Dubaka: Si moji bregi...

Nedjelja, 14.01.2007., 7, 55- nismo zakasnili na Trg K. Š. Đalskog, iako sam optužena da se radi mene uvijek kasni.
Mi smo novi, ali nismo jedini- ukupno će se 4 nove "ritice" danas žariti na vrhu Ivanščice- ali o tome ne mislim ovaj trenutak- pa dijeli me cijeli kilometar visinske razlike od tog događaja. Treba se upoznati sa novim i pozdraviti stare pajdaše- svi su veseli i raduju se povećanju društva, a to je najvažnije.
Prvi zadatak mi je da vodiča uvjerim kako mi je pola sata svakodnevne jutarnje vježbe dovoljno za dobru kondiciju i držanje koraka sa prekaljenim planinarima- pogledao me je sumnjivo i rekao da ne brinem: predviđeni pohod ima laganiju stazu i dulju. ( Ljudi, On sumnja u moje sposobnosti, pa moje nogice su pregazile već puno visokih bregova- doduše prije 10-tak godina ....).
Vrijeme je naravno prekrasno, sunce nas poziva na druženje, i dvadesetdvoje veselih potrpalo se u nekoliko automobila i krenulo put Belca. ( No dobro, Božicu smo ulovili putem ).
Prvo zaustavljanje je u Belcu- kod zavjetne crkve Marije Snježne, gdje su nas dočekali planinari društva Belecgrad i kao pravi domaćini počastili sve okupljene vručim čajem i ostalim armirajućim dodatcima.
Svi Stezaši su odabrali pješačenje do vrha ( a vodič D. ništa nije prokomentirao odluku nas novih da hrabro slijedimo staro društvo ). Ne mogu više izdržati i moram u ime svih četvero novaka pobjedonosno izjaviti- ( pa ipak ovo pišem kad je sve gotovo ): nismo ništa zaostajali, bili smo ukorak sa većinom i u hodanju, i u plesanju i u gemištanju.



Uspon je protekao u najboljem redu i najljepšem raspoloženju- pogotovo kad smo znali da nas u novoj planinarskoj kući Belecgrad očekuju Dečki z bregov sa svojom veselom glazbom.
No, prije kuće Belecgrada stigli smo na vrhu do kuće J. Pasarića gdje smo obavili ručak, presvlaćenje i... da, mi novi smo dobili po turu- ništa nisu pomogla uvjeravanja da smo ja i S. već to jednom davno obavili. Moram reći da su dečki bolje prošli nego ja, iako ne mogu baš lagati i tvrditi da je mene boljelo, bez problema sam mogla plesati kod kuće Belecgrad.
Između vrha i planinarske kuće Belecgrad je visinska razlika od priličnih 600 metara i spuštanje mi se manje sviđalo od prethodnog uspona- no na to svaki planinar mora biti spreman- ne možeš se popenjati i vječno ostati gore.
Planinari društva Belecgrad izgradili su prekrasnu kuću i lijepo primili sve goste: pjesma i ples discipline su u kojima su se članovi Zagorskih steza posebno istaknuli i objektivno mislim bili najbrojniji i najbolji.
Dugo već znam da voditelj nekog puta između ostaloga služi i tome da sudionike dovodi u red i ne dozvoli im raspušteno ponašanje- na većini izleta to je moj zadatak a sada je konačno netko drugi bio tu tko je morao viknuti: "Dosta je bilo, idemo doma..." Iako smo svi taj poziv htjeli zanemariti, odazvali smo se i pjesmom "Stezaša" uputili se u dolinu, dogovorom vidimo se opet...
dubaka58