Dubaka: Si moji bregi...

13.09.2009., nedjelja

KORAK DO MORA, DVA DO GORA (ZAORSKE STEZE, SIS I OSORČICA)

wavePrimorski radio i Turistička zajednica Primorsko-goranske županije već više godina provodi turističke akcije okrenute malim turističkim mjestima a jedna od akcija je ona pod nazivom Korak od mora, dva od gora okrenuta turističkim potencijalima mjesta u zaleđu Primorja. Moje ovogodišnje ljetovanje odvijalo se u duhu upravo ove ali malo prilagođene krilatice «korak DO mora , dva DO gora – a to je krilatica koju sam izabrala kao naslov pohoda Zagordskih steza na Cres: KORAK DO MORA, DVA DO GORA. Krk nas je u subotnje jutro 12. rujna 2009. dočekao obavijen oblacima i okupan kišom. Usprkos tome, autobus je prštao dobrim raspoloženjem i optimizmom – jadikovali smo samo što smo zbog zaboravnosti sve mirišljave pljoskice ostavili u bunkeru, a bilo je osjetljivijih želučića kojima bi dobro došla malo oštrija okrepa ( prijatelju Fricu se to sigurno nebi dogodilo – on bi u svom prsluku obavezno imao barem dvije flašice različita sadržaja ). Gdje su Zagorske steze, tamo vlada ugodna atmosfera, bez obzira na trenutačne vremenske prilike – upravo zbog toga nas je Svevišnji kasnije nagradio dobrim vremenom za cijeli pohod – oblacima kad se trebalo penjati i suncem kad se trebalo kupati.

– čekanje na trajekt smo između ostalog iskoristili za kopanje po bunkeru...
Photobucket Evo jeeeee...pjeva

Photobucket – jutarnji dodir Krka i Cresa

Tihu dobrodošlicu na Cres zaželjeli su nam bjeloglavi supovi: čim je naš mali autobusić počeo lagani uspon creskim cestama prema prijevoju Križec, u zraku su se pojavili ovi vladari visina. Elegantno klizeći nebom pomno su promatrali naš dolazak, kao da tim nečujnim skeniranjem mogu prepoznati da li im predstavljamo opasnost. Prepoznali su nas kao prijatelje i ljubitelje prirode koji ih mogu zaštititi a ne ugroziti. Upravo u ovom sjevernom dijelu otoka je i obitavalište supova, a područje je proglašeno Ornitološkim rezervatom.
Oko 10 sati parkirali smo se na prijevoju Križići te krenuli uz suhozid prema sjeveru – i vrhu Sis.

Photobucket
Jaki vjetar pokušao nas je omesti i možda «nagovoriti» da odustanemo, ali kao i supovi koji su jedrili u zraku, mi smo se uporno opirali snažnim strujama i sigurno napredovali kroz mirisno bilje. Prijevoj je na 371 m nad morem dok je Sis vrh na 638 metara.

Photobucket
Staza kojom smo se uspinjali smatra se pastirskom stazom – prati stari suhozid i prolazi kroz more kadulje koju je dovoljno malo dodirnuti štapom pa da se oslobodi neodoljiva aroma – upravo ovakvo golo kamenito tlo prirodno je stanište te otporne biljke.Smilja ima nešto manje, ali isto miriše ludo ljetno, sunčano, posebno, baš kao što i kaže narodna pjesma:» nit' je smilje nit' bosilje, već miriše duša djevojačka»
Desno nam se pružao pogled na Krk i prepoznatljive uvale od Valbiske, preko Glavotoka, Čavlene do Malinske, zaogrnute laganom izmaglicom (šteta da bura nije pročistila zrak i poboljšala vidljivost).
Već na samom početku smo razvukli kolonu na lijepih 30-tak metara a s visinom ona se samo produljivala – standardna postava Zagorskih steza: brzi predvodnici, lagana središnjica i pozadinci skloni pregledavanju svake biljke 105 i naslikavanju pred svakim kamenom ili panoramom. A da ne govorim o berbi smeđih bobica smrike za koje se treba dobro potruditi među gustim grančicama zbog iglica koje pikaju prstiče ( bobice se stavljaju u rakiju i slična pića a nekad se od zrelih crvenih bobica radilo i smrikovo vino)

Photobucket
Usprkos oštrom usponu i razgledavanju, svi smo brzo došli do vrha – uslikali se, popapali neki zalogajčić

Photobucket
krenuli prema dolje. Spuštanje smo obavili uredno i bez ikakvih problema

Photobucket – gotovo skakučući u želji da što prije krenemo prema Lubenicama.

Photobucket – strpali smo ruksake u bunker i pojurili u pravcu malenog kamenitog grada na vrhu litice visoke nekih 380 metara. Naravno da smo na uskoj cesti sreli automobile sa kojima se nismo mogli mimoići, ali upornost našeg tihog i simpatičnog stričeka šofera natjerala je vozače raznih divljih range rovera ili profinjenih mercedesa (SLS AMG možda) da smireno krenu u rikverc i pronađu sigurno ugibalište. Jasno da je među nama bilo raznih prijedloga kako bi u turističkoj sezoni trebalo nekako organizirati promet ovom uskom cestom – ne zaboravite da je naš prometni sustav već imao par-nepar vožnju, pa zašto nebi ovakvom cestom vozili u par-nepar sate gore ili dolje... I kao što je nekad davno lijepa Ljubica iz Osora vjerojatno pješice došla dečku u stari grad, tako smo se i mi ipak sretno dopeljali do kraja asfalta pred mjesto koje su još rimljani zvali Hibernicia. Izlazak iz autobusa i pakiranje ruksaka obavljeno je u najbržem mogućem vremenu – duboko ispod uspavanog grada mamila nas je čarobna plaža.

Photobucket
Jurnuli smo prema plavom moru i krenuli u izvršavanje onog prvog dijela krilatice koju sam odabrala za ovaj pohod - korak do mora – kozjom stazom između granja i grmlja, dobro obilježenom strelicama, brzo smo napredovali prema modrom osvježenju - ali gle čuda, sve strelice kojima je staza označena usmjerene su prema plaži – niti jedna nije okrenuta prema gore – zar se iz te ljepote nitko ne vraća u grad?! – kao da oni koji su ih označili žele da ostanete na moru i ne ometate mir ostarjelih domaćih... njima je more uvijek bilo daleko, nekad su se još spuštali na ribarenje ali povratak je s godinama postao teži od ičeg na svijetu...mladih u Lubenicama nema a stari uživaju u blještavilu valova samo pogledom...hrani ih škrta zemlja vrtova koji postaju sve manji kako njihove godine sve više rastu.
Photobucket
Kupanje je inače bilo neponovljivo – more kristalno čisto, prozirno – ledeno sa svojih 18 stupnjeva vratilo je snagu umornim mišićima a kameni obluci ugrijali su noge toplinom akumuliranom u vrućim ljetnim danima. Svima se dopalo ljenčariti na plaži iz snova, no trebalo je odraditi još neke druge ugovorene korake – DVA DO GORA...
Usprkos strelicama koje su nas samo slale prema moru, morali smo se ipak vratiti do lubeničkog gnijezda, popenjati se od nule na 378 metara i savladati tu visinsku razliku za planiranih sat i pol ( nekima je to uspjelo i za manje od jednog sata – 63 minuteje vrijeme mog uspona i time se vrlo ponosim – jedan je to od mojih rijetkih rekorda...) Sa plaže smo krenuli u 15,00 a sunce nam je poželjelo ugrijati u vodi ohlađene ručice pa je u svom ložištu upalilo sve svoje neograničene izvore i zapekloooo - i dodatno otežalo ionako ozbiljan uspon. Nije čudo što se jedan kotačić našeg planinarskog satića u usponu pregrijao - ili kak je sama rekla: zakuhala sam kakti nekakav autek v bregu... A meni se čini da smo na ovom pohodu svi skupa djelovali kao jedna vurica:, i da se sve odvijalo točno po planu i programu, ko u preciznom «švicarskom satnom mehanizmu». Po sistemu spojenih kotačića koji pomoću zupčanika prenose snagu jedan na drugoga i međusobno se pokreću, i ovaj puta smo u Lubeničkoj lozi podijelili terete i visoki tlak te pregrijanog kotačića uvjerili da može prohodati još mnoge puteve ( što je i dokazala u nedjelju usponom iz Osora do planinarske kuće Sv. Gaudent.).

Lubenice su mjesto u kojem osjećate tišinu, vrijeme staje – kao da onih nekoliko stanovnika živi bez riječi a stari kameni zidovi ljubomorno čuvaju obiteljske tajne za neke buduće naraštaje.
Photobucket
Da li će doći unuci i iščitati prošlost? Nastaviti budućnost grada? Ili će liticu zaposjesti turisti koji teško mogu razumjeti vjetar, kamen, smriku...

Photobucket
Mi smo uživali u ljepoti kamena posloženog u stari suhozid, mirisu zelenila obrađenih ali i zapuštenih vrtova, tajnovitim prozorima, zanimljivoj galeriji... ali kao i svi turisti, na kraju smo sjeli u svoj autobusić i ostavilki mjesto da čeka budućnost...Nas je čekala Martinščica i sva moderna udobnost lijepog hotela Zlatni lav ( gdje jedinu zamjerku imam što svi nismo bili obaviješteni o mogućem druženju na terasi restorana – to je zapravo i jedini nedostatak ovog pohoda, a i njega je u zaborav poguralo mnogo drugih lipih stvari...)

Nedjelja, 13. rujna 2009.
Nakon doručka naš nas je autobusić prebacio na Lošinj u Nerezine, gdje se formirao tim za uspon na Osorčicu ( malo smo se lecnuli kad smo utvrdili da nas ima baš 13, ali pošto nitko nije htio odustati i nitko se još pridružiti, ostala je ekipa upravo na 13 članova ). Da bi mogli reći kako smo krenuli od 0, Darko se spustio do samog mora.

Photobucket
Ostatak društva nas je otpratio do kraja mjesta gdje počinju markacije, pa smo u 9,00 krenuli prema vrhu Sv. Mikul. Kamena staza vodila nas je između gromača, najprije blagim usponom ( dobrim za ugrijavanje mišiča ) a zatim sve strmije s dobrim pogledom na Nerezine i ruševine starog grada ( iznad Nerezina ) Vrijeme nam je bilo idealno - oblačno i ne pretoplo, što se pokazalo jako dobrim jer je uspon postao oštriji. Nakon nekih sat vremena od polaska obradovao nas je izlazak iz šume što nam je otvorilo pogled daleko na jug prema kraju Lošinja, Susku i Unijama na drugoj strani. Kratrak odmor od par minuta bio je dovoljan da povratimo dah, pojedemo jabuku, popijemo gutljaj nekog napitka i krenemo otvorenih vidika dalje. Svi smo bili zadovoljni stazom, sviđao nam se kamenjar pa smo ga i dosta brzo savladavali.

Photobucket

Photobucket

Ispred nas je čekao Sv.Mikul sa svojih 557 metara gdje smo došli preko hrpta i pozamašnih kamenih gromada – težak ali jako zanimljiv put. Photobucket
zujo
PhotobucketPolupali smo žigove, uslikali se na sve mile i moguće načine,

Photobucket – gdje je ta slika koju je on uslikao sa samookidačem?
razgledali smo do kud se moglo vidjeti ( malo nam je izmaglica smanjila vidljivost kao i na Sisu), upisali se u knjigu u staroj kapeli i krenuli prema Televrinu, najvišem vrhu Osorčice ( 588 m ) . Da, tad se negdje i sunce pojavilo – pa je postalo i dosta toplo...

Photobucket

Photobucket – tamo je negdje dom u daljini. Za taj zadnji spust i štrapac po kilometar sunčanog makadama ( u 12,30 ) smo svi neprimjetno produljili i ubrzali korak kao da smo osijetili miris hladne pive i graha. U hladovini planinarske kuće koja je neka bila talijanska karaula dočekao nas je ( u dobrom raspoloženju ) drugi dio našeg društva. Grah, juhica, pivica i raznorazni kolači iz ruksaka – pjesma dvije za tek da se zna, i put pod noge prema Osoru.

Photobucket – joj kako to daleko izgleda na slici.
Najprije smo krenuli lagano u koloni, kako to i priliči tako velikoj grupi. Međutim, kad je postalo jasno da je to ipak presporo i da neće ostati vremena za kupanje, produžili smo i ubrzali korak do mora ...ne znam koliko mi je trajao spust do Osora, ali mislim da isto spada u moje rekorde – u petu brzinu sam ubacila zajedno sa Darkom i Barbarom, ali negdje na pola puta su mi oni ipak odjurili valjda u nekoj šestoj brzini ( uopće ne znam gdje se to dogodilo...) Na jednom prelasku preko bijele ceste čak sam ispred ugledala Slobodana i Slavka, ali ih nikako nisam mogla uloviti . Pola sata pred kraj ulovila me je Marina pa smo jurile prema valovima zajedno. Naravno da je kupanje bilo pravi potez jer je more opet iz znojnih nogu izvuklo sav umor – a bilo je i puno toplije i ugodnije od subote.

Photobucket Osor
Par koraka napravili smo još po prelijepom sunčanom Osoru i zatim se opustili na zasluženom odmoru u autobusu. Trajekt nam je bio mjesto za zadnje sunčanje i svođenje računa uz zaključak: uživali smo – čisto more, prelijepe plaže, atraktivne planine, dobar smještaj, odlično društvo ( nadam se da idemo opet ). mahDubaka


- 22:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (2)
Siječanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

moje najdraže male slike