Dubaka: Si moji bregi...

Već sama prijava za odlazak na Papuk obradovala me kao da sam trećinu puta već odvalila – 23 stezaža – društvo se slaže i veseli vedrom danu u prirodi. Papuk, park prirode koji svojim bogatstvom zelenila obećava pravi odmor svakom urbanom radnom čovjeku. Slavonija - da li možete zamisliti da je tu nekad bilo Panonsko more ! - i kada su se negdje milijune godina u prošlosti iz tog morskog plavetnila počele uzdizati gore, Papuk mora da je bio otok ljepši nego danas Havaji. Vjerujem da domaći stanovnici te prelijepe Slavonske planine često prilikom obrađivanja svojih polja nailaze na ostatke školjaka, baš kao što sam i ja u voćnjaku na Pavlovečkom brijegu prije dvadesetak godina na nekih metar dubine iskopala ostatak školjke veličine svog dlana.
No, zaboravimo morske valove, kao što sam već rekla njih ovdje nema više od puno milijuna godina – sada se s Papuka vidi sjaj Zlatne doline kojom se njišu žitni valovi.

Vožnju smo odvalili po svim prometnim i izletničkim pravilima – na vrijeme, sa urednom pauzom za kavu i kukuruznom zlijevkom (kuružnjačom) nakon pauze.
Prolazak kroz Trenkovo dodatnim objašnjenjima nam je obogatio Ivica F.RI – pa u blizini je ipak njegova domaćija. Trenkovo stanovnici ponosno vole povezivati sa barunom Franjom Trenkom po kojem su selu i dali ime i na kojeg su osobito ponosni – a u Vallis Aurei ili generalno u Slavoniji zapravo imaju puno toga na što mogu biti još ponosniji – Dobrišu Cesarića i Miroslava Kraljevića ili fina vina i kulene na primjer, koje bih ja uvijek stavila ispred Baruna Trenka. ( redosljed može biti i drugačiji). Onda dsalje: znak Hrvatske kvalitete ponosno nosi rajnski rizling - vrhunsko vino Kutjevačkih podruma ( koje su stezaši već pažljivo testirali ) a izvorno hrvatska Mikado mliječna čokolada s rižom iz Zvečeva često je izvor dodatne snage na našim pohodima – i sad nas je veselo pozdravljala sa velikog plakata uz cestu pored tvornice. Putokaz za Kutjevo probudio je kod stezaža vesele uspomene na neki prošli pohod .... ovaj puta smo ipak morali zaboraviti na poznate podrume ( kod čije izgradnje su cisterciti još davne 1232. godine osjetili snagu ovih brda i omogućili Kutjevu svjetski slavnu budućnost). Uz uzdahe smo produžili do Velike gdje su nas dočekali domaći vodiči Nada, Mato i Marijan, članovi PD Mališćak

Prve planinarske aktivnosti bile su prezuvanje – cipelice na nožice i kak mi zagorci volimo reći idemo cipelcugom dalje a sve okrugle kotače ostavljamo za sobom...

naravno da smo odmah uočili i iskoristili mogućnost okrepe pa smo na velikoj murvi pribrali čistu energiju za prve vruče korake

Krešo je pri tome spominjao i dudovog svilca a ja sam više razmišljala o dudovim bačvama koje nekim tekučinama daju lijepu zlatnožutu boju...

zatim se stigao okititi slatkim naušnicama koje je nosio cijeli dan...

Krenuli smo u 10,05 cestom prema bazenima nadajući se da ćemo brzo napustiti asfalt
Kod ulaza u Toplice divili smo se lijepoj okolici i dobrom položaju planinarskog doma i odmah smo poželjeli biti tu barem dva dana – u času smo si zamislili zanimljiv dan sa kombinacijom kupanja, planinarenja i druženja...

Nekih dvadesetak minuta smo hodali uz potok pored zanimljivih sindikalnih izletišta koja su na žalost mnoga slabo iskorištena ( da baš ne kažem i napuštena ) a pružaju mogućnost slobodnog druženja u prirodi uz roštilj ili ražanj naprimjer...) Na par mjesta bilo je veselih ljudi koji su uživali a razveselila me je grupica momčića koji su na malom igralištu igrali neku loptajuću igru dok im se uz potok dimio roštilj a s druge strahne treštao neki divlji mjuzik sa kompića tjeranog malim generatorom. Bila je to i točka na kojoj smo ostavili slavonsku ravnicu i zaletjeli se u slavonska brda. Poučnom stazom Lapjak. Oštar uspon ubrzo mi je upalio moje male mišiće listova (to me začudilo jer sam ih u zadnje vrijeme dosta vježbala ) tako da me jako razveselilo kratko zaustavljanje kod prve poučne table

gdje nam je Mato ispričao kako su kod čišćenja stare bukve izvukli puno kvalitetne crne zemlje za cvijeće ...


a vrijeme je bilo savršeno i staza za takav dan savršena – znači opet jedan savršeni dan u zelenoj hladovini.


Svu muku napornog uspona olakšavalo mi je zanimljivo cvijeće
(molim informaciju koji je to cvetek )

i mali lijepi leptireki

imali smo u ekipi i dvije žute majice čiji nositelji Ivek & Ivek su borbeni igrači kao i npr. Eddy Merckx biciklist koji je na brojnim najtežim biciklističkim utrama kao pobjednik osvajao žute majice.


Inače, pobjednik planinske biciklističke etape dobiva ( u Tur d Frans utrci ) bijelu majicu s crvenim točkama – nemam u ormaru na žalost niti jednu takvu da ju ponesem na naše pohode jer ima kandidata za njezino osvajanje. ( ali moram podsjetiti – kad sam već spomenula čuvenog Merckxa da su uz njegovo ime često dodavali opis beskompromisan natjecatelj nadimka kanibal, želi biti pobjednik pod svaku cijenu ....)



Dok su neki kratku pauzu iskoristili za odmor i kratku meditaciju i koncentraciju – ( postizanje harmonije između mene, planinarskog štapa i etape puta koja me još čeka - mogu ja to mogu – energetski protok zamišljenog Rajka )

Marijan je za to vrijeme oslobodio protok vode na jednom od izvora.

Pojeli smo prve sendviče i razmijenili razne voćne pijače ( koje se nose u malim plosnatim najčešće rosfrajastim posudicama ) i krenuli dalje stazom gustog lišća uzbrdo.

Bilo je malo teško hodati tim lisnatim tepihom ali ubrzo je nešto drugo zaokupilo našu pažnju

Kao pravi marljivi šumski radnici, baš kao što kaže Poučna ploča, stezaši su prionuli skupljanju borovnica koje su dale dodatnu energiju za uspon na vrh Lapjaka – 667m.

do ove točke smo došli negdje oko 11,44 i u tim trenucima bili smo svi još zadovoljni sa ostvarenim satnicama ( a poslije , vau...)

Naravno da smo otišli i na vidikovac do drvenog križa gdje nam je Mato opet nastojao dati što više informacija o svojem lijepom kraju.

leetim – oduševljena Božica naumila je skoknuti kao leptirić ali se na vrijeme sjetila da je članica samo planinarskog društva a ne kluba slobodnog letenja

Pošto je za let ipak potreban nekakav paraglajder a ne ruksak na leđima, naša se draga prijateljica odlučila vratiti u brda a prema Velikoj je bacila samo pogled ...

i evo vratila se veselo u okrilje svoje grupe
na žalost niti ovaj zeleni raj nije pošteđen od rana koje mu zadaje čovjek

Nakon što smo se nadivili pogledu ,vratili smo se do table vrha Lapjak gdje smo se podijelili u dvije grupe: manju i sporiju poveo je Marijan prema Jankovcu kraćim putem, a ja sam se pridružila grupi koju su Nada i Mato na isto odredište poveli dužim putem ( preko vrha Nevoljaš do Ivačke glave i zatim natrag do Jankovca)

– Nevoljaš na 739 m pruža lijepi pogled.

Piramida me oduševila – mislim da na planinskim vrhovima ne trebaju biti 100 metara visoke željezne piramide koje strše kao Pinocchiev nos ( malo pretjerujem s visinom ali na nekim mjestima ta hrpa željeza stvarno djeluje kao šaka u oko ), već ovakve drvene koje kao da se stope s okolinom , simpatične su i tople kao ptičje gnijezdo


Krešo je ponosno nosio svoje slatke rinčice

Dragec – niti na vrhu svijeta mu nebi bilo ljepše, em ima drobro društvo, em ima odličan vidik na sve strane .
Par minuta od piramide dom je Gorske službe spasavanja – Jezerce, pred kojim smo se nešto prije 13,00 malo odmorili, pojeli par grizova sendviča ili pokoju vočku, uslikali ljiljane i uputili se prema Ivačkoj glavi. Šuma mirna, zelena, rashlađena – pružala je osjećaj pravog zadovoljstva - ali da nebi bilo sve idealno, morali smo dio puta preći i po makadamu i otvorenom suncu. Prošli smo i pored spomenika Domovinskom ratu i još dalje makadamom pa onda ipak u šumu i hladovinu.
Zadnjih par metara oštro smo se uspentrali i izbili na sam vrh Ivačka glava .

Tu nas je Nada počastila nezaboravnom gibanicom od borovnica (za koju je Štefanija uporno htjela zapamtiti recept )

- naišli smo inače tu na dva plavca specijalca – u zelenoj mandurici veseli dečki koji su nas i uslikali pa smo tu svi na slici – srećom još svi na broju ( inače se poslije komentiralo kako su nas drage volje uslikali kako bi nas imali sve na broju ako netko putem nestane pa da znadu tražiti...)


A oko 14,15 smo krenuli na spust i evo ovo je ovjekovječen trenutak kad je nas par na sekundu ostalo negdje u svojim mislima, valjda smo sređivali dojmove o pogledu s vrha

ja sam na trenutak željela zagrliti svu zelenu slavonsku šumu, okrenula se i ....

ispod čeke nas nitko više nije čekao - prva desetina živahno je odjurila a naša Nada nije mogla odlučiti da li ćemo lijevo ili ravno... i ovaj puta je ona Sajina uzrečica LIJEVE ITI NE bila pogrešna...odluka za ravno odvela nas je u gustiš, bez markacija – osjećali smo se kao da VIJAVICA, VJETAR VIJE. ČOVJEKA NI VUKA NIJE. U tišini gluvi korak izmoreni.

sve između pa do do trenutka susreta sa vodstvom naše grupe ostaje tajna – da li smo možda sreli nesretnu vilu Ružicu pa su naša tri asa ( Dragec, Krešo i Juliano ) bili zaneseni njezinom ljepotom ili nas je možda na trenutak oteo gorski tić Čaruga ili ...smo se igrali skrivača – tko zna tko zna. Uglavnom sve slike su mi mutne i nisu za objavljivanje!

– gori vatra... blesiče se na sve strane - ako ne kod Jožeka onda kod Darka - ne znaš gdje će se prije zaiskriti i zadimiti –

za dalje mogu opet citirati Kaštelana, jer prvih sto koraka je bilo ko u Tifusarima: IDEM NIJEM U KOLONI. Hodali smo lijepim šumskim putem, širokim ko pravi slavonski sokak, toliko sigurnim da su čelo kolone preuzeli Slobodan i Mirko – žustro, samo im je zastava falila pa da budu ko pravi nabrijani barjaktari na slavonskoj svadbi. Tiha misa nije dugo trajala, Štefanija bi prije umrla nego šutjela pola sata – a pošto u čarobnim papučkim šumama nema zmajeva , nije ni naš vodič mogao dugo biti vatreno raspoložen (1952 = godina Zmaja) pored toga na Požeškom festivalu ( a to je tu negdje blizu ) jedan zgodan dečko LEO i tamburaški sastav TRENK otpjevali su pjesmu koja ide nekako ovako: POLJUBAC POMIRENJA NEKA SVE IZBRIŠE, LJUTI DUGO NE MOŽEMO BITI NI JA NI TI ( a opet 1958 je godina rođenih u znaku Psa ) i onda nema čovjeka koji ne voli puse od najvjernijih i najboljih prijatelja na svijetu.
Tako je naša družba na kraju ipak bila vesela i vođena Mirkovom pjesmom kao prava svadbena povorka približavala se Jankovcu – tako nam se barem činilo – no staza širokog šora otišla je u pravcu Slatinskog Drenovca, a mi smo konačno skrenuli desno na usku i dosta zaraslu stazu sa gustišem i nekoliko porušenih stabala koja su nam otežavala prolazak
kako preko balvana na putu
Naravno da smo sve prepreke savladali i oko 16,15 veselo došli do doma gdje su već uživali naši prijatelji iz prve laganije grupe. Uvjerena sam da su i oni uživali – pokazuju to njihova zadovoljna lica -

– baš smo zadovoljni svojim današnjim izborom
( a Rajko mi je dobacio da sam tipovala na krivi broj – nije imao pojma koliko je bio blizu istini – mada ne žalim truda - za pogled s Ivačke glave i mir šume u podnožju vrijedilo je sve pretrpjeti...)

– što su sve oni jeli i pili dok nas nije bilo

–zadovoljno društvo opet na okupu

– veselje i opet sve naše drage pjesme na repertoaru

Marijan je iz ruksaka istresao zadnje zalihe slatkiša i podijelio sa nama. Preumorni za pješački spust sjurili smo se prema Velikoj našim autobusom u kojem smo preostalim dragim pjesmama i tekućim okrepama zapečatili svoje prijateljstvo sa Nadom, Marijanom i Matom te si obećali još jedan povratak.

pozdravna slika – doviđenja do slijedećeg susreta. Rasti cvijete neubrani moj, ja ću opet doći da ti se divim i uživam u tvojoj ljepoti
da vidim kako ...jedna duga u vodi se stvara, I sja i dršće u hiljadu šara.DUBAKA58