Dubaka: Si moji bregi...

Neki dan objavljena je slijedeća obavijest na našim stranicama: PD "Zagorske steze" organiziraju 05.04. 2009. pohod Samoborskim gorjem: Rude - Plešivica – Okić = 3,5 do 4 sata hoda. Zanimljiva najava, pogotovo što se tamo spremamo već sto godina (sve me sramota reči, ali nikako nije došlo na red... ) I na žalost zanemarujem slijedeću važnu obavijest - Vodič:Ivan Halapir . Zašto je to važan dio najave? Pa jako važan jer Ivanovih 4 sata mojih je 7 sati s pauzama. No, hajde da vidimo kako je to izgledalo...

Došli smo na Kolodvorski trg u 8,45 - a kad tamo nema još nikoga i naravno prvi komentar mog dragog muža – si krivo pročitala. U tom trenutku ugledala sam Viktoriju i odmah shvatila da ipak nisam krivo pročitala vrijeme polaska, ali jesam nešto uradila krivo: zaboravila sam štapove! Uz neizbježni komentar o mojem šlampavom spremanju skoknula je moja ljubavica meni doma po ščape, a do njegovog povratka upotpunio se broj polaznika pohoda: Mirko, Darko, Jasminka, Marina, Ivek FR.I. Krešo i naravno današnji voditelji – bračni par Halapir.
Automobilski dio puta obavili smo odlično – nitko se nije zagubio i u 9.50 spremali smo se u Rudama na penjanje...


Limene ljubimce smo ostavili uz potok Gradnu – na slici se ne vide Ivekove sunčane naočale na krovu auta, ali ostavio ih je tamo i uredno su ga dočekale na istom mjestu po povratku ( pošteni ljudi žive u Rudama, i hvala im što nitko nije pokupio cvikiće...)
Zaputili smo se asfaltiranom cestom, oštrim i dosadno upornim usponom koji nas je samljeo odmah na početku: tvrdi asfalt pod nogama i vruče sunce nad glavama, udarnički tempo Hitrića i bolni muskulfiber u listovima – par minuta hoda a već smo imali isprofiliranu brzinsku skupinu koje se hrabro držala Marina i trio sporkača koji su hitrašima bez kompleksa gledali u leđa ( trio KID).


S lijeve strane budno nas je pratio Sv. Lenard i svaki naš pogled prema Plešivici završavao je na suncem obasjanom zvoniku. Polako ali sigurno došli smo do oštrog zavoja gdje smo ostavili cestu te preko livade mokrim kolnim putem uz kukuruzišta i napušteni vinograd doživjeli pravi šok: pa naši hitrići nas čekaju

No, samo su nam se zakratko pokazali i brzo dalje projurili uz idilčne potoke i izvor pitke vode u selu Bukovju. No dobro, Jasminka se par sekundi podružila sa nama, ali samo da bi slikala pogled prema Oštrcu i na začelju ostala koji trenutak u intimnoj samoči...

I opet uspon i samo uspon prošaran tu i tamo zanimljivim oblicima bukvi čiji su korjeni isprani brojnim vodama koje su se u nekim prošlim vremenima slijevale niz klanac


U 12,13 smo stigli do lovačkog doma Srndać na prijevoju Poljanicama (580 m) i tu upriličili zajedničku pauzu sa sendvičima , pivicom i neizbježnom Slobičevom crvenom Donaticom...

Da li se to njoj spava zbog nekog nočašnjeg uzbudljivog bdijenja ... ili je možda samo umorna od toga što se nije htjela družiti sa sporkačima nego sa hitrićima ?


U dobrih 15-tak minuta smo si posušili znojna leđa na suncu ( ipak nam je šef za koju minutu produžio strogo najavljeno desetminutno odmaranje ) i orno nastavili prema vrhu Plešivice ( Čerga na 779 m n/m visine ) Iznenađujuće topao dan nudio je ugodno lješkarenje na suncu u relativno mirnom okruženju, no najviša točka pohoda prizivala nas je željno.

Sve se nastavilo istim stilom: A grupa sprintera i B grupa kornjača s tim da nam je vodič odmah u startu dozvolio da idemo svojim tempom jer se ne možemo izgubiti- čekaju nas kod piramide . Uspon i samo uspon a kondicija na godišnjem odmoru, pa nije onda lako savladiti tih 200 metara visinske razlike. ( A uz naporno plezanje morali smo još proučavati i biljni svijet koji se upravo budi iz zimskog sna

evo malog crvenog kukurijeka koji nam stidljivo klima i tužan je kad netko samo brzinski projuri pored njega a niti malo mu se ne divi – zato smo mu mi posvetili dužnu pažnju i snimili ga i statičnom i dinamičnom kamerom.

Malena čistina na vrhu Plešivice bila ja te nedjelje dosta posjećena. Ivek je odmah zaštraftal na piramidu pa smo se malo uzajamno slikali...

Krešo je proučavao pogled i pokušavao odgonetnuti koje su ono Mlake u dolini

Uspentrale smo se i Marina i ja na piramidu – pa sam uslikala žohare na suncu ( barem na suncu kad nisam poslije uspjela na žoharovom putu – to ću doći drugi puta)

– «ukipili» smo se ipak i svi zajedno – i ispali čistom zgodni.

– volim volim šumu

Na putu prema Okiću naša mala KID-grupa pojačala se sa Marinom a i šef je odlučio ostati sa nama ( jer ipak službeno odgovara za nas) . On i Viktorija su bili naša mala izvidnica . Uslikali smo se i na Zubu, kamenoj stijeni sa koje se za čista vremena pruža lijep vidik prema jaskanskoj dolini

Iako smo prvenstveno ljubitelji prirode i slobodnog hodanja koji uživaju i u Samoborskom gorju bilo ono manje ili više atraktivno od nekih drugih bregova, dopalo nam se malo mučiti po kamenju...

– malo klizanja

šef nas opet strpljivo čeka dok se mi spustimo po jarku

a kako se čekanje svaki čas ponavlja evo ga i na čeki

– zaslužene kobasice i pivice u planinarskom domu "Dr. Maks Plotnikov" koji se nalazi podno ruševina Okić-grada na 411 m n/m. Došli smo do doma negdje oko 14,30 ( KIDMI&V team). Na samom kraju puta promatrali smo plezače koji su alpinirali na Okić. Naš tim Hitrića odjurio je na stari grad i na sam vrh, ali o tome će svjedočiti Jasminkine slike – oni su JSMDB team, ali vidite da to uopće ne zvuči tako dobro kao– KIDMI & V team to ti je kao da jednostavno napišeš SHELL i nacrtaš školjku uz to pa nastane svjetski poznati brand ) No, nećemo se uspoređivati sa njima, makar imaju puno love što je danas jako važno, možda da naš današnji logo usporedim sa brandom «Greenpeace- The Rainbow Warrior» ( jer i mi smo za zdrav i miran život bez nuklearnih onečišćenja i bez ikakvih a ne samo nuklearnih bombi – mnoga planinska područja bila su za vrijerme Domovinskog rata minirana, znamo da je ta nesreća pogodila i Velebit, zato kao pravi Greepeacovci mi smo protiv bombi).
No dobro, naš tim brzića mogao je za uspon na Okić birati između tri staze: po Dragojlinoj stazi koju je ispenjala Dragojla Jarnević 1834. kada je prva izvela uspon na Okić s južne strane, ( i što se smatra prvim alpinističkim usponom u Hrvatskoj ) – i tu je vježbalište penjanja za malo jače alpiniste i planinare. Mogli su još birati i stazu zvanu Žoharov put koja je osigurana sajlama i klinovima i kuda idu samo iskusniji planinari, te običan planinarski put. Znam samoda su išli mili moji kuda koji...i mislim da će sve razjasniti trenutak kad Jasminka objavi svoje fotke.

– Mirko, ne virkaj u Darkovu torbicu, to on samo traži robicu za presvlačenje, a ti si to već obavio...

– krenuli smo prema Rudama u 15,30 ne znajući koliko nas hodanja još čeka do automobila ... ( stigli smo u 17,00) umorni kakti pesi...

Inače je to bio manje zanimljiv dio puta sa dosta hodanja po asfaltu, uz vikendice, i opet lagani ali dugotrajni dosadni uspon, da bi na kraju već iz Manje vasi imali nagli spust uz botanički vrt s ljekovitim biljem kroz arboretum do rudnika i dalje do glavne ceste . Preživjeli smo. Nisam pekmezica, ali ovakvi pohodi moraju se preciznije objavljivati ... bilo je to puno napornog hodanja... Okić mi je ostao za neki drugi termin...i jako si ga želim ... Dubaka