nam je poželjelo ugrijati u vodi ohlađene ručice pa je u svom ložištu upalilo sve svoje neograničene izvore i zapekloooo - i dodatno otežalo ionako ozbiljan uspon. Nije čudo što se jedan kotačić našeg planinarskog satića u usponu pregrijao - ili kak je sama rekla: zakuhala sam kakti nekakav autek v bregu... A meni se čini da smo na ovom pohodu svi skupa djelovali kao jedna vurica:, i da se sve odvijalo točno po planu i programu, ko u preciznom «švicarskom satnom mehanizmu». Po sistemu spojenih kotačića koji pomoću zupčanika prenose snagu jedan na drugoga i međusobno se pokreću, i ovaj puta smo u Lubeničkoj lozi podijelili terete i visoki tlak te pregrijanog kotačića uvjerili da može prohodati još mnoge puteve ( što je i dokazala u nedjelju usponom iz Osora do planinarske kuće Sv. Gaudent.).

Lubenice su mjesto u kojem osjećate tišinu, vrijeme staje – kao da onih nekoliko stanovnika živi bez riječi a stari kameni zidovi ljubomorno čuvaju obiteljske tajne za neke buduće naraštaje.

Da li će doći unuci i iščitati prošlost? Nastaviti budućnost grada? Ili će liticu zaposjesti turisti koji teško mogu razumjeti vjetar, kamen, smriku...


Mi smo uživali u ljepoti kamena posloženog u stari suhozid, mirisu zelenila obrađenih ali i zapuštenih vrtova, tajnovitim prozorima, zanimljivoj galeriji... ali kao i svi turisti, na kraju smo sjeli u svoj autobusić i ostavilki mjesto da čeka budućnost...Nas je čekala Martinščica i sva moderna udobnost lijepog hotela Zlatni lav ( gdje jedinu zamjerku imam što svi nismo bili obaviješteni o mogućem druženju na terasi restorana – to je zapravo i jedini nedostatak ovog pohoda, a i njega je u zaborav poguralo mnogo drugih lipih stvari...)

Nedjelja, 13. rujna 2009.
Nakon doručka naš nas je autobusić prebacio na Lošinj u Nerezine, gdje se formirao tim za uspon na Osorčicu ( malo smo se lecnuli kad smo utvrdili da nas ima baš 13, ali pošto nitko nije htio odustati i nitko se još pridružiti, ostala je ekipa upravo na 13 članova ). Da bi mogli reći kako smo krenuli od 0, Darko se spustio do samog mora.


Ostatak društva nas je otpratio do kraja mjesta gdje počinju markacije, pa smo u 9,00 krenuli prema vrhu Sv. Mikul. Kamena staza vodila nas je između gromača, najprije blagim usponom ( dobrim za ugrijavanje mišiča ) a zatim sve strmije s dobrim pogledom na Nerezine i ruševine starog grada ( iznad Nerezina ) Vrijeme nam je bilo idealno - oblačno i ne pretoplo, što se pokazalo jako dobrim jer je uspon postao oštriji. Nakon nekih sat vremena od polaska obradovao nas je izlazak iz šume što nam je otvorilo pogled daleko na jug prema kraju Lošinja, Susku i Unijama na drugoj strani. Kratrak odmor od par minuta bio je dovoljan da povratimo dah, pojedemo jabuku, popijemo gutljaj nekog napitka i krenemo otvorenih vidika dalje. Svi smo bili zadovoljni stazom, sviđao nam se kamenjar pa smo ga i dosta brzo savladavali.





Ispred nas je čekao Sv.Mikul sa svojih 557 metara gdje smo došli preko hrpta i pozamašnih kamenih gromada – težak ali jako zanimljiv put.

Polupali smo žigove, uslikali se na sve mile i moguće načine,

– gdje je ta slika koju je on uslikao sa samookidačem?
razgledali smo do kud se moglo vidjeti ( malo nam je izmaglica smanjila vidljivost kao i na Sisu), upisali se u knjigu u staroj kapeli i krenuli prema Televrinu, najvišem vrhu Osorčice ( 588 m ) . Da, tad se negdje i sunce pojavilo – pa je postalo i dosta toplo...



– tamo je negdje dom u daljini. Za taj zadnji spust i štrapac po kilometar sunčanog makadama ( u 12,30 ) smo svi neprimjetno produljili i ubrzali korak kao da smo osijetili miris hladne pive i graha. U hladovini planinarske kuće koja je neka bila talijanska karaula dočekao nas je ( u dobrom raspoloženju ) drugi dio našeg društva. Grah, juhica, pivica i raznorazni kolači iz ruksaka – pjesma dvije za tek da se zna, i put pod noge prema Osoru.

– joj kako to daleko izgleda na slici.
Najprije smo krenuli lagano u koloni, kako to i priliči tako velikoj grupi. Međutim, kad je postalo jasno da je to ipak presporo i da neće ostati vremena za kupanje, produžili smo i ubrzali korak do mora ...ne znam koliko mi je trajao spust do Osora, ali mislim da isto spada u moje rekorde – u petu brzinu sam ubacila zajedno sa Darkom i Barbarom, ali negdje na pola puta su mi oni ipak odjurili valjda u nekoj šestoj brzini ( uopće ne znam gdje se to dogodilo...) Na jednom prelasku preko bijele ceste čak sam ispred ugledala Slobodana i Slavka, ali ih nikako nisam mogla uloviti . Pola sata pred kraj ulovila me je Marina pa smo jurile prema valovima zajedno. Naravno da je kupanje bilo pravi potez jer je more opet iz znojnih nogu izvuklo sav umor – a bilo je i puno toplije i ugodnije od subote.

Osor
Par koraka napravili smo još po prelijepom sunčanom Osoru i zatim se opustili na zasluženom odmoru u autobusu. Trajekt nam je bio mjesto za zadnje sunčanje i svođenje računa uz zaključak: uživali smo – čisto more, prelijepe plaže, atraktivne planine, dobar smještaj, odlično društvo ( nadam se da idemo opet ). Dubaka